Ardin Kuč
Ardin Kuč

Još od  “prologa s neba” čovjekova zadaća se kristalizira u dva načela: načelo istine i načelo promjene. Čovjek je “bačen” u promjenu, u ovosvjetski život koji će predstavljati težnju pronalaženja i promoviranja istine. Prema tome, po prirodi stvari, proces promjena jeste neminovan, uslovljava održivost istine. Ustajalost čovjeka, njegovo nekretanje osuđuje dušu, kao osnovni nukleus ljudske zbilje, na okovanost i prekid korelacije sa ostalim elementima čovjeka. Iz takve perspektive vidimo veličinu čovjeka. Unatoč materijalnog uzdignuća, koje ističe segregaciju čovjekovog sastava, stavljajući ga na razinu isključivosti i “hajvanskog” instinkta, duša traži svoju funkciju. Onoliko koliko čovjek napravi raskorak između materijalnog i duhovnog, toliko ove čovječje komponente bivaju neuhranjene. Za posljedicu toga vidimo nesreću u “materijalnoj sreći”. Ovo jeste refleksija zapadnog kursa, Zapada koji je duhovno kulturološki žedan. Na prostoru gdje je pravno zagarantirano kulturno baštinjenje imamo stanje represivne realnosti.

Bošnjaci, kao autentično nacionalno-kulturno bivstvo, suočavaju se sa istinom preko svoje žrtve. Samim tim što su Bošnjaci ujedno i muslimani, onda ta žrtva ima analogno uporište u religijskom učenju. Funkcija duha naroda biva osvježena  iskušenjem koje bi trebalo rezultirati PROMJENOM metafizičkog stanja. Ali ta se promjena posljednjih decenija dešavala na degradiranom tlu. Promjena svijesti je pomućena nuđenjem hiper-realnosti, relativiziranja očitih istinitih činjenica koje su po svom sustavu vječne. Ovo relativiziranje koje je kratkoročno, s jedne, i vječno, s druge strane, predstavlja “Laž i Istinu”. Bošnjaci su na osnovu ovoga stanja sebe doveli u pitanje, pa se taj proces promjena ne trasira prema sebi svojstvenim vrijednostima, već se upravlja  prema aktualnim povijesnim poturanjima. Onda sebi postavljamo pitanje: Koji je od ovih povijesnih redova ISTINIT? Dobro znamo da istina nema kompromisa i kao takva ona mora podrazumijevati vječnu tačnost, nešto što se ne može opovrgnuti. Na osnovu ovakve pretpostavke dolazimo do zaključka da su bošnjačka stradanja sadržavala dualističku poruku. Poruku da su Bošnjaci od Boga odabrani da žrtvovanjem prenose Čistu i Tačnu Istinu, a istina te poruke se ogledala u genocidima i agresorskim metodama koje traju. Ova poruka je upućena nama na očigled, da smo mi ti koji trebamo istrajati u dosljednosti Istini.

Druga dimenzija poruke jeste opomena. Ova poruka se ogleda o nužnosti Bošnjaka da naprave rez u svom oboljelom nacionalnom tkivu. Sve ono što se prikačilo i egzistira po modelu parazita i izaziva tromost i štetu svima, treba se odstraniti. Ovaj kooperativizam dva suživotnika se može primijeniti u ideološkom, političkom i svakom drugom pogledu života. Zbog neshvatanja gore predočene istine, “naši” političari, predstavnici naši, ne znaju da imaju odgovornost. Ako se Bošnjak bavi politikom onda on mora izvršiti korekciju definicije politike. On kao političar ne smije biti uključen u materijalno-interesnu krajnost. Ne smije izgubiti jaku boju cilja asimiliranjem i izbljeđivanjem svog identiteta. Svako ko ne nađe u sebi ovaj vid pokretačke snage koji omogućava raskid s lošim i omogućava promjenu, ma koliko god ona bila u datom trenutku  materijalno gubitnička, neće moći ostaviti pečat istine u ovom vrtlogu hipokrizije.

Kao što rekoh, Istina ne poznaje kompromis.

Autor: Ardin Kuč
(revija SANDŽAK | 1. februar 2014. | br. 176 | RevijaSANDZAK.com)

Leave a comment