Autor: Radomir Čolaković
Autor: Radomir Čolaković

Posle niza skandala oko problema plagijata raznih diploma od osnovnih studija pa čak do doktorata, iz raznih (ne)nadležnih institucija i od pojedinaca na važnim društvenim položajima, dolazila su nam razna obaveštenja, objašnjenja i razmišljanja u formi: „nije u našem domenu odgovornosti“, „nismo kompetentni“, „nemamo zakonsko pravo“ itd. Čak i iz Ministarstva prosvete su dolazila mnoga konfuzna uveravanja u formi dilema ko treba da stoji iza analize, procene ili osude neke protivzakonske radnje u oblasti obrazovanja u koje spada i fenomen plagijata.

U tom smislu iznosim neka svoja razmišljanja. Razmišljanja iz mog ugla gledanja. Krenuću redom. Znaju li ljudi uopšte šta je to plagijat? Ako pođemo od osnovnog značenja pojma plagijat, možemo videti da je to ozbiljna pojava koja se može definisati sa nekoliko aspekata. Ovaj pojam ima korena u latinskom glagolu plagere što znači oteti. Pod njim se podrazumeva krađa duhovnih dobara u formi prepisivanja tuđih radova (književnih, naučnih, umetničkih itd.). U narodu se  zna kako se zove onaj ko krade i na kakvu javnu osudu nailazi.

Pa kako da Ministarstvo prosvete nije nadležno, ono barem u nekom deliću ovog fenomena?

Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima plagijat obuhvata kršenje autorskih prava. Zato neko mora da plati odštetu bilo psihičku, moralnu ili materijalnu u zavisnosti od procene suda itd. Neko mora biti odgovoran. Dr Sefer Međedović u svojoj knjizi o autorskim pravima navodi zanimljivost iz jedne sudske presude Vrhovnog suda Srbije u kojoj se kaže da i naslednici imaju pravo na naknadu nematerijalne štete!

Dalje, pitam se da li znaju odgovorni ljudi šta je to kompetencija? Prema Vujaklijinom rečniku, kompetentan znači sposoban; upućen; koji zna; koji je upućen u nekom području; koji po svom zvanju ili oponomoćenjima ima pravo nešto da rešava ili radi; sudi o nečemu;  nadležan, ovlašćen; merodavan; osposobljen, itd.

Pa zar niko, opet, iz Ministarstva prosvete nije barem negde sebe prepoznao i obavezu da interveniše za nešto od ovoga što sam naveo?

U jednoj uređenoj državi bi se ovo rešilo za par sati. Imamo primere iz drugih, pravno i obrazovno sređenih zemalja gde se pri samoj pomeni indicija da je nešto plagijat daju ostavke i sl. I tu se cela priča završava. A kod nas „Tresla se gora rodio se miš“!? Međutim, pošto iz vrha vlasti i tužilaštva nema adekvatnih reakcija, ustvari ima u navedenom neprihvatljivom smislu, a to znači, prevedeno na praksu, da je plagijat sitnica o kojoj ne treba dizati prašinu u javnosti. Sigurno je da je sitnica ali krupna sitnica. Ustvari to je ozbiljna kriminalna radnja, ali uzimajući u obzir ko je prozvan za plagijate, a ne odgovara, ispade dozvoljena, ali selekciono dozvoljena. Pa prema učenicima i studentima koji pokušaju da obmanu profesora na pismenom prepisujući sa ceduljica („puškica“) preduzimamo oštre mere u formi disciplinskih kazni. Da je neko bez političke funkcije učinio plagijat, već bi spremio ćebe za ćeliju i čekalo bi ga slobodno mesto u zatvoru. Ne bi me začudilo da u okviru Ministarstva prosvete Srbije, pored niza sekcija za ovo i ono, ne bude u skoroj budućnosti sektor i za selekcione plagijate.

Dakle, ispade da za nekoga ne važi ona pedagoška umotvorina i instrukcija da bi čovek nešto naučio i proučio treba da „zagreje stolicu“. Sada je ona očito savremeno apdejtovana u „zagrijati fotelju“ i problem diplome u zavisnosti od nivoa amoralnosti kandidata se može  elegantno rešiti.

Šta ćemo sa armijom mladih osoba, studenata čiji roditelji odvajaju „od usta“ da ih školuju i koji sve ove socijalne devijacije imaju pred svojim očima? Oni rade najteži posao na svetu, uče, usvajaju znanja i veštine zagrejavanjem stolice i uz velike psihičke, inetelektualne napore. Oni nisu roboti već ljudi od krvi i mesa, svesna bića koja percipiraju, osećaju, misle, pamte, menjaju se, razvijaju svoju ličnost, svoju moralnost, pored ostalog i na primerima idola, uzora koji su najčešće poznate ličnosti iz sveta kulture, zabave, nauke, politike itd. Kakve poruke im šaljemo ovakvim odnosom prema plagijatima i njihovim kreatorima koji nisu izgleda ni čuli ili ne mare za moralne kategorije kao što su poštenje, altruizam, pravičnost, istinoljubivost, iskrenost, odgovornost, disciplinovanost, radinost, dostojanstvo, samopožrtvovanje? Da li su plagijatori i oni koji „peru ruke“ od njih svesni da u intelektualnoj pohlepi koju karakteriše odsustvo inhibitornih (kočećih) mehanizama čine veliku moralnu štetu vaspitanju, obrazovanju, kulturi, civilizacijskom progresu zemlje.

Ono što posebno zabrinjava to je da je svaka radnja i misao uperena protiv čoveka veliki greh. Plagijatori i njihovi zaštitnici, naročito oni koji su na važnim društvenim i političkim funkcijama su izgleda već zapali u najkritičniju fazu koju karakteriše potpuno odsustvo osećanja i svesti o grehu.

Duboko sam, kao prosvetni radnik, zabrinut za rutu kojom plovi ovaj naš brod.

(kraj)

Leave a comment