Radikalno – korjenito mijenjanje doktrina ili sustava, sistema, procesa, pravila, običaja, koncepta egzistencionalne održivosti (promjena, zamjena, nametanje). Ekstremno – obilježavanje jedne doktrine ili sustava pogrešnim ili neprihvatljivim – trajno odbijenim sa izrazima prisile za prihvatanjem suprotnog. Radikalizam se može shvatiti kao sadržina, dok ekstremizam može predstavljati njegovu formu ili nadogranju – materijalizaciju misaonog koncepta. U tom smislu, radikalističke ideje koje vode korjenitim promjenama normi, sistema i običaja određene egzistencije, materijaliziraju se u formi ispoljavanja psiho-fizičkog djelovanja i širenja utabanih dogmi fundamentalnih radikalnih interesa.
Radikalno i ekstremno ima svoje uporište u shvatanju neke političke ili vjerske ideologije kada se uzme u obzir tumačenje određenih fragmentacija, mapiranje i prenaglašenost dekreta koji su određenoj grupaciji ljudi bliskiji od drugih sadržinski izraženih. U odsustvu realno prikazivog konsenzusa i tumačenja, određena radikalna i ekstremna tumačenja nailaze na općeprihvatljive stavove koje proklamiraju pojedinci i izuzima se obzir stepen koegzistentnosti sa stvarnim religijskim ili političkim dogmama koje se u biti sukobe sa ekstremnim i radikalnim idejama. U prilog navedenome, može se reći, da današnji prefiks “radikalni” ili “ekstremni” se najviše veže i za religiju Islam, iako isti sadržinski, ni u jednom segmentu ne proklamira ova dva stava i vidove djelovanja. Stoga, možemo reći, da svaki vid ideološkog vezivanja, bilo za religiju, ili politiku, koji sadržajno i suštinski nema elemenata koji bi se mogli povezati sa radikalno-ekstermnim nastojanjima, ne može se promatrati kroz formu pojedinca koji se na njih poziva (njegovo lično poimanje i shvatanje). Konkretno, sama zloupotreba islamskih simbola ne može ukazivati na zakonomjernost svih postupaka koje će određeno lice ili grupa propagirati i pozivati se na islam, ako u biti islama takve vrijednosti, zapravo i ne postoje.
Ako bi jednog Andersa Brejvika koji u svom “Manifestu” poziva na vjerski inspiriran rat protiv muslimana povezali sa općim stavom kršćanstva, pogriješili bi isto kao kada bi terorističku organizaciju ISIL povezali sa tumačenjem islama. I jedan i drugi stav bili bi pogrešni, jer se sociološki fenomen radikalnog i ekstremnog djelovanja razvijaju na bazama zloupotreba, obmane i veličanja svog djela u kojima im religija služi kao primarni faktor nametanja lične uloge.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 188.

Leave a comment