Ako pratimo političke prilike na zapadnom Balkanu u posljednih nekoliko mjeseci, svjedoci smo da su narušeni do te mjere da se mogu poistovijetiti sa onima sa kraja osamdesetih godina, te početkom krvavih devedesetih. Naime, ista ili veoma slična retorika vlada. Oko političkih pitanja i unutarnjih previranja u državama Balkana, polemiziraju sve strukture stanovništva, pa se refleks stavova političara i stavova iz medija uzima u obzir kao općenito mišljenje masa. Mnogi su radikalne poteze svojih predstavnika ili načina za njihovim rješavanjem, uzeli kao konačno i jedino izvodljivo. Postavlja se pitanje koliko je politika rješavanja sukoba moguća ako je u simbiozi sa dnevno političkim zbivanjima te stjecanjem političkih poena. Ima li šanse za rješavanjem starijih komflikata ukoliko se permanentno otvaraju novi koji bacaju “pijesak preko prašine” starih? Očigledno nemoguće.
Nije moguće pokrenuti zdrave odnose u društvu ukoliko se stavovi i mišljenja pojedinaca reflektiraju kao stavovi i mišljenja naroda iza čijeg imena ti pojedinci istupaju, ili u još boljoj varijanti “kriju”. Balkan nije trusno područje, koliko su “trusne” politike u sprezi sa ličnim ambicijama političara, ili tobože, inspiratora politika sakrivenim u odijelima univerzitetskih profesora, akademika i ostralih znanstvenika. Nije problem identiteta Balkanskih naroda ključni problem. Tačno se zna koji narod kojoj etnogenezi pripada. Problem je što imperijalistička politika, nastala napuštanjem ovih prostora jedne velesile, Osmanske imperije, iza sebe je ostavila nenaviknute narode da prihvate jedni druge, naročito ako se govori s aspekta uređenja novonastalih država poslije slijeda pomenutih događaja.
Uzroci sukoba su ili imperijalističke ili asimilatorske prirode – želje i volje za pokoravanjem naroda koji se smatrao ili stranim elementom, uzurpatorom ili, pak, naroda čije se porijeklo prisvajalo, ali jedan paradoks, zapravo – paradoks genocida, ne uvjerava da se politika “namjetanja” ili “vraćanja u redove” svoje vjere i nacije, mogla na taj način sprovoditi. Zapravo, svako nepriznavanje naroda bilo je uvod u genocid i agreciju prema drugome.
Kada govorimo o postupcima određenih naroda da izraze svoje teritorijalno samoopredjeljenje, možemo, također, reći da se uzimaju u obzir dva aspekta: imperijalističke pobude i ugnjetenost nacionalnog bića od strane većinskog naroda. Prateći dešavanja i ispisivanja novih granica na Balkanu, ne može se zanemariti jedna bitna činjenica, a to je da se ova dva elementa stvaranja nacionalnih teritorija ne mogu uzeti kao isti standard.
Otuda, za kriva tumačenja i stavove pojedinih kreatora raznih asimilatorskih i genocidnih politika u prošlosti, jedan narod prema drugom narodu ne može, niti smije osjećati animozitet u mjeri ličnog i kolektivnog odobravanja tih postupaka. U kontekstu jedne epohe, koja je rezultat eskalacije sukoba u odnosima dva naroda, ne može se problemu neprijateljstva pristupiti niti selektivno, niti sa prikazivanjem samo “svoje istine”, bez da se čuje i druga strana koja svoje postupke temelji na faktima historije, koja se od drugog skriva pod plaštom stvaranja jednoumnog nacionalizma koji je u službi argumenta vladajućih političkih i ostalih garnitura koje održavaju poredak.
Vakumirana svijest naroda na Balkanu, nepoznavanje izvora sukoba, te trenutačne situacije u kojoj su svi narodi nezadovoljni kako položajima unutar svojih država, tako i utjecajima izvana, ne može biti trajni model razumijevanja sukoba. Ono što posebno daje na značaju proučavanju svih sukoba je, upravo, nepoznavanje istih. Poznavati etiologiju sukoba i manifestiranja tih sukoba, moguće je ostvariti samo poznavanjem historije. I to revidirane, na historijskim činjenicama utjemjeljene i prihvaćene.
Prihvatiti historiju baziranu na činjenicama, znači prihvatiti lijek protiv sukoba.
Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 190 broj