Narodna skupština Republike Srbije je, na prijedlog Vlade Srbije 21. decembra 2015. godine donijela odluke o imenovanju 52 osobe na funkcije javnih tužilaca od 85 osnovnih javnih tužilaštava koliko postoji na teritoriji Srbije. Takođe, predmet izbora bili su i funkcije specijalnog tužioca za organizirani kriminal, kao i specijalnog tužioca za ratne zločine.
Izbor za pozicije javnih tužilaca kao i specijalnih tužilaca za organizirani kriminal odnosno ratne zločine izazivao je kontroverze zbog sumnjive procedure izbora, kako zbog neuzimanja u obzir ocjena kandidata, tako i zbog izostanka redovne procedure izbora tužilaca za 33 osnovna javna tužilaštva. Također, posebno problematičan izbor bio je slučaj novoizabranog tužioca za organizirani criminal, Mladena Nenadića, kao i u slučaju razrješenja dosadašnjeg tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića.
NEPOŠTOVANJE PROCEDURE IZBORA TUŽILACA
Prema Zakonu o javnom tužilaštvu , Državno vijeće tužilaca predlaže kandidate za izbor javnih tužilaca Vladi Republike Srbije, a Vlada potom, kao ovlašćeni predlagač, predlaže konačne kandidate za izbor javnih tužilaca Narodnoj skupštini. Udruženje tužilaca Srbije je još pre sjednice Skupštine iznijelo kritiku na profil kandidata koje je predložila Vlada, ukazujući da su kriteriji Vlade nejasni, te da nisu nužno prijedloženi oni tužioci koji su ujedno ocjenjeni kao najstručniji, najosposobljeniji i najdostojniji. Na kritike stručne javnosti, kao i opozicionih poslanika na izbor tužilaca, ministar pravde Nikola Selaković je reagirao eksplicitnim priznanjem da se Vlada zaista rukovodila i nedozvoljenim političkim kriterijima prilikom izbora tužilaca: „Nisam politički mazohista da biram one koji potpuno ne odgovaraju politički Vladi. Ali, pre svega, kriterijum je stručnost za obavljanje tužilačkog posla (Vlada Srbije kritikovana za politizaciju pozicije tužioca”, Balkan Insight: http://bit.ly/1PNC5eq).”
Ova izjava ministra pravde potvrdila je sumnje u legalnost procesa izbora, na šta su organizacije civilnog društva reagirale saopćenjem u kome se zahtjeva smjena ministra i ponavljanje postupka izbora javnih tužilaca kako bi se, sada već diskreditovan, proces izbora tužilaca izvršio u skladu sa principima ustavnosti i zakonitosti. Kako bi se bolje upoznali sa nepoštovanjem procedure izbora javnih tužilaca, krenimo od početka procedure. Prvi korak predstavlja donošenje odluke o oglašavanju izbora za javne tužioce koju donosi Državno vijeće tužilaca (u daljem tekstu DVT), najkasnije šest meseci prije isteka funkcije javnog tužioca (Čl. 78. Zakona o javnom tužilaštvu). Mandat javnog tužioca je, za razliku od mandata zamjenika tužioca, ograničen i traje šest godina. Nema smijetnji da se isto lice ponovo izabere za javnog tužioca.
U toku prve faze procesa izbora, predstavnici strukovnih udruženja bili su vrlo agilni u nameri da široj javnosti predstave sporne tačke u propisima, kao i mogućim propustima koji bi se posljedično mogli dogoditi u praksi izbora javnih tužilaca. Naime, početkom maja 2015. godine stručna javnost je iznosila kritike na izgled Pravilnika koji treba da definira kako će se ubuduće birati tužioci i njihovi zamjenici. Neslaganje sa većinskim stavom pri DVT-u je eskaliralo 5. maja prošle godine, kada je predstavnik Udruženja sudijskih i tužilačkih pomoćnika Srbije Nenad Stefanović napustio radnu grupu za izradu Pravilnika. Osnovna primjedba se odnosila na prevelika diskreciona ovlašćenja u rangiranju tužilaca koja je Pravilnik ostavljao predstavnicima DVT-a. Ipak, disonantni tonovi nisu smetali DVT-u da 14. maja usvoji Pravilnik (Pravilnik o kriterijumima i merilima vrednovanja rada javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca). U tekstu ovog dokumenta se navodi da će rang lista tužilaca biti utvrđena na osnovu pismenog i usmenog ispita. Za izgled oba testa i njihovo vrijednovanje će biti zadužena izborna komisija sastavljena od pet članova koja određuje DVT. Pismeni dio testa nosiće 50, a usmeni 20 bodova.
Dodatni problem pri izboru tužilaca predstavlja to što Pravilnik po kome se biraju kandidati, nije odredio kriterije za ocjenu dostojnosti. Uopće, postoje dva suštinska nedostatka Pravilnika po kome su tužioci bili ocjenjeni, o čemu su strukovna udruženja dizala glas prije i za vrijeme procesa izbora javnih tužilaca. Prvo, Pravilnik ne sadrži nikakve kriterije i mjerila za ocjenu dostojnosti kandidata, već isključivo za ocjenu stručnosti i osposobljenosti, iako je i dostojnost zakonski uvjet za izbor javnog tužioca. Drugo, valjalo je očekivati da primjena ovog Pravilnika bude naročito sporna kad je reč o usmenom delu provjere, tj. o razgovoru sa kandidatom, jer je svaki takav razgovor nužno i po samoj svojoj prirodi više pogodan za impresije, nego za pouzdanu kvantitativnu ocjenu. Međutim, osnovni problem primjene zakonskih i drugih odredbi, u ovom slučaju, nije ležao u primjeni odredbi o razgovoru, već u nečemu što je podobnije za kvantitativnu ocjenu. Kao sljedeći korak u procesu izbora, DVT je na osnovu ocjenjivanja kriterija stručnosti i osposobljenosti, 23. novembra prošle godine utvrdilo Rang listu.
Lista je sadržala samo ime i prezime kandidata, podatke o tužilaštvu za koje konkuriše i u kojem radi, pa se iz toga ne može zaključiti po kom osnovu je kandidat svrstan na listu prijedloga koji se upućuje Vladi. Ovakav potez DVT-a, kao i prihvatanje Vlade da takav prijedlog prihvati otvorilo je manevarski prostor za finalnu egzekuciju skupštinske većine da izabere loše ocjenjene kandidate odnosno politički podobne, a ne vrednovane na osnovu kriterija kao što su stručnost, osposobljenost i dostojnost kandidata za ovu funkciju.
Samo jedan od drastičnijih primera lošeg izbora jeste izbor za osnovno tužilaštvo u Sremskoj Mitrovici gde je Vlada Srbije predložila Skupštini (a skupštinska naprednjačka većina izabrala) drugoplasiranog Đorđa Mahovca, koji je osvojio 58 poena, umesto prvoplasirane Branke Milosavljević, koja je imala nešto ispod maksimalnog broja bodova – 69,6.
Piše: Fatmir Mavrić, Revija Sandžak 187. broj