Nauka je predstavljala ogroman organizacijski poduhvat srednjovjekovne muslimanske zajednice, koji je zaokupljao umove i energiju mnogih vrhunskih intelektualaca, čiji je broj ljudi koji se bavio naukom, neuporediv u ranijoj ili savrijemenoj ljudskoj historiji. Od Andaluzije do Indonezije, hiljade i hiljade naučnika u gradskim centrima posvjetili su se različitim naučnim disciplinama. Ogroman broj djela, od arhitektonskih spomenika do složenih aparata i instrumenata ubjedljivo svjedoče o njihovim naučnim i tehnološkim dostignućima. Pisana djela, također su impresivna. Hiljade i hiljade naučnih radova, iz različitih djelova srednjovijekovnog islamskog svijeta, nalaze se i proučavaju na savrijemenim svjetskim univerzitetima i bibliotekama širom planete.
Za podršku naučnim i tehnološkim aktivnostima, muslimanska zajednica je izdvajala ogromna novčana sredstva. Sve do razvoja savrijemene nauke, početkom XIX vijeka, nijedna druga civilizacija nije imala toliki broj naučnika, nije proizvela toliko mnogo naučnih djela, niti je na tako raznovrsne načine i tako istrajno pomagala naučne aktivnosti, kao što je to islamska civilizacija.
Proučavanje islamske nauke je ogroman poduhvat. Prvo vrijemenski, pa prostorno. Vrijemenski je to period od 12 vijekova, a prostorno, geografski je područje na više kontinenata, od Azije preko Afrike do Evrope. Zato mnogi istraživači islamske nauke imaju na rapolaganju ogroman naučni materijal. Međutim, taj materijal je u početku šturo analiziran i proučavan. Uglavnom su ta proučavanja vršena po principu slučajnog odabira naučnog materijala. Čak su se pojavili i mnogi plagijatori koji su prisvajali islamska naučna i tehnološka djela.
Bilo bi pogrešno tvrditi da su razvoj nauke u islamskom društvu pokretali izolovani događaji, ili ga jednostavno pripisati genijalnim pojedincima. Na svakog poznatog naučnika, koji je vršio neka naučna istraživanja, dolazi veliki broj naučnika praktičara, koji su stvarali osnovu bez koje takav razvoj ne bi bio moguć. Stoga, bitno je naglasiti postojanje jedne naučne kulture, koja je omogućila naizgled nepovezane skokove, od otkrića do otkrića, kao i mnoštvo naučnika koji su nauci obezbjeđivali vrijemenski i prostorni kontinuitet.
Naučna otkrića su, bez izuzetka, rezultat velikog broja sistematskih istraživanja u kojima su korišćeni različiti pristupi. Dešavalo se da je pojedinim naučnicima posvijećena posebna pažnja, jednostavno zato što su ih savremeni proučavaoci slučajno otkrili ili što su njihova djela bila prevedena na evropske jezike. Osim toga, neka naučna djela ne izgledaju tako impresivno kad se posmatraju kao “svako za sebe“, ali njihov stvarni značaj i jeste u tome što otvaraju nove istraživačke pravce, ili postavljaju osnove za budući razvoj određene naučne discipline. Takav značaj ima delo Kitab al Džebr va-l-Mukabala (Knjiga o prinudi i poređenju) Al Havarizmija u kojoj se po prvi put pominje izraz algebra ( al-džebr). Iako, na nižem naučnom nivou od kasnijih arapskih dela o algebri, ova knjiga je predstavljala obavezno štivo za buduća složena istraživanja u toj oblasti.
Civilizacijska povezanost naučnih tradicija nije samo posljedica njihovih unutrašnjih svojstava. Nauka se u središtu islamskih gradskih centara razvijala ne samo kao sastavni dio islamske civilizacije već i kao jedna od njenih društvenih institucija. U tom smislu, opravdano je zvati je „Islamskom naukom“. Iako je Islam vršio uticaj na određivanje položaja i uloge nauke u društvu, on nije određivao spoznajni sadržaj naučnih disciplina. To je omogućilo razvoj ideje o naučnoj spoznaji koja je slobodna od sistema vrijednosti i etički neutralna i koja ne pripada jednoj određenoj civilizaciji. Za razliku od vijerske spoznaje, egzaktne nauke često su nazivane „naukama koje su zajedničke svim nacijama“. U svom izvornom delu Mukadima (Uvod /u istoriju nauke/), arapski istoričar Ibn Haldun (1332-1406) rječito je sažeo ideju o univerzalnosti nauke:
„Intelektualne nauke čovjeku su urođene, jer je on misleće biće. One nisu ograničene ni na jednu određenu vijersku grupaciju. Njima se bave ljudi iz svih religijskih grupacija, koji su svi podjednako sposobni da ih spoznaju i istražuju. One postoje i za njih ljudska vrsta zna od nastanka civilizacije u svijetu.“
Svemu tome, tom jačanju i nezavisnošću islamske nauke doprinijela je upotreba Arapskog jezika, kao jezika univerzalne naučne kulture. Islamska nauka ima i međunarodni i međucivilizacijski karakter, jer je pored novih otkrića, rado prihvatala stare naučne tradicije i spajala ih u jednu novu cjelinu.
Iako je islamsko carstvo ogromno, kako prostorno tako i u ljudstvu, u njemu je vladao jedan vid civilizacijskog jedinstva, gdje su naučnici različitih etničkih i vjerskih pripadnosti učestvovali u stvaranju, razmjeni i širenju naučnog znanja. Svemu tome, najviše je doprinijela upotreba arapskog jezika. Mnogi naučnici koji su svoja djela pisali na Arapskom jeziku, nisu bili Arapi.
Pored religijskih djela, najraniji naučni radovi muslimana bili su lingvističkog karaktera. Takvi radovi arapskih filologa i leksikografa su u velikoj mjeri doprinijeli kasnijem razvoju sveopće nauke.
Kao osnovni podsticaj razvoja islamske nauke često se pogrešno navodi prijevođenje naučnih djela sa persijskog, indijskog i grčkog na arapski jezik. Upravo, obrnuto je tačno. Prijevodi nisu bili razlog za rastuće interesovanje za nauku, već se kao posljedica prijevođenja starih stranih djela javlja veliko interesovanje za nauku.
Razvoj nauke u islamskom društvu bio je historijski uslovljen i zavisio je i od unutrašnje kao i od spoljašnje pokretačke snage. Grčko naučno znanje bilo je najznačajnije, mada i to znanje samoj Grčkoj nije bilo dovoljno da je održi i zadrži kao svijetsku velesilu, kao što je Islamska civilizacija doživjela razvojem Islamske nauke. Ovo je dovoljan dokaz da su na razvoj islamske nauke morali utjecati i drugi faktori. Jedan od njih bilo je jačanje svijesti unutar tog novog društva o islamskoj civilizaciji kao produženju svjetske civilizacije. Možemo kazati da su naučna istraživanja bila pokretačka snaga koja je i dovela do prijevođenja brojnih tekstova iz astronomije, matematike i medicine.
Glavni pravci u Islamskoj nauci su: teorijska i praktična astronomija, matematika, fizika, hemija, geografija i kartografija, sociologija, psiholigija, nauka o svijetlosti, inžinjerstvo i tehnologija, medicina, botanika, farmakologija i ostale prirodne nauke.
Istaknuti naučnici u Islamskoj civilizaciji su:
• Džabir sin Hajanov (od osmog do devetog vijeka) je bio hemičar koji je sprovodio obimne eksperimente i stvorio mnoga dela o nauci i hemiji koje su upotrijebljene do današnjih dana. Džabir je opisao laboratorijske tehnike i eksperimentalne metode u hemiji. On je identificirao mnoge supstance, uključujući i sumpornu i azotnu kiselinu. On je objasnio procese kao što su sublimacija, redukcija i destilacija. Upotrijebio je sprave kao što su alembik i retortu. Postoji znatna nesigurnost u izvornost mnogih djela koja su njemu pripisana.
• Braća Benu Musa (Sinovi Muse), Muhamed, Ahmed i Hasan (iz ranog devetog vijeka) su sinovi istaknutog astronoma. Oni su bili bliski halifi Mamunu, te su doprinijeli mnogo prevođenju starogrčkih spisa na arapski jezik. Oni su razradili matematiku kupa i elipsi i sprovodili astronomska osmatranja. Što je najznačajnije, oni su među prvima posvijetili pažnju automatizaciji i napravili modele koje su opisali u svojoj „knjizi o genijalnim uređajima“.
• Džahiz (781-869) je bio prvi biolog koji je pisao o utjecaju životne sredine na preživljavanju životinjskih vrsta. Prvi je opisao borbu za opstanak. Džahiz je, također, prvi diskutirao o lancima ishrane. On je privrženik determinizma životne sredine, dokazujući da životna sredina može da predodredi fizičke karakteristike stanovnika određenog društva i da je uzrok razlike u boji ljudske kože upravo životna sredina.
• Ibn Ishak Kindi (801-873) je bio filozof i multidisciplinski naučnik koji je aktivno učestvovao u prevođenju grčkih klasičnih djela na arapski jezik. On se zalagao da opiše srodnost islamskog vjerovanja sa težnjom ka razumom, odnos koji bi mogao da riješi nesuglasice koje su stvorene između njega i nekih islamskih pravnika. On je kritizirao osnove hemije i astrologije, i doprinio opsežno obrađenim naučnim temama u svojim pisanjima. Kindi se bavio i kriptografijom za halifu. On je napisao traktat na temu vremena, prostora i relativnog kretanja.
• Hunejn ibn Ishak (809-873) je bio jedan od najvažnijih prevodilaca starogrčkih tekstova na arapski jezik. On je bio fizičar, a pisao je i u vezi sa medicinom. On u svojim prevodima tumači, korigira i dopunjuje starogrčke tekstove. Neki od njegovih prevoda medicinskih knjiga su dugo godina korišćene u Evropskim krugovima. On je, također, pisao o medicinskim temama, posebno o ljudskom oku. Njegovo djelo „Deset rasprava o ljudskom oku” je bio utjecajno na Zapadu sve do sedamnaestog vijeka.
• Muhamed Horezmi (Harazmi) (oko 800 – oko 850) je persijski matematičar, geograf i astronom. On se smatra kao najveći matematičar u muslimanskom svijetu. Horezmi je uveo modernu numeričku notaciju, koja je od ogromne praktične vrijednosti i njeno prihvatanje je jedan od velikih koraka u matematici (u Evropu je stigla u latinskom prijevodu poslije 1240). On je razvio Algebru koja je dobila naziv po njegovoj knjizi „Kitabu el-đabr“. Horezmi je koristio Euklidovu geometriju u svojim dokazima.
• Ebu Bekr Zekerija Razi (oko 854 do 925/935) je bio persijanac, rođen u gradu Reju, u Iranu. On je bio multidisciplinski naučnik koji je pisao o raznim temama, dok su njegovi najznačajniji radovi iz oblasti medicine. On je identificirao boginje i morbile (ospice), i otkrio da je groznica dio tjelesne odbrane. Razi je napisao u 23 toma kompendijum kineske, indijske, persijske, asirske i grčke medicine. Razi je doveo u pitanje neke aspekte klasične grčke medicinske teorije o tome kako četiri humora regulišu proces života. On je osporio Galenov rad sa nekoliko pristupa, uključujući i liječenje krvarenjem, za koje danas znamo da je bilo pogrešno. Njegovo mišljenje da krvarenje ne pomaže liječenju se pokazalo korisnim.
• Farabi (oko 870-950) je bio racionalni filozof i matematičar koji je pokušao da geometrijski objasni ponavljanje šablona u islamskom ukrasnom umjetnošću. Njegova knjiga na tu temu se naziva „Duhovno zanatstvo i prirodne tajne u detaljima geometrijskih figura”. On je, također, stručnjak u muzici, kao i neuporediv politički filozof, čak možda i osnivač političke filozofije u Islamu.
• Ibn Sina (Avicena) (908-946) je bio persijski fizičar, astronom, psiholog, matematičar i filozof iz Buhare. Pored svog životnog djela „Kanon medicine“, obavio je važne astronomske opservacije i razmotrio niz tema među kojima su različiti oblici energije i osobine svjetlosti. On je doprinio razvoju matematičkih tehnika.
• Omer Hajam (1048-1131) je bio persijski pjesnik i matematičar koji je izračunao dužinu godine sa preciznošću pet decimala. Otkrio je geometrijska rješenja za svih trinaest kubnih jednačina. On je razvio neke kvadratne jednačine koje su još uvek u upotrebi. Hajam je dobor poznat na Zapadu po svojoj poeziji „Rubaije“.
• Nasirudin Tusi (1201-1274) je bio persijski astronom i matematičar koji je živio u vrijeme mongolskih invazija Džingis-kana i njegovog unuka Hulaku-kana. Tusi je napisao važnu reviziju na Ptolemejevom nebeskom modelu. Kada je Tusi postao Hulakuov astronom, on mu je opremio impresivnu opservatoriju i omogućio pristup kineskim tehnikama posmatranja. Tusi je razvio trigonometriju toliko da je to postala zasebna oblast. On je sastavio najprecizniju astronomsku tabelu dostupnu do tog vremena.
Svaki musliman treba da je svijestan da savremena nauka ne bi bila tako savremena i razvijena bez Islamske nauke. Muslimani danas, na žalost, nijesu svijesni toga, mnogi i ne znaju za Islamsku nauku i njena dostignuća, mnogi ne znaju da je Islamska civilizacija ustvari savremena svijetska civilizacija. Savremene države na kontinentima Amerike, Evrope, Afrike, Azije i Australije počivaju na Islamskim vrijednostima i Islamskoj nauci. Zato, muslimani, glavu gore i učite, proučavajte u ime Allaha koji stvara čovjeka od ugruška…
Piše: Senadin Halitović, Revija Sandžak, broj 187.