Sandžak je u prošlom vijeku zajedno sa svojim sudionicima proživio kontinuirani kulturocid koji je opustošio znamenja njegove viševjekovne tradicije. Novi Pazar, kao najočigledniji primjer balkanskog, ali i evropskog kulturocida, danas umjesto da predstavlja civilizacijsku kopču, egzistira na obroncima ruševina nekadašnjih velelepnih građevina i znamenitosti koje su ga činile historijski važnim na ovim prostorima. Kao izdvojena cjelina, u viševjekovnom kontinuitetu, Novi Pazar je važio za čvorište kultura u kojem je pravoslavna, katolička i judeistička civilizacija sačuvala svoje tragove. Umjesto zahvalnosti na čuvanju tuđih kultura na ovim prostorima, od perioda kratke Austrougarske okupacije, sve do kraja komunističke vladavine, Bošnjaci Novog Pazara su doživili pokušaje potpunog zatiranja svog porijekla na ovim prostorima. U tim pokušajima se donekle i uspjelo, jer Novi Pazar nema danas zasluženo mjesto na mapi balkanskih prijestolnica kulture. Valja napomenuti da su uzrokom i mnogih zločina i genocida nad Bošnjacima na ovim prostotima prethodili i postupci eliminiranja svega što sačinjava njihov kulturno-historijski nukleus.
Prema čuvaocima pravoslavnih svetinja na ovim prostorima, postupalo se sa žestokim animozitetom u pred i postkomunističkom dobu. Primjer porušenih džamija u Novom Pazaru koje su krasile centar grada: Isa-begova, Ejup-begova, Sofi Memi, Ak iljaz, Askerli, Seveli, Ali-vojvode poznata kao Hajrudinova džamija, Ahmeda Mukadema, Subaša, Ahmeda Mujezina, Hasan-efendije, Kadi-efendije, Taš Kopru i mnoge druge, za koje se i danas znaju tačne lokacije gdje su postojale, a mnoge slike svjedoče i kako su izgledale. U pitanju su najstarije džamije u Novom Pazaru, sagrađene u periodu od XVI do XVIII vijeka, koje su Novi Pazar poslije Sarajeva činile najznačajnijim gradom drugom i duhovnom prijestolnicom svih Bošnjaka na Balkanu. Porušene džamije prate porušena mezarja i objekti od izuzetne važnosti, koji su ponajprije pazarsku čaršiju, a zatim i širi dio grada činili jedinstvenim.
Drugi problem sa kojim se danas sučeljavaju Bošnjaci Sandžaka, rezultat je zatiranja znamenitih Bošnjaka u obrazovnom sistemu. U oskudnim historijskim spisima, koje su naši ugledni historičari pod presijom sakupljali prošlog stoljeća, Bošnjaci Sandžaka su imali velika imena u književnosti i umjetnosti, što na ovim prostorima, što vrlo priznatih diljem Otomanske imperije i diljem Halifata. No, i u vremenu komunističke vladavine, Bošnjaci Sandžaka su imali istaknute ličnosti u okvirima bivše zajedničke države. Pod presijom i zabranama, mnoga imena, tada aktualna, prisilno su bačena u zaborav. Velo zaborava počeli su otkrivati Sandžački intelektualci u sveopćem kulturnom pokretu početkom devedesetih godina, ali se i sa tim stalo pod novom nacionalističkom presijom tadašnjih režima u Srbiji i Crnoj Gori.
Ovaj broj, čiji je temat postijećen dokazivo najvećem pjesniku epskih pjesama svih vremena u svijetu, “Sandžačkom Homeru” Avdi Međedoviću. Za najvećeg i najpriznatijeg epskog pjesnika zbog kojega su na Obrov (Akovo-Bijelo Polje) dolazili najutjecajniji svetski profesori filolozi koji su sa Avdom riješili čuveno Homersko pitanje. Avdo je preko pola vijeka prisutan u izučavanjima na Harvardu čiji su profesori zabilježili oko 100.000 Avdinih stihova.
Kulturocid kome su Bošnjaci Sandžaka bili izlagani u kontinuitetu cijeli jedan vijek, prekinut je, ali afirmiranje kulturnih vrijednosti Bošnjaka, nije emanet samo obrazovnih institucija i intelektualaca u Sandžaku, već i svakog pojedinca.
Svakako, Bošnjaci Sandžaka imaju čime da se ponose, ali i zadatak da u budućnosti brane.
Dženis Šaćirović, Revija Sandžak 185. broj