Sandžak – Page 8 – Nacionalna revija za politiku i kulturu

PRVA TURISTIČKA POSJETA DRŽAVLJANINA SAUDIJSKE ARABIJE SANDŽAKU

Nije rijedak slučaj da državljani Saudisjke Arabije u svojstvu vjerskih zvaničnika posjete Sandžak. Međutim, ovog ljeta 2016. godine, Ibrahim Rabia’n, odlučio je da mahsuz posjeti Sandžak u želji da vidi njegove prirodne ljepote i bošnjački narod. Ovdje, u Sandžaku je proveo dvije nedjelje. Prenosimo vam njegove utiske i zapažanja.
Kako je došlo do želje da posjeti novi Pazar
Ibrahim živi u pokrajini Kasim, grad Buraida. Glavni je nadzornik za direktore osnovnih škola. Sasvim slučajno upoznao je našeg studenta islamskih nauka, Enisa Jusufovića. Nakon zbližavanja sa njim i lijepih priča o Sandžaku i njegovom narodu, u njemu se javila jaka želja da upozna ovu regiju u Srbiji koja je, itekako, čuvena kod stanovnika Saudijske Arabije.
Predsrasude o Srbiji
Većina saudijaca misli da u Bosni žive samo muslimani Bošnjaci, a u Srbiji samo srbi. Prosječnom stanovniku je nepoznat pojam Sandžaka i činjenica da u Srbiji živi oko 300.000 muslimana, prijetežno većinom bošnjaci. Oni kojima je taj podatak poznat, u zabludi su da su muslimani u Srbiji izloženi velikoj diskriminaciji koja ometa njihovu slobodu i duhovni život. Kada je rekao majci da želi otići u Srbiju, ona se “držala za glavu”, govoreći: “gdje ćeš tamo…”.
Šta mu se dopalo
Ibrahimu se prije svega dopao narod, geografske odlike i veliki broj džamija u Sandžaku. Arapi su poznati po gostoljubivosti i plemenitosti, što je prepoznao kao zajedničku odliku sa Bošnjacima Sandžaka. Zadivila ga širokogrudost i ljubaznost ljudi koji su ga ugostili. Posebno su mu bili interesantni naši ljudi, za koje kaže da su prilično visočiji od arapa. Primjetio je da kuće nisu okružene velikim zidovima, što govori o ekstrovertnom odnosu Bošnjaka prema svojim komšijama. Praktikovanje islama koje se ne razliku puno od njihovog, također, začudilo ga je što u džamijama većinom ima starih i mladih, a malo ljudi srednjih godina.
Male neprijatnosti u Srbiji
Na jednoj benzinskoj pumpi, blizu Beograda, na putu ka Novom Pazaru, nije mu dopušteno da na parkingu iza objekta obavi namaz. Radnica mu je skrenula pažnju da je zabranjeno, dok je on tražio da razgovara sa šefom, međutim, ni šef mu nije dopustio. To je dodatno pojačalo njegove predrasude o Srbiji.
Utisci o Sandžačkim gradovima nakon posjeta
Najviše mu se dopao Novi Pazar, za koji kaže da je izuzetno lijep grad, ali je previse udaljen od aerodroma i jako, zbog lose infrastructure udaljen od centra – Beograda. Kaže da loši putevi i nedostatak aerodroma u blizini, mnogo otežavaju turistima posjetu a i neko ozbiljnije otvaranje fabrika. Ibrahim kaže da je Tutin, bukvalno, grad u kojem su samo “nabacane zgrade” ali mu djeluje kao prosperitetan i kao grad koji prati Novi Pazar u najširem smislu. Iznenadila ga je ljepota Pešteri, za koju, uz osmijeh kaže: “da je ovo naše, bilo bi puno grla stoke”. Za Sjenicu je samo primijetio da je mali grad, sa zapuštenim kulturnim dobrima.
Ibrahim kaže da je mnogo lijepo što se omladina i studenti jako puno druže. Nije ga interesiralo političko stanje, ali, vidio je da se siromašnije živi. Pohvalio je sandžačku kuhinju, koja je slična sa turskom, ali mu se naša više dopala. Izmjeđu ostalog, izrazio je želju da neformalno upozna bivšeg predsjednika Mešihata, a sadašnjeg narodnog poslanika u Parlamentu Republike Srbije, Muamera Zukorlića o kojem je, također, mnogo čuo u Saudijskoj Arabiji.
Pomoći će turizam
Prilikom posjete redakciji Revije Sandžak, naš gost je obećao da će se vratiti sa familijom, pogotovo sada kada ima gdje da dođe. Kaže da će iskoristiti njegova velika poznanstva i skrenuti svojim sunarodnicima pažnju da dolaze u Sandžak, kao što to čine u Bosni. Mi ne sumnjamo, da će ova posjeta donijeti Sandžaku bitan broj arapskih turista u budućnosti

Reportažu priredio: Haris Ibrahimović, Revija Sandžak, 186. broj

BREME DOSTOJANSTVA I SAMOBITNOSTI

Izvori kontinuiranih sukoba na Balkanu često izgledaju kao nepresušni. Nije svaki narod kao bošnjački te sreće da se ne napaja sa tog izvora. Dok su sve Balkanske države u posljednjem stoljeću nastojale da se učine većim, ili u prefiksu “velikim”, Bošnjaci su htjeli samo ono što im pripada – ni pedalj manjega, ni pedalj većega. U najtežim povijesnim vremenima su vratili ono štom je oduzeto – ime i jezik, i to u miru trebaju sačuvati.
I te kako se nalazimo u vremenu negiranja nas samih od strane zlonamjernih nacionalista sa svih strana. Naravno, ne mogu nas negirati kao npr. 1948. i 1953. godine na popisima stanovništva, niti rušiti nam džamije kao što su činili pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća – to je više od nemogućeg. Mi imamo sve institucije od vrtića do univerziteta – od javnih glasila do Akademije nauka i umjetnosti. Imamo, dakle, sve resurse da radimo mnogo više, jer to od nas i okolnosti zahtijevaju, ne bi smo li bili kompletni kao i naši susjedi. Kada kažemo “kompletni” – mislimo na zaostatak od skoro cijelog stoljeća afirmiranja svoje kulturne i historijske baštine, pa i samog identiteta. Naš najveći problem nije što su nas drugi zaboravili, što su zaboravili ko smo i šta smo bili stoljećima i da smo živjeli sa sa njima. Naš je problem što je naša nacija, naš jezik i naša historija bila ukidana, preinačavana, poricana, satanizirana, itd. Ako pogledamo agresiju u Bosni, te zločine nad civilima u sjevernom i južnom Sandžaku tijekom devedesetih, nisu Bošnjaci ubijani zato što su Bošnjaci, već zato što su “turci”, “poturice”, “marsovci”, ili šta li već, ovi ili oni.. Dakle, ili neprijatelji ili izdajnici ili neko ko je “pao sa neba”.. Sve samo ne narod koji je ovdje živio i prije na svojim ognjištima i sa drugim narodima. Da su Bošnjaci bili Bošnjaci, tj. da im sila i nepravda nije ukidala da budu ono što jesu – Bošnjaci sa svojim jezikom i historijom koja ga pod tim imenom bilježi stoljećima unazad na ovim prostorima, ne bi im se niko mogao svjetiti za “kaznu bune protiv Dahija”, “presuđivati izdajnicima” ili “neutralizirati strana tijela”. Mi smo bez Bošnjaštva bili poput neke napuštene grupe griješnika sa kojima se sučeljava strašni sud. Zato u ovom vremenu, naše je breme dostojanstvo i samobitnost.
U prošlosti nećemo živjeti, ali zato u budućnosti hoćemo. Budućnost Balkana i svih naroda koji na njegovom tlu žive, budućnost je suživota, pomirenja i mostova. Aktivno ćemo učestvovati. Mi ćemo po našoj tradiciji postupati – poštivati drugoga i tuđe, ali, također, zahtijevati da budemo isto toliko ispoštovani. Svesrdno smo načinili sve korake pomirenja među narodima, a jedan od uvjeta pomirenja je međusobno priznavanje, te spoznaja o zajedničkih osobenostima, interesima i ciljevima. Priznanje – po sistemu ostavljanja osjećanja po strani i prepuštanja nauci. Poznavanje – po sistemu relevantnog, u odsustvu nagađanog. Rješenje – odgovorno, pravedno, u suglasnosti sa istinom. Tako mi vidimo novu eru međunacionalnih odnosa.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 186.

STOLJEĆE I POL OD ROĐENJA EPSKOG PJESNIKA AVDA MEĐEDOVIĆA

(Obrov-Akovo, 22. V 1866. – 09. IX 1953. Akovo, B. Polje)
Ove (2016.) godine Bošnjaci u Sandžaku, Bosni i Hercegovini i uopće u svijetu, trebaju obilježiti 150-tu obljetnicu od rođenja istaknutog bošnjačkog i sandžačkog Homera pjesnika, Avda Međedovića (Akovo, Bijelo Polje 1866-1953), na čijoj paradigmi (bošnjačko-sandžačkog epskog pjesništva), kazanog na bosanskom jeziku je riješeno golemo književno Homersko pitanje, o čemu smo upoznali čitatelje „Preporod“-a, u broju 1437, Sarajevo, od 01. velječe 2016. g. Dakle, tu enigmu su riješili istaknuti profesori i istraživači Univerziteta u Harvardu, početkom 30-ih godina, prošlog stoljeća, koji su istraživali, razgovarali i snimili 19 epova od pjesnika Avda Međedovića, i koji su ovog nenadmašnog “Pjevača priča” (kako ga je nazvao dr. Albert Lord), vrijednovali, da je nadmašio u svojim pjevanjima jednog legendarnog Homera. Da to nisu rekli i argumentirano potvrdili vrhunski stručnjaci sa Harvarda, to Bošnjaci danas ne bi mogli drugima dokazati i šire elaborirati, upravo zbog presije u kojoj žive u vrtlogu ralja između Srbije i Crne Gore. Zato, treba postaviti anketno pitanje, koliko učenici srednjih, osnovnih škola, medresa i islamskih fakulteta, znaju o Homerskom pitanju i o pjesniku Avdu Međedoviću? Njihovi odgovori će ukazati na činjenicu, koliko, upravo znaju njihovi nastavnici, o svojoj vjeri, znanosti i kulturi. U tom smislu, naša je namjera da podstaknemo i druge stvaraoce na razmišljanje i istraživanje. Upravo, ovaj temat više autora ima ulogu da bliže široj kulturnoj javnosti objasni i stručno tumači fenomen pjesnika Avda Međedovića, koji je po svemu sudeći jedinstven u povjesti, ne samo bošnjačke i islamske, već i svjetske literature. Stoga, iz tih razloga, ovaj prilog sam namijenio, kao opći pristup prvenstveno studentima i učenicima srednjih škola.
Književni stvaralaštvo u regiji Sandžaku je djelimično istraženo. Književni historičari su registrirali na stotine alhamijado stvaralaca, od XV do XX stoljeća, koji su stvarali počev od Plava, Gusinja, Rožaja, Akova (Bijelog Polja), Novog Pazara, Prijepolja sve do Taslidže (Pljevalja) i Užica. Mnoge ilahije i kaside fantastičnog sadržaja su obilježene u ovim krajevima, koje svjedoče o bogatom duhovnom životu Bošnjaka – muslimana, u vremenu preporoda. Na temlju tih činjenica, sandžačka duhovnost nije ni po čemu zaostajala od ostalih islamskih, i uopće europskih naroda, štaviše, sa stvaralaštvom Sabita Užičanina, Šejh Mehmeda Užičanina, Akovalija, i posebno Avda Međedovića, nadmašivala je po duhu stvaralaštvo toga vremena. Međutim, historijske okolnosti, i progone Bošnjaka sa prostora Sandžaka i uopće Balkana, učinile su svoje da se književnost ove regije marginilizira. Na sreću, sandžački stvaraoci su stoički odgovorno čuvali misao svog naroda, pa su omogućili američkim i drugim istraživačima da se istaknu u svojim poduhvatima. Tako da danas imamo, jednu mogućnost, da sa raznih aspekata slojevito istražimo strukturu sandžačke duhovnosti, a ponajprije, epsko djelo legendarnog Avda Međedovića.
Nažalost, u posljednje dvije decenije, sa književne scene su u vječnost otišli broji znalci Avdovog djela, kao što su: Alija Isaković, dr. Muhsin Rizvić, dr. Mehmedalija Bojić, dr. Rasim Muminović, akademik Alija Džogović, akademik Jašar Redžepagić, književnik Zaim Azemović, dr. Munib Maglajlić, koji su iza sebe ostavili značajne rasprave i studije o ovom stvaraocu, ali nažalost, one su rasute po brojnim časopisima i zbornicima. Neophodno je, da profesori, ne samo narodne književnosti, već i uopće bošnjačke književnosti, da se što cjelovitije istraži i javnosti prezentira kompleksno Avdovo epsko stvaralaštvo, od 19 epova, koliko su američki istraživači, za skoro pet godina sistematskog rada, snimili. Ovom prigodom, u ovoj kraćoj raspravi, naša je namjera, da ukažemo na neke osnovne dimenzije i crte Avdovog stvaralaštva, posebno, u njegovoj etičko-estetskoj i identiteskoj dimenziji.
Književnik Ćamil Sijarić, je u svojoj mladosti dobro poznavao pjesnika Avda Međedovića, sa kojim je preko majke, bio u srodstvu. Znao je za sve njegove vrline i nedaće. Upravo, zahvaljujući Avdovim pjesmama, kao i pjesmama drugih sandžačkih guslara, koje je pomno slušao, bilježio, pamtio i objavljivao, na osnovu čega je sticao honorar za studiranje, za prvo učenje Medrese u Skopju, a zatim studiranje prava na Univerzitetu u Beogradu. Međutim, bez obzira što je objavio skroman prilog o Avdovom pjesničkom umijeću, nije mogao za života presudno uticati i na njegovu afirmaciju u drugoj Jugoslaviji, u kojem su Bošnjaci bili nepriznati narod, jer u Avdovo pjesništvo su bili upućeni akademici SANU, kao i za druge pjesnike poput Ćor Husa Husovića, Saliha Ugljanina, Kasuma Rebronju, Muratage Kurtagića i druge sandžačke velikane, ali njihovo eventualno objavljivanje, značajno bi utjecalo na emancipaciju Bošnjaka, što nije bio cilj komunističke Jugoslavije do 1971. godine.
Zato, prilog o Avdovom pjesništvu, predstavlja jedan svojevrsni sažetak dugogodišnjih promišljanja i istraživanja ove kompleksne književno-kritičke problematike za potrebe edukacije stvaralaca mlađih generacija. U odnosu na autorov raniji rad “Etičke i književne vrijednosti epa Ženidba Smailagić Meha Avda Međedovića” ovaj rad donosi i svojevrsna sažimanja i osmišljavanja rješavanja Homerskog pitanja, koje su američki autori riješili na primjeru epskog pjesništva Avda Međedovića.

Do sada je zahvaljujući, izvanrednom sluhu tadašnjeg urednika za bošnjačku tradiciju, književniku rahmetli Aliji Isakovića sarajevska “Svjetlost”, kultrna izdavačka kuća, objavila (1987), Avdov ep “Ženidba Smailagić Meha” i što se tiče Bosne se gotovo na tome stalo. A kada je u pitanju izdavačka djelatnost za kulturu u Sandžaku (čime se ova regija može najviše ponositi) ima najmanje sredstava. Na taj način svjetlost dana očekuje još osamnaest Avdovih epova, koji se specijalno čuvaju u zbirci biblioteke na Univeriztetu u Harvardu (USA) i očekuju stručnu i kritičku obradu, a među njima i ep “Osmanbeg Delibegović i Pavićević Luka” (koji ima 13.331 stihova, čije se objavljivanje, kako saznajemo očekuje uskoro), koji profesori i stručnjaci iz Amerike smatraju uspješnijim od epa “Ženidba Smailagić Meha” (koji ima 12.311 stihova).
Bez obzira na svjetski renome ovog pjesnika, u Srbiji i Crnoj Gori u oficijalnim publikacijama (enciklopedijama i udžbenicima) nije napisano ni jednog redka o sandžačkom Homeru Avdu Međedoviću, pošto sa na engleskom jeziku malo prati što je objavljeno o ovom velikanu bošnjačkog duha, upravo samo zato što pripada bošnjačkoj kulturnoj tradiciji, upravo zbog vođenja permanentne diskriminatorske i denacionalizirajuće kulturne politike prema Bošnjacima i njihovom umjetničnom stvaralaštvu. Zato autor ovih redova, sa zadovoljstvom upućuje čitateljsku publiku na ovu neistraženu i nepoznatu (na našim sadašnjim prostorima) problematiku, koja po svom dosegu spada u sam vrh svjetskog epskog pjesništva i upoće stvaralaštva.
Globalno gledano, ovaj rad donosi jedan opći pristup i pregled unutrašnje strukture kompleksnog stvaralaštva Avda Međedovića. Izuzimajući epohalno djelo “Pjevač priča” harvardskog profesora dr Alberta Lorda, od strane bošnjačkih i drugih autora, bez obzira na više usješnih pokušaja, ne postoji cjelovit pristup tumačenja ovog epa, kojeg svjetski stručnjaci smatraju neprevaziđenim u ovom vidu ljudskog stvaralaštva pa ga s punim pravom smatraju da je nadmašio starog grčkog pjesnika Homera. U vezi ove problematike konsultirali smo se sa kolegom prof. dr Zlatkom Čolakovićem (koji je svojevremeno predavao na Univerzitetu u Bostonu, USA), koji nas je ljubazno uputio na kolegu prof. dr Davida Elemra na Harvardu, koji vodi brigu o Međedovićvoj duhovnoj ostavštini, koju su američki profesori u vremenu od 1933-35 i 1950. brižljivo sakupili i snimili, kada su istraživali pjesnčko stvaralaštvo sandžačkog Homera Avda Međedovića.
U svjetskoj literaturi ep, kao književna vrsta, je gotovo iščeznuo koncem XIX stoljeća, međutim, ep, kao stvaralačka forma, u bošnjačkoj književnoj tradiciji Sandžaka (na prekograničnom dijelu izemđu republika Crne Gore i Srbije) se zadržao do kraja XX stoljeća (o čemu govore epovi Muratage Kurtagića 1908-1999, kao jednog od najvećih izdanaka i pedesetih godina XX stoljeća i to u svom najsveobuhvatnijem i jedinstvenom narativnom obliku.
Međedovićevim epom, američki profesori su riješili tzv. Homersko pitanje. Avdo je posjedovao sjećanje i stvaralački duh, na osnovu čega su relevantni stručnjaci prosudili da je, ipak velika književna enigma riješena: Homer je postojao! Do Avda, znanstvenici su bili podijeljeni po ovom pitanja. Oni su bili podijeljeni da li je u situaciji da sveobuhvatno pjeva povjesnu dramu koja se dogodila šest i više vijekova prije njegovog rođenja. Zato, Međedovićev ep “Ženidba Smailagić Meha” u sebi sadrži kompleksna svojstva, od Gilgameša, Pjesme o osvajanju Jopea, Ilijade i Odiseje, Mahabharate, Pjesme o Rolandu, pa sve do Gundulićevog “Osmana” i Mažuranićevog “Smrt Smail age Čengića.” Prema važećoj književno-teriojskoj klasifikaciji epova, Međedovićev spjev “Ženidba Samilagić Meha” predstavlja vrhunac u svijetu povijesno-junačkog epa u svjetskoj literaturi.
Ep: „Ženidba Smailagić Meha” Avdo je ispjevao u periodu 5-12. jula 1933. godine. Ovaj ep se nalazi pod brojem 6840 u istraživačkoj kolekciji “Milman Perry” na Harvardu. “Ženidba…” je na našem jeziku prvi prut objavljena 1974. godine (Centar za studije usmene književnosti na Harvardskom univerzitetu).
Avdo opjeva događaje, jedne velike drame, s početka XVII stoljeća. U prvom dijelu epa Avdo osmišljava lik junaka Meha, a u drugom Tala. Radnja se odvija na dosta širokom rasponu i prostoru od Kanjiže do Budima. Pjesnik opisuje familiju čuvenog Meha (Mehmeda), Smailagina sina iz Kanjiže. Ovaj junak je bio poznat po izuzetnom ugledu, jer je u porodičnoj tradiciji držao položaj alajbega.
Interesantno, mladi Meho je bio zanimljiv momak. Rastao je kao ambiciozan i manje odgovoran čovjek, osjećajući izvjesnu krivnju u sebi. On je u tim godinama želio izvršiti pobunu. Ali, u tom činu, u izvjesnom smislu, smetao mu je očev autoritet. Zatim, mladi Meho ide sa bajraktarom Osamnom u Budim, gdje od vezira prima visok položaj. Meho na putu susreće grupu vojnika koji su ukrali ljepoticu Fatimu, koju su namjeravali udati protiv njene volje za generala Petra iz Karabogdana. Takvu situaciju je režirala Fatimina familija da bi se na taj način stvorio savezništvo sa Petrom, što je bilo protiv interesa Bosne. Zbog takve igre djevojka se usprortivila i pripremila je samoubistvo!
Meho u stilu velikog junaka oslobađa Fatimu i sa svojim pratiocima ubija Kapetana. Zatim, bošnjačku ljepoticu Fatimu, Meho vodi za Budim. Iz Budima on se vraća sa titulom alajbega, a oca iznenada izvještava haberom o svojoj ženidbi.
Međutim, prije toga dolazi do bitke između Bosanaca i izdajničkog vezira. U svatove se zovu najveće ličnosti Bosne, Krajine i Like. Međutim, nešto se iza leda kuhalo. To je osjetio Budalina Tale, koji je zahtijevao da se ubrza povratak.
Nakon toga, dolazi do bitke gdje Tale uspjeva da uhvati generala i budimskog vezira, zatim oslobađaju Fatiminog oca. Na taj način tema “Ženidba…” dobija novu dimenziju razvojom situacije u rekonstrukciji povijesnih događaja.
Dalje, u epu je prisutan blagi estetski humor, posebno kada je Tale u pitanju, kome je na kraju Fatima obećana. Dakle, humor se javlja kao osjećanje dinamičke reakcije posebno nadahnuto vedrinom i ljepotom Talavog lica. Na taj način, ep “Ženidba…” je postala vrhunska muslimansko-bošnjačka pjesma, pjesma koja se pamti i ne zaboravlja. Historijska identifikacija likova i glorifikavija naziva je posebna tema kojom se mogu baviti istraživači iz oblasti historiografije i etnologije.
Ako čitatelj hoće da sazna, kakva je osobenost Avdovog stiha, onda on mora pažljivo da prati ritam kazivanja pjesnika. Avdov stih je borba! A, poznato je da je borba pravilo postojanja. Njegove pjesme nas vežu za misiju Osmanlija i za muslimansku renesansu na Balkanu. Svaki lik njegovog epa je duboko individualiziran i manifestuje se kroz sukob različitih pogleda na svijet, kao i kroz sjećanja. Nad njima stoji um, tajna sila i borba sa simbolima, Naravno, sva se borba odvija kroz interese velikih sila toga vremena, koje pjesnik provodi kroz kosmogonijske ravni.
“Ženidba…” je drama po sudbini, a po stilu je nenadmašena lirika u kojoj svi elementi funkcionišu besprijekorno kao sistem. Dakle, u pitanju je nevjerovatno dramatično djelo narodne mudrosti, jedinstveno na Balkanu. U Avdovom epu je data jedna cjelovita etika u kojoj se doista veliča muslimanski narod, a isto tako s puno poštovanja i brige pjeva se i o svakom drugom narodu. U tome se bitno razlikuje Avdov ep od drugih poznatih djela iste vrste. Na taj način naš pjesnik je stvorio besmrtnu poeziju s kojom, bez sumnje, ulazi u najuži izbor najsuptilinije muslimanske klasične poezije na svijetu.

Piše: Prof. dr Šefket Krcić, Revija Sandžak, broj 185.

PREDRASUDE AKADEMIKA TEODOROVIĆA PREMA BOŠNJACIMA I POSLANIKU ZUKORLIĆU

U povodu tekstova ,,Šamar srpskoj nauci I obrazovanju” (Politika, 30. jun 2016. str. 22 i 23) i ,,Akademik Teodorović pokrenuo peticiju za smenu Zukorlića” (Danas, 01. Jul 2016. str. 4)
Matica Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru, sa velikom pažnjom prati aktuelna zbivanja u zemlji, kao i djelovanje pojedinih akademika SANU, koji svojom pregrejanošću koče i ometaju formiranje Vlade, nakon izbora od 24. aprila tg. U tom pravcu želimo da se obratimo javnosti u cilju smirivanja strasti akademika Dušana Teodorovića, koji sa svojim ideologijskim desničarskim sljedbenicima šire mržnju i predrasude, ne samo prema poslaniku Muameru Zukorliću, kao predsjedniku Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo, već i prema studentima i nastavnicima Internacionalnog Univerziteta u Novom Pazaru i Bošnjacima u regiji Sandžaku i šire. Zatim, pokretanje inijacitive akademika Teodorovića za uklanjanje Zukorlića i uništenje Internacionalnog Univerziteta u Novom Pazaru. Jasno, trezveni i umni ljudi u Srbiji, na sreću ne misle kao akademik Teodorović, čije djelovanje ide na zatrtom tragu neostaljinizma i Rankovićeve desničarske ideologije. U tom pravcu značajne impulse dali su brojni građani, koji su se javljali na talasima Radio Beograda opravdajući Zukorlićev izbor za njegovu funkciju, jer je on ravnopravan državljanin R. Srbije sa značajnim referencama.
Zacijelo, ne govorite istinu akademiče Teodoroviću, kad kažete za Zukorlića, da nema formalno naučno obrazovanje, ovdje bi Vam mogli napomenuti više stotina Zukorlićevih priloga, koji su značajni za naučni, kulturni, politički i duhovni život, ali ćemo se zadržati na tri visoke reference: 1. Zukorlićevu monografiju ,,Stop korupciji” (2014.), jedinstvenoj publikaciji na našim prostorima. 2. Kriticni traktat ,,Terorkratija izmedju ISILA I Ajfela” (2015) 3. Kultno djelo akademika M.Ffilipovica ,,Fenomen Muftija” (2013.) i drugi radovi, koje zbog ograničenosti prostora ne možemo navoditi, a koji su prezentirani na mnogim domaćim i međunarodnim skupovima.
Uvjereni smo da će Vaše sve optužbe poslanik M. Zukorlić sa velikom lahkoćom odbaciti kao neutemeljene, jer podsjeduje relevantne kopentecije za mjesto koje mu je povjereno. Nama je jasno da Vama smeta premijer Vučić, pa je to najjeftiniji štos da mu poturite takvu nebulozu, kako bi Vučićev kabinet kritički izložili stubu srama. Mnogi bi imali šta da kažu, ali nisu dobili mandate na izborima. U tom smislu trebali ste se kandidovati, kao što je to učinio gospodin Zukorlić, pa bi znali koje mjesto imate u društvu. S obzirom da imate prtistalice među profesorima na univerzitetima u Beogradu i Kragujevcu, među kojima su: dr. Danica Popović, dr. Vera Vujičić, dr. Boris Begović, dr. Olivera Milošević i drugi, predlažemo da prihvatite naš poziv na dijalog. Među sudionicima dijaloga mogli bi biti profesori Internacionalnog Univerziteta u Novom Pazaru, koje Vi ponižavate, koji su doktorirali na poznatim univerzitetima na Balkanu i šire, a to su: dr. Sefer Međedović, dr. Mehmed Meta, dr. Miodrag Jović, dr. Bećir Kalač, dr. Miodrag Jovanović, dr. Fehim Husković, dr. Šemsudin Plojević, dr. Radomir Čolaković, dr. Ćamil Sukić, dr. Muamer Nicević, dr. Đoko Marković, dr. Muzafer Saračević kao i potpisnik ovih redova, koji nisu doktorirali na Internacionalnom Univerzitetu u Novom Pazaru, a Vi tvrdite da tu rade samo oni koji su doktorirali na ovom Univerzitetu što ne odgovara istini. Pored toga, pratili smo brojne odbrane doktorskih desertacija na Internacionalnom Univerzitetu u Novom Pazaru, možemo slobodno reći, da su sve, bez izuzetka, bile perfektne i ozbiljhno pripremljene i odbranjene, što i dolikuje renomeu Internacionalnog Univerzitetu, po čemu je ova visokoškolska institucija prepoznatljiva i najelitnijih I najurednijih u regionu. Upravo, na ovom Univerzitetu došlo je do izražaja sinteza stručnosti, profesionalnosti, posvećenosti, kreacija, kolegijalno uvažavanje, saradnja i odgovornost prije svega. Oni koji su posjetili ovaj Univerzitet mogu da potvrde, da on ima i živi istinsku autonomiju univerziteta. Stručni radovi profesosa i saradnika ovog Univerziteta se objavljuju u renomiranim časopisima, a njihova nastavna djelatnost, disciplina i odgovornost najbolje mogu da potvrde izjave svršenih studenata, koji su se afirmisali u regionu i na mnogim evropskim univerzitetima. Prema tome, to je bio razlog da pridhodne vlasti utamelje rivalski Držanvi univerzitet u Novom Pazaru o kojem akademik Teodorović po zadatku ne kaže ni jednu riječ.
Vjerujemo, da će poslanik Zukorlić pokazati i dokazati sve demokratske, kulturne i naučne kapacitete i kvalitete na dobrobit evropskog puta R. Srbije i svih njenih građana i etnosa, što je u skladu sa njegovim imperativom u predizbornoj kampanji da će etiku vratiti u politiku, a mi vjerujemo da će etiku vratiti i u naučni život Srbije, jer dosta je bilo plagijata na brojnim državnim univerzitetima od Kragujevca, Beograda itd. Zato se pitam zašto Vam sad smeta demostenska retorika poslanika Zukorlića, koji postupa u skladu sa svojim internacionalnim pogledom na svijet.
Jasno, uvazeni akademiče, postoje i drugi Bošnjaci koji se srcem i umom bore za Srbiju i svojom reprezativnom ulogom-donose zlatne medalje sa svjetskih takmičenja, poput legendarnih sportista: Asmira Kolašinca, Amele Terzić, Amela Džakovca i drugih uzornih vrhova mladih ljudi iz Sandžaka, ali niko u javnom životu Srbije do sada njima nije rekao: Hvala našim Bošnjacima, Asmiru, Ameli, Amelu… za postignute rezultate, jer oni nemaju mogućnosti da to kažu, jer ta se šansa jedino ukazuje teniseru Đokoviću. Za razliku od njih poslanik Zukorlić umije i ima hrabrosti da sa ponosom kaže istinui i da mu nikad pored sebe ne smeta sto sjedi Srbin, Mađar, Albanac, Rusin, Rumun itd. Na kraju imajući u vidu ,,fenomen’’ akademika Teodorovića, koji ne može da izađe iz Memoranduma svoje institucije iz 1986, kojm je razbijena bivša zajednička domovina Jugoslavija i proizveden prljavi rat kojeg svi duboko i danas 21.-u od zaustavljanja duboko osjećamo u našoj duši, legendarni znansvenik i mislilac Anštajn bi znao reći: Da je lahkše razbiti atom nego Teodorovićeve predrasude., jer, šamar Srbiji ne udara Zukorlić, već akademik Teodorović zastvarajući joj svojim surovim I netrpeljivim stavovima Put prema Evropi.

Piše: dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 185.

SLIKANJE MRAMOROM

Kada se spomene Istanbul, vjerovatno nam mnogo lijepih slika sa grada na Bosforu prođe kroz glavu. To i nije tako čudno kada saznamo koliko je kroz historiju tog grada prošlo „slikara“ koji su „slikali“ izgled grada kroz vrijeme. Isto tako nije čudno to što se za arhitekturu kaže da je „kraljica umjetnosti“. Zapravo, izgradnjom arhitektonskih zdanja na jednom prostoru, umjetnik, arhitekta, „slikar“, „slika“ panoramu i izgled grada kao što umjetnik slikar slika sliku.
Tako su kroz historiju nastajali gradovi, u zavisnosti koji i kakavi su ih „slikari“ „slikali“, u zavisnosti od toga koji i kakvi su ih vladari izgrađivali i branili, u zavisnosti od toga koji i kakvi su ih napadači rušili i spaljivali, u sadašnjosti možemo dati svoju ocjenu da li je i koliko neki gradslikarski i estetski privlačan i lijep. Istanbul je sam za sebe u cjelini slika za sebe, međutim, u toj slici postoji bezbroj zasebnih slika koje se mogu posmatrati kao posebna cjelina. Jedna od takvih zasebnih estetskih cjelina je i Bujuk Medžide džamija ili Ortakoj džamija, koja se nalazi na samoj obali Bosfora. Ova džamija se sada nalazi u blizini jednog od visećih mostova na Bosforu i po tome je u široj javnosti i poznata, međutim, i pored toga što ona sada ima još i dodatni ugao gledanja na nju, kada je veliki most u pozadini, njena ljepota nije ništa manje zračila i prije nego li je most bio izgrađen.
Naime, ova neobarokna građevina, koja je izgrađena 1853. godine a čiji je arhitekta bio manje ili više poznati Balyan Nigogos, Istanbul svrstava u estetski najslikarskije gradove na svijetu. Iz ugla jednog slikara, izazov je, na platnu naslikati nešto nalik ove džamije i njenog okoliša, a kakav je izazov sve to u vremenu i prostoru isklesati od mramora i smjestiti na odgovarajuće mjesto. Iako se estetika kao nauka bavi ovakvim temama, nepotrebno je trošiti filozofske misli i riječi, u opisivanju ove čarobne slike, već je svrsishodnije i kreativnije otići do grada na Bosforu i tu beskrajnu izložbu pogledati na licu mjesta.

Zukorlić Hazim, Revija Sandžak 185. broj

REDITELJ EMIR HAMIDOVIĆ SNIMA NOVI DUGOMETRAŽNI FILM – “OPERACIJA KERBERUS”

Mladi Sandžački redatelj Emir Hamidović, nakon svog prvenca i vrlo uspješnog dugometražnog filma prikazanog maja 2013. godine, koji je novopazarska publika sa oduševljenjem prihvatila i koji ima preko 270.000 pregleda na You Tube kanalu, upušta se u novu avanturu snimanja. Riječ je o novom filmu “Operacija kerberus”. Svojevrsni nastavak prethodnog filma u konceptualnom smilu, ali sa različitim idejama i radnjom koja se odigrava u ovom filmu, svakako se može očekivati da će i ovaj film privući pažnju ne samo novopazaraca, već i sire regionalne publike.
Snimanje radnje filma pranirano je u Novom Pazaru, Beogradu, na Ibarskoj magistrali i širem prostoru Sandžaka. Glumačku ekipu sačinjavaju glumci iz filma “402” ali i dio novih, koji će po riječima reditelja, biti osvježenje i opravdati očekivanja publike.
Po riječima reditelja, snimanje filma i finalna produkcija trebali bi biti završeni do kraja godine, ukoliko se ispune svi tehnički uvjeti.
S obzirom da film zatjeva visok nivo profesionalizma i moderniju tehniku, dobrodošao je svaki vid podrške ovom projektu.
Sažetak sadžaja filma: Bivši sajber kriminalac se vraća svom zanatu pokušavajući da otkrije ko je ubio njegovu djevojku. Potraga za krivcem ga uvlači u sukob internacionalnih tajnih organizacija. Na izgled slučajno u njegov posjed dolazi državna tajna od ogromne važnosti za kojom tragaju sve tajne državne i kriminalne organizacije, te se on tako nalazi u sukobu sa svima. Nakon što otkrije šta je u stvari u njegovom posjedu naći će se u moralnoj dilemi, da li da osvjeti smrt svoje devojke, ili da sprieči katastrofu koja može izazvati civilni rat.

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 185. broj

NASTAVAK KRATKOMETRAŽNOG FILMA “PERON”, NASTAVAK PRIKAZIVANJA REALNOSTI NOVOG PAZARA

Na promociji romana “Sebi stranac” maja mjeseca ove godine u Velikoj sali Doma kulture u Tutinu premijerno je prikazan kratkometražni film autorice Selvije Ferizović iz Novog Pazara. Koncept romana koji je autoricu podstakao da režira film, prikazuje položaj mladih ljudi i njihove goruće probleme koji se tiču njihove egzistencije u svom gradu. Sadržina ovog kratkog filma, prikazana kroz kratke radnje, dijlaloge i monologe u kojoj su učestvovali mladi ljudi iz Novog Pazara, imala je za cilj da alarmira društvo i ukaže na anomalije sistema u kome vlada sistem nejednakih šansi, a korupcija, političko poltronstvo i ponižavanje omladine preovladavaju kao uzrok izrazito lošeg položaja omladine. Mladi ljudi koji se bore da studiraju, rade i nastoje da formiraju svoje porodice, kratkom scenom i porukom na kraju filma ukazuju na realnost koja se događa posljednjih godina, a naročito sada u sve većem jeku napuštanja Novog Pazara redovnim autobuskim linijama prema zemljama inostranstva.

Nakon velikog interesiranja šire akademske javnosti, ovaj film doživljava svoj nastavak, ili bolje rečeno reobjavljivanje sa novim scenama i novim elementima koji čine nejgov koncept. U filmu se pored problema omladine, akcent stavlja i na turističke potencijale Novog Pazara koji su neiskorišteni, ali sa jasnom porukom, što se u scenama i da primjetiti, pod nebrigom lokalnih vlasti posljednje dvije i pol decenije, izvršio kulturocid najvišeg nivoa. Grad Novi Pazar, kulturno-historijski centar, ne samo Sandžaka, već i šire regije, prikazan je u svom najtužnijem izdanju: katanci na vratima najstarijih i najznačajnijih objekata, objekti u ruševinama i zarasli u korovu. Tužne slike neiskorištenih turističkih i kulturnih potencijala Novog Pazara, zajedno sa slikama odlaska naših mladih ljudi sa ovih prostora, čine mozaik ovog filma, koji će uskoro biti prikazan i predstavljen široj javnosti i publici na nekim od festivala kratkometražnog filma u Srbiji.
Redakcija Revije Sandžak, imala je prilike da pristustvuje snimanju scena za film i odgleda prvu verziju čije je montiranje u toku. Produkciju filma potpisuje ambiciozni Haber Team iz Novog Pazara, koji se zadnjih godina istakao upravo u prikazivanju nekoliko kratkometražnih filmova i reditelj vrlo uspješnog filma “402” Emir Hamidović.

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 185. broj

INSTITUCIONALNO REAGIRATI NA PRIJETNJE UPUĆENE NARODNOM POSLANIKU MUFTIJI MUAMERU ZUKORLIĆU

Najnovije prijetnje koje su putem video linka na internetu uputuli pripadnici terorističke ogranizacije tzv. “islamske države” a koje se odnose na pozive na ubijanja muslimanske bošnjačke uleme u Bosni I Sandžaku, predstavljaju ozbiljne namjere da se ugrozi bezbjednost muslimana bošnjaka na ovim prostorima. Prijetnje i poruke upućene putem ovog video linka, konkretno upućene prvom od nekoliko prozvanih za egzekuciju, muftije Muamera Zukorlića, sada narodnog poslanika u Skupštini Srbije, prijetnje su koje se moraju prihvatiti ozbiljno. Tzv. “islamska država”- teroristička organizacija odgovorna djelovanja u nekoliko država i terorističke napade u turskoj i zapadnim zemljama, ima očiglednu namjeru da terorizam proširi na ove prostore. U tom smislu, svi resursi prevencije moraju biti aktivirani. S obzirom na to da njihova misija isključivo počiva na indoktrinaciji krivog tumačenja vjere Islama i da je kao takva prepoznata od strane gotovo stoprocentne populacije muslimana u svijetu, može se reći da su izrazi njihove volje plodni samo tamo gdje trenutno posjeduju određenu vojnu moć, a da izvan granica svog fizičkog terora ostvaruju veze sa ljudima koji će ispunjavati njihove terorističke ciljeve. Konkretno, ovaj link koji upućuje za egzekuciju muslimansko bošnjačke uleme na Balkanu, poziv je novim regrutima koji bi sličnih scenarija kao u Istanbulu, Ankari, Parizu ili Briselu, radili za interese ove terorističke organizacije. S obzirom da su agresija i pokušaj puča u Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji od prije skoro deceniju, izazvali određene animozitete prema legalnom rukovodstvu i da je pojava paradžemata, koji djeluju na prostoru Sandžaka, što javno, što tajno, može se uzeti u obzir kao stepen rizika ugrožavanja bezbjednosti muftije i narodnog poslanika Muamera Zukorlića.

PRVA POTENCIJALNA PRIJETNJA: PARADŽEMATI

Mešihat islamske zajednice u Srbiji, već skoro deceniju nema ingerencije nad svim elementima koji se pozivaju na vjeru Islam a djeluju na prostoru Sandžaka. Samim tim, Mešihat, van svojih institucija, od vrtića i škola Kur’ana do Fakulteta za islamske studije, nema ingerencija o vjerskom obrazovanju I moralno-duhovnom stanju ljudi koji godinama odbijaju da prelaze čak i pragove džamija u Sandžaku, već samoorganizirano praktikuju vjerski odgoj, a često vode zatvoren život u krugu istomišljenika. Kao potencijalna prijetnja za realiziranje terorističkiih napada u Sandžaku, mogu se uzeti ove skupine. S obzirom da je indoktrinacija i poigravanje sa emocijama vezanim za islam, glavna poruka terorista, labilne, nedovoljno obrazovane, psihiki nestabilne i osobe krivog učenja interesnog fragmentiranja Kur’ana i Sunneta, mogu poslužiti terorističkim ciljevima. Potrebno je temeljno ispitati djelovanja svih džemata koji djeluju van ingerencija i upravljanja Mešihata, i procijeniti spepene rizikanjihovog djelovanja, jer nepriznavanje jedinstvene Islamske zajednice i nepriznavanje vrhovnih autoriteta muslimana u Srbiji, služi kao prvi stepen ostvarivanja prijetnji djelovanja protiv njih samih, ali i apsolutne
većine vjernika koju podržavaju legalne institucije. U tom smilsu, potpuno se opravdava rizik ugrožavanja bezbjednosti muftije Muamera Zukorlića, narodnog poslanika, koji je već ranije i bio
meta ekstremista na ovim prostorima i čija likvidacija je jednom i ozbiljno bila pripremljena za realizaciju.

DRUGA POTENCIJALNA PRIJETNJA: KRIMINALNI KRUGOVI.

Druga potencijalna prijetnja po bezbjednost muslimansko bošnjačke uleme jesu kriminalni krugovi do kojih može doći ova teroristička organizacija, s obzirom na to da raspolaže sa značajnim materijalnim sredstvima. U prilog tome ide i saradnja sa sličnima tokom izvođenja terorističkih napada u Evropi.

BIA I PU NOVI PAZAR MORAJU REAGIRATI I NAPRAVITI PLAN DJELOVANJA ZAŠTITE OD TERORIZMA.

Bezbjednosno-informativna agencija sa ispostavom u Novom Pazaru u suradnji sa policijskom upravom mora uzeti u obzir ove prijetnje upućene vrhu islamske zajednice i licima od vjerskog autoriteta, tako što će uzeti u obzir neophodnost stavljanja pod kontrolu samoorganiziranih organizacija i drugih institucija koje djeluju izvan Mešihata. Najprije se moraju pratiti eventualni utjecaji ili pokušaji kontaktiranja terorističkih organizacija sa licima koja posjeduju kriminalne dosijee unutar izdvojenih skupina. Uglavnom kada je riječ o ilegalnim organizacijama, one su umrežene sa ilegalno organiziranim organizacijama u drugim državama, čije djelovanje, kao u našem slučaju, spada izvan djelovanja legalnih institucija. Na principu ilegalnosti počivaju i sve vrste vjerskih ekstrema I radikalnog ispoljavanja koji se uglavnom slažu sa načelima diverzantskog djelovanja. U tom slislu, plan djelovanja mora bitisačinjen od visokoobrazovanih eksperata za terorizam a ujedno i poznavaoca društvenih kretanja u Novom Pazaru na tom planu i svih neprijatelja narodnog poslanika muftije Muamera Zukorlića.

Narodni poslanik Muftija Muamer Zukorlić

Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 185.

TURSKA ZEMLJA TERORA

Kada govorimo u terorizmu u Evropi najčešće mislimo na događaje u Parizu i Briselu, ipak Tursku potpuno zaboravljamo. Samo u ovoj godini je u pet napada stradalo preko devedeset ljudi. Za njih nema natpisa kao Je susis Charlie ili recimo BenAnkaraliyim ili nešto u tom pravcu. Na svijetu trenutno ni jedna razvijenija država nije toliko opterećena terorizmom kao Turska. Ali zašto je to tako? Više je razloga. Na prvom mjestu je tu konflikt sa kurdsikm teroristima, konflikt sa Islamskom državom i na kraju sam geografski položaj Turske.
KONFLIKT SA KURDIMA
Na jugoistoku Turske živi posebno mnogo Kurda (preko 10 miliona). Kurdi su narod bez sopstvene države. Dugo vremena su Kurdi ugnjetavani, danas je to drugačije, ipak mnogi od njih se i dalje osjećaju kao građani drugog reda. To svoje nezadovoljstvo jedan dio izražava nasilno preko Terorističke organizacije PKK koja ima i separatističkih ambicija. Oni sebe opisuju kao radničku partiju, ali u većini država se bilježe kao teroristička organitacija. PKK je ubila preko 40. 000 ljudi. Godine 2013. je došlo do primirja između Turske vlade i PKK, sve do 20. jula 2015. Godine. Tog dana je u gradu Surudžu izvršen teroristički napad. U Surudžu većinom žive Kurdi, i na mirovnim demonstracijama kurdske omladime izvršen je napad. Ubijene su 34. Osobe i preko 60. teško povređenih. Napad je izvršio borac Islamske države kažu jedni, drugi izvori kažu da je to bio Kurd iz redova Islamske države, dok PKK kaže da je to bila Turska vlada. Zbog toga poslije toga napada narednih dana su vršili manje atentate na turske policajce. Turska vlada je reagovala i napala položaje PKK u Turskoj. To je proizvelo niz terorističkih napada na Turske položaje sa druge strane. Ipak postoji još jedna teroristička organizacija koja se specijalizovala na civile. To je TAK ( Teyrêbazên Azadiya Kurdistann ) koji napadaju najčešće turističke ciljeve, dva napada ove godine u Ankari idu na njihov konto i nekoliko manjih prošlih godina. Sve u svemu 70% terorističkih napada izvrše PKK, TAK I druge kurdskim terorističkim organizacijama. Ostalih 30% ide na konto tzv. Islamske države.
KONFLIKT SA ISLMASKOM DRŽAVOM
Ništa manje komplikovan. Činjenica je da od 20. Jula i terorističkog napada u Surudžu, Turska vlada napada i položaje Islamske države. Da bi to uzvratili teroristi su u ovoj godini izvršili dva napada samo u Istambulu. Na radaru Islamske države je svakako Turska sada jedno od primarnih mjesta što je za sebe preopširna i posebna tema. Kada govorimo o piru Islamske države prema Turskoj treba imati u vidu njene indirektne i direktne saveznike tako da situacija postaje kristalno jasna.
GOGRAFSKI POLOŽAJ
Pogledajte Tursku na karti svijeta. Ona se graniči sa dvije trenutno najnestabilnije države. To su Sirija I Irak. Naravno da otud teroristi lahko mogu da ulaze u Tursku. Pored zvaničnih granica mogu proći preko tzv. zelene granice. Turska je zbog svojeg položaja jedan od najvećih turističkih centara, posebno primorje. Turizam je i važna grana ekonomije. Teroristi to koriste i aktivno napadaju turističke ciljeve gdje stradaju i državljani drugih država kojima se dodatno svete tim državama npr. Njemačkoj. Držace Evrope ingoriraju terorizam u Turskoj. Često kažu, rado ćemo pomoći ali prvo riješite problem sa nezadovoljnim Kurdima. Ostaje otvoreno pitanje zašto u medijima i na društvenim mrežama malo izveštavaju i govore o tome. Naravno Turska im je udaljenija od Belgije ili Pariza i to kao publiku ne zanima pa se mediji prilagođavaju tome, sa druge strane ignoriranje muslimanskih žrtvi je postala nezvanična praksa evropskih država.

Haris Ibrahimović, Revija Sandžak, broj 185.

SVJETSKI RENOME AKADEMSKOG SLIKARA MIRZE ŽUPLJANINA IZ NOVOG PAZARA

Mirza Župljanin, akademski slikar rođen je 07.05.1981. godine u Novom Pazaru. Osnovne studije završio na Departmanu umetnosti Univerziteta u Novom Pazaru u klasi profesora Mehmeda Slezovića. Bavi se slikarstvom, vajarstvom, umjetničkom fotografijom, modnim dizajnom, grafičkim dizajnom, dizajnom enterijera i 3D umjetnošću. Radi kao asistent na Univerzitetu u Novom Pazaru. Do sada je imao 61 kolektivnu i 16 samostalnih izložbi. Učesnik vise međunarodnih kolonija. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo i dizajn enterijera. Njegove slike se nalaze na doktorarima na univerzitetima u Majamuju , Virdžiniji, Lebanonu i Velikoj Britaniji.

Kao jedan od najuspješnijih slikara sa prostora Sandžaka, postigao je zapažene uspjehe i na međunarodnom nivou. Renomirani elektronski časopis za slikarstvo Art & painting objavio je sliku Mirze Župljanina “Big beng” (kombinovana tehnika). Uspeh Župljanina je bio utoliko veći, jer Art & painting predstavlja najrenomiraniji svetski eletronski časopis za slikarstvo, a vrlo retko objavljuje slikare koji nisu afirmisani u svetskim razmerama. Urednici Art & pantinga su najpozatiji svetski slikari, kustosi, istoričari umetnosti i kolekcionari.
2015. godine pobjedio je na međunarodnom konkursu časopisa Avlija iz Rožaja na najbolju neobjavljenu fotografiju u regionu.
Direktor britanskog filma Ben Čarls Edvards je njegove slike odabrao za svoj najnoviji film “The Smalls”.
Mirzina umjetnost prisutna je i u mnogim džamijama, kojima je darovao svoj kaligrafski talenat.

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 185.