Možda najbolji opis uloge i značaja aktivizma omladine za zajednicu muslimana dao je Jusuf el-Karаdavi, kao pouku svim generacijama, koja glasi: „Ako želiš znati budućnost ummeta, onda pogledaj u njegovu omladinu. Vidi gdje su, kako su, kakav im je karakter, ponašanje, šta su im preokupacije i ambicije i šta im je cilj u životu. Kroz ovu prizmu možeš vidjeti i saznati stanje naroda i vidjeti da li oni napreduju ili ne.“ Mnoge generacije mladih muslimana su prolazile kroz težak period u želji da se izbore za život dostojan čovjeka. Otpori su dolazili od raznih komunističkih sistema, zapakovanih u ovu ili onu foliju, od raznih sekularista sa namjerom da se vjera ograniči na trideset kvadratna kućnog prostora. Međutim, kada otpor i negodovanje prema aktivizmu omladine vidite od onih koji vas zvanično predstavljuju, a koji bi inače trebali da vas podstiču na djelovanje, onda to najteže pada. Danas u Crnoj Gori imamo situaciju koja se najteže podnosi, jer se trebamo braniti od “svojih“. Oni ne samo da ismijavaju omladinu već uništavaju kompletne generacije mladih muslimana koje imaju kapaciteta da povrate dostojanstvo ovom napaćenom narodu, koji još uvijek nosi veliku boljku iz vremena komunizma.
Zvanična politika, politika koja se sprovodi u praksi od strane Islamske zajednice, jeste da će svi oni koji pokušaju da se organizuju u cilju popravljanja stanja muslimana biti sasječeni u korijenu. Sve snage će biti usmjerene protiv njih, pokušat će da ih proglase sebičnim, oholim, nadmenim, da samo žele lične privilegije, pokušat će da svima onima koji vide iskrenost u radu ovih mladih, obrazovanih i neustaršivih mladića i djevojaka koji su željni dobrih djela, stvore lažnu sliku i tako ih učine garibima, samo zato što ne razmišljaju na zvanični i jedino priznati način. Svaki onaj koji se slučajno ‘’drzne’’ da odstupi od jedinog priznatog načina razmišljanja, biva sataniziran i proganjan.
Oni ne dozvoljavaju kritičko razmišljanje, koje je osnov svakog prosperiteta. Žele apsolutno jednoumlje u svojim redovima.
Može vas predložiti mnoštvo džematlija za člana odbora, međutim uzalud. U svim njihovim odborima postoji samo jedno razmišljanje, koje ne poznaje alternativu. A dobro je poznata fraza: ‘’gdje svi isto misle, tu niko ne misli’’. Za vrijeme Slobodana Miloševića imali smo pravo glasa, a Rifat Fejzić nam je i to pravo oduzeo.
Ovakvom dosadašnjom politikom Islamska zajednica nedvosmisleno želi ubiti i istrijebiti svaki slobodnomisleći um. Metode naručenih hutbi i predavanja najbolje prolaze u pokušaju omalovažavanja i zastrašivanja neistomišljenika. Još jedna u nizu prozivki onima koji žele jedinstvo sa Rijasetom u Sarajevu jeste kvalificiranje da oni zapravo ruše naše jedinstvo (naravno, oni misle da se islam zavšava sa granicama Crne Gore, pa zato ovo i govore), upoređujući ih sa kupusima, a Rijaset sa zečevima. Ovakav pristup rješavanju problema je apsolutno pogrešan.
Možete organizovati razne akcije na dobrobit svih muslimana, počev od performansa u centru Podgorice radi podrške slobodnoj Palestini, preko skupljanja omladine i organizovanja raznih druženja i zajedničkih namaza, dijeljenje Kur’ana, prikupljanje potpisa za mesdžid u domu i halal ishranu, do čišćenja naših džamija i organizovanja islamskih predavanja, ali ako ne veličate zvaničnog lidera, onda će sav vaš trud biti omalovažen, diskreditovan, a vas će predstaviti kao da ste u najmanju ruku neprijatelji svega islamskog.
U Crnoj Gori, ako kazete nesto protiv Mila Đukanovica, odmah vam govore da ste protiv države. Dakle, namjerno poistovjećuju državu sa pojedincem, jer se pod tim izgovorom lakše bori protiv “neprijatelja”, koji uistini vole državu ali ne žele da ona bude prćija nekoliko ljudi.
Slična situacija je i sa Islamskom zajednicom u Crnoj Gori. Svako neslaganje sa određenim postupcima Reisa, postupcima nekog od imama ili profesora se želi predstaviti neprijateljstvom prema Islamskoj zajednici. E pa neće moći, gospodo, mi nemamo problem sa institucijom Islamske zajednice, ona je naša koliko i vaša, ali imamo problem sa uzurpatorima iste. Islamska zajednica ne smije sputavati i bježati od znanja, ako želi prosperitet i napredak. Ona mora početi da emanete povjerava onima koji to zaslužuju.
Za one koji pokušaju slobodno da misle, nema mjesta ni za ekskurzije u organizaciji pomenutih, a novac su dobili da izaberu najbolje studente – džematlije, a birali su prema stepenu poslušnosti i ličnom nahođenju, te tako na ekskurziju do Turske nema mjesta za one koji su najaktivniji, koji su najviše pokušavali dobra da urade, koji su najbolji studenti i najredovnije džematlije, ali zato ima za neke druge. Ti neki drugi koji čak nemaju ni normalno završenu srednju školu, dobijaju razne stipendije i putešestvija. I hvala Bogu što dobijaju, ali bi oni najbolji, sa najvećim znanjem i kvalitetom trebali imati prednost, ma kakvo viđenje Islamske zajednice i smjer u kojem ona treba da se kreće imali, a sigurno joj time ne žele ništa loše. I ne trebamo se sjutra čuditi što nemamo kvalitetnog kadra za javne funkcije, jer smo čak i džahile u nepotizmu prevazišli.
Islamska zajednica se mora uzdići od davno kazanih riječi rahmetli Alije Izetbegovića: „Našem mladiću ne govore šta islam treba biti, nego šta je nekad bio. Nisu ih učili da dižu glas, nego da se pokoravaju. Odgajali smo ne muslimane nego poltrone, skoro sluge. Odgajali smo ih ne da vode, nego da budu vođeni.“ I shvatiti zaključak našeg velikana da: „Progres islama kao i svaki drugi progres neće doći od mirnih i pokornih, već od hrabrih i buntovnih.“
Islamska zajednica mora pročistiti svoje redove od ljudi slabog morala! A ne smije ni pod razno takvim ljudima dozvoliti napredak u profesiji, što je prosto neminovnost daljeg napretka, kao što je međusobna tolerancija i uvažavanje različitosti.
Predstavnici Islamske zajednice ne mogu sebi dozvoliti luksuz da više budu viđani u elitnim podgoričkim kafićima, nego u džamijama.
Predstavnici Islamske zajednice ne smiju sebi davati za pravo da sjede u kancelarijama ili odlaze van njih dok se ezan uči i namaz klanja, jer takvim odnosom prema osnovnim propisima islama daju negativan primjer običnom džematu.
Islamska zajednica mora organizovati druženja i predavanja nezavisno od toga hoće li Fond za manjine odobriti sredstva, jer islam ne smije biti profesija gdje se radi samo onda kada se dobro naplati. U islamu nema moralnog hazarda, osim u slučaju da vam on postane profesija, kao i svaka druga.
Upošljeni u Islamskoj zajednici moraju početi da rade poslove za koje su stručni i najveći dio vremena izdvajati u širenju islamskog znanja, u obrazovanju i odgoju mladih, a druge poslove za koje nemaju kompetencije prepustiti inženjerima, pravnicima, ekonomistima, mehaničarima.
Islamska zajednica mora organizovati ozbiljnu mektebsku nastavu u Glavnom gradu, kako bi se povratio broj polaznika koji je nekada bio.
Muslimani u Crnoj Gori moraju konačno dobiti lidera koji će isto pričati u Podgorici kao i u Rožajama, ali isto tako i u Pazaru, Sarajevu, Ankari.
Naravno, hvala Bogu, i u Islamskoj zajednici postoje svijetli primjeri, ali njihov sjaj nije dovoljan da obasja more sivila.
Za bolje stanje svih muslimana, Islamska zajednica mora doživjeti preuređenje i rekonstrukciju. Osim povezivanja sa Sarajevom i ulazak u sastav Rijaseta Bosne i Hercegovine, što će garantovati siguran oslonac za buduća vremena i buduće naraštaje, mora podstaći, prije svega, organizovanje omladinskih organizacija, zamijeniti neadekvatne kadrove na značajnim funkcijama, otvoriti medresu u južnom Sandžaku, pokrenuti dugo najavljivane vrtiće, škole Kur’ana.
U slučaju da se navedeno preuređenje ne desi, ostaje nam samo da se nadamo i da čitamo Đozine tekstove, u kojima između ostalog kaže: „Društvene bolesti se liječe samo izumiranjem pokoljenja i stvaranjem novog podmlatka.“ Ali i da zapamtimo: „U vlastitom interesu svakog čovjeka je da se aktivno suprotstavi zlu, makar ono izgledalo neznatno. Tolerirati zlo, pasivno se odnositi prema štetnim akcijama i ponašanjima pojedinih članova zajednice gotovo je isto kao i sudjelovati u tim akcijama.“
(Autor: Fikret Zoronjić | revija SANDŽAK | 1. mart 2014. | br. 177 | RevijaSANDZAK.com)