(Izdavač: Udruženje „Sandžački ćilim“,
priredila Indira Kuburović, urednik prof. dr. Enver Gicić,
Sjenica 2015, str. 170 )
Pristup projektu
Zahvaljujući projektu „Islamska arhitektura u Srbiji“, koje su prihvatili Ministarstvo za kulturu i informisanje R. Srbije i Fodnacija Otvoreno društvo – Beograd, a koji je podnijelo Udruženje „Sandžači ćilim“, objelodanjena je i ugledala svjetlost dana jedna veoma zanimljiva i interesantna publikacija, koja je dugo čekana na prostoru regije Sandžak, Srbije i Crne Gore.
Objavljivanju ove značajne publikacije, prijethodila je tematska rasprava u okviru Međunarodnog znanstvenog skupa sa istoimenim nazivom „Islamska arhitektura u Srbiji“ (27. i 28. decembra 2014.) a koji je zvanično otvorio, glavni muftija IZ u Srbiji, prof. dr. Mevlud ef. Dudić. Na skupu je u okviru dvije sesije prezentirano više od 15 znanstvenih referata i priloževno više pisanih saopćenja, na temelju koja je vođena živa diskusija. Ocijenjeno je da islamska arhitektura zbog evidentnog kulturocida, nebrige i nemarnosti, nestaje pred očima javnosti.
Ovo djelo je naišlo na izvrstan prijem, kako u Beogradu (promovisano u Kući ljudskih prava), zatim u Subotoici u Narodnoj biblioteci Grada Subotice, u Domu revolucije u Prijepolju, kao i na Fakultetu za islamske studije u Novom Pazaru, a koje su promovirali znalci ove umjetnosti, pored izdavača Indire Kuburović i gl. urednika dr. Envera Gicića, prof. dr. Šefket Krcić, prof. dr. Hajrudin Balić, mr. Zufer Novović, prof. dr. Petar Bojović, dr. Goran Bašić i drugi, koji su se pozitivno i argumentirano izrazili o ovom djelu. Između ostalog, naglašeno je da je razmljivo da se ovo djelo pojavilo u Beogradu i u Novom Pazaru, ali je veliko iznenađenje, što je za pohvalu što se isto pojavilo u Sjenici, u jednoj veoma siromašnoj općini Sandžaka i Srbije, gdje postoje druge potrebe i izazovi za egzistencijom ljudi. Međutim, kulturne potrebe i tradicija islamske arhitekture Sandžaka i Srbije, daje nadu da će se razviti veći prostor i smisao za njegovanje orijentalnog islamskog života na ovim prostorima, kao i sačuvati od zaborava i urušavanja mnogih značajnih građevina diljem Srbije, što je, posebno bilo izraženo u posljednjem vijeku, istaknuto je između ostalog na spomenutim promocijama.
Struktura knjige
U okviru sadržaja ovog Zbornika radova o arhitekturi, objavljeno je deset autora i deset autoriziranih rasprava. Ostali radovi su vraćeni autorima na doradu i biće publicirani u narednom izdanju ovog projekta.
Pored uvodne riječi autora i urednika i nacrta zaključaka sa ove Konferencije, objavljeni su radovi sljedećih autora: mr. Adnan Muftarević: DEVASTIRTANA OSMANLIJSKA ARHITEKTURA GRADA SJENICE; dr. Muradija Kahrović–Jerebičanin: UTJECAJ TRGOVINE I ZANATSTVA NA ORIJENTALNU ARHITEKTURU NOVOPAZARSKE ČARŠIJE; doc. dr. Hivzo Gološ: AMIRAGIN HAN U NOVOM PAZARU; umjetnik Fatih Hadžić: ELEMENTI ISLAMSKO-BOŠNJAČKE KULTURE I CIVILIZACIJE U PRIJEPOLJU; prof. dr. Admir Muratović: POLOŽAJ GRAĐANA SANDŽAKA ISLAMSKE VJEROISPOVIJESTI POD KOMUNISTIČKOM UPRAVOM, S POSEBNIM OSVRTOM NA VAKUFE ISLAMSKE ZAJEDNICE; dr. sci. Redžep Škrijelj (Državni univerzitet u Novom Pazaru): UMJETNOST ISLAMSKE EPIGRAFIKE U NOVOM PAZARU; publicist Sulejman Aličković: STEĆAK I NJEGOVE TAJNE; prof. Džemal Bektović: POSTMODERNI DISKURSI ISLAMSKE ARHITEKTURE I OSMANSKE VARIJANTE NA BALAKANU; doc. dr. Rejhan R. Kurtović: PRAVO NA ISPOVJEDANJE VJERE I PRAVO NA OČUVANJE KULTURE I TRADICIJE KAO GARANT OČUVANJA VJERSKOG I KULTURNOG NASLJEĐA i prof. dr. Šefket Krcić: ESTETSKO-UMJETNIČKA DIMENZIJA ISLAMSKE ARHITEKTURE U SANDŽAKU.
Sve ove rasprave iziskuju jednu kulturološko-etnološku i sociologijsku analizu, kako bi se dobila istinska slika o stanju islamske arhitekture, ne samo na prostoru Sandžaka, već i diljem R. Srbije i R. Crne Gore. Samo na taj način, mogu se sačuvati od zaborava istinska vrijedna arhitektonska i građevinska djela osmanlijske, i uopće islamske arhitekture i njegovati, na relevantna način, kako se to čini svuda u civiliziranom svijetu. Kada je u pitanju konkretno islamska arhitektura, na ovom skupu je konstantovano da ne postoje zavodi i institucije koje se konkretno bave zaštitom orijentalne i islamske baštine na ovim prostorima. Za tako nešto ne snose krivnju samo Bošnjaci, kao pripadnici kultuno-islamskog povjesnog kruga, već posebno i aktualna vlast Srbije i Crne Gore, koja se oglušila na mnoge stavove Matice Bošnjaka Sandžaka, da se zaštiti ova izuzetno vrijedna i originalna baština.
Završno slovo
Relevantna činjenica koja se protezala kroz sve referate i diskusije sudionika jeste, da je osmanlijska vlast u toku svoje petovjekovne vladavine na ovim prostorima, značajno doprinijela razvoju jedinstvene i posebne prepoznatljive kulturne i umjetničke forme, arhitekture, koja se označava kao islamska arhitektura, koja se ogledala u arhitektonskim umjetninama i rafiniranom odnosu prema prostoru i vremenu, u podizanju novih gradova (hroničari bilježe da je čuveni Isa-beg Ishaković bio utemeljivač, ne samo Novog Pazara, kao grada, već i gradova kao što su Skoplje, Sarajevo i Šabac), zatim podizanju mostova, karavan Saraja, mostova-ćuprija, hanova, utvrđenja, kula, musafirskih kula i drugih objekata, koji su dali novu dimenziju života na prostorima, ne samo Sandžaka, Srbije, Crne Gore i drugih destinacija Balkana, posebno Bosne i Hercegovine. Dakle, ovaj talas umjetničke arhitekture koji je došao preko Osmanlija sa Istoka, dao je posebnu dimenziju načina života danas, kada se intenzivno obnavljaju hamami, na prostoru Europe u Budimpešti, Kruševcu, Vranju, a napokon u Novom Pazaru. Međutim, razne predrasude koje su proizvod desničarskih opcija u XX i XXI stoljeću, učinili su da su mnogi objekti od neprocjenjive kulturne vrijednosti nestali sa lica mjesta, kao što je to učinjeno u Novom Pazaru, između ostalog sa građevinom „Granada“, koja je bila ujedno i najstarija kahvana u Europi, a Novopazarlije pod uticajem Beograda su je zvali „Granata“, pretvorili je u običnu krčmu i napokon je granitirali, spalili i pretvorili je u parkiralište automobila (dr. Š. Krcić). Nažalost, takvu sudbinu su doživjeli i mnogi drugi islamski objekti Srbije, čime je izvršen kulturocid nad ovom veoma značajnom arhitekturom, zbog koje bi danas mnogo više turista dolazilo da vide Kalemegdan i Tašmajdan u Beogradu, te veliku tvrđavu u Nišu, te drevnu ćupriju na Drini, Altun-Alem džamiju u Novom Pazaru, Husein-pašinu džamiju u Pljevljima, džamiju Sulatanija u Plavu, Vezirovu džamiju u Gusinju, džamiju Sultan Valide u Sjenici, Redžepagića kulu, Ganića kulu, Motrilja kulu u parku Novog Pazara i druge sakralne objekte. O svemu tome, sudionici ovog skupa su donijeli nacrt od deset zaključaka o kojem skreću pažnju vlastima Srbije i Crne Gore, sa apelom da se zaštite spomenici islamske arhitekture na ovim prostorima, jer je to civilizacijska tekovina.
Na kraju, istaknuta je poruka – Vjerujemo, da će ovaj skup i Zbornik radova „Islamska arhitektura u Srbiji“, inicirati nove rasprave i ideje, kako bi se sačuvala islamska arhitektura od zaborava i enornog propadanja.
Neka je selam i mir na sve vas. Čuvajte ono što su vrijedni naši preci svojim umom, rukama i znojem stvarali.
Vildana KRCIĆ, Revija Sandžak 184.