Svjesni smo potrebe intelektualnog usavršavanja. Svakodnevnog i neumornog obrazovanja, ne zbog nas, zbog ljudi oko nas.
Čovjek vođen samo tim idealom može uraditi nešto pozitivno za sebe i sve ljude. Sebi tu ne može puno pomoći osim sebi stvoriti prostranstvo sreće u prsima a ljudima oko njega olakšicu. Prvi imperativ u Kur’anu jeste “Iqre’” (uči), ne bez razloga. Svijet drže i u njemu balansiraju dvije stvari. Novac i znanje. Ukoliko čovjek ne posjeduje ni jedno ni drugo znači da je on malo kome potreban radi nečega vrijednog. Ne želim reći da su nebitni takvi ljudi ali u svijetu moći jesu, itekako.
Koliko znaš toliko vrijediš, vazda bilo i biće. Neobrazovanim čovjekom upravljaju oni koji imaju sladak govor, oni koji površno gledaju na stvari takvima trebaju. Svjetske sile koje vedre i oblače nebom svijeta u svojoj ljevici imaju znanje a desnici keš. Te kao takvima se može šta oni hoće.
Istina se nalazi u knjigama. U proučavanju, u debatovanju, to su jedini načini da se znanje stekne. Tamo gdje ratuju avioni i tenkovi, neka ratuju, tu mi ne možemo ništa. Takvih je malo zemalja. Stvarni ratovi se odvijaju na papiru a papir svašta trpi. Ne pitaju ga, škrabaju na njemu šta stignu. To ostaje kao činjenica, u korist nama ili protiv nas.
Ljudi “biju bitke” stoljećima oko nekih stvari koje se tiču prava ili nauke a u takvim situacijama jači je mudriji, te ako hočeš dominirati moraš znati šta i kako.
Mali broj je shvatio važnost srednje škole ili fakulteta, te to shvata samo kao sredstvo do cilja (posla) pa tu završavaju svo svoje učenje. To je sebičnost. U najmanju ruku! Učiti da bi bio bolji, ne zbog sebe, zbog drugog je cilj! Ponuditi najkvalitetnije znanje je privilegija koju svi želimo a malo ko je i može dobiti. Trebamo Bogu na toj blagodati zahvalljivati a imamo malo toga. Zašto? Reći ću Vam to. Lijenost je tu dragi moji. Lijenost. Ništa drugo.
Ključ nadmoćnosti, uspijeha i sreće nam leži u tom prvom imperativu. Ili – ili.
Piše: Benjamin Vejsilović, Revija Sandžak, broj 186.