Sandžak – Page 7 – Nacionalna revija za politiku i kulturu

ČESTITKA REVIJE SANDŽAK U POVODU OBILJEŽAVANJA DANA SANDŽAKA

Svim Bošnjacima, Srbima, Crnogorcima, Albancima i drugim narodima koji žive u Sandžaku i onima koji su porijeklom iz Sandžaka a žive u dijaspori, sretan dan sandžaka.
ZAVNOS je dokaz i pečat koegzstentnosti istih namjera naroda koji su živjeli na ovim prostorima.
Mišo Pavićević, Prota Jevstatije Karamatijević, Sreten Vukosavljević, Šećeragić, Dušan Ivović, Jakša Bogdanović, Predrag Vlasonić, Edib Hasanagić – borili su se za Sandžak. Za njih i njihove narode Sandžak je bio cjelina, historijska činjenica. Bez obzira što je pripadao teritorijama nekoliko država i mijenjala se politika, za narode Sandžaka, on je bio nukleus identiteta.
Ovog datuma, posebna obaveza je sjećanje svih naroda na ime i djelo Rifata Burdžovića, velikog borca za Sandžak.
Ovaj datum treba svi da slavimo. Ovaj datum pripada svima nama, kao što ime koje ga predstavlja pripada nepresušnom blagu i Srbije i Crne Gore, ali i ovom dijelu Evrope.

U ime uredništva i redakcije Revije Sandžak
Dženis Šaćirović,
Glavni i odgovorni urednik.

DOLAZI EPOHA KORJENITIH PROMJENA

Novi Pazar je imao tijekom svoje povijesti puno krajnosti koje su mijenjale tok njegove sudbine u periodima koji su dolazili nakon. Ako uzmemo period posljednjih stotinu godina, razne okolnosti su utjecale da se život jedne generacije razlikuje od života druge generacije.
Kada bi nagle promjene spominjali, pošli bi od onih tijekom pedesetih i šezdesetih godina, kada je u toku bila prisilna dereligizacija kroz rušenje islamskih svetinja i nametnuta ateistička percepcija. Mladi su bili suočeni sa velikim nedostatkom, ali se vjera nije izgubila. Odrastali su u ljude koji će desetljećima kasnije izgraditi puno više džamija nego što su ih komunisti porušili i živjeti religioznije nego ikada.
Kada je Novi Pazar postao grad industrije, kada su desetine velikih fabrika i preduzeća upošljavale hiljade radnika, mladima su nedostajale visoke škole. Niko nije mogao predvidjeti da će te generacije desetljećima kasnije učiniti epohalne napore da se to ostvari njihovoj djeci.
Kada je, početkom devedesetih, u vihoru mržnje i širenja straha sa svih strana, Novi Pazar preuzeo barjak borbe za prava svih Sandžaklija, generacije kojima je ubijan identitet, ustale su hrabro kao da njihov višedesetoljetni san uopće nije trajao toliko.
Kada su počela ratna dejstva na Balkanu, te se agresijom na Bosnu i Hercegovinu, te političkim sceniranjem prilika u Sandžaku moglo osjetiti na primjerima Štrpca, Sjeverina, Bukovice i Kukurovića, da se zlo može desiti i ovdje, mladi su migrirali i prema istoku i prema zapadu. Mnogi se nijesu vratili, ali nijesu nikada zaboravili svoja ognjišta, te su uz svoj narod uvijek kada to zatreba.
Kada je Novi Pazar od svog radnog stanovništva dobio ime „privredno čudo“ o kojem je cijeli svijet pričao, mladi su i tada bili motor koji dizao na noge čak i regionalnu ekonomiju.
Kada je 2001. godine dobio svoju prvu visokoškolsku ustanovu (FIS), a zatim i univerzitet 2002. godine (UNINP), spriječen je odlazak mladih prema do tada ustaljenim obrazovnim centrima u zemlji i okolnim zemljama. Danas, nakon 15 godina Sandžačkog visokoškolstva, imamo generacije obrazovanih mladih ljudi i imamo procentualni rast obrazovanih iz godine u godinu.
Iz svega ovoga možemo zaključiti da je Sandžačka omladina danas sudionik najprogresivnije epohe koju Sandžak pamti. Ali, idealno stanje Sandžaku nije poznato sada iz jednog drugog razloga: političke (bez)obzirnosti. Kada o njoj govorimo, govorimo o poretku koji danas sve više sami sebi kreiramo, sve više na platformi savjesti nas samih. Kada kažemo nas – mislimo na svakog Sandžačkog čovjeka koji djeluje na polju utjecaja na sudbine Sandžačkog mladog čovjeka kroz sferu politike. A politika presudno utječe na položaj mladih u ovom gradu.
Sistem u kome veliki broj obrazovanih ljudi nema perspektivu u pogledu korišćenja jednakih šansi za zapošljavanjem, te nametanjem predodređenosti i pripadanja nekoj od političkih partija koje su na vlasti, kao predispozicijama za dobijanje posla, nakaradno obesmišljava svaki sistem vrijednosti, te utječe na dekadenstu konzistentnost između društvene uloge i ličnih dostignuća. Ingerencije politike koje ne poznaju opću društvenu korist od poslušnosti i odanosti svojim interesima, narušavaju sistematski harmoniju vrijednosti znanja i ostvarivanja znanja u profesionalnom smislu, jer znanje sa kompetencijama nije osnovna vrijednost kada je u pitanju rangiranje kadra u institucijama koje su u nadležnosti političkih odlučioca. U prilog tome ide i stopa obrazovanih ljudi koja iz godine u godinu raste, a koju ne prati stepen otvaranja novih radnih mjesta, što se, također, mora pripisati odgovornosti političkih faktora koji nijesu u stanju, namjerno ili u odsustvu kapaciteta djelovanja, ostvariti za mlade ljude ambijent i mogućnosti da svoju budućnost grade u svom gradu. Zato, danas imamo problem da loša ekonomska situacija, uzrokovana odsustvom privrednih investicija, ali i nemogućnotsima da najkvalitetniji ljudi rade i žive od svog rada, primorava mlade ljude da odlaze iz Novog Pazara.
Pošto je povijest Novog Pazara, povijest puna iznenađenja i nepredvidivih okolnosti koje su mijenjale tok sudbine grada, sljedeće što se može očekivati jeste to da se mladi izbore za svoju budućnost, onako kako se to od njih egzistencija nalaže. Vrijeme korjenitih promjena, i jedna nova epoha, očekuje se od novih generacija, koji ne vide mogućnost da se nadaju svok uspjehu od strane dosadašnje politike vođene u ovom gradu, što zbog umanjenih kapaciteta da im nešto pruži, što zbog svjesnoti da u takvom sistemu za njih nema mjesta. Lahko se može predvidjeti da će mladi ljudi Novog Pazara u budućnosti, ujedinjenim snagama zahtjevati pravedan sistem i da će se, ako govorimo u političkom smilsu, prikloniti idejama i modelima koji će sistem jednakih šansi, novih mogućnosti i kapaciteta, prihvatiti kao jedine moguće. Taj sistem može biti samo onaj koji nije do sada sudjelovao u postojećem sistemu, a kamo li bio njegov pokretač.
Omladina je vratila vjeru, ponos, radinost, obrazovanje. Omladina će vratiti i pravdu. Kada se misli da je Sandžačka omladina savladana, ukalupljena i ušutkana, dolazi epoha iznenađenja.
Ta epoha koja dolazi, još jedna je epoha neočekivanih pozitivnih i korjenitih promjena.

Piše: Dženis Šaćirović, Glavni i idgovorni urednk Revije Sandžak, Revija Sandžak 187. broj

KRATKA HRONOLOGIJA ENTIČKOG ČIŠĆENJA BUKOVICE

U zadnjih osamdeset godina Bukovica je dva puta stradala. Godine 1913. cijela Bukovica je zapaljena, a ubijeno je i protjerano više njenih stanovnika nego što je ostalo živo. U Drugom svjetskom ratu, tačnije od 4. do 7. februara 1943. god. cijela Bukovica je popaljena, a veliki broj stanovnika (koji nisu uspjeli da pobjegnu) poubijano na surov i monstruozan način (klanjem, paljenjem u zatvorenim kućama, davljenjem, bacanjem u rijeku Čehotinu i sl.) od strane četnika Draže Mihajlovića. Samo za tri dana uništene su cijele porodice i rodovi, tako da danas mnogih prezimena uopšte nema. Od ukupnog broja žrtava na području pljevljaskog sreza u Drugom svjetskom ratu (2429) na području Bukovice i Boljanića evidentirano je 1004 žrtve, iako je Bukovica u ukupnom broju stanovnika u opštini Pljevlja učestvovala sa 8%.
Po završetku Drugog svjetskog rata, veći dio preživjelog stanovništva vratio se iz izbjeglištva i za kratko vrijeme obnovio život u Bukovici. Od stasalih mlađih generacija stvorena su nova domaćinstva, tako da su formirana sela koja su i prije postojala, iste ili približne veličine. Međutim pamteći zločine koji su na njima vršeni na isti način i skoro u pravilnim vremenskim intervalima, a vjerovatno predosjećajući nesreću koja će se dogoditi devedesetih godina, mnoge porodice su se u peroidu 1957-1967. god. odselile u Tursku, BiH i druge zemlje.
Raseljavanje Muslimana-Bošnjaka tadašnje vlasti su pravdale, ‘’migracijom u druge ekonomsko razvijenije krajeve’’, zanemarujući pored ekonomskog, drugi bitan faktor: živo sjećanje na stradanje u Drugom svjetskom ratu. Bez šireg elaboriranja biće dovoljno nekoliko podataka o broju stanovnika zadnjih 30 godina. 1961. god, Bukovica je imala oko 2900 stanovnika, 1971. god. oko 2600, da bi 1981. broj bio smanjen na oko 1600 stanovnika. Po popisu iz 1991. Bukovica je imala nepuno 900 stanovnika. Sve su to razlozi da je ovo relativno veliko područje, 1992.god bilo naseljeno sa tako malim brojem domova.
Zločini i nasilja koji su izvršeni tokom 1992-93. nad stanovištvom muslimansko-bošnjačke nacionalnosti imali su za cilj da se dovrši etničko čišćenje Bukovice, kako bi se između Crne Gore i BiH, u slučaju da BiH ostane jedinstvena država, prekinula veza muslimana-bošnjaka iz Sandzaka sa njihovim sunarodnicima u Bosni, a u slučaju da se formira Republika Srpska, da bi se uspostavila direktna veza između srpskog stanovništva iz pograničnog dijela Bosne (sa kojeg su također protjerani Bošnjaci) sa crnogorsko-srpskim stanovništvom u Crnoj Gori.
Kakvu je ideologiju projektovala Srpska Akademija nauka i primijenio režim Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića i njihovih poslušnika u Crnoj Gori, te koliko se uspjelo u etničkom čišćenju Muslimana-Bošnjaka iz Bukovice, može se zaključiti na osnovu golih činjenica i podataka koji slijede. . .
Evidencijom o nasilju i zločinu u periodu 1992-95.god na prostoru Bukovice, bavili su se pojedini mještani, iz humanih razloga, koji su lično doživjeli razne oblike zlostavljanja i koji čine danas formirano “Udruženje građana Bukovice” sa sjedištem u Pljevljima.
Sva dešavanja u pomenutom periodu, koja su mogla biti potkrijepljena činjenicama, evidentirana su i dostavljena u Helsinškom komitetu za ljudska prava u Sandzaku čije se sjedište u Novom Pazaru. Helsinški komitet je nakon prikupljenih informacija u nekoliko navrata vršio israživanje na terenu opštine Pljevlja, tokom 1994-95.god, a krajem juna 1996 god , posjetio i Bukovicu. Helsinški komitet je sa događajima u Bukovici prvi upoznao domaću i svjetsku javnost, a jula 1996. god objavio je “Hronologiju o zločinu i nasilju izvršenom u Bukovici 1992-95.” Također je i video-kamerom zabilježeno stanje u Bukovici 1996. god kao i izjave žrtava nasilja.
POČETAK NASILJA
Krajem aprila 1992. god. odmah nakon stacioniranja vojske Jugoslavije i policije Crne Gore, na prostorima Bukovice, počele su i nevolje bukovičkih Muslimana-Bošnjaka. Svakodnevni pretresi kuća, fizička maltretiranja, prijetnje i razni oblici pritiska bili su loši znaci za dalji miran život u Bukovici.
Jedan dio mještana koji je na vrijeme shvatio težinu situacije, da bi izbjegao teže posljedice iselio se već početkom maja 1992. god. Većina stanovništva koja je vjerovala u mogućnost daljeg opstanka na ovom prostoru i izjavama tadašnje crnogorske vladajuće garniture da je ‘’ovo pravna država’’ i da je “bezbjednost svima zagarantovana” shvatiće realnost odmah nakon prvog kontakta sa vojskom i policijom na terenu Bukovice.
Aktivnost jedinica vojske i policije na terenu Bukovice na sve je više ličila nego na vojničku. U objektima u kojima su smješteni, nisu imali nikakvu uobičajenu aktivnost kakvu ima inače normalna vojska i policija. Od ranog jutra pa do kasnih večernjih sati, a i noću, pripadanici ovih jednica kretali bi se po selima, najčešće u grupama od po tri vojnika i reklo bi se samoinicijativno. Išli su od kuće do kuće, saslušavali pojedine građane, maltretirali ih, tukli, vršili pretrese i premetačine kuća oduzimajući vrednije stvari, a i nekoliko slučajeva i novac.
Dok još nisu bili izbjegli, svaka porodica je po nekoliko puta pretresana, bez ikakvog pisanog naloga. Pretres su obično vršile grupe od desetak vojnika ili policajaca, a u nekim slučajevima i kombinovanog sastava. Način na koji su vršili pretrese po svemu je ličio na oružani napad. Najčešće danju, a u nekim slučajevima u ranim ili večernjim časovima, dok još ukućani spavaju, vojnici ili policija bi opkolili selo ili zaseok i zabranili svakvakvo kretanje, dok bi druge grupe upadale u kuće koje će da pretresu. Akciju su izvodili uz veliku viku, psovanje (najčešće ‘’turske, balijske majke’’) i uz pretnje da će (zaklati, ubiti, zapaliti i sl.). Najčešće su pretrese izvodili bez prisustva ukućana, tako što bi jedna grupa izvodila ukućane u dvorište ili u obližnje šljivike, pojedince vezali za drveće i tukli, a ostali vojnici ili policajci bi vršili opštu premetačinu po kući, ne vodeći računa da li će oštetiti ili polomiti nameštaj. Naprotiv, namjerno su lomili stvari, udarajući ih nogama i otvarajući nasilno bajonetima i kundacima puške, sobe, ormare i djevojačke sanduke. Prilikom svake akcije obavezno bi tjerali mještane da pjevaju četničke pjesme (o Pavlu Đurišiću i Draži Mihajlovića) i ostale koje bi oni naredili. To su radili kako pripadnici Vojske Jugoslavije, tako i pripadnici policije Crne Gore.
POSLJEDICE AKTIVNOSTI VOJSKE JUGOSLAVIJE I POLICIJE CRNE GORE U BUKOVICI
U periodu od 1992. god. na području Bukovice, bez ikakvog razloga.
Ubijeno je šest građana, Muslimana-Bošnjaka. (Ovaj slučaj biće obrađen u posebnom odeljku lj u d s k e ž r t v e).
Kidnapovano i odvedeno u zatvor u Čajnice jedanaest građana, Muslimana-Bošnjaka, od kojih sedmoro vraćeno u Pljevlja a ostalih petoro razmijenjeno u Goraždu. (Ovaj slučaj biće obrađen u posebnom odjeljku o t m i c a).
Teže tjelesne povrede
Istraživanjem na terenu i na osnovu prikupljenih izjava utvrđeno je da je pretučeno 76 građana (staraca, žena, sredovječnih ljudi i djece), Muslimana-Bošnjaka.
Teže tjelesne povrede sa trajnim posljedicama zadobilo je trideset i jedno lice.
(Ovaj slučaj će biti obrađen u odjeljku f i z i č k a t o r t u r a).
Etnički očišćena sela
Prilikom prve posjete krajem juna 1996. god. Bukovici, utvrđeno je da je potpuno etnički očišćeno petnaest sela i to: Madžari, Budijevići, Vukšići, Čejrenci, Stražice, Brdo, Planjsko, Moćevići, Ravni, Bunguri, Kava, Klakorine, Raščići a može se reći i Đenovići u kojem je ostala da živi samo jedna iznemogla porodica Aljka Šahmana, starog preko 80 godina i potpuno slijepog. S njim živi njegov gluvonijemi sin Edhem, star oko 35 godina i supruga Fata, stara oko 80 godina i bez ikakvih sredstava i mogućnost za život. (Njihov slučaj biće obrađen u odjeljku: selo Đenovići).
Pljačkanje prilikom pretresa
Od brojnih slučajeva pljačke i oduzimanja vrednijih stvari, ličnog naoružanja za koje su vlasnici imali uredne dozvole i koje nikad nije vraćeno, dva slučaja se mogu navesti kao drastični:
Prvi se desio u selu Rosulje 4. maja 1992. god. Naime, prema pisanoj izjavi vlasnika koja se nalazi i u MUP-u Crne Gore, Tahirbegović Osmana, njemu je prilikom pretresa kuće, policija iz Pljevalja ukrala oko jedan kilogram zlata u nakitu, koje nikada nije vraćeno. Tahirbegović Osman je naveo i u pisanoj izjavi imena policajaca, počinioca ovog nečasnog čina.
Drugi slučaj se desio u selu Brdo 27. aprila 1993. god. Prilikom pretresa kuće u večernjim časovima nekoliko lica u uniformi VJ je od Hodžić Latifa oduzela 3700 DM koje nikad nisu vraćene.
STANJE IMOVINE POSLIJE ISELJAVANJA STANOVNIŠTVA
Sva imovina koju su stanovnici Bukovice ostavili, opljačkana je ili uništena, tako da su i ljudi za koje bi se moglo reći da su bili bogati, sada potpuno osiromašili i postali zavisni od tuđe pomoći i milostinje. Kuće su potpuno demolirane, a neke i zapaljene (u posebnom odjeljku zapaljene kuće).
U većini slučajeva, stanovnici Bukovice koji su izbjegli, ostavili su brojna stada ovaca, po nekoliko krava, po jednog do dva vola. Izuzetak je manji broj slučajeva, kada su građani u lakšim okolnostima izbjegli, uspjeli prodati nakupcima na pijaci u Kovačevićima dio stoke. Sva ostavljena stoka je prisvojena i opljačkana od mještana crnogorsko-srpske nacionalnosti.
Nakupci su ucjenjivali mještane prilikom kupo-prodaje stoke, tako da su za jednu kravu plaćali od 100-150 DM, za jednu ovcu prosječno 20DM, za jednog konja od 100-150DM, mada je poznato da je tržišna cijena u to vrijeme bila višestruko veća. U posljedice koje su pretrpjeli stanovnici Bukovice, može se i mora ubrojati i šteta koja im je nanijeta da čitavo proteklo vrijeme ne koriste svoja bilo da su ih koristili drugi, bilo da su ostajala neobrađena, sama po sebi propadala zbog zapuštenosti.
UNIŠTENI VJERSKI OBJEKTI
Na prostoru Bukovice postojala su četiri vjerska objekta: tri islamska-džamije (u selima Planjsko, Raščići I Rosulje), i jedan pravoslavni-crkva u selu Srečanje.
U selu Planjsko zapaljena je i potpuno uništena džamija, 19. aprila 1993. god.
U selu Raščići ekspolozivom je 20. maja 1993. god. uništena ‘’munara’’ džamije, koja datira još iz osmanlijskog perioda.
U selu Rosulje je tokom 1993. god. neutvrđenog datuma, izvršen i jedan napad na džamiju. Tom prilikom su kamenicama polupana stakla na prozorima.
ZLOSTAVLJANJE NA JAVNOM MJESTU
Tokom 1992. i 1993. god. pripadnici vojske Jugoslavije i policije Crne Gore, svakodnevno su prolazili bukovičkim selima, kojom prilikom bi nakon susretanja bilo koga od građana muslimansko bošnjačke nacionalnosti, vršili legitimisanje uz obavezan pretres, fizičko zlostavljanje, psovanje, prijetnje i usmeno saslušanje. Svi ovi slučajevi nisu mogli biti evidentirani zbog brojnosti a i zbog toga što ih građani nisu smjeli prijaviti. Obrađeni su samo slučajevi za koje je postojao svjedok ili su ih same posljedice otkrile. Od posljedica zlostavljanja jedno lice je umrlo (Hilmo Drkenda), dvoje je izvršilo samoubistvo (Himzo Stovrag i Hamed Bavčić), a neki su ostali sa teškim trajnim tjelesnim i psihičkim posljedicama. (Navedeni slučajevi su obrađeni u posjebnom odjeljku fizička tortura).
LJUDSKE ŽRTVE
Istraživanjem je utvrđeno da je na prostoru Bukovice u toku 1992-95. god. bez ikakvog razloga ubijeno šest građana muslimansko-bošnjačke nacionalnosti i to:
1. Muslić Hajro, star oko 75 god, iz sela Madžari, ubijen u svojoj kući 28.10.1992. godine. Slučaj nije nikada rasvijetljen.
2. Muslić Ejub, star 28 god. sin Hajrov, iz sela Madžari, ubijen zajedno sa svojim ocem 28.10.1992. Slučaj nije nikada rasvijetljen.
3. Bungur Latif, star 87 god. iz sela Ravni, ubijen prilikom druge otmice 16.3.1993. god. u svojoj kući u selu Ravni. Poslije osam mjeseci njegovi posmrtni ostaci (nepotpuni djelovi skeleta) pokopani na groblju u Pljevljima oktobra 1993. godine
4. Drkenda Hilmo, star 70 god. iz sela Vukšići, pretučen u neposrednoj blizini svoje kuće, te je nakon jedan dan umro.
5. Džogo Džafer, star 57 god. iz sela Tvrdakovići, ubijen 15.6.1993. god u mjestu Potrkuša, oko dva kilometra od svoje kuće.
6. Džaka Bijela, stara oko 70 god. iz sela Hromač, ubijena juna 1995. godine, pronađena u novembru 1995. godine u blizini svoje kuće u obližnjoj šumi
SAMOUBISTVA ZBOG TORTURE
Samoubistvo kao posljedicu torture izvršila su dva lica i to:
1. Stovrag Himzo, star oko 65 godina, iz sela Vukšići, izvršio je samoubistvo vešanjem 2.11.1992.godine, nakon torture koju je doživio 1.11.1992. godine od strane policije iz Pljevalja
2. Bavčić Hamed, star 76 godina, iz sela Budijevići, izbjegao iz sela u maju 1992. godine. Izvršio je samoubistvo topljenjem u rijeci Čehotini u Pljevljima 22. maja 1996. godine i pokopan na groblju u Pljevljima.
Hamed Bavčić je važio za jednog od najbogatijih ljudi u cijeloj Bukovici. Ne mogavši da se privikne na život u izbjeglištvu i život od milostinje i tuđe pomoći, a zbog nemogućnosti da se vrati na svoje imanje, niti da zaštiti svoju imovinu koja je odmah opljačkana, te nakon saznanja da mu je zapaljena rodna kuća u selu Budijevići 1996. godine izvršio je samoubistvo.

OTMICA

Pored brojnih zločina koji su se događali tokom 1992-95. na prostoru Bukovice, kao što su: ubistva, paljenje kuća, fizičko zlostavljanje, pljačka imovine i sl. početkom 1993. godine dogodile su se i dvije otmice građana, Muslimana-Bošnjaka.
Prva otmica dogodila se 15.02.1993.godine u selu Kruševci.
Toga dana je grupa od deset do dvadeset uniformisanih lica, pripadnika paravojnih formacija Republike Srpske iz Čajniča, upala u selo i kidnapovala petočlanu, nezaštićenu porodicu Bungur. Toga dana su oteti:
Ramiza Bungur, stara oko 60 godina, domaćica, Mamko Bungur sin Ramize, star oko 14 godina, snaha Zlatija, stara oko 30 godina i Zlatijino dvoje maloljetne djece: jedno od dvije i po godine i jedno od osam mjeseci. Žrtve ove otmice su prepoznale da su se među otmičarima nalazile i njihove komšije uz susjednog sela Trpinje, koje se nalazi na bosanskoj strani, udaljeno od sela Kruševci oko 2 km.
Dugo vremena se nije ništa znalo za sudbinu ove porodice. Tek nakon tri godine došli smo do saznanja da se ova porodica nalazi u Goraždu, nakon što su proveli tri i po mjeseca u zatvoru u Čajniču, a potom razmijenjeni za srpske zarobljenike u Goraždu.
Nakon saznanja o prebivalištu porodice, 08.10.2001. godine organizovali smo posjetu Goraždu uz prisustvo predstavnika “Fonda za Humanitarno Pravo’’ (u daljem tekstu FHP), iz kancelarije u Podgorici. Ustanovili smo da se porodica nalazi u ul. Ibrahima Popovića bb na periferiji Goražda, gdje smo čuli vrlo potresne priče o sudbini ove porodice, koje su pravnici FHP evidentirali.
Druga otmica se dogodila dan kasnije, 16.2.1993. godine u selu Ravni. Druga grupa uniformisanih lica, pripadnika paravojnih snaga bosanskih Srba iz Čajniča, u ranim jutarnjim časovima, oko 5 sati, upala je u selo Ravni i tom prilikom kidnapovala sedam lica, svi sa prezimenom Bungur.
Prilikom otmice ubijen je Bungur Latif rođen 1905.godine, starac, gotovo nepokretan. Latif je ubijen na veoma surov način, nakon što je prethodno mučen, a prema izjavi njegove supruge Lamke, obe ruke su mu prelomljene ispod podlaktica iz kojih su virili kosti. Lamka je sve vrijeme prisustvovala ovom događaju i izjavila da kada su ih otmičari poveli prema Čajniču i kada su se udaljili oko 20-ak metara od sela čula je jedan ili dva pucnja iz pravca svoje kuće. Sam čin ubistva nije vidjela.
Ovom prilikom su oteti: Bungur Osman I njegova supruga Almasa, stari preko 70 godina, Bungur Lamka, supruga ubijenog Latifa, stara oko 75 godina, Bungur Sevda, stara oko 60 godina, Bungur Vezira, stara oko 70 godina,Bungur Devla, stara oko 70 godina i njena slijepa kćerka Razija, stara oko 40 godina.
Otmičari su potpuno slijepu Raziju ostavili u susjednom selu kod jedne srpske porodice, vjerovatno iz razloga što nije mogla samostalno da hoda, što bi ovoj grupi otežavalo putovanje. Žrtve ove otmice su prepoznale neka lica među otmičarima kao na primjer izvjesnog Mašića iz susjednog sela Trpinje, udaljenog oko 2km od sela Ravni. Otmičari su uz upotrebu sile i prijetnje ovu grupu odveli u zatvor u Čajniče, gdje su nakon 25 dana provedenih u zarobljeništvu pušteni i vraćeni u Pljevlja, kako izjavi tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović: ‘’Da je uz dobru volju i saradnju predsjednika Ćosića, predsjednika Vuka Karadžića i njega lično ova grupa oslobođena”.

FIZIČKA TORTURA

Na osnovu ličnih izjava, ili svjedoka, pouzdano je utvrđeno da je tokom 1992-93. godine na prostoru Bukovice fizičku torturu doživjelo 76 građana Muslimana-Bošnjaka starosti od 14 do 85 godina.

Pretučeni su:
1. Babić Šemso
2. Bećić Salem
3. Bećić Suad
4. Bavčić Ago
5. Bavčić Džemo
6. Bekan Huso
7. Bekan Hajra
8. Bungur Ramiza
9. Bungur (Ramize) Džafer
10. Bungur (Ramize) Džemo
11. Bungur (Ramize) Mamko
12. Bungur Zlatija (supruga Džaferova)
13. Bungur ibro
14. Bungur (Ibrov) Hasan
15. Bungur (Ibrov) Ešef
16. Bungur Latif
17. Bungur (Hasanov) Husein
18. Bungur Osman
19. Bungur Almasa
20. Bungur Devla
21. Bungur Vezira
22. Bungur Lamka
23. Bungur Sevda
24. Čutuna Sakib
25. Dedović Nazif
26. Dedović Hasan
27. Divjan Šefik
28. Divjan Šefika
29. Durgut Mehmed
30. Durgut Jakub
31. Durgut Idriz
32. Durgut Osman
33. Drkenda Hilmo
34. Drkenda Emin
35. Drkenda Rasim
36. Džaka Bijela
37. Džogo Džafer
38. Hodžić Halim
39. Hodžić Tima
40. Hodžić Atif
41. Hodžić Zlatija
42. Hodžić Selima
43. Hodžić Mustafa
44. Hodžić Hanka
45. Hodžić Omer
46. Imamović Ekrem
47. Imamović Enes
48. Kaim Osman
49. Kaim Munever
50. Kaim Enver
51. Kožo Zajim
52. Korora Mujo
53. Moćević Nazif
54. Moćević Zlatka
55. Moćević Ibro
56. Mujanović Hamdo
57. Muslić Hajro
58. Muslić Ejub
59. Osmanagić Šaćir
60. Osmanagić Hajrija
61. Osmanagić Ševko
62. Osmanagić Sejfo
63. Rizvanović Šaban
64. Rogo Hasan
65. Rogo Mujo
66. Stovrag Himzo
67. Stovrag Hamed
68. Stovrag Osman
69. Šabanović Ramiz
70. Šabanović Hatidža
71. Tahirović Himzo
72. Tahirović Rasim
73. Tahirbegović Osman
74. Tahirbegović Haris
75. Tahirbegović Mustafa
76. Vukas Hamed

TEŽE TJELESNE POVREDE SA TRAJNIM POSLEDICAMA

Od ustanovljenih 76 slučajeva fizičke torture, nad građanima muslimansko-bošnjačke nacionalnosti, utvrđeno je da je 31 lice zadobilo povrede sa trajnim posljedicama, od kojih dvije sa smrtnim ishodom. Pod trajnim posljedicama podrazumijevamo tjelesne povrede i oštećenja a o psihološkim da i ne govorimo.
Teže tjelesne povrede zadobili su:
1. Bavčić Ago
2. Bavčić Džemo
3. Bekan Huso
4. Bungur Ibro
5. Bungur (Ibrov) Hasan
6. Bungur (Ibrov) Ešef
7. Bungur Latif (smrtni ishod)
8. Bungur (Hasanov) Husein
9. Bungur Osman
10. Čutuna Sakib
11. Durgut Osman
12. Durgut Hilmo (smrtni ishod)
13. Drkenda Emin
14. Hodžić Halim
15. Hodžić Tima
16. Hodžić Zlatija
17. Hodžić Atif
18. Hodžić Omer
19. Imamović Ekrem
20. Kaim Osman
21. Kaim Munever
22. Kaim Enver
23. Moćević Nazif
24. Mujanović Hamdo
25. Osmanagić Šaćir
26. Osmanagić Ševko
27. Osmanagić Sejfo
28. Rizvanović Šaban (bio aktuelni predsjednik MZ)
29. Stovrag Himzo (dan kasnije se objesio)
30. Šabanović Ramiz
31. Tahirović Rasim
ZAPALJENJE KUĆE
Prilikom posjete Bukovici, krajem juna 1996. Godine utvrđeo je da je na prostoru Bukovice zapaljeno pet kuća. Prva kuća je zapaljenja 26. juna 1992. godine u selu Đenovići, vlasništvo Halime Bavčić. Ostale četiri kuće zapaljenje su u periodu 1993-96. godine i to: dvije u selu Madžari čiji su vlasnici: Šemso Babić i Nurija Bavčić, u selu Čejrenci kuća Osmana Durguta i u selu Planjsko kuća Alme Moćević.
U toku 1993. godine, neutvrđenog datuma, zapaljena je i četvororazredna osnovna škola u selu Krćevine u kojoj je bila smještena manja jedinica VJ.
Sve kuće koje su vlasnici napustili su opljačkane i demolirane, sa kuća su poskidani krovovi, vrata i prozori, patos i ostalo, pokućstvo je opljačkano, tako da su kuće od ulivanja kiše i snijega, s obrizor od kakvog materijala su građene u najvećem broju srušene. Djelove sa demoliranih kuća koristila je VJ za opremanje svojih objekata i karaula gdje su bili smješteni. Paljenje kuća i poslije 1996.godine je nastavljeno.

AUTOR: Jakub Durgut (izvod iz autorove monografije “BUKOVICA 1992-1995, ETNIČKO ČIŠĆENJE, ZLOČINI I NASIJA”, Almanah, Podgorica, 2003. str. 15-28.
Revija Sandžak, 186. broj

SANDŽAK U DOBA OSMANLIJA

Sandžak je regija koja se prostire na površini od 8.687 km kvadratnih. Kao teritorijalna cjelina posjeduje historijske i međunarodnim konvencijama verifikovane granice, koje su potvrđene odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine i Carigradskom konvencijom iz 1879.godine. Sandžak danas obuhvata sljedeće opštine: Novi Pazar, Tutin, Sjenicu, Novu Varoš, Prijepolje, Priboj, Rožaje, Bijelo Polje, Berane, Plav i Pljevlja. Osim nabrojanih općina/opština Sandžak čine i mjesta Brodarevo, Andrijevica i Gusinje, a općina je nedavno postala i Petnjica.
U doba Osmanlija, više sela činilo je ‘nahiju’, više nahija ‘kazu’, a više kaza ‘sandžak’, sinonim za sandžak bio je ‘liva’ i više liva činilo je ‘vilajet’. ‘Mirliva’ je bio upravitelj live, tj. neko poput ‘sandžakbega’. Sandžakbeg je bio najznačajnija ličnost s najviše ovlašćenja u jednom sandžaku. On je u novoosvojena područja upućivao svog povjerenika i dodjeljivao mu vlast na tom prostoru. Riječ ‘kajmakam’ sastoji se od dvije riječi ‘ka’im’ (kijam-stajanje) i ‘mekam’ (mjesto, prostor), što bi značilo ‘onaj ko je postavljen na neko mjesto’, ‘koji stoji na mjesto’. U državnim arhivima Istanbula nalaze se imena novopazarskih kajmakama.
Oni su bili zastupnici, okružni načelnici i pomoćnici Velikog vezira, tj. njegovi zamjenici u prestolnici kad je ovaj išao u vojne pohode. Od prvih dana egzistiranja Osmanskog carstva sultani su konstantno postavljali i povjeravali upravu nad izvjesnom oblašću dvojici predstavnika vlasti. U prvom redu, misli se na bega, koji je bio u sastavu vojničke klase i oličavao je sultanovu izvršnu vlast, i kadiju, koji je pripadao ulemi i u ime sultana personifikovao pravosuđe. Evlija Čelebija piše da su se u Novom Pazaru sastajala trojica kadija: ,,Prvo je kadija bosanskog sandžaka, zatim kadija Trgovišta, pa kadija Brvenika.”

Tokom tog perioda predstavnici šerijatskog prava (ehli šer’) i predstavnici običajnog prava (ehli urf) vodili su borbu za utjecaj. Od 16.stoljeća utjecajniji su postali pripadnici ehli šer’a. Kadije su bile zadužene da rješavaju sporove i po šerijatskom i običajnom pravu. Postojale su zbirke fetvi u kojima se naznačavalo mišljenje koje preovladava u hanefijskom mezhebu. Kanuname koje je izdavao sultan bile su trojake: 1. fermani i berati iz kanunama sandžaka, 2. kanuname o zemljištima i porezima, kao i sijasetname (koje sadrže kazne predviđene za političke prestupe) i 3. opće kanuname koje su važile u sve dijelove carstva kao vid zvaničnog zakonika. Svi obrađeni sudski procesi su se zapisivali u šerijatski sidžil. Zimije su bili nemuslimani koji se su se obavezali da poštuju odredbe islamskog prava, da se ne uzimaju u vojsku i da daju porez (džizju). Osmanska država im je štitila život i imetak i dozvoljavala slobodu vjere. Muste’meni su bili nemuslimani, stranci koji su privremeno boravili u carstvu i koji su podlijegali kazni osvete, ako namjerno ubiju muslimana ili zimiju, a u njegovim grijesima pred Bogom, nisu se primjenjivale odredbe islamskog prava.

Osmanska imperija u ovim krajevima bila je u potpunosti zagospodarila 1455. godine. Do osvajanja Bosne (1463.), teritorija Sandžaka bila je krajište Osmanlijske države sa hrišćanskim zemljama. To je, zapravo, bila teritorija odakle se polazilo u dalja osvajanja. Veći dio teritorije današnjeg Sandžaka, od 1463. do 1878., bio je u okviru Bosanskog sandžaka (od 1580. godine – ejaleta), što čini period od 415 godina. U 17. stoljeću Bosanski sandžak se sastojao od šesnaest kadiluka. ‘Kuloglani’ su bili sinovi janičara. Krajem 16. stoljeća broj takozvanih kuloglu mladića – kuloglana, dostigao je oko 700. Upražnjena mjesta u janjičarskom korpusu mogla su se na zahtjev janjičarskog age popunjavati kuloglanima. Svaki vojnik i službenik u osmanskom carstvu bio je plaćen. Pojedinačna plaća nazivala se ‘kist’. Plaće su se dijelile u žutim kesama od kože. Najprije su se davale janjičarima, a onda redom pripadnicima drugih korpusa kapikulu. Janjičarima se davala jedna suma akči, takozvanih čil akči koje su tek izašle iz kovnice novca. Vojnici su boravili u odama (kasarnama) na čijim se vratima čuvala straža. U odama su bile prostrte hasure. Za osvjetljenje su se koristile svijeće koje je jednom sedmično dijelio čauš. Adžemije su na glavi nosili kupastu kapu u žutoj boji. Ispod kaputa nosili su odjeću koja se naziva dolama. Kopčala se do koljena, a u donjem je dijelu bila šira. Nosili su pojas i za pojasom mali handžar. Obuća je bila u obliku papuča, nije se vezivala. Zagardžibaša je komandovao zagardžijama koji su se brinuli o vladarevim lovačkim psima. Veliki lovački psi su imali naziv ‘sakson’, a saksondžibaše su komandovali saksondžijama koji su brinuli o njima. Turnadžibaše su komandovali turnadžijama koji su lovili ptice, čaplje i ždralove. Tufekčibaša je rukovodio tufekdžijama – puškarima.
Spomenici kulture iz osmanskog perioda od neprocjenjivog su značaja za islamsku kulturu i kulturu uopće. Ova specifična arhitektura svoje je karakteristike izrazila kroz brojne sakralne i sekularne objekte: džamije, medrese, hanove, karavan-saraje, sahat-kule, imarete, šadrvane, česme, hamame, puteve od kladrme, mostove itd. Kod transformisanja postojećih naselja, odnosno formiranja novih, izgradnja religioznog kompleksa (džamija sa mektebom ili medresom, konačištem, imaretom, nekoliko dućana) predstavlja ključni element promjena, odnosno nukleus novog grada. Kada bi zauzeli grad u zidinama, ukoliko je unutar zidina bilo dovoljno prostora oni bi dograđivali postojeću urbanu strukturu. Ukoliko je stari grad bio prenapućen, onda bi oni osnivali novi na prostoru izvan gradskih zidina. Osobenost gradova u unutrašnjosti bila je njihova vojna priroda i položaj na terenu, sa izuzetno dobrim pogledom na okolinu. Građeni su na stjenovitim, teško pristupačnim brdima. Strana sa koje im se pristupa znatno je bolje obezbjeđena. Kako su prilagođavani konfiguraciji terena, imaju nepravilnu osnovu. U arhitekturi su prisutni i zapadni i istočni utjecaji. Uz ovakve gradove nastajala su podgrađa, koja su se negdje razvila u velika naselja. Prosječna udaljenost između gradova i fortifikacija bila je jedan dan pješačenja. Podgrađa zatečenih gradova u osmansko doba se transformišu u gradove (kasabe ili šehere). Putnik De He, koji je 1626.godine bio u Novom Pazaru, kaže da se njemu ovaj grad učinio najboljim od svih koje je vidio na svome putu od primorja.
Kultura življenja u Sandžaku podrazumijevala je lijepo uređenje kuća i avlija, te održavala ambijent džemata i mahale. Kada je riječ o starim bošnjačkim kućama, one su izgrađivane kao prizemljuše i kuće na sprat kod kojih je prizemlje bilo izgrađeno od kamena, a sprat od drveta. Sprat je bio istureniji i prostraniji. Na spratu se stanovalo ljeti kad su dani bili sunčaniji, a u prizemlju zimi, gdje je bilo toplije. Krovovi su bili pokriveni ćeremidom. U avliji se nalazio mutvak (ponekad spojen za vanjski zid kuće), banjica sa vodom, bašta, cvijetnjak… Nastojalo se da mahala bude dobro snabdjevena vodom. Svaka mahala je imala zajedničku česmu na sokaku u slučaju kad domaćinstva nisu imala česmu u dvorištu. Muslimanske kuće su za razliku od kršćanskih bile zatvorene prema putu i ograđene visokom ogradom, na kojoj se nalazila kapija. Time se nastojala očuvati intima porodičnog života. Kuće su pravljene na ravnoj površini sa dobrim vidikom, a na kosini su harmonično nadvisivale jedna drugu i takođe jedna drugoj omogućavale dobar vidik. Podovi bošnjačkih soba su bili zastrti ćilimima. Ispod prozora su se nalazili minderi zastrti čohom, jastucima i vezenim čaršafima. Spavalo se na dušecima koji su se ujutro dizali i odlagali u ugao sobe.
Muški članovi porodice su najčešće bili aktivni izvan kuće, u polju ili na zanatu, a ženski u kući u aktivnostima vezanim za vođenje domaćinstva. Izrađivalo se posuđe od bakra: đugumi, ibrici, džezve, sahani i dr. Spravljala su se tradicionalna slana i slatka jela, kao što su bureci, sarme, dolme, baklave, ušećereni bomboni, lokumi, od pića: kahva, čaj i šerbet. Evlija Čelebija o voću i hljebu u Novom Pazaru bilježi: „Tu postoji 48 jabuka i 35 vrsta krušaka. Hljeb im je jako bijel i izvrstan.“
Žene su bile smjerne i čedne. Evlija ističe formulaciju „kreću se vrlo čedno“, što se odnosi i na ulogu ženske odjeće koja muškom promatraču treba pokazati čednost žene time što je skriva. Bošnjačke žene su od osmanskih naučile dotjerivanje ispod zara ili nekog drugog pokrivala za glavu. Sve žene u Osmanskoj državi, kojoj god vjeri pripadale i kakvog god roda bile, voljele su se dotjerivati i što je moguće ljepše odijevati, uostalom, kao i sve žene, ma gdje se one nalazile i ma u kojem razdoblju živjele. Međutim, njihove otmjene haljine (žena elitnog statusa, prim.aut.) i ukrasi koji su se sastojali od almasli (dijamantskoga) pasa i topuza (velika šnala koja drži punđu), ogrlica ukrašenih rubinima, biserima ili drugim dragocjenostima (safirima, smaragdima, prim.aut.) i belenzuka (narukvica), ostajali su skriveni pod feredžama, a mogle su ih pokazivati samo u svojim ili kućama svojih prijateljica.
Svakodnevne aktivnosti bile su raspoređene tokom cijelog dana. U gradovima su radni prostori bili u odvojenim mahalama. Od kuće se do posla išlo pješice, kaldrmisanim sokacima. Dućani su istovremeno bili i mjesta na kojima se roba proizvodila i mjesta na kojima se prodavala. Roba koja bi došla sa trgovačkim karavanama, najprije bi bila uskladištena u velike hanove, a potom bi se distribuirala ka esnaflijama. Zvukovi koji su dolazili iz svih dućana u kojima su se pravili različiti predmeti gradu su davali osobitu živost. U čaršije se nije odlazilo samo radi obavljanja kupovine, već i radi šetnje. Jedan od najvažnijih svakodnevnih zadataka bio je obaviti kupovinu na mjesnim pazarima koji su se postavljali u određenim danima u sedmici. U dnevnom tempu rada od sabahskog do akšamskog namaza (od jutra do prvog mraka), pa bilo ljeto ili zima, dva puta dnevno bi se pravile pauze i odmaralo se, i to za ručak i podnevni namaz, te za obavljanje ikindije-namaza. Dan odmora u jednoj sedmici bio je petak. Blagdani i dani nekih sajmova i proslava tretirani su kao dani odmora u godini.
Što se tiče prehrambenih artikala, izbor je bio veoma bogat i raznovrstan. U bašhanama je bilo ovčije glavuše, pača (nogica) i pilava, a kod muhalebidžija se moglo uzeti mlijeko, kajmak, griz (ili irmik-halva) i vareno kokošije meso. Večeralo bi se u kućama. Najviše se trošilo pirinča, bravetine i povrća. Jelo se iz kalajisanih činija i sahana, ili iz zemljanih čanaka koji bi se poredali po siniji. Mlječni proizvodi, a posebno jogurt bili su važni prehrambeni artikli… Bilo je jako puno različitih vrsta jela. Pored vode, najviše su se pili napici kao što su boza i muselles, pekmezovina i medovina… Veoma se raširila i upotreba kahve koja je u Tursku dospjela sredinom šesnaestoga stoljeća. Prva ‘kahva’ (objekat u kojem se služila kahva, prim.aut.) otvorena je u Istanbulu 1554., te su se kahve u veoma kratkom roku raširile diljem države, postale modnim trendom i okupljalištem koje se veoma često pohodilo. Posebno svečano bilo je tokom mjeseca ramazana.

Muslimani i nemuslimani su se u osmansko doba raspoznavali i po detaljima na odjevnim predmetima. Ihsanoglu je ovako opisao njihovu odjeću: Nose vunene čarape koje prekrivaju čitavu nogu, a na stopalima ovisno od situacije, nose opšivene mestve od žute ili crvene kože. I cipele su u istoj boji, a urađene su gotovo isto kao pantofne; na pete se stavlja polukružni komad željeza; ova se obuća naziva papučama (pabuç). Muslimani su nosili žute, a nemuslimani crne ili modre ‘papuče’… Saruk je bio najbitnije pokrivalo za glavu. Nošen je tako što bi se na plišanu kapicu bez obruba omotavao turban. Način motanja turbana ukazivao je na pozicije onih koji su ih nosili. Ovaj se princip odrazio čak i na nišanima… Razni oblici saruka imali su zasebna imena kao što su selimi, kallavi, perišani. Nemuslimani, pak, nisu nosili saruke, već šiljate kape ili toke.
Mnogi odjevni predmeti su se u Sandžaku izrađivali od vune. Veliki broj seljaka, osobito oni koji su živjeli u zabitima nastojali su se sami ekonomski održati. Žene bi češljale, prele i tkale vunu dobijenu od ovaca koje bi bile uzgojene u porodici; muškarci bi obrađivali kožu, pravili predmete od štavljene kože i obično su pravili predmete od drveta koji su se koristili na poljoprivrednom dobru. Jedan od svakodnevnih zadataka muškaraca bio je i pravljenje grubog sukna (kostrijeti). Koliko god da se sukno koristilo za prostirku, pokrivač ili šatorsko platno, toliko je predstavljalo i sirovinu za odjeću, kao što su kratki pastirski ogrtači i kape.
Seljaci su obično hranu za sebe osiguravali od onih ovaca koje bi sami proizveli, odnosno od onoga što bi sami zasijali. U njihovoj ishrani najvažnija mjesta su zauzimali prehrambeni artikli kao mlijeko, jogurt, različiti sirevi, sirovo ili suho voće, ovčetina, med, orasi i sl. Glavni napici bili su voda mlaćenica. Svaka seoska porodica bi obično posjedovala jednu ili dvije krave, par volova ili bivola, nekada konja ili magarca, koze, ovce, kokoši, te bašču u kojoj bi proizvodila povrće za svakodnevnu upotrebu. Vrsta stoke razlikovala se od kraja do kraja.
U kućama su se nalazile prostirke od kostrijeti i vunene pustećije, a obuća se pravila od goveđe i ovčije kože, opute. Poznato je da se kuće Bošnjaka bar jedanput godišnje kreče, vuneni dušeci i jastuci prečešljavaju, odnosno peru i čupaju (postojali su posebni zanatlije koji su se bavili ovom vrstom poslova odnosno ušivanjem dušeka i jorgana tzv. jorgandžije), da se avlije obavezno metu i sapiraju vodom.
Vrijeme sunećenja djece nije precizno utvrđeno, ali se najčešće praktikovalo do
polaska u školu. Obrezivanjem su se nekada, a nerijetko i danas, bavile posebne zanatlije, tzv. berberi. Danas su to ljekari koji se koriste novim naučnim i stručnim saznanjima, ali u osnovi sam proces i razlozi cirkumcizije (sunećenja) ostali su neizmijenjeni. Samo sunećenje praćeno je veseljem, posebnim svečanim večerama, darivanjem i sl., a imućnije porodice znale su organizirati o svom trošku zajedničko sunećenje više muslimanske siromašnije djece.

Oblast Pešteri obuhvata preko stotinu sela i zaselaka razbacanih po sjeničko-tutinskom kraju. To je visoravan nadmorske visine 1150-1200 m. Kuće koje su, ovisno od regije, bile pravljene od različitih materijala, zastirane su ćilimima, tepisima ili prostirkama od kostrijeti… U kućama (seoskim, prim. aut.) nije bilo namještaja. Za odjeću su korištene kožne torbe ili drveni sanduci. Prehrambeni artikli kao što su, žito meso i suho voće čuvali su se u posebnim hambarima (serendi) i u zemljanim posudama. Mlječni proizvodi su se čuvali u tzv. mljekarima koji predstavljaju vid stočarskog stana. Evlija Čelebija o klimi novopazarskog kraja kaže: ,,Budući da je klima jako prijatna, to je ljeti ljeto, a zimi zima. Zbog toga je narod zdrav i otporan.’’
LITERATURA:
Dudić dr. Mevlud: Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, str.17., IUNP, Novi Pazar, 2005.
Šabanović Hazim: Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela., str. 12., Svjetlost, Sarajevo, 1982.

Inaldžik Halil: Osmansko carstvo, klasično doba 1300-1600, str.147., SKZ, Beograd, 1974.

Čelebija Evlija: Putopis, str. 265-266, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
Ibid. str. 532.
Ibrić Sead: Novopazarski sandžak, Glas islama br.93, Novi Pazar, 2004.
Rahić Esad: Historijski razvoj Novopazarskog sandžaka, str. 162., Takvim 1997., Novi Pazar, 1997.
Ibid. str. 420.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 459., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 426., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Pašić Amir: Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 1.,

Ibid. str. 2.
Vinaver Vuk: Osnivanje Novog Pazara, str.171., Književne novine, Beograd, 1969.
Čelebija Evlija: Putopis, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 671., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Ibid. str. 673.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 672., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 671., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 675., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Serdarević Mevlida i Omanić Ajnija: Bošnjačka kultura ponašanja, str. 262., Svjetlost, Sarajevo, 2000.
Ibid. str. 273.
V. Škrijelj Redžep: Pešter i pešterski guslari, Bošnjačka riječ br 5., str. 39., Novi Pazar, 2007.
V. Pavičević-Popović Radmila i Milošević Spomenka: Tuzinjski stanovi na Pešteri, Zbornik Sjenice br. 6-7., str. 99., Sjenica, 1990.
Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 676., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
Čelebija Evlija: Putopis, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
Piše: dr. Mersada Nuruddina Agović, Revija Sandžak 186. broj

ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKI RAD MR. HAKIJE ZORANIĆA NA POLJU ETNOGENEZE BOŠNJAKA

Mr. Hakija ZORANIĆ, historičar i publicist, rođen je 02. septembra 1933. godine u Obruvu kod Bijelog Polja u Sandžaku. Osnovnu školu i nižu realnu gimnaziju završio je u Bijelom Polju. Od 1950. do1954. završio je Geodetsku vojnu akademiju u Zemunu. Od 1954. do 1961. godine je profesionalno radio u Vojnogeografskom institutu u Beogradu, a od 1961. do 1970. godine u njegovom Odjeljku u Sarajevu kao izvršilac više vrsta geodetskih, aerofotogrametrijskih, topografskih i kartografskih radova za izradu vojnih karata razmjera 1 : 25000 i 1:50000 u zvanju geodeta. Od 1965. do 1970. godine vanredno uz rad završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu i dobio zvanje diplomirani politolog, poslije čega od 1970. do 1975. godine radi kao profesor predmeta Društveno-politički sistem SFRJ u Srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Nakon što je od inspekcije Generalštaba i od pretpostavljenih starješina ocjenjen visokom ocjenom 1975. godine, pekomandovan je i postavljen – izabran najprije za predavača, a kasnije za višeg predavača za predmete: 1. Osnovi filozofije i 2. Društveno-politički sistem SFRJ u Tehničkoj vojnoj akademiji i Vojnotehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je također uz rad vanredno završio postdiplomski studij na III stupnju Fakulteta političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je 06. 05. 1981. godine u Zagrebu odbranivši magistarsku tezu pod naslovom: „Zajedništvo i opštenarodna odbrana SFRJ“, čime je promoviran u zvanje magistar političkih znanosti.
U svom magistarskom radu Hakija Zoranić je pored ostalog ukazao na nužnost spoznaje istinitog nacionalnog identiteta Muslimana u SFRJ, dokazujući da se koncepcija opštenarodne odbrane SFRJ ne može realizirati i ostvariti bez potpunog dovođenja Muslimana (tadašnji naziv za Bošnjake) u ravnopravan položaj sa Srbima i Hrvatima, Crnogorcima, Slovencima i Makedoncima. Posebno da se Bosna i Hercegovina moraju u potpunosti u svim pravima izjednačiti sa Srbijom i Hrvatskom, jer je tokom čitavog postojanja u sastavu SFRJ bila eksploatirana (radna snaga, željezo, drvo i ostali proizvodi). Ako se navedna dva uslova ne ispune neminovno će doći do sukoba između Srbije i Hrvatske oko Bosne i Hercegovine što bi moglo dovesti do propasti Jugoslavije. To se i naziralo nakon Titove smrti 1980. godine. Navedeni magistarski rad je izazvao veliki interes kolegijalne javnosti. Sala FPN u Zagrebu prilikom odbrane bila je dobke puna, najviše zbog Hakijinog dokazivanja da Muslimani nisu poturice nego potomci Bošnjanja srednjovjekovnog naroda kojem se rada nije baš precizno znalo ime, a koji je nastao onda kad i Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj.
Dalje, mr. H. Zoranić je uskoro prijavio doktorat na istom Fakultetu pod naslovom „Jugoslovensko zajedništvo i opštenarodna odbrana“, u kojem je centralno pitanje bilo predloženo nepriznavanje muslimanske nacije, ali prikriveno i zamotano u zajedništvo i optenarodnu odbranu SFRJ.
Međutim, odmah nakon magistriranja, obavještajna služba JNA – služba bezbjednosti je oklevetala sadržaje o Muslimanima kojom prilikom nisu napali magistarski rad, nego jedan seminarski rad čija je suština bila ugrađena u prvi dio magistarskog rada. Uslijedile su brojne akcije iz nepoznatih i montiranih razloga protiv H. Zoraniča u cilju ometanja doktoriranja na tu temu, denunciran i oklevetan je kod saveznog sekretara za narodnu odbranu generala Nikole Ljubičića. N. Ljubičić je naredio general pukovniku Danetu Petkovskom da sazove skup svih vrhunskih starješina koji su na naivišim funkcijama u JNA od čina pukovnika do generalpukovnika na temu: „Pojave nacionalizma u JNA“. Na tom skupu održanom 02. 03. 1982. godine u domu JNA u Beogradu, nije spomenuto ničije ime niti napisani rad osim mr. Hakije Zoranića. Dane Petkovski je kritikovao rukovodstvo Tehničke vojne akademije „zašto su dopustili da mr. H. Zoranić umnožio seminarski rad o Muslimanima i razdijelo znatiželjnima, naročito jednom broju pitomaca i studenata VTF, a u njemu ima nacionalističkih sadržaja…“
General-potpukovnik Ljubodrag Đurić načelnik Političke uprave je pitao generala D. Petkovskog odakle mu takvi podaci o H. Zoraniću, odgovorio je mucajući da su podaci dobiveni anonimno. Lj. Đurić je kategorički ustvrdio da ima sasvim suprotne podatke da mr. Hakiju Zoranića visoko cijene sve generacije pitomaca – studenata i Tehničke vojne akademije i Vojno tehničkog fakulteta, upravo zato što nije nacionalista. Zatražio je da generalpukovnik Dane Petkovski u nastavku sjednice povuče riječ, jer to Kaija ne zaslužuje. Lj. Đuriću, su se pridružili još jedan pukovnik i jedan general pa je Dane Petkovski tako i postupio. U nastavku sjednice obratio se skupu pored ostalog i riječima „ono što sam malo prije govorio o Hakiji Zoraniću nakon što sam dobio više prigovora od generalpotpukovnika Đurića i još nekoliko drugova povlačim riječ, dakle mr. H. Zoraniću se ne može prigovoriti da su u njegovim napisima prisutni nacionalistički sadržaji.“
Interesantno, Obavještajna služba je samo zaćutala, ali nije odustala od potajnog šikaniranja. Tako da je mr. H. Zoranić morao da podnese molbu III stupnju Fakulteta političkih nauka da ponovo izvrši recenziju predmetnog seminarskog rada. Dana 01. 12. 1983. godine Nastavno naučno vijeće III stupnja Fakulteta političkih nauka je raspravljalo po Zoranićevoj molbi i donijelo odluku da nije potrebno vršiti ponovnu recenziju nego da je pravilno od ostane prijašnja pozitivna ocjena i objasnilo da je Hakija upravo pristupio po principima nauke, a da je na njega neopravdano bačena „jedna ljaga koju treba što prije skinuti jer on to ni počemu ne zaslužuje“. Odluka je odmah prihvaćena načelniku – komadantu Centra tehničkih vojnih škola i načelniku Tehničke vojne akademije. Ni poslije ovog nije prestalo potajno maltretiranje što se posebno vidi da nije dobio čin pukovnika iako je imao najvišu ocjenu za svoj rad – naročito se ističe. Ostao je u činu potpukovnika šesnaest i po godina, z kojem je 09. 09. 1991. godine napustio JNA sa trideset i sedam godina radnog staža, tj prije nego je stekao uslov za penziju. JNA je napustio među prvim Bošnjacima muslimanima, jer je ona svakim danom postajala srpska, ustvari četnička vojska, najveća opasnost za bivšu RBiH.
S druge strane, u čin pukovnika i generala unaprijeđivani su Srbi koji su imali i po šest godina visokoškoslke naobrazde manje od mr. H. Zoranića, noseći čin potpukovnika samo po četiri godine.
Zatim, početkom januara 1987. godine svojevoljno nakon dvogodišnjetg zahtijevanja napušta položaj višeg predavača u Zagrebu i dolazi u Sarajevo na službu u Komandu garnizona, to je zapravo bilo vješto iznuđena prekomanda.
Najzad, dana 28. 06. 1990. na poziv patriota stupa u vezi sa predstavnicima nove vlasti nakon pada jednopartijskog sistema, sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i pomaže u vojnim pitanjima kod koncepcije stvaranja Armije R. Bosne i Hercegovine, od kad ga on prema potrebi poziva da izvrši potrebne zadatke naročito na pripremi odbrane, ako dođe do agresije koja je bila sve očiglednija, ali se nije znalo koliko će joj biti razmjere. To sve čini i ako je u JNA morao formalno ostati do 09. 09. 1991. godine, što je bilo jako rizično.
Ubrzo nakon što je počela agresija na BiH, kada mr. H. Zoranić, postaje član Glavnog štaba Armije BiH gdje radi u Upravi za moral. Veoma često govori komandirima i komandantima jedinica u vidu razgovora, ali najčešće drži predavanja i govore prije njihova odlaska na linije odbrane radi podizanja borbernog i opšteg morala.
Najviše takvih predavanja i onih o etnogenezi Bošnjana (Bošnjaka) održao je slušateljima ratne škole za komandire i komandante jedinica Armije R BiH na Bjelovama u Sarajevu – od 1993. do 1994. godine o čemu je bio upoznat komandat te škole Harbinja Dervo.
Dalje, dana 22. 07. 1996. godine odlikovan Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine proizveden je i naprijeđen u čin pukovnika Armije Republike Bosne i Hercegovine. Krajem 1996. godine, penzioniran je upravo u činu pukovanika Armije R. Bosne i Hercegovine.
No, mr. H. Zoranić nije prestao raditi. On neprekidno radi na daljem prikupljanju brojne građe i nene obrade na temu: O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, te pojavi i razvoju manihejstva u Bosni i Hercegovini i Sandžaku.
No najznačajnija su istraživanja i nalazi o osvajačkim pretenzijama država Srbija i Hrvatska, te dokazao da je zbog toga tokom nekolike decenije izvršeno posrbljivanje Bošnjaka pravoslavne vjere sa jedne strane i pohrvaćivanjem Bošnjaka katolika sa druge strane. Bili su blizi da izvrše posrbljivanje, odnosno pohrvaćivanje i Bošnjaka – muslimana. Uklonili nacionalno ime Bošnjak, ukinuli hiljadugodišnji bosanski jezik i uveli srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski jezik. Te tako dijelili BiH na srpski i hrvatski dio, prvo Cvetković-Maček 1939. godine, a Slobodan Milošević i Franjo Tuđman 1992. godine.
Zacijelo, mr. H. Zoranić je svojom knjigom (koju je istraživao i pisao preko dvije decenije) „O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka“ (Sarajevo, 2009., o ovom djelu se najpozitivnije odredio akademik dr. M. Filipović), argumentirano dokazao da je osvajanje BiH bio glavni uzrok agresije i genocida na nju. Rezultat toga dugogodišnjeg istraživanja je ova knjiga. Najveća mi je želja da buduće generacije svih naroda i narodnosti, svih građana BiH kada zasnaju brojne istine iz ove knjige međusobno se pomire, zbliže i zavole, tako da im zajednička država Bih postane najveća vrijednost za koju će se često takmičiti koje najviše voli i često sami sebe upitati kako je rekao Kenedi: „Šta sam ja dao ili uradio za državu, a ne samo šta je država dala meni.“

Dakle, ovom velikom pregaocu žarka želja mu je bila, kada se saznaju historijske istine iz ovog djela, da Bošnjaci, bh. Srbi i br. Hrvati stvarno potiču od jednog naroda srednjovjekovnih Bošnjaka, da imaju isti etnički korijen i stablo, tj. da su ogranci istog etničkog stabla.
Najkraće rečeno, iz tog proizilazi, da ako se pravilno, procijene i upotrijebe istine, ideje i poruke ove knjige, BiH može i treba da postane slobodna i prosperitetna zajednica slobodnih naroda i građana. S druge strane, a kraći naučni radovi posvećeni etnogenezi Bošnjana i manihejstvu izloženi na naučnim skupovima u Sarajevu i u Zenici objavljeni su: Prvi u Zborniku radova sa naučnog skupa održanog u organizaciji Udruženja Bošnjaka iz Sandžaka, 22. i 23. aprila 1995. godine u Sarajevu na temu: Društveni i državno-pravni kontinuitet Sandžaka. H. Zornić je na ovom skupu imao naučni referat: Bošnjaci Bosne, Hercegovine i Sandžaka su jedan narod. Zbornik je objavljen početkom 1996. godine.
Drugi referat izašao je u Zborniku radova sa znanstvenog skupa održanog u organizaciji Fakulteta političkih nauka iz Sarajevu u Zenici 01. i 02. juna 1996. godine na temu: Bosanska srednjovjekovna država i suvemenost. Ovdje je mr H. Zoranić imao znanstveni referat. Srednjovjekovni Bošnjani i njihova vjera. Zbornik je objavljen 1996. godine.
Ostali kraći radovi objavljeni su u stručnim, znanstvenim časopisima, Sandžakim novinama u Novom Pazaru i drugim glasilima.
Bez obzira što se nalazi po odmalkoj 84. godini života, historičar i publicist mr. H. Zoranić, plijeni i inspirira svojom kreacijom i istraživanjima koja govore o paradigmi, kako se jedan autor bori i bavi stručno sandžačkim pitanjem hrabro za jednog međunarodno-pravnog aspekta kao i matičnu i međunarodno priznatu BiH i za emancipaciju Bošnjaka autentičnog naroda. Za sve ove reference, s obzirom da je ovaj autor marganiliziran i osporavan od komunističkih vlasti, a dao je puni doprinos oslobođenju Bosne od agresora, kao i doprinos poslijeratnom periodu u rasvetljavanju brojnih spornih situacija, zaslužio je da od unverziteta u Bosni i Hercegovini i Sandžaku da bude počastni doktor historijskih znanosti.
Piše: prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak 186. broj

„KADA STEĆAK PROGOVORI“ UTJECAJ ARIJA I NJEGOVIH SLJEDBENIKA NA PROSTORIMA SANDŽAKA JE OČIGLEDAN

Kamen na kome se može pročitati prava istina o životu Bošnjaka. Na njemu se u par redaka stisla cijela životna staza pokojnika, njegove sklonosti, njegova historija, rodovsko stablo, gruntovnica, ljubav prema ženi i baštini, čuđenje pred smrću i strah pred zaboravom. Njega su proklinjali, jerezom nazivali, ali svjedok ostaje da svjedoči postojanje nekog ko nije bio kao oni.
„Sinodik pravoslavlja“ (Trebnik manastira Svete Trojice kod Pljevalja, Spomenik Srpske kraljevske Akademije, LVI. Izdao Ljubomir Stojanović)
Na ovaj način se proklinjao onaj koji je ležao ispod stećka. Stećak je jedinstvena i značajna kulturno-historiska i umjetnička pojava. Pored nešto povelja, pisama i ostataka utvrđenih gradova vladara i feudalaca, oni predstavljaju vrlo važne i skoro jedine izvore i dokumente za upoznavanje historije našeg srednjeg vijeka. Ime stećak se odomaćilo kod obrazovanijih ljudi jednog dijela građana, dok ovaj nadgrobni kamen u pojedinim krajevima zovu i „mramori“,“mašeti“,“biljezi“. Nekropole stećaka u Sandžaku obično se nazivaju: „grčka“, „rimska“, „vlaška“, „jevrejska“, „ruska“ u nekim mjestima i „mađarska“ groblja. Često ih nazivaju i svatovska groblja o kojima možete čuti od građana jako lijepe legende. Razasuti skoro u svakom selu u Sandžaku dugo nisu bili u žiži javnosti. Rijetko su bili zanimljivi arheolozima i historičarima Srbije. Mnogi su samo odmahivali rukum na spomen stećaka uz poznatu riječ „jeres“. Da li ovaj kulturni spomenik Dobrog Bošnjanina, Bošnjaka, (Bogumila, Arijevca ili kako ih bilježe osmanski defteri Krstjanina) dugo nije bio uočavan iz prostog razloga jer se nije uklapao u svu onu historiju koja je do sada pisana o Bosni i Bošnjacima, ostaje jedno od najvažnijih pitanja. Stećak obilježava grob naših predaka ali isto tako obilježava i granice srednjovjekovne Bosne i utjecaj bosanske vjere na tim prostorima. Nalazimo ih u dolinama, proplancima, najviše u šumama koje se prostiru oko sela u Sandžaku (svako selo ima svoje „staro selo“). Najčešće su klesani od vapnenca ali u nedostatku tog kamena korišćen je i onaj koji je bio dostupan majstoru, također i mnogo neobrađenih (amfornih) zbog nedostatka majstora vičnih tom poslu. Raznih oblika susrećemo na nekropolama širom Sandžaka u obliku sanduka, ploča, sljemenika sa posotoljem, u obliku ribe, kao i onih neobrađenih -amfornih. Činjenica je da oblika postoji mnogo isto kao i u Bosni. U određenim vremenskim i geografskim uslovima majstori su klesali karakteristične oblike i u tome iskazivali svoj majstorluk. Rijedak je stećak u obliku ribe kao što se nalazi na nekropoli u selu Tvrdoševo „latinsko groblje“. Razni ukrasi i reljefi se mogu naći na stećku, figure životinja, cvijeta, vinove loze, rozete, mjesec, pletenica, zvijezda, itd. Nikada u Sandžaku nije bilo onih koji bi pokrenulu akciju da se to kulturno blago zaštiti ili naučno obradi. Kao i sva ona kulturna blaga koja nijesu pripadala periodu vladavine Nemanjića ostala su nezaštićena. Poznato je da u svom putopisu prvi spominje stećke Slovenac Benedikt Kuripešić, na svom putovanju kroz Bosnu i Sandžak 1530. godine. Tek u XIX vijeku počinje zanimanje za ovu kulturnu baštinu u Bosni. Sandžak i dalje ostaje za putopisce i naučnike teritorija za koju niko nije zainteresiran osim onih koji istražuju i pišu o državi Nemanjića. Ozbiljno proučavanje stećaka na teritoriji Sandžaka nikada nije zaživjelo. Ni samo proučavanje stećaka u Bosni nije toga puno donijelo osim zaineteresiranost onih koji su izučavali oblik, kakva je šara na stećku ili natpis i na tome se sve završavalo. Od svih onih koji su se bavili stećkom posebno se može odati priznanje dr. Alojzu Benac. Nešto podataka o stećcima u Srbiji pružio je prof. S. Obradović (Opisanija okružja užičkog, Glasnik Društva srpske slovesnosti, sv. X, 1858, 296- 340.) Većini autora koji su se bavili stećkom pažnju je privlačila veličina stećaka i neobični oblici ovih nadgrobnih spomenika. Vrlo rijetko se ko od njih zadržavao da ih detaljno prouči i opiše. U njihovim radovima ima netačnih podataka, naročito u tekstu koji stoji na stećku, a i u opisu crteža ukrasnih i simboličnih motiva, tako da ih moramo sa oprezom koristiti. Njihova najveća zasluga je što su otkrili stećak i zabilježili njegovo postojanje i za to im moramo odati priznanje. O stećcima u Srbiji počinje se pisati tek poslije 1956. godine, dr. Mirjana Ćorović Ljubinković, Đurđe Bošković i Vojislav Korać u ediciji Arheološkog instituta SANU-a iz Beograda Arheološki spomenici i nalazišta u Srbiji, te Vojin M. Ivanović u Glasnisku Etnografskog muzeja u Beogradu i dr. Milinko Filipović u Zborniku Saveznog instituta za zaštitu spomenika kulture u Beogradu i našim starinama u Sarajevu. Spomenuo bih ovdje i Miloša Milojevića koji je pisao o natpisima stećaka u Podrinju i Srbiji. On je zaslužan što je nekoliko stećaka iz Podrinja preneseno u Beograd. I nešto kraćih podataka iz istog kraja ostavili su Milan Đ. Milićević i Ljubomir Kovačević.
Sve je to površno i nije donijelo nikakve rezultate u zaštiti nekropola koje se nalaze na teritoriji Sandžaka. 1952. godine mnogi rade na tome da se stećak zaštiti ma na kojoj teritoriji se nalazio od bivših Jugoslavenskih republika, međutim taj plan nije uspio i jedino je u Bosni zaživio, tako da je postojao jedinstven centar odakle se planiralo i kordinirlao radom. Svoj veliki doprinos dao je u svojim radovima Šefik Bešlagić neumorno radeći i objavljujući svoje radove o natpisima na stećku, o lokalitetima na kojima se nalaze nekropole, njihovoj očuvanosti itd. Nema sumnje kolika je vrijednost objavljenih natpisa na stećcima. Vrlo rijetki su slučajevi istraživanja grobova ispod stećaka, u Sandžaku nema takvih istraživanja iako se u Bosni pokazalo da u grobove koji su istraženi nađeni su materijali i prilozi od metala, keramike, vlakna, srebrene kao i zlatne naušnice, itd. U svom radu o stećku V. Ćorović, postavlja tezu: “Prema tome, glavno područje prostiranja tih stećaka hvata od Cetine do Lima i od Kolubare do Save, s nešto malo prelaza izvan tih linija, kao, na primer, u Donjem Dragačevu, u Kačarevu. Drugim rečima, to je sve uglavnom na području stare bosanske i humske države ili u neposrednom domašaju cijele kulture. Ni na jednoj drugoj strani tih spomenika nema ni u tako sistematskom nizu, ni u tolikom broju. Prvo pitanje, koje se usled toga nameće, to je: zašto ta pojava? Radi čega takvih spomenika nema na drugim stranama, u Sremu, u Moravskoj dolini, oko Vardara? Ako je jedan deo tih spomenika propao zbog toga što su bili na domaku većih komunikacionih arterija, kao što Moravska dolina, zašto njih nema na istoku,u timočkom kraju? Ako ih nema u Sremu, možda zbog toga, što je tamo u jednom njegovom delu van Fruške Gore u širokoj dolini kameni materijal teže dobiti nego u krševitoj Hercegovini,zašto ga nema u istočnom delu isto tako krševitog Novog Pazara?“
Koliko je u zabludi ili u neznanju, a sumnjam da je neznanje, već se trebao uklopiti u šablon koji je davno urađen kako ispisati historiju Srbije. Siguran sam da nikada nije obišao Sandžak, jer ne bi ovako reagirao. Nažalost Ćorović nije sam, većina srpskih historičara i arheologa koji smatraju da bosanski stećci imaju srpsko porijeklo (u novije vrijeme) i on se uklapa u poznati šablon.
Osvrnuo bi se na stečke u Petrovoj crkvi za koje srpski historičari i arheolozi tvrde da su imali opšte narodni karakter, i koje smatraju srpskim nadgrobnim spomenicima, ovjde stoji krupna i nepromostiva nelogičnost. U samom podu i zidu ugrađeni su stećci, ispred crkve također stećci služe kao gazišta. Kako to da stećke koji su srpski, kako to govore, prilikom njene izgradnje uništavaju, a u istoj crkvi, poslije njene izgradnje poštuju. Narodnim rječnikom rečeno, da li je moguće samog sebe uništavati i poštovati, odnosno poštivati zajedničkog Boga, a uništavati grobove njegovih sljedbenika, i ne samo u Petrovoj crkvi, već i mnogo šire, sve do Dečana, u kojima su također uzidani stećci u njihove zidove, podove, stepenice, ograde, odnosno na najposrednija i najbizarnija moguća mjesta koja nemaju nikakve veze sa vjerom. Također primjer je i selo Tvrdoševo gdje su stećci uzidani u ograde oko kuća. Bilo koja religija ili vjera, prije svega poštuje se u bogomolji. Međutim, u bogomolje stećak nedospjeva da bi se poštovao, on se ne nalazi na Bogom poštovanom mjestu, već u zidovima, pragovima, stepenicama itd…kao pogodan građevinski materijal koji je u građevine ugrađivan prilikom izgradnje. Tako da je stećak u zidine Petrove crkve ustvari služio samo kako običan građevinski materijal koji je tu dospio samo zato što nije pripadao graditeljima i onima koji su tu izgradnju naredili. Ne poštujući stećak kao što se poštuju svi grobovi i nadgrobnici onih koji su tu sahranjeni, postao je nijemi svedok barbarskog odnosa onih koji su ga uništavali na njima posvećenom mjestu, tako da stećak nije bio posvećen, ostaje samo svjedok o „različitoj“ vjeri svojih podanika, koje se razlikuje od katoličke, pravoslavne i muslimanske. Tako da možemo samo potvrditi da je stećak puka suprotnost hrišćanstvu što potvrđuju i Osmaski defteri iz 1465/68. godine u kojima se sljedbenici bosanske crkve belježe kao „krstjani“ ili kako ih sve u historiji ne nazivaše, patereni, katari, babuni, kutugeri, bogumili ili hereza. Možemo bez ikakve sumnje reći da su stećci uglavnom pripadali sljedbenicima Bosanske crkve. Trebalo je na sve načine dokazati da ono što pripada Bošnjacima ustvari nije njihovo.
Iako nije bilo nekih velikih istraživanja stećaka u Sandžaku, jer je sve do devedesetih to je za historičare i arheologe bila samo hereza, koja se nikako nije uklapala u Srpsku historiju. Suprotno tome o stećku je dosta pisano u Bosni ali opet dijeleći ga na hrvatski i prisvajanjem od hrvatskih historičara, kao što su Dominik Mandić i Franjo Šanjek, kojima se pridružio P. Anđelić.
Kako su u novije vrijeme, bošnjački historičari zajedno radili sa našim negatorima s toga ako je neko od Bošnjaka i nešto napisao o stećku, onda je to bilo sve pod kontrolom, ali i izvorima od bošnjačkih negatora, te je sve to upakovano u negacijsku foliju. Nećete ništa pročitati afirmativno, nego uvjek nešto nedefinisano i negacijski. Stećak je trebalo podjeliti između katoličanstva i pravoslavlja treći je tu bio samo suvišan. Mnogi koji su se bavili istraživanjem porijekla stećaka i njegovog postojanja u Bosni. Polaze uvjek od XIII pa do XV vijeka, zanemarujući da postoji stećak sa kraja X vijeka i početkom XI vijeka, između ostalih to i Truhelka koji radi na Bosanskoj crkvi kaže.Truhelka, ali i mnogi drugi historičari koji su se bavili historijom Bosne iz tog perioda, pod Bosanskom crkvom podrazumijevaju vjersku organizaciju koja je u to vrijeme, kao djelovala u Bosni i imala veliki broj pristalica, a čije se učenje o Stvoritelju u mnogome razlikovalao od druga dva kršćanska učenja, ali sa kao nekom naznakom kršćanstva, tj. kao krivotvoreno dualističko kršćansko učenje. Možda se i ne može zamjeriti istraživačima jer kada je Dubrovnik potpao pod katoličku vlast katolici su sve dokumente vezane za monoteističko učenje, a najviše Islam, spaljivali ili pak krivotvorili. Ogroman broj dokumenata stradao je u silnim zemljotresima koji su se dešavali na tom prostoru. Dubrovnik u svojoj historiji bilježi više od hiljadu potresa. Prvi zemljotres sa katastrofalnim posledicama bio je 1520. godine. Kao najjači, dokumentovan je onaj od 6. aprila 1667. godine jačine 7,4 stepeni Rihterove skale, kada je poginulo oko 5000 ljudi, što je bilo oko 80 odsto stanovništva Dubrovnika. Na kopnu je bilo sve uništeno dugotrajnim požarima koji su još danima pustošili grad, pa je preživjelo stanovništvo moralo da prodaje svoje barke kako bi se prehranilo. Taj zemljotres je uticao na sudbinu Dubrovnika koji se od njega vijekovima oporavljao. Tako su nestali dijelovi Kotora i Dubrovnika, najskladnijih i najlepših mediteranskih gradova. Međutim može im se staviti na dušu njihova predpostavka, a toga u njihovim djelima ima baš previše. Koliko samo ima njihove konstrukcije možemo zaključiti po tome da je Altun alem džamija napravljena na temeljima crkve po riječima jednog arheologa iz muzeja Ras koja koristi riječ (po predanju) očigledno poklapanje sa otrcanom frazom, koju su koristili, a i danas koriste i jedni i drugi, kako bi u svojim pričama, nastojali ubijediti pravoslavne i katolike da su temelji njihovih objekata kud i kamo prije islamskih, te da su muslimani to rušili i pravili na njima svoje vjerske objekte. Svima je poznato, da nema niti jedan zabilježen slučaj na čitavom prostranstvu gdje su živjeli i gdje trenutno obitavaju muslimani, da se na taj način radilo, a oni nam uvijek serviraju tu gnusnu neistinu. Neistina je samo stimulisala njihove rušitelje, da iz tih razloga ruše i zatiru tragove naše kulture. Nema ni broja, onim islamskim sakralnim objektima, koje su bile na teritoriju koje sada kontroliraju kršćani, a koji su porušeni ili prepravljeni u sakralne objekte kršćanske provenijencije.
Ali vratimo se na stećak i jedan veoma važan motiv, a to je krst ili svastika. Rijetko gdje možete pročitati da ovaj ukras pripada nekom drugom osim hrišćanima. Zanemaruje se ustvari tradicija krsta kroz historiju čovječanstva koja je duga preko deset hiljada godina. Tokom vremena stećak u Sandžaku je propadao, mnoge nekropole su oštećene zapuštene, stećci su odnošeni tako da skoro nema nekropole a da nije devastirana. Izgleda da većina nije mogla da shvati važnost ovog kulturnog blaga, da li će to shvatiti sada poslije nominacije stećka na listi UNSC-a vrijeme je pred nama da vidimo. Stećci su izgleda smetali pri svakoj gradnji seoskih puteva i rijetko je gdje zaobiđena nekropola a da nije devastirana putem koji prolazio baš po sredini nekropole (Selo Radmanci, Lagatori, Crniš zapuštena nekropola stećaka Uvac itd), na mnogim mjestima su smatrani dobrim materijalom za izgradnju objekata tako da su čak i u zidove Petrove crkve ugrađivani. Poznato je da ni danas ne postoji statistika stećaka na teritoriji Sandžaka iako u selu Crniš postoji jedinstven stećak-nišan, (Bogomili Sandžaka Osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka, str. 19, 64, 180.) prvi Bošnjak koji je prihvatio islam leži u toj grobnici. Zašto niko ne reaguje na slučaj Paljevske ćelije poznata u narodu kao bogomilska ćelija koja je prisvojena devedesetih i zaključana. Da li stećak kako spomenik kulture uživa zaštitu u smislu postojećih zakonskih propisa, o čemu vode računa specijalizovane stručne službe isto onako kao što vode o ostalim kulturnim spomenicima od Đurđevih stupova do Petrove crkve i sve do Mileševe, možemo samo postaviti pitanje na koje siguran sam niko nema odgovor. Poznato je da sve ono što ne pripada onima koji te stećke proglasiše jeretičkim spomenikom neće ni ovoga puta reagirati ili će se potruditi proglasiti ga svojim kulturnim blagom. Nažalost, na ruku im idu i oni predstavnici Bošnjaka koji uz pomoć para koje dobijaju od vlasti u monografiji Sandžak umjesto stećka iz Sandžaka objaviše sliku stećka iz Radmilje, vjerovatno da ni upoznati nijesu sa stećkom na našim prostorima. Zar se nije mogla objaviti fotografija jedinstvenog stećaka iz sela Tvrdoševa (riba).
Nekropola stećaka u selu Tvrdoševu je sigurno jedna od većih nekropola na djelu Novopazarske opštine. Broji oko 60 stećaka. Kao i obično i ovdje je vladao vandalizam nad kulturnom baštinom koja pripda Bošnjacima. Postoji dosta stećaka koji su jedinstveni po svojoj izradi “stećak u obliku ribe”. Ja predpostavljam da su ovo najstariji stećci na Balkanu na njima nema nikakvih oznaka osim što sam oblik stećka govori o simbolu ribe, koja je kao simbol do nametanja krsta-križa bio simbol prvih hrišćana. UTJECAJ ARIJA I NJEGOVIH SLJEDBENIKA JE OČIGLEDAN NA PROSTORIMA SANDŽAKA. Šta kažu drugi o arijanskim elementima u službama Bosanske crkve: „Isto tako vrijedi podatak, koji navodi Germain Morin u jednom svom tekstu iz 1932. godine, kako se u VI i VII stoljeću u nekim ilirskim, odnosno bosanskim crkvenima općinama svetkovao blagdan trojice gotskih mučenika: “Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa”. U vezi s iznesenim Čremošnikovim mišljenjem treba navesti kako se u literaturi naziv “arijanci” u srednjem vijeku tumači u smislu da se odnosio primarno na one za koje se vjerovalo da niječu božanstvo Kristovo. Tako se navodi da je naziv “arijanska hereza” od prve polovine XI stoljeća u upotrebi i kao oznaka za neomaniheizam, a od XII stoljeća da se posebno odnosio na katare, paterene, bogomile itd. Na mogućnost da Crkva bosanska potječe iz arijanstva, posredno bi mogli upućivati neki izvori koji spominju arijanizam u susjedstvu srednjovjekovne Bosne.“ Čuvanjem nekropola stećaka mi ćemo na najbolji način zaštititi našu prošlost a lokalitete kojih ima u skoro svakom sandžačkom selu, na kojima se nalaze urediti, registrirati i omogućiti onima koji su zainteresirani da ih posjete. Naučno-istraživačkim radnicima treba dati mogućnost da istražuju ove kulturološke fenomene. Epitafi na stećcima su prava riznica podatka o narodnom jeziku i pismu, o ličnostima, društvenim odnosima i narodnim običajima, zbog čega istraživanje i poznavanje stećaka ima karakter polivalentne naučnoistraživačke djelatnosti. Nažalost stećak u Sandžaku je prepušten onima koji žele da ga tu više nema. Uništavanje se nastavlja na svim većim nekropolama širom Sandžaka od Ibra do Drine i čitavom Limskom dolinim sve do Durmitora i dalje do Nikšića. Stećak samo ukazuje koliko je bila raširena vjera bosanska kako ih to ovjekovečiše Osmanski defteri koje nažalost, slabo ko upotrebljava iako su važana historijska građa i dokaz našeg postojanja na prtostorima Sandžaka, o čijoj se vjerodostojnosti ne može raspravljati ili se oko nje sporiti. Zar bi bosanskog „krstjanina“ koje neko u novije vrijeme nazva „bogomilom“ koji nije bio ni katolik ni pravoslavac, napadali, ognjem i mačem satirali te pripadnike vjere bosanske, da nije u pitanju baš treća konfesija na Balakanu. Nije li takozvana zelena transferzala baš tranferzala sljedbenika vjere bosanske a kasnije Islama. Stećci su imali svoj razvoj i varijacije u pogledu oblika pa su možda dalje evaluirali…. i u nišane. Ako ploču možemo smatrati prvobitnim stećkom, onda i neke nišane svakako možemo smatrati vrstom stećka. Postoje stari nišani koji su u suštini stećci i takvima se smatraju. Posebno su interesantni: mezar-turbe-stećak iz Travnika ili nišani sa motivima, nišani ispisani bosančicom ili grandiozni veliki nišani u Sjenici, stećak-nišan u selu Crniš koji zbog našeg nemara već propadaju i ne samo ovi naborjani već i na čitavoj teritoriji Sandžaka.

Nedozvolimo da se desi ono sto se desilo u Londonu 1981. kada su Srbi izlozili “Remek djela srpskih majstora” u Victoria i Albert muzeju, a Marian Wenzel tvrdila da su većina tih djela zapravo radovi bosanskih majstora iz tog perioda, Srbi su tvrdili da nije, ali Marian Wenzel je na kraju bila upravu.
Izgleda smo zaboravili ono osnovno, svako ima pravo na ono parče svoje zemlje. Nemoj da nam vjera bude prepreka suživota. Vjera ne poznaje razlike među ljudima. Ona zagovara pravdu, jednakost, solidarnost, dijalog i poštivanje, ona zasigurno plijeni srce svakog čovjeka na zemlji, ona od sljedbenika traži stalnu budnost, punu opreznost, samokontrolu i obračun sa samim sobom pri svakoj misli, riječi i djelu. Mi ne znamo ko se, koliko i čime sve žrtvuje za dobrobit čovjeka, i gdje je kod njega skriven trun vjere. Jer neko će na putu dobra žrtvovati svoj jezik, neko ruke, neko noge, neko pamet, neko mudrost, neko pero, neko imetak, neko odjeću, neko osmjeh, neko čast, neko položaj, neko zemlju, neko auto itd. Zato, ne smijemo prosuđivati jedni drugima već zajedničkim radom doći do cilja uz poštovanje kulture koja se na ovim prostorima prožima i tako prepletena čini bogastvo Sandžaka. Da li će vrijeme pokazati da je ljudski um jači od svakog oružja ostaje da se vidi.
Gosp. dr. Truhelka donosi sliku nišana Mahmuta Brankovića kod Brankovića, koji je muslimanski spomenik; i nišan sa krstom kod Kovačina u Popovom polju; koji je kršćanski. Oba su pak poput nasadjenog stupca (Ofr. Starobosanski “Mramorovi” separatni otisak iz Glasnika Zemaljskog Muzeja u Bosni 1891).

Stećak u Bijelim Vodama, na putu novi Pazar-duga Poljana

LITERATURA:
“Altbosnischen Gräber” in Feuilleton der Deutsche Zeitung 1879, von 14. September, Nr. 2766. prijevod u podlistku “Obzora” 1879. br. 240-241.
Malcolm N. Bosnia: A Short History (u priredbi prof. Hamde Ćame), New York University Press, New York, 1994.
Hadžijahić M. Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini’, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., Sarajevo, 1980.
Ibrahim Pašić, Predslavenski korjeni Bošnjaka, knjiga II -Mile i Moštre Ilirsko Gotski korjeni Bosanske vladarske dinastije,stećka i Crkve Bosanske,Sarajevo 2009.
Šefik Bešlagić, Stećci kultura i umjetnost, 1982.
Šefik Bešlagić, Stećci Kataloško-topgrafski pregled, 1971.
Aličković V. Sulejman, Bogomili Sandžaka, (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka)
Iimamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
Imamović Enver, Korjeeni Bosne i bosanstva, Srajevo 1995.
Imamović Enver, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998.
Mandić D. Bogomilska crkva
Alija Džogović, Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku, Tutin 2012.

OBRAZOVANJE I NACIONALIZAM

Uvod
Rad nastoji da opiše negativne konsekvence koje nastaju usljed nacionaliziranja obrazovanja, dajući posebno primat na uslove u kojima nastaju i u kom smjeru mogu djelovati kao takve. S obzirom da nacionalizam sam nikada ne može odgovoriti apetitima obrazovanja koje zahtijeva uvijek šire okvire i veće izazove, u ovom radu biće riječi o kritičkom stavu prema ulozi nacionalizma s jedne i posljedica sa druge strane onda kada nacionalizam kao jedno mišljenje jedne većinske grupacije nastoji dominirati nad ostalima. Odnos obrazovanja i nacionalizma i koliko nacionalizam može negativno utjecati na obrazovanje, pitanja su koja se u ovom radu primarno nameću, pa će sledstveno tome nastojati i dati odgovore i objašnjenja.

Obrazovanje
Obrazovanje je temelj čovjekovog progresa. Ono kao učenje, sistematsko sticanje vještina ima značajnu funkciju u svakom društvu. Ono je neophodno radi nastavka ravoja čovjeka, njegove kulture, ali i iz razloga čuvanja tekovina koje su doprinijele njegovom dosadašnjem progresu. Kroz obrazovanje se stvara generalna slika o razumijevanju stvari i procesa, gradi svijest i pogled na svijet. Obrazovanje uči: o moralu; razvija intelektualne sposobnosti; uči svakog pojedinca o opštem i posebnom; itd. Od nastanaka prvih država, primjetno je i preuzimanje brige države nad obrazovanjem, njegovo finansiranje i konceptualizacija sadržine prema utvrđenim društvenim normama i vrijednostima. Kako su se društva sve više razvijala, obrazovanjem se podsticalo i nastojalo izgrađivati osjećanje pripadnosti. S jedne strane to osjećanje pripadnosti nečemu alarmantno je pokrenuto iz razloga: neprekidnih društvenih promjena unutar grupacije i izvan nje; razvojem i kretanjem ljudi i dobara; osvajačkim pohodima svojih susjeda; širenjem religija; itd, u strahu da se nebi ugrozio identitet neke skupine tradicionalno prisutne na određenom prostoru vezane običajima, jezikom i svojom kulturom. S druge strane javio se osjećaj za čuvanjem tih kulturoloških i kultivisanih vrijednosti iz razloga daljeg razvoja, ali i svedočanstva o određenom vremenu, ljudima i događajima.

Nacionalizam
Stvaranje, unapređivanje i zaštitu kulture počelo je predvoditi sistematko obrazovanje. Kako su se sva od tri navedena procesa razvijala, kao stožer odbrane tih procesa pojavio se nacionalizam, iako puno kasnije od momenta kada država preuzima brigu o obrazovanju. Obrazovanje i nacionalizam u zajedničkom kontekstu i komplementaciji mogu se prožimati kroz različite forme. Nacionalizam kroz obrazovanje ne samo da donosi jedan novi okvir i svjedočantvo o pripadnosti, već stvara i historiju sa prefiksom svog imena. Kako historija, tako i ostale discipline su se razlikovale od države do države, čiji su primarni interesi postali kako da u okviru obrazovanja i obrazovnog sistema stvaraju i zaštite interese svoje nacionalne pripadnosti. Vremenom se u isticanju važnosti svoje postojanosti i djelovanja, nastojalo umanjiti tuđe. U širem smislu, nacionalizam, može značiti privženost vlastitom narodu i njegovim interesima, zanemarujući interese drugih naroda (Olusoji Akomolafe, 2005). U tom smjeru su se do najnovijih oblika iskazivanja, isticali putopisi, književnja djela, historijska svjedočanstva i ostali vidovi; zatim kult ličnosti; sve do najvećeg stepena koji se počeo stvarati, a ekskalirao u periodu Drugog Svjetskog rata; i danas nekih savremenih oblika ispoljavanja. Nacionalizam je iz potrebe i neophodnosti zaštite ličnog, postao prijetnja tuđem, a kako su se društva razvijala, kako je proces globalizacije sve više prožimao kroz njihove međusobne odnose, kroz uspostavljanje i razvoj međunarodnih institucija koje garantiraju zaštite država, nacionalnosti i ostalih vitalnih ljudskih prava koja se tiču čovjeka, suštinski nacionalizam u svojstvu zaštitnika sve je više zauzimao sporednu ulogu u zaštiti pomenutih vrijednosti koje su prije bile ugrožavane, ali i onih nastojanja da se ugrožavaju tuđe.
Nacionalizam je kroz obrazovanje, između ostalog, ostao prisutan kao historijski diskurs i kao kulturološka distanca sa ostalim kulturama. U tom smislu nacionalizam se afirmirao i kao ideologija koja se kroz svoj razvoj svojevrsno interpretirala i kao osnovni princip političkog i društvenog djelovanja u svojim okvirima.

1. Uloga obrazovanja u službi nacionalnog sistema i države.
Uloga obrazovanja kao pretpostavka formiranja i razvijanja nacije igra vrlo bitnu ulogu. Obrazovni sistem nastoji da afirmiše nacionalnost najprije na jezičkoj osnovi, samim tim što se prilagođava njegovoj interpretaciji. On posebno proučava, arhivira i nastoji da afirmiše svoje historijske tekovine, da bi se utemeljile neoborive činjenice o pripadnosti. Samim tim stvara se obrazovna politika koja egzistira na konceptima obrazovne politike i koja ima širok obim djelovanja u institucionalnom i društvenom sistemu. Tako koncipirani sistemi ostvaruju homogenizaciju jezika, historije, umjetnosti i književnosti, usko i tradicionalno vezane za jednu nacionalnu grupaciju u okviru jedne države koja se prenosi i na sve ostale koje postoje u njenim administrativnim okvirima. Inteligencija igra bitnu ulogu, pa su često tvorci nacionalne kulturne i političke strategije visoko obrazovani pojedinci i grupe koji dolaze iz institucionalnih i vaninstitucionalnih krugova. Iz tih razloga doći ćemo do zaključka da se subjektivna imferiornost prema nekome ili nečemu drugačijem lako mogla manifestirati u obrazovni sistem, ali također se mogla i sama roditi usled šabloniziranih ubjeđivačkih ideja njenih stvaraoca u službi stvaranja šire društvene inferiornosti. U tom pogledu, nameću se dve determinante: opasnost od manipulacije i komflikata; i problem asimilacije i kršenja ljudskih prava.
• Nacionalizam u obrazovanju – opasnost od manipulacije i komflikata.
Kada se govori sa aspekta prisutnosti nacionalizma i njegovog razvoja unutar jednog obrazovnog sistema, ne može se zaobići upravljački sistem koji je u rukama državnih organa. Državni aparat kroz svoj sistematski određen skup mehanizama može kreirati obrazovnu politiku na način koji će štititi njen poredak sa jasnim naglašajima da svi ljudi koji prolaze kroz proces obrazovanja jemče i prava i obaveze prema tom sistemu. To zapravo znači da se cjelokupna ideološka, politička i kulturna zbivanja moraju staviti u jedan, s prva nametnut, a kasnije i općeprihvaćen okvir. U tom okviru dominiraju nacionalističke premise koje na ova tri navedena zbivanja djeluju restriktivno sa naznakama prihvatanja njenih načela.
Postoje različite faze i vrijemena nastupa dominacije nacionalizma u obrazovanju, ali i različiti vidovi načina kako se njime vrši manipulativno dejstvo. Ako se u mirnodopskim uslovima stvara asimilacija druge nacije, u ratnim se primjenjuje destrukcija što može biti manifestirano kroz ratne zločine i zatiranja svih kulturno-duhovnih elemena koji deklariraju pripadnost nepoželjnog naroda druge nacionalne pripadnosti. U takvim uslovima obrazovanjem ekskalira doza netrpeljivosti koja se manifestira i na druge segmente javnog djelovanja institucija, a ponajprije medija. U svom eseju Crtice o nacionalizmu, istaknuti engleski književnik, Džordž Orvel (pravo Erik Artur Bler 1903-1950) iznosi zaključak: Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti (Džordž Orvel, Maj 1945). U svom drugom djelu pod nazivom Hiljadu devetsto osamdeset četvrta, objašnjava drugu stranu te posljedice: Ako bi im se dozvolilo da dolaze u dodir sa strancima, oni bi otkrili da su to ljudska bića slična njima samima, i da je najveći dio onog što im je rečeno o njima laž. Hermetički svijet u kome žive bi se raspao, a strah, mržnja i uvjerenje u sopstvenu ispravnost – elementi od kojih zavisi njihov moral – mogli bi da nestanu (Džordž Orvel, 1949., prijevod: 2004:199).
Pojave ekstremističkog djelovanja određenih grupa, organizacija pa čak i otvorene intitucionalne deklariranosti kao posljedica mogu upravo biti svi oni elementi radikalnog nacionalističkog sadržaja u obrazovanju. Nacionalizam u obrazovanju susjednih država, čijoj nacionalnosti pripadaju građani države u kojoj nemaju mogućnosti za afirmacijom svoje nacionalnosti, također kao eksterni faktor mogu uticati kao izvor nestabilnosti. Vojin Dimitrijević (1932-2012) istaknuti srpski pravnik i prosefor prava Univerziteta u Beogradu u svojoj knjizi Pojam bezbjednosti u međunarodnim odnosima ističe: prevratničko djelovanje; totalitarizam; nacional-šovinizam; klerošovinizam i vjerski fanatizam; ideološko-stranački šovonizam; regionalni partikularizam i šovinizam; i kao posljedica ugrožavanja temelja društva, a sve u cilju postizanja određenih političkih ciljeva ili određene veze sa unutrašnjim ekstremistima ili spoljnim neprijateljima javlja semafijaško-gangsterski “ekstremizam” (Vojin Dimitrijević, 1973:Vidi više: 74-79). Dakle, navedene manifestacije ekstremističkog djelovanja mogu biti direktna posljedica, ideološka spona djelovanja i obrazovanja u cilju ostvarivanja određenih interesa.

• Nacionalizam u obrazovanju – problem asimilacije i kršenja ljudskih prava.
Asimilacijski karakter u obrazovnom sistemu suočava se sa mogućnošću za ugrožavanjem pripadnika ostalih nacija unutar jedne države. Njime se nastoji da se suprotna strana pretopi u većinsku ili pak diskriminira ili izgubi svoje osobenosti i samosvjesnost. Zloupotrijebljen od strane vlastodržaca i striktno u službi nacionalističke ideologije, sistem obrazovanja ima težnju za dominacijom jedne nacije u odnosu na drugu. S obzirom da takve težnje postoje, one se mogu materijalizirati u državama gdje jedna nacionalna grupacija ima većinu ili skoro da predstavlja apsolutnu većinu ako se u obzir uzme da ostale nacije broje mali procenat.
Analogno asimilaciji i usko vezano za nju je i kršenje ljudskih prava. Kroz obrazovanje se mogu znatno ugroziti ljudska prava i slobode pojedinca i grupe. Kroz duži historiski period bila je primjetna oštra politika vladajuće klase da u okviru obrazovnog i kukturološkog sistema nacionalnim manjinama uskraćuje prava na: korišćenje jezika i pisma; prisutnost svojih kulturoloških vrijednosti i običaja u obrazovnom sistemu; mogućnost slobodnog nacionalnog deklariranja; religijsku pripadnost; politički aktivizam; prisutnost historije svoje nacionalne pripadnosti u obrazovanju; zabrana isticanja istaknutih ličnosti pripadnika manjina; i ostale vrijednosti usko vezane za određenu autohtonu nacionalnu i vjersku skupinu. Takva strogo kocipirana nacionalistička prisutnost u obrazovanju uvijek je mogla biti preduslov postojanja i komflikata između nezadovoljne oštećene strane i nosioca vlasti većine.
S druge strane, asimilacija ima i svoj radikalniji, tzv. nacionalno naturalistički metod. Tim medodom se kao glavni nacionalistički interes smatrao svaki postupak iščezavanja obilježja jednog manjinskog naroda u okviru jedne države od strane većinskog naroda. Gruba kršenja ljudskih prava sastojala su se u: uništavanju nacionalnih, kulturnih i religijskih spomenika; uništavanju historistorijsko-književnih spisa; osporavanjem rada ili nedozvoljavanjem postojanja nacionalnih institucija manjine; progon intelektualaca i stvaraoca kulturne baštine; procesa političkih progona; itd; a sve u cilju da na jednom prostoru u sistemu obrazovanja nebi postojala nikakva povezanost sa ostalim nacijama i konfesijama koje u egzistiraju unutar njenog sistema i granica odgovornosti.

2. Nacionalizam i ideologija u koncipiranju obrazovnog sistema
Ovdje će također biti riječi o svim negativnostima koje nastaju kao posljedica utjecaja nacionalizma na cjelinu obrazovanja. S obzirom na pristup fenomenu obrazovanja sa ove tačke gledišta posredstvom instrumenta koncipiranja ideologije u okviru obrazovnog sistema, valja izložiti sljedeće činioce utjecaja: apstraktna shvatanja i mitologija, konzervativni stav o nacionalnoj pripadnosti i “kult ličnosti“.

• Apstraktna shvatanja i mitologija.
Priče o porijeklu nacije zasnovano na iracionalnom shvatanju; priče o apstraktnim događajima fantastičnog sadržaja; veličanje junaštva historijskih ličnosti i njihove uloge; intuitivna shvatanja o predodređenosti nacije da bude nadređena drugima (radikalni vid); historijski kontekst preinačavanja istine (pripadnoti određenoj teritoriji, plemena prije konstituisanja nacije, itd); itd, neki su od vidova koji utiču na stvaranje kolektivne slike u očima pripadnika nacije. Na tim postulatima se može koncipirati historijska i književna oblast sa jasnim mističnim svojstvima koja se mogu nametati kao najvažnije i najsvjetije nacionalne tekovine. Viša razlika jednih u odnostu na druge, stvara probleme ne samo unutar okvira jedne države, već može biti uzrok komflikata i problema i izvan teritorije, tj. na međunarodnoj razini kada se radi o međusobnim odnosima, priznavanju i poštivanju nacionalnog integriteta između susjednih država.

• Konzervativni stav o nacionalnoj pripadnosti.
Konstruktivno iracionalna lojalnost prema tradicionalnim tekovinama, dok po pravilu druge nipodaštavaju ili ih smatraju nepoželjnima. Konzervativisti svoju nacionalnu, kulturnu baštinu smatraju strogo uzvišenom i nenadmašivom u svojoj ispravnosti što kada se apsorbira na obrazovanje, dolazi do društvene, kulturne i ekonomske zaostalosti. U vremenu sve otvorenijeg svjetskog ekonomskog tržišta i kretanja ljudi, neophodno je poznavanje kultura i nacija sa kojima se ima susreta. Ovim načinom se mogu zatvoriti vrata komunikacije i općeg napretka, jer se konzervativnim stavovima u obrazovanjuu, neće izučavati tuđe kulture i jezici, a pogotovu oni koji su premašili nacionalne okvire i postali višekontinentani, svjetski opće prihvaćeni i kao takvi za korišćenje neophodni.
Primjer nastojanja uspostavljanja konzervativnog nacionalizma nam dolazi iz Indonezije, Azijske države. Naime, Oktobra mjeseca 2012-te godine, Indonežanska vlada donosi prijedlog o odluci da ukine učenje engleskog jezika u osnovnim školama, dok će sa druge strane ubaciti dodatno nacionalno obrazovanje i predmet : lekcije o naciji (izvor: Aldžazira Balkans, dostupan od 27. Oktobra 17:09 CEST).

• “Kult ličnosti“.
Vjera u autoritete čini da se greške autoriteta uzimaju za uzor. – Tolstoj.
Kult ličnosti, kao vrsta idolatrije predstavlja veličanje i slijeđenje određene osobe (istaknute ličnosti), koju sljedbenici obavezno smatraju nepogrešivom i u nekom pogledu je doživljavaju kao nenadmašnu. U zavisnosti od miljea kojem pripadaju, takve ličnosti se uglavnom ističu vrsnom sposobnošću za manipulacijom, ispunjenu retorikom, ili književnim djelom koji su dosljedni datom vremenu i stanju jednog naroda. Historija kao svjedok svih postupaka čovjeka, o posljedicama stvaranja kulta ličnosti govori puno, ali bi pogledom u ne tako davnu povijest prošloga vijeka i svu dramaturgiju događaja, mogli razumjeti posljedice bez puno primjedbi. Gotov paket inferiornosti prema drugima koji im ne pripadaju, u novijoj historiji više je bio okrenut ekstremnom nacionalizmu. Ratovi uzrokovani ideologijama ekstremnog nacionalizma bili su posljedica stvaranja i doživljavanja određene slike kulta ličnosti u obrazovanju i kulturi jednog naroda. Takvim viđenjem kulta ličnosti, vremenom se svaka mana doživljavala vrlinom, svaka mržnja mudrošću, a svako zlo postajala je pravda. Ona pravda prema kojoj su njeni sljedbenici osjećali kao obavezu vraćanja duga prema prošlosti. Ljudi tako postaju oni koji ničiju vrijednost ne smatraju svetom, ničiju žrtvu dovoljnom.
Pored toga, sljedbenici često kao svjedoci čvrsto istrasiranog puta njihovog vođe, smatraju da niko drugi nije toliko dobar da zauzme njegovo mjesto, što je zasigurno onaj neisključivi osjećaj niže vrijednosti.
Uvjerenja su često najopakiji neprijatelji istine – Niče.
Nakon života, nakon djelovanja na vlasti, ostaju lik i djelo. Ako po uzročnosti krenemo onim mišljenjem da je ličnost za života vodila pogrešnu ideologiju ili loše vodila vlast, onda će i svako oživljavanje i afirmacija istih kroz obrazovanje biti destruktivno. Ideologija predka, davno istaknutog vođe, kako u duhovnom, tako i u političkom smislu može, ali i ne mora doživjeti nastavak. Ona može poslužiti da se korišćenjem osjećanja ljudi osvoji vlast u ime te ideologije, a da se u stvari stvori nova. Posljedice jedne prihvaćene pogrešne ideologije uvijek su nesagledive, iako mogu promijeniti formu, uvijek se iznova nadgrađuju. Loše ideološko ubjeđenje je poput senke koja prati samo da bi uvela u svoj svijet tame (fragmenti preuzeti iz autorske kolumne autora: posljedice stvaranja kulta ličnosti, dostupne na sajtu www.prosvjetitelj-muallim.org od 23.9.2013).

Rezime/zaključak
Obrazovanje i nacionalizam su usko povezani. Obrazovanje je sredstvo, a nacionalizam metod kojim se njime može upravljati. U radu su izloženi negativni utjecaji nacionalizma na obrazovanje u formiranju čovjekove svijesti i njegovih stremljenja. Zaključak ovog rada neće biti sadržan u riječima da je nacionalizam u obrazovanju nepotreban samo zbog uzroka njegovih negativnih manifestacija. Naprotiv, on mora postojati pod uslovom da otkloni sve one moguće uzroke posljedica kojima se može koristiti u djelovanju na svoje pripadnike, a na štetu onih koji ne pripadaju toj skupini. Ne smiju postojati niti konzervativni, niti ekstremni nacionalizmi, već oni zasnovani na stvarnoj težnji za kontinuiranim oživljavanjem demokratske tradicije koju svaki nacionalizam u manjoj ili većoj mjeri nosi u sebi. Na taj način, jedan nacionalizam neće ugrožavati drugi, a obrazovanje će ostati u službi međusobnog upoznavanja i priznavanja pluralizma kao najveće vrijednosti.

Korišteni izvori/citiranja

Literatura:
1. Akomolafe, Olusoji A. “Nationalism.”Ethics, Revised Edition. Ed. John K. Roth. Pasadena, CA: Salem Press, 2005.}- Citat preuzet sa: http://sh.wikipedia.org/wiki/Nacionalizam, dostupno 12. 01. 2013.
2. Džordž Orvel – Crtice o nacionalizmu, (London, 1945.)
Citat preuzet sa: http://www.6yka.com/novost/15772/dzordz-orvel-crtice-o-nacionalizmu, dostupno 12. 01. 2013.
3. Džordž Orvel – Hiljadu devetsto osamdeset četvrta, (London 1949.) prijevod: Libreto, Beograd, 2014.
4. Vojin Dimitrijević – Pojam bezbednosti u međunarodnim odnosima, Savez udruženja pravnika Jugoslavije, Beograd 1973.

Internet stranice:
5. balkans.aljazeera.net, Video prilog iskorišten za citiranje publikovan: 27. 10. 2012. Citiran: 12. 01. 2013.
6. http://www.prosvjetitelj-muallim.org/vijesti-iz-zemlje-i-svijeta/item/203-posljedice-stvaranja-kulta-licnosti.html, dostupan: 13. 01. 2013.

Rad je prezentiran na projektu “Gradimo mostove a ne zidove – Uloga univerziteta u izgradnji mira” koji je realiziran u Novom Pazaru (2013-2014) sa završnom konferencijom u Tuzli (09-11.10.2014.)

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 186.

PERO BITKE BIJE

Svjesni smo potrebe intelektualnog usavršavanja. Svakodnevnog i neumornog obrazovanja, ne zbog nas, zbog ljudi oko nas.
Čovjek vođen samo tim idealom može uraditi nešto pozitivno za sebe i sve ljude. Sebi tu ne može puno pomoći osim sebi stvoriti prostranstvo sreće u prsima a ljudima oko njega olakšicu. Prvi imperativ u Kur’anu jeste “Iqre’” (uči), ne bez razloga. Svijet drže i u njemu balansiraju dvije stvari. Novac i znanje. Ukoliko čovjek ne posjeduje ni jedno ni drugo znači da je on malo kome potreban radi nečega vrijednog. Ne želim reći da su nebitni takvi ljudi ali u svijetu moći jesu, itekako.
Koliko znaš toliko vrijediš, vazda bilo i biće. Neobrazovanim čovjekom upravljaju oni koji imaju sladak govor, oni koji površno gledaju na stvari takvima trebaju. Svjetske sile koje vedre i oblače nebom svijeta u svojoj ljevici imaju znanje a desnici keš. Te kao takvima se može šta oni hoće.
Istina se nalazi u knjigama. U proučavanju, u debatovanju, to su jedini načini da se znanje stekne. Tamo gdje ratuju avioni i tenkovi, neka ratuju, tu mi ne možemo ništa. Takvih je malo zemalja. Stvarni ratovi se odvijaju na papiru a papir svašta trpi. Ne pitaju ga, škrabaju na njemu šta stignu. To ostaje kao činjenica, u korist nama ili protiv nas.
Ljudi “biju bitke” stoljećima oko nekih stvari koje se tiču prava ili nauke a u takvim situacijama jači je mudriji, te ako hočeš dominirati moraš znati šta i kako.
Mali broj je shvatio važnost srednje škole ili fakulteta, te to shvata samo kao sredstvo do cilja (posla) pa tu završavaju svo svoje učenje. To je sebičnost. U najmanju ruku! Učiti da bi bio bolji, ne zbog sebe, zbog drugog je cilj! Ponuditi najkvalitetnije znanje je privilegija koju svi želimo a malo ko je i može dobiti. Trebamo Bogu na toj blagodati zahvalljivati a imamo malo toga. Zašto? Reći ću Vam to. Lijenost je tu dragi moji. Lijenost. Ništa drugo.
Ključ nadmoćnosti, uspijeha i sreće nam leži u tom prvom imperativu. Ili – ili.

Piše: Benjamin Vejsilović, Revija Sandžak, broj 186.

NEUKOST ILI ZLONAMJERNOST GOSPODINA M. ĐORĐEVIĆA U SLUŽBI MRŽNJE PREMA BOŠNJACIMA

REAGIJANJE NA TEKST “ŽALOSNO JE ŠTO SU SRBI KAD PROMJENE VJERU ZLOBNI PREMA PRAVOSLAVCIMA”, OBJAVLJEN U “VEČERNJIM NOVOSTIMA” 05.08.2016. GODINE.
Bošnjaci u Srbiji su sa indignacijom pročitali tekst u “Večernjim Novostima” od 05.08. tekuće godine, u kome izvjesni Milovan Đorđević, koji se predstavlja kao naučni savjetnik u penziji, obratio bošnjacima. Komentar ili stav autora ovog kratkog, ali, nadasve, tenzencionog teksta pod nazivom: “Žalosno je što su Srbi kad promjene vjeru zlobni prema pravoslavcima”, ostavlja utisak koji bi pred iole ozbiljnim razmatranjem doveo do sumnje da se radi o ozbiljnom autoru, prije svega čovjeku, a tek da ne pričamo o profilu i formatu ličnosti koja je obavljala funkciju naučnog savjetnika. Tekst u kome se autor spušta na nivo obraćanja javnosti na način kako je to “bivši znanstvenik” uradio, kosi se svim kodeksima pristojnosti, a da ne govorimo o (ne)činjenicama, koje proizilaze isključivo kao plod lične mašte i maštovitog prikaza sa izrazima nepristojnosti.
O čemu se zapravo radi?
Sam naslov aludira na to da autor ima uvjerenja da su Bošnjaci Srbi, navodi nekih par “svjedoka” sa svojih putešestvija koji su mu to potvrdili. Navodi kako su Srbi stotinama godina islamizirani. Navodi da su “u Sandžaku bili Srbi, dok nisu poturčeni”. O izboru i inspiraciji za tekst u kome je uzeo predsjedavajućeg predsjedništva Bosne i Hercegovine, nećemo posebno ulaziti jer ne želimo biti lični advokati gospodina Izetbegovića, ali smo se prepoznali kroz konotaciju zlonamjernog nametanja neistina o zajedničkom porijeklu svih Bošnjaka. Dakle, u jednom šturom i tendencioznom teksu, izlivu mržnje i ličnog mišljenja sa kojim se više ne slaže ni iole ozbiljan krug historičara, univerzitetskih profesora, pa i akademika za koje je priča o nametanju identiteta nekome priča koja je odavno zaboravljena, nije nam jasno zašto se gospodinu Đorđeviću javlja potreba za ovakvim izlivima strasti. Što se tiče ličnih uvjerenja, svako ima pravo da vjeruje i vidi sebe i druge kako želi, ali mi i za to imamo jednu formu prihvatanja, možda u vidu nekog umjetničkog performansa ili satire u kome se autor može iskazati, pa čak se to kosilo i sa zdravim razumom. Ali, u ovom slučaju, govoriti o nekom narodu ono za šta prostim narodskim jezikom, bez relevatnih i potkrepljenih činjenica, već iz svoje mašte, akademski svijet ne prepoznaje ni kao cilj ni kao svrhu. Očigledno, ona postoji u ovom tekstu, a to je: otvorena forma animoziteta prema Bošnjacima ili možda jedan izraz volje za sticanjem lične dopadljivosti malog dijela čitatelja koji, kao i autor, nemaju drugu istinu od “mašte”. No, mi Bošnjaci nemamo razloga da bilo kome dokazujemo ko smo i šta smo, a još ponajmanje ko smo bili. O tome se zna. O tome postoje historijski spisi. O tome postoje biblioteke i tomovi ozbiljnih, ako ćemo pravo – i Bošnjačkih i Srpskih i svjetskih autora. To što je nekome historijska građa bila nedostupna (ako uzmemo u obzir neobavještenost) na nas ne ostavlja drugačiji utisak od utiska žaljenja zbog istog, pa s tim u vezi, gospodinu Đorđeviću, i bilo kome drugome, nudimo naše biblioteke i institucije, poput Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti sa sjedištima u Sarajevu i Novom Pazaru, zatim impozantnu historijsku građu Matice Bošnjaka Sandžaka, velike biblioteke našim mnogobrojnih ustanova, te hiljade izdanja naše izdavačke kuće El-Kelimeh. Iz svih raspoloživih riznica historijske građe, te hronoloških leksikona, može se pronaći na stotine knjiga koje relevantno i vrlo slojevito upoznaju sa Bošnjacima vijekovima u nazad cijeli svijet, a kamo li naše prostore.
Gospodina Đorđevića pozivamo i na dijalog, bilo da je u tekstu bilo riječ o zloj namjeri ili o neinformiranosti, afektu, ili čime već izazvanom reakcijom za pisanjem ovakvog teksta. Pozivamo njega i neograničenu grupu koja ima namjeru voditi ozbiljnu diskusiju. Mi imamo intelektualce svih formata, od profesora do akademika, koji su vođeni principima etike i otvorenog dijaloga, ali najprije koji teže ciljevima naučno dokazive i relevantne istine kao konačne namjere.
Mi u Sandžaku, nemamo ništa protiv slobode mišljenja ukoliko ta sloboda ne narušava slobodu nečijeg integriteta. Naročito smo protiv identifikacija nacionalnosti autora i njegovog teksta sa općim stavovima naroda u čije ime on govori i čije ime u tekstu vise puta spominje, jer je to samo izraz jednog mišljenja i namjere pojedinca.
Također, ovakav tekst ne ide u prilog naporima pomirenja Bošnjačkog i Srpskog naroda, naročito sada kada njihovi lideri promoviraju to pitanje. Čak, šta vise, ovakav tekst je tri koraka unazad na prvi učinjeni u stvaranju konačnog mira na ovim prostorima.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 186.

POVODOM OBJAVLJIVANJA PUBLIKACIJE ”UVOD U ENCIKLOPEDIJU” SA ABECEDAROM – PROJEKAT MATICE BONJAKA SANDŽAKA – POZIV BUDUĆIM SURADNICIMA I UPUTSTVA ZA DOPUNU ENCIKLOPEDIJE SANDŽAKA

Enciklopedija Sandžaka je kapitalni autorski projekat Matice Bošnjaka Sandžaka čiji je inicijator akademik prof. dr. Šefket Krcić. Redakcija koja radi na sakupljanju arhivske građe, ali i koja koordinira sakupljanjem relevatnog sadržaja, sačinjena je od istaknutih društvenih djelatnika iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Enciklopedija Sandžaka je publikacija koja na jednom mjesu namjerava sakupiti sva imena, te društvene i druge subjekte koji su djelovali, ali i one koji sada djeluju u Sandžaku. Uvod u Enciklopediju za sada čini preko 3.000 imena i naziva.
Imajući u vidu o jedinstvenom pionirskom projektu istraživanja empirijskog i teorijskog, na važnom dijelu Sandžačke kulture, Redakcija i glavni urednik su svjesni da je tijekom sređivanja obimne građe sa terena, kako u Sandžaku, tako i u matičnoj domovini Bosni i Hercegovini i emigraciji, neminovno moralo doći do propusta, jer smo radili istraživanje bez adekvatnog uzora. Helem, svakom razumnom biću, ljudsko djelo ima propusta, ali se uz sugestije i dobronamjerne dopune može ispraviti. Naša nas vjera i kultura uči da samo Božije djelo nema mahane. Prema tome, iskoristite naša dalja uputstva, ako odlučite da nam pišete i predočite svoja istraživanja.
Biografije, sa referencama i fundamentalnim podacima, kao i podatke o institucijama, možete upućivati na dostavljenu adresu. Priloge možete napisati na prostoru od 30 do 90 redova i uredno potpisati.
A) Suradnici iz Bosne i Hercegovine svoje prijedloge mogu slati direktno ili na adresi Udruženja Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka u Sarajevu, predsjedniku Ekremu Lekiću ili sekretaru Lejli Silajdžić, sa naznakom: ZA ENCIKLOPEDIJU SANDŽAKA – Redakciji – Matici Bošnjaka Sandžaka u Novom Pazaru.
B) Suradnici iz Sanžaka i regiona, u nadi da ste razumjeli našu namjeru iz Prologa, obraćamo se Vašoj pažnji, da na našu adresu uputite sugestije, priloge i eventualne kritike, kako bi konstruktivnije apsolvirali ovaj važan projekat.
E-mail: matica_bosnjaka.sadndzak@yahoo.com i dr.s.krcic@uninp.edu.rs
Adresa: Matica Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, pošt. fah. 124, 36300 Novi Pazar –

Sandžak / R. Srbija
Tel: 064-88-91-750, 063-13-98-509, +382-67-599-344 i +387-61-827-081
Vaše priloge možete dostaviti lično na adresu redakcije Enciklopedije Sandžaka i Matice Nošnjaka Sandžaka, ul. Mehmeda Alibašića br. 3, Novi Pazar.
S poštovanjem/Es-selamu alejkum,

REDAKCIJA ENCIKLOPEDIJE SANDŽAKA, MATICA BOŠNJAKA SANDŽAKA – NOVI PAZAR

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: prof dr. Šefket Krcić
REDAKCIJA: prof. dr. Mithat Asotić, mr. Avdija Avdić, književnik Zaim Azemović, dr. Mehmedalija Bojić, prof. dr. Nedžad Bašić, prof. dr. Safet Bektović, akademski slikar Ismet Čekić, akademik dr. Smail Čekić, prof. Azra Derdemez, akademik i njiževnik Alija Džogović, dr. Šakira Ersoj, prof. dr. Abedin Ferović, dr. Hazbo Gegić, dr. Hivzo Gološ, prof. Rizah Gruda, msc. Enes Halilović, akademski slikar Islam Hasić, prof. Haris Ibrahimović, književnik Nusret Idrizović, Hajrudin Kolašinac, mr. Halil Markišić, prof. dr. Sabahudin Mekić, prof. dr. Mehmed Meta, prof. dr. Sefer Međedović, dr. Šefko Međedović, mr. Izet Mulić, prof. dr. Rasim Muminović, dr. Muho Muratović, mr. Zufer Novović, književnik Galib Omerbašić, akademik dr. Jašar Redžepagić, arhitekst i pisac Abdulah Tulundžić, mr. Dino Trtovac, akademski slikar prof. dr Izet Šabotić, dr. Šerif Šabović, msc. Dženis Šaćirović, prof. dr. Selim Šaćirović, doc. dr. Redžep Škrijelj, prof Senada Vrcić-Zahirović, mr. Hakija Zoranić

IZDAVAČ: Matica Bošnjaka Sandžaka, Revija Sandžak, 186. broj