Nemiri na Balkanu koji traju preko jednog stoljeća ne mogu se riješiti jednim dokumentom, pa makar on bio i “svjetski”. Teško da bilo koja zemlja u svijetu koja je i sama imala imperijalističke ambicije u povijesti, može i sama razumjeti da takvih nema u vrtlogu sukoba između više država. Stoga je svjetska “politika pomirenja” uvijek bila na strani sile, jer se mir u svijetu teško rješavao “pružanjem dlanova”. Ali, svijet nikada nije ni mogao shvatiti zašto postoji kontinuitet sukoba na Balkanu, jer postoji jedna sasvim drugačija etiologija sukoba. Nisu to kapitalistički ili imperijalistički sukobi prisutni u sukobima poslije II Svjetskog rata, već inspirirani ili povijesnim mitovima o velikodržavlju ili stavovima o tradiocionalnim neprijateljstvima. Prvi princip je fragmentirana i iz konteksta izvučena povijest, a druga okolnost je motiv da se “nacionalno blagostanje” isključivo može ispostaviti u neutraliziranju drugoga. Otuda i ovoliko genocida na ovim prostorima.
Političke ambicije i motivi političkih preustroja u povijesti prostora Balkana nijesu bili daleko od ugledanja na svjetske imperije. Ako pogledamo povijest iza nas, srpsko-albanski i srpsko-hrvatski odnosi su se mijenjali kroz povijest i bivali su izvorima sukoba jer su postojala ili jednosmjerna ili dvosmjerna nastojanja da se jedan narod širi na račun drugog i da se teritorije jedne države proširuju na račun druge. Kobna brana izliva takvih dvosmjernih odnosa jeste nezahvalna geografija Bosne koja se nalazila između dvaju ovako burnih periodičnih politika njenih susjeda. I uopće se nije nikada mogla razumjeti suština Bosne u svjetskoj politici. Da li su Bošnjaci sa manjim dijelovima podrške drugih naroda, kao stožer zaštite Bosanske državnotvornosti i cjelovitosti bili promatrani kao neshvaćeni, jer nemaju slične ambicije ka “proširivanju na račun drugih”, velika je enigma. Jedno je jasno – jedino Bosna nikada nije imala velikodržavne projekte. Zato oni koji su živjeli za Bosnu, a ne za velikodržavlje Bosne na račun drugih, ne nose breme tereta zločina, genocida, konc-logora i njihovo tle ne počiva na masovnim grobnicama. Ali, i taj civilizacijski zalog malo je jasan svijetu i dan danas. No, to je jedini zalog opstojnosti njene opstojnosti kao države.
Mi smo shvatili da se nijedna “velika” država nije mogla stvoriti na Balkanu. Nijesmo sigurni da ne postoje glave koje nijesu spremne da pokušaju ostvariti “nesotvareno”. Bosna takvih snova nema. Nikada ih nije imala. Nikada ih neće ni imati. Iz Bosne dolazi glas razuma koji bi ostali morali slijediti. O miru danas teško da može govoriti svijet. Teško, pogotovu iz razloga što je sve vise rata. Teško da bilo ko može na ovim prostorima predložiti model trajnog mira. Teško da iko od vinovnika međusobnih sukoba može imati tih kapaciteta da predloži model trajnog pomirenja, jer to bi definitvno značilo gašenjem pomenutih ambcija. To može samo neko lišen istih. Stoga, Bosna je jedini faktor i primjer mira.
Piše: Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije Sandžak, Revija Sandžak, 188. broj
1. Prije svega, prenosimo Vam selame redakcije i naših čitatelja iz Sandžaka. Povod ovog intervjua je zainteresiranost za Vaš angažman na polju političkog i institucionalnog predstavljanja Bošnjaka Kosova. Vi ste šest godina predstavnik Bošnjaka na Kosovu. Koliko ste sa pozicije člana kancelarije premijera Kosova zadovoljni uopće suradnjom Albanaca i Bošnjaka na Kosovu, jer smo svjedoci da sa drugima taj proces teže ide?
– Na početku, želim da Vam se zahvalim što ste me ugostili i dali priliku da se obratim čitateljima iz Sandžaka.
Ja sam imala tu sreću da se odmah nakon završetka mog prvog fakulteta zaposlim u Kancelariji premijera republike Kosova gdje i danas radim i pokušavam na najbolji način predstaviti moju zajednicu. Ranije, proces suradnje između dvije nacije nisam mogla bas najbolje shvatiti sve dok nisam počela sa radom u Vladi, gdje sada imam mnogo bolji uvid u svemu, pa i na suradnji između Bošnjaka i Albanaca na Kosovu. Proces suradnje između Bošnjaka i Albanaca je u najboljem mogućem redu. Ja sam pravi primjer za to. Jedina Bošnjakinja sam u kancelariji Premijera i prihvaćena sam na najbolji mogući način. Za 6 godina rada nikada do sada nisam naletjelela na, takoreći, blokadu suradnje sa kolegama. Jednostavno rečeno, stvorene su bratske veze između ove dvije nacije.
2. Koliko ste kao član kancelarije premijera Kosova uspijeli da ostvarite ciljeve, prije svega političkog djelovanja kao predstavnik Bošnjaka?
– Kao predstavnik Bošnjaka na Kosovu kroz razne projekte, kako infrastrukturalne tako i ekonomsko-socijalne sam pokušala izaći u susret Bošnjacima Kosova. Naravno, budžet nije namijenjen samo jednoj zajednici tako da budžet od milion evra mora se raspodijeliti na nekoliko dijelova da bi se potrebe i ostalih nevećinskih zajednica izmirile. Zbog toga zelim da se još više politički aktiviram kako bi mogla pružiti što veću pomoć mojim Bošnjacima.
3. Recite nam nešto o nekoliko za vas važnih aktivnosti u kancelariji premijera koje su utjecale na poboljšanje položaja Bošnjaka kao nacionalne manjine na Kosovu?
– Kao i što sam navela, projekte preko kojih sam pomogla Bošnjacima smatram kao jedne od važnijih aktivnosti. Naravno, ne želim da stanem na ovome. Radimo na tome da se položaj Bošnjaka poboljša i bude na što većem nivou. Za sada, smatram da je obrazovanje i zapošljenost Bošnjaka najglavnija karika koja se mora poboljšati i sada radim na tome. Također, kao važnu aktivnost želim istaći i pružanje pomoći socijalnim slučajevima kao i pomoć oko liječenja. Ne smatram ovo nekim velikim uspjehom, jer su potrebe Bošnjaka mnogo veće, ali, radim sve što je u mojoj moći, i onoliko koliko mogu, pružam pomoć.
4. Da li ste zadovoljni oko ispunjenja formalnih i fundamentalnih ostvarenja prava Bošnjačke nacionalne manjine na Kosovu?
– Kada predstavljate neku zajednicu, naravno da smatrate da nikad nije dovoljno urađeno na ostvarivanju prava te zajednice. Važno je istaknuti da Bošnjaci imaju pravo na obrazovanje na svojm maternjem jeziku. I to je važan korak jer se time priznaje jezik jedne zajednice. U zadnjih nekoliko godina bošnjačka zajednica se snažnije integrirala u kosovsko društvo i urađeno je dosta toga sa aspekta zakonodavstva. Usvojeno je dosta zakona koji idu u prilog položaju i ostvarivanju prava, poput Zakona o praznicima, na osnovu kojeg je bošnjačka zajednica dobila svoj memorijalni praznik, 28. septembar – Dan Bošnjaka i povodom toga dana Vlada Kosova izdvaja određenu sumu novca za proslavu ovog značajnog dana. Dosta je toga, također, urađeno po pitanju infrastrukture i kapitalnih projekata u sredinama gdje živi bošnjačka zajednica. Ali, ne treba stati na tome. Proces otvaranja novih radnih mjesta za Bošnjake treba biti prioritet.
Hašim Tači i Sanela Sadiković
5. Da li su Bošnjaci na zadovoljavajućem nivou što se tiče njihove integracije u institucijama Kosova?
– Bosnjacka zajednica je integrisana u institucije Kosova, mada naravno da to nije na zadovoljavajućem nivou, i to nije samo problem Bošnjačke zajednice, sve nevećinske zajednice na Kosovu se susreću sa ovim problemom. Kao i što sam u par navrata izjavila, zapošljavanje bošnjacke zajednice je jedan od najvećih problema.
6. Bošnjaci Kosova i Bošnjaci Sandžaka tradicionalno su održavali dobre međusobne odnose sa svojim susjedima Albancima, kako u južnom Sandžaku, tako i na Kosovu. Kako te odnose vidite danas na Kosovu?
– Smatram da se i dan danas održavaju dobri međusobni odnosi, i ne vidim razlog da se ti odnosi pogoršaju.
7. Sada ono što nas posebno zanima, a to je međusobni odnos među političkim predstavnicima Bošnjaka na Kosovu. Koliko su podjele prisutne, a konsenzus odsutan među Bošnjacima?
– U aktualnom sazivu Skupštine Republike Kosova, Bošnjake zastupaju dva politička subjekta: većinska Koalicija „Vakat“, te Nova demokratska stranka (NDS). Također, postoji još drugih stranaka i inicijativa, kao što su političke stranke SDA i BSDAK. Međutim, umjesto da se uzdruže snage, pa da zajedno budemo jaći i uspješniji, na žalost, bošnjačke političke partije pokopavaju jedna drugu. Svakim danom je međusobno prepucavanje pristutno. Kako javno na sednicama Skupštine, pa tako i po medijima Kosova. Ali, mogu sa ponosom da istaknem da kada je u pitanju odbrana interesa Bošnjaka, ove politcke partije su spremne da daju svoj doprinos i izađu u susret, pa čak i da u izuzetnim situacijama pruže ruku jedna drugoj. Što se mene lično tiče, ja imam dobru suradnju sa svim političkim partijama na Kosovu, međutim, od samog početka mog rada u Vladi, predsjednica političke stranke NDS-a, gospođa Emilija Redžepi mi je izašla u susret i podržavala u svemu. Tako je i dan-danas.
8. Kakvu platformu o zajedničkom političkom djelovanju bi Vi predložili?
– Nas, Bošnjaka nema mnogo na Kosovu, i sramno je da i to malo što nas je ostalo radimo jedni protiv drugih. Mora da postoji zajednička politička platforma gdje će se političke partije ujediniti, i da Bošnjake Kosova predstavlja jedna politička partija. Tako ćemo mnogo lakše braniti interese našeg naroda, i mnogo viŠe dobiti prostora na centralnom i lokalnom nivou.
9. Na kraju, koju poruku bidte uputili poruka Bošnjacima Kosova i Bošnjacima Sandžaka?
– Da uspijemo kao zajednica, moramo biti jedni ova i Bošnjacima Sandžaksa drugima. Jedino je to pravo rješenje. Dosta je podjele Bosnjaka u nekoliko političkih partija, kako Bošnjaka Kosova tako i Sandžaka. Vrijeme je da se udruže snage. Mora doći vrijeme da radimo jedni sa drugima, a ne jedni protiv drugih. KRATKA BIOGRAFIJA SANELE SADIKOVIĆ
Sanela Sadiković
Sanela Sadiković rođena je 12. oktobra 1987. godine u Mitrovici. Za vrijeme rata na Kosovu, svoje osnovno obrazovanje nastavila je u Novom Pazaru i nakon kratkog perioda dobila ponudu da školovanje nastavi u Italiji. Srednju školu Gimnaziju “Frang Bardhi” završila u Mitrovici na bosanskom jeziku. Diplomirala na fakultetu primjenjenih nauka u Peći na bosanskom jeziku i posjeduje diplomu Bačelor u oblasti poslovnog upravljanja, dok master studije na Ekonomskom Univerzitetu u Prištini. Pri Pored toga završila je i školu za Evropsku integraciju, Politićku akademiju, školu za Tranzicionalnu pravdu, skolu menadzmenta i strateskog planiranja ujedno je i dio programa Mladi ambasador pomirenja. Radila kao novinar do 2007 u RTV Mitrovica kao urednik vijesti na bosanskom jeziku kao i urednik nekoliko emisija na albanskom jeziku. Bila je i dopisnik nekoliko medija sa Kosova, iz Bosne i Italije. Od 2010 u kancelariji premijera Kosova. Njen prvi zadatak kao administrativnog službenika bio je da organizuje sastanke i manifestacije za međunarodne dane zajednica na Kosovu, te organizuje službena putovanja, kao i da prati razne sastanke koji su bili vezani za zajednice na Kosovu. Nakon nekoliko mjeseci rada, imenovana je na poziciju više službenice za javno informiranje i sluzbenika KOSOVA Razgovor vodio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak
Biblioteke, kao institucije su mostovi u pogledu predstavljanja onoga što se dogodilo u prošlosti i onoga šta zapravo danas imamo. Neodgovoran odnos prema tim časnim hramovima zanja iz kojih plodove ubiraju svi oni kojima je iole stalo do toga da budu bolji danas nego jučer, doprinio je jednoj sveopćoj amneziji svijeta trajnim gubitkom podataka, literature, najčešće u ratovima jer neprijatelj nikada nije bio milosrdan kada je bilo u pitanju totalno uništenje jednog naroda u ratu tukući ga svim raspoloživim sredstvima i to onde gdje će posljedice biti najžešće i čiji će epilog ostati trajno urezan u historiji. Hronološki ćemo obraditi stradanje biblioteka u ratovima te izvući neke zaključke, tako da se takve greške nikada ne ponove i da tako žestok udarac na nauku čovječanstvu nikada ne bude nanijet.
Najbolji u nizu takvih udaraca, čovječanstvo je doživjelo padom Bagdada 1258. godine pred najezdom Mongola koji su opustošili taj grad, ubivši oko 800,000 ljudi u njemu, sravnivši sa zemmljom sve što je moglo da se sravni.
Kažu da su rijeke tog dana bile plave od mastila iz knjiga koje su bile bacane u rijeke, da su se obrušili i na biblioteku paleći je ali da su čak i neki Mongoli pokušavali spasti šta se spasti može ali je to jako neznačajno u odnosu na sve ono što je uništeno. Da bi lakše shvatili o kojoj količini knjiga se radi, govori i podatak da je tadašnji halifa Harun er-Rašid slao pisma eventualne objave rata ukoliko bi oni sa druge strane odbili slanje knjiga za prevođenje. Takodjer, tadašnji halifa je plaćao suhim zlatom svakom ko bi došao sa novom knjigom koja do tada nije postajala, a dobio bi težinu zlata u težini te knjige. Bagdad je u to vrijeme bio svjetski centar kulture, nauke, umjetnosti, dovodjeni su prevodioci sa svih strana svijeta, prevodjena su djela grčkih filozofa, djela iz medicine, matematike, astronomije, astrologije, te svega onoga što se moglo prevesti. Takav odnos su muslimani u Bagdadu imali prema nauci slijedeći prvi imperativ u Kur’ an-u „Iqke bismi rabbike“ (Uči u ime Gospodara). I sve to je uništeno kada su Mongoli razorili domaćina svjetske civilizacije – Bagdad. Naime, Mongoli su uništavali riznice intelektualnog blaga, nepoznajući arapski jezik i misleći da sve te knjige koje su na arapskom, jesu zapravo Kur’ an što one nisu bile te uvidjevši to, upoznajući kulturu muslimana shvatili su koliku su grešku napravili i kajali su se zbog toga, ali kasno. No, to nije umanjilo posljedice koje su ostale nakon njih. Svijet je dobio amneziju u određenom vremenskom razdoblju svoje historije. To više nikada neće niko moći nadoknaditi, niti povratiti. Posljedice su katastrofalne.
Sljedeća biblioteka koja je uništena do temelja, a koja je također bila žrtva rata i tuđe neodgovornosti je Narodna biblioteka Srbije koja je uništena 6. aprila 1941. godine. Tadašnja vlast Jugoslavije, nije ni pomišljala da se bori, već je Beograd, tri dana pred rat proglasila otvorenim, a kulturnim institucijama naredila da ništa ne sele u unutrašnjost. Kada je bombardovan Beograd, među prvim žrtvama je pala i NBS negdje oko 4 sata poslije podne. Te su tadašnje vlasti skupo platile danak neodgovornosti.
Ono što je prethodilo tom dogadjaju sa tako velikim posljedicama jeste odbijanje poslušnosti ljudi koje je definitivno trebalo i moralo poslušati. Medju prvim razlozima tako velikih posljedica je i loša
infrastruktura biblioteke. Bila je u očajnom stanju. Podovi su počeli da trule. Prokišnjavala je. Podrumi su bili puni vlage i nisu imali svjetlosti. Biblioteka je tada imala i skicu nove biblioteke, onakve kakva je takva insitucija morala biti, sa betonskim trezorima i tako dalje ali je Vlada svaki put odbijala taj prijedlog jer je realizacija tog projekta bila kako kažu – skupa.
Uništenju biblioteke doprinijela je i kobna odluka ministra prosvete Miše Trifunovića o zabrani evakuacije. Kako se poodavno računalo na mogućnost rata sve je bilo predviđeno za evakuaciju biblioteke u manastir Blagoveštenje kod Užica. Za ovo je bilo spremno 150 sanduka a svaki ne lakši od 80 kilograma. To je trebalo da se desi još 10. aprila, ali, Biblioteka je za to bila spremna već prvog. Tadašnji ministar je taj plan osujetio, jer je, kako je rekao Ministar vojske – nema sredstava za to. I naloženo je da se sve prenese u podrum. Tako je i bilo. Kada je zgrada biblioteke gorjela, nekoliko ljudi je pokušalo da je ugasi ali bezuspješno, jer su vrata bila zaključana. Sve je izgorjelo, osim muzikalija. Sve zbirke. Između ostalog, izgorjelo je 1300 rukopisnih knjiga, 100 rukopisnih knjiga na pergamentu, bogata zbirka starih štampanih knjiga od preko 200 primjeraka itd., dakle, neprocjenjivo kulturno i historijsko pisano blago.
(izvor: Narodna biblioteka Srbije)
Treća i posljednja agresija na nauku i kulturu se desila za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu na Vijećnicu 25/6. Avgusta 1992. Spaljena i usred gorjenja porušena. U tom požaru je stradala infrastruktura i 70% književnog fonda univerzitetske i narodne biblioteke.
Nisam došao do tačnih informacija koje knjige su izgorjele, ali obzirom da se radi o takvoj biblioteci, ne radi se o malim naslovima i manje kvalitetnim knjigama.
Iz svega navedenog, vidimo da su prve mete u ratu bilave institucije koje u sebi nose sve ono najbitnije što posjeduje jedan narod. A to su kultura, običaji, historija i sve ono što se generacijama sakuplja i što je od izuzetno velike važnosti.
Kao normalan narod koji radi na tome da obezbjedi zdravu sadašnjost i na tim temeljima i zdravu budućnost ono što dugujemo nama i onima poslije nas, te ćemo zbog toga izvući i neke zaključke:
1. Kad se pojavi vjerovatnoća za bilo kakvim nemirima bilo na lokalnom, državnom nivou, stvari od kulturnog i historijskog značaja evakuirati što je prije moguće u unutrašnjost na neku sigurnu lokaciju za koju će znati malo ljudi.
2. Institucije od važnog kulturnog i historijskog značaja praviti po posljednjim standardima uz izuzetnu moć obezbjeđenja te građevine od bilo kog lošeg faktora.
3. Ne oklijevati sa realiziranjem gore spomenutih stavki jer možda dan više ne budemo imali, a sve izgori i bude uništeno već u toku tog dana.
4. Napraviti kopiju svake knjige posebno i odložiti je na, također, osigurano mjesto.
Samo uz ove stavke možemo osigurati da i poslije bilo kojih nemira i imamo ono što su nam preci u naslijeđe ostavili, a i da mi imamo šta u naslijeđe ostaviti potomcima i osigurati vlastitu kulturnu i nacionalnu egzistenciju, jer neprijatelji ne udaraju na najsvjetije bez razloga. Ima puno mudrosti u tome a mi smo ti koji naše moramo braniti.
Piše: Benjamin Vejsilović, Revija Sandžak 187. broj
Historija i književnost – odnos vanjskog i unutarnjeg.
Odnos historije i književnosti u jednome je uvijek kompaktan – i književnost pripada historiji, ne zapisuje datume, ali opisuje ono što im je prethodilo. Historija bilježi datume, govori o početku i kraju. Historija govori o tome kada je nešto nastalo, ali ne i kako je nastalo (unutarnja historija). Historija ne zaviruje u ljudske duše, dok književnost to čini. Loša i neprihvatljiva bi bila historija koja bi se zasnivala na kazivanjima iz romana, ali nijedna potpuna spoznaja jedne epohe nije moguća bez opisivanja njenog duha. Historičar bilježi događaje, bavi se hronikom, dok književnik bilježi misli ljudi, i uzroke događaja, pa samim tim i upotpunjuje ono glavno što historičar propušta. Dok se historičar bavi događajima, književnik se bavi doživljajima. I jedan, i drugi, neraskidiva su karika kojom se mogu objasniti stvari iz prošlosti: dok prvi bilježi stanje na terenu, drugi bilježi stanje unutar ljudskog duha.
Potrebno je razumijevanje konteksta i vremena nastanka djela.
Historija doprinosi segmentu kritičke odvojenosti stvarnog od mitskog, te raščlanjuje historijski zapis od književnog opisa, lišavajući subjektivitet pisca i relativitet vremenske posebnosti i potrebnosti za istim. Kada vremenski kontekst u kojem jedno književno djelo u kome se nacija stimulira prestane, pristupa se tom djelu na drugi način. Ono se demistifikuje i umjesto stimulansa neprijateljstva i apsorbacije tog neprijateljstva, ono treba da govori o jednoj etapi sazrijevanja ili nekog drugog cilja.
Književnost opominje historiju da se mora uzeti u obzir trenutak kada je određeni lik opjevan, jer je ta slika o njemu isključivo bliska kontekstu njegovog vremena. Ukoliko je to isključivo mit, mora se shvatiti isključivo po potrebama datog trenutka nastanka. Političko-ideološka uloga jednog djela u jednom historijskom razdoblju se mora zapečatiti historijskim pečatom da se ne bi fragmentacije tih djela inspiracijski povampirile u nekim budućim političko-ideološkim porivima. Legenda u jednom trenutku može pozitivno djelovati na borbenu gotovost u odbrambenom ratu, dok u drugom može djelovati u kontekstu okolnosti borbe sa nepostojećim neprijateljem koji ugrožava. Legenda može iz pohoda u odbranu teritorije, nakon čak i nakon par vjekova oživljavanja biti uzrokom neprijateljstva prema susjedu i genocidnim namjerama prema istome. Primjer – mitomanska djela, bilo da je u pitanju poezija, ili proza u kojima se glavnom junaku, ili narodu o kome se govori pridaju nadljudska svojstva, dok se sa druge strane prema neprijatelju primijenjuju epiteti sotone. U tom smislu, događaji opisani u književnim djelima doprinose razumijevanju, opisuju stanje jednog naroda tokom sukoba sa drugim narodom i utječu da se mitomanski elementi koji mogu biti iskrivljeno prikazani ili potpuno netačni ne uvuku među stranice historijskih spisa.
Književnost može pomoći da se historija razumije, ali do linije do koje se subjektivitet pojedinca (svjedoka) ne uzima kao osnov za konačno prihvatanje. Historija lišena dokazivog i kao lišena više svjedočenja i razmatranja, pretvara sebe u zloupotrijebljenu historiju.
Međusobni odnos.
Historija je racionalna, književnost je produhovljena. Književnost govori o onome što historija prešutkuje a često i govori o događajima koji su se “trebali zbiti”. Historiji je potreban duh vremena koju donosi književnost, ali ne i njene emocije. Ali je i historija dužna bilježiti iz književnosti, sve relevantnosti koje sa drugim naukama može dokazati.
Međusobni utjecaj i doprinos.
Na koncu svega, historija demaskira namjere djela i činjenice koje se ne podudaraju sa stvarnim, ali isto tako, književnost može “podsjetiti” historiju na ono što želi skriti. Da bi imali kvalitetan zapis i opis, potrebne su časne namjere i historičara i književnika, te kompaktnost njihovih uloga ka istom cilju – istini.
Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak 187.broj
Ponosimo se time što smo jedan od najmlađih gradova u Evropi. I treba, tako to je dobro. Ipak, znamo stari su nekad bili mladi, a mladi će ostariti. Kako će izgledati svijet kada mi ostarimo? To tačno niko ne zna, ali zdrav razum po analogiji uzrok posljedica lahko može procijeniti našu situaciju. Većina bez radnog staža, većina kasno ulazi u brakove ili uopšte ne ulazi u ozbiljan brak, rad na malo plaćenim poslovima i iseljavanje. To su putevi koji će najproduktivniji perod jednog čovjeka odvesti u ćorsokak bez nade i povratka.
Radni staž
Zamislite mladost provedenu bez jednog jedinog dana radnog staža. Penzionera koji nije penzioner. Sada to i ne zvuči tako strašno, tešimo se onom pa djeca su penzija, ili onom šta ima to penzije nije to ništa, ili moja omiljena pa to im stalno smanjuju.
Već smo svjedoci brojnih primjera gdje roditelji izdržavaju svoju odraslu djecu. Sretan je onaj roditelj čije dijete može samostalno da živi ne pada mu napamet da još očekuje od njega neku novčanu pomoć. Uostalom treba imati zaista sreće sa djetetom pa da je on istovremeno dobar privrednik i dobar sin ili ćerka. Naravno mnogim dostojanstvo ne dozvoljava da iskaju i tih minimalnih 10 hiljada ili više. To malo ovca može predstavljati bitan dio samostalnosti i materijalne snage. Na kraju uvijek je bolje malo nego ništa. Kao što danas govorimo o onom koji ima stalno zapošljenje kao o osobi koja je uspjela u životu govorit ćemo tako i onima koji imaju penziju. Govorit ćemo: E, on ima penziju lakše je njemu.
Brak
Iz uspješnog braka dobijamo zdrave porodice. Zdrave porodice daju jake pojednince. Mnogi izbjegavaju brak, ne zato što misle da su nešto posebni i da ne mogu naći osobu za sebe, ili zato jer žele steći još nešto bludničkog iskustva. Oni za koje i jeste brak ne žene se i ne udaju jer se boje da ne mogu ostvariti egzistenciju. Boje se siromaštva. Ili jednostavno nemaju gdje. Recimo imaš petočlanu porodicu u stanu od 70 m2, porodicu gdje roditelj nije napravio djeci kuće ili kupio stanove. Njima ne preostaje ništa drugo već da ostaju kući, takve okolnosti demotiviraju osobu da se ženi. Razmišlja gdje će još on sa ženom, pa kako će kad dobije djecu, čeka stalno rešenje, ili se nada poslu pa pod kiriju. Sve to dovodi do odlaganja, odlažemo godinu za godinom do neke tridesete pa i dalje. Nemojte govoriti da to nije strašno, dobit ćemo sutra gomilu staraca okruženih djecom koja im nisu unučad već njihovo drugo rođeno dijete, ili daleko bilo prvo. Star roditelj sa adolescentom u kući i nije neki garant za dobrog vaspitača. Takve porodice teško da če dati valjano potomstvo. Kao da gledam malog dječaka koji se poslije roditeljskog sastanka hvali svojim vršnjacima pokazujući prstom na mladog oca.
Slabo plaćeni poslovi
Ponositi se poštenim radom je odlično. Raditi bilo šta je bolje nego ne raditi ništa. Uprkos tome, malo plaćeni poslovi su zamke koje sažvaću cijelu mladost ispljunu je i dobijemo zbunjenog srednovječnog čovjeka koji kad se osami pita sebe: Gdje si bio? Nigdje? Šta si radio? Ništa. Život proveden u krizi, život koji te tek održava u životu. Ne tješimo se nanoseći sebi štetu. Ne govorimo, pa nije sve u tom sticanju. Naravno da nije. Ali ne ubjeđujmo se da je normalno period snage, zdravlja, svježine i zdrave pameti ne iskoristiti za nešto više od pukog sakupljanja hrane. Normalno je imati dom, imati za školarinu djeci, imati za odmor, tri sobe, kupatilo i mali auto, Sve to mnogima ne mogu ostaviti roditelji, ako su nekom ostavili eh, pa neće on moći svojoj. Mnogo je djece, a malo soba danas. Mnogo je mladosti, a malo otvorenih vrata, mnogo je energije, a malo rada, mnogo je volje, a malo šansi, mnogo je nas, a malo onih koje je briga šta će sa nama biti.
Iseljavanje
Na kraju, kad izgubiš nadu i shvatiš da nije do tebe. Da istinski nije do tebe. Imaš znanje i vještine, ali nemaš šansu da to pokažeš. Nekako se snađeš i presrećan otputuješ u dijasporu. Željan nekog reda i sretan što ipak uz mnogo rada imaš dovoljno, čak i da pomogneš ostale provedeš najbolje godine u tuđoj zemlji. Tebi tuđa, tvojoj djeci njihova. Izrodiš djecu. Međutim ona radije govore stranim nego maternjim jezikom. Ustvari koji je zapravo njihov maternji jezik? Ko zna ko će im biti majka. Tamo ostariš, vratiš se. Ovdje si sastavio za neku kućicu ili stančić, ko moderan starac viđaš porodicu preko skajpa ili nekih holograma. Tvoji te posjećuju za praznike, lijepo ti je sada imaš neki dinar, ali nemaš porodicu. Izgubio si korijene, ta kuća u koju si toliko uložio uopšte ne zanima tvoju djecu, jednostavno ne planiraju živjeti u njoj. Desi se da uhvatiš sebe kako se uželiš neke ulice u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Norveškoj itd. I onda se zapitaš, ko si sada ti? Da li ćeš umrijeti baš u svojem domu?
U zamkama sadašnjice trunu nam najbolje godine. U zamci upadaju nemarni i nepažljivi. Hoćemo da živimo, a ignoriramo da život i nama prolazi. Najgore od svega je što očekujemo da našu budućnost poboljšaju oni koji su unakazili sadašnjost. Piše: Haris Ibrahimović. Revija Sandžak, broj 187.
Osmanska imperija se na Balkanu pojavila u 14. stoljeću od kada počinje da utvrđuje gradove širom Balkana i kao opće pravilo uzima strukturu, i organizacionu i urbanu, stariju od svoje vlastite, gdje god se naseljava. Kod transformisanja postojećih naselja, odnosno formiranja novih, izgradnja religioznog kompleksa (džamija sa mektebom ili medresom, konačištem, imaretom, nekoliko dućana) predstavlja ključni element promjena, odnosno nukleus novog grada. Kada bi zauzeli grad u zidinama, ukoliko je unutar zidina bilo dovoljno prostora oni bi dograđivali postojeću urbanu strukturu. Ukoliko je stari grad bio prenapućen, onda bi oni osnivali novi na prostoru izvan gradskih zidina. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 1) Osobenost gradova u unutrašnjosti bila je njihova vojna priroda i položaj na terenu, sa izuzetno dobrim pogledom na okolinu. Građeni su na stjenovitim, teško pristupačnim brdima. Strana sa koje im se pristupa znatno je bila bolje obezbjeđena i kako su prilagođavani konfiguraciji terena, imaju nepravilnu osnovu.
U arhitekturi su prisutni i zapadni i istočni uticaji. Uz ovakve gradove nastajala su podgrađa, koja su se negdje razvila u velika naselja. Prosječna udaljenost između gradova i fortifikacija bila je jedan dan pješačenja. Podgrađa zatečenih gradova u osmansko doba se transformišu u gradove (kasabe ili šehere). (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2) Putnik De He, koji je 1626. godine bio u Novom Pazaru, kaže da se njemu ovaj grad učinio najboljim od svih koje je vidio na svome putu od primorja. (Vinaver Vuk, Osnivanje Novog Pazara, str. 171)Uzimanje abdesta u Novom Pazaru
Osnovni komunikacioni sistem koji su Osmanlije zatekle na našim područjima bio je rimski, bizantijski i srednjovjekovni. Njega oni dopunjuju izgradnjom velikog broja mostova na svim važnijim presječnicama saobraćajnica i vodotokova, kao i izgradnjom konačišta za ljude u pokretu – hanova i karavansaraja, na međusobnoj udaljenosti otprilike četrdesetak kilometara, koliko karavan dnevno može preći. Vremenom konačišta dobijaju prateće sadržaje koji opslužuju karavane – zanatski i trgovački dućani, bogomolja, i tako postaju nukleusi formiranja čitavog niza naselja na cijelom Balkanskom poluostrvu, osobito na vrlo frekventnim drumovima koji povezuju značajnija mjesta sa Istanbulom. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2)
Novi Pazar
Novi Pazar je podignut 1455. godine. U svim dosadašnjim radovima, a na osnovu podataka koje pruža Krajište Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine i dubrovačkih izvora u kojima se Novi Pazar spominje prvi put 1461. godine, donošeni su zaključci i pisano je da je Novi Pazar podignut između 1455-1461. godine. Međutim, ako znamo da je 1468. evidentiran kao šeher, naselje najvišeg stepena u osmanskoj klasifikaciji, teško da ćemo prihvatiti tvrdnju da je podignut u navedenom periodu, već dolazimo do pretpostavke da je podugnut znatno prije 1455.godine. (Čar-Drnda Hatidža, Osnivanje Novog Pazara i njegov razvitak do kraja XVI vijeka, str. 77) Osnivač Novog Pazara znameniti je vojskovođa, zapovjednik bosanskog i skopskog krajišta, osnivač Sarajeva, Skoplja, Gazi Isa-beg Ishaković, osnivač prve gradske ćelije, graditelj džamije, karavan-saraja, hamama i 56 trgovačkih radnji. (Ibid. str. 77.) Zato mnoge institucije u Novom Pazaru nose njegovo ime. Evlija Čelebija veli: ,,Budući da se izgrađivao od Fatihovog vremena, on je sada postao znamenit šeher pod imenom Yeni Bazar.’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 263.)
Dalje nastavlja: ,,Varoš Novi Pazar nalazi se na mjestu na kome se sastaju granice triju vilajeta… Džamija koja se zove Altun (alem) džamija (džamija sa zlatnim alemom) je stara bogomolja, a nalazi se u Jeleč-mahali na Carigradskom drumu.’’ (Ibid. str. 263.)
Osim Evlije Čelebije i drugi su putopisci pisali o Novom Pazaru. Ovaj grad, vjekovna je inspiracija brojnim svjetskim putopiscima, koji su krstarili ovim podnebljem, poput Benedikta Rambertija koji 1553.godine govori: ,,Novi Pazar je glasovit trg, velik, pun trgovina i dućana, hrišćanskih i turskih, gdje stanuju Dubrovčani i drugi trgovci.’’ (Matković Petar, Putovanje Benedikta Rambertija, str.214.) Putnik Kontarini je 1580. godine bio u Novom Pazaru. Izgledalo mu je da sam grad ima oko 6.000 kuća. Izbrojao je 16 džamija i vidio veliki bazar s raznim dućanima. (Vinaver Vuk, Osnivanje Novog Pazara, str.166.) U njemu su boravile znamenite ličnosti, sultani. Mehmed II Osvajač (1451-1481) prošao je kroz Novi Pazar 1457. godine i klanjao ikindiju-namaz u Lejlek-džamiji. (Dudić dr. Mevlud, Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, str. 44.) Hendek i podhendek, Novi Pazar
Odmah po zaposjedanju teritorije Osmanlije razvijaju zatečena naselja, i osnivaju nova, manje kasabe od kojih mnoge prerastaju u veće aglomeracije šehere. U stvari, proces islamizacije i brzi razvoj trgovine i zanatstva uslovljava i fizičke promjene naselja. Sa njima dolaze i brojni novi zanati, koji zajedno sa postojećim, organizovani u esnafe, imaju izuzetno važnu ulogu u razvijanju gradova. Zemljoposjedovanje, zanatska proizvodnja i trgovina su tri glavna izvora bogastva islamskog društva. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 2) Osmanlije su Novi Pazar učinili uporištem za dalja prodiranja ka Bosni, Srbiji, Zeti i Albaniji.
Na grbu Novog Pazara nalazi se godina koju su neki historičari odredili kao godinu nastanka. Na njemu je kula motrilja koja je Osmanskoj vojsci služila kao osmatračnica. Ona predstavlja jedan od osmanskih vakufa. Vakuf, stvoren na osnovu religioznih zakona, imao je ogroman uticaj na razvoj postojećih i novoosnovanih naselja. Različiti vakufski objekti, često naglašenih arhitektonskih vrijednosti, u kojima je koncentrisan sav religiozno-obrazovni, kulturni i ekonomski život Bošnjaka, pa i drugih, stvaraju urbani kostur svih gradova. U vrijeme Osmanske imperije glavna pažnja države bila je usmjerena na upravu i vojsku, dok je briga o kulturnim i obrazovnim potrebama bila pod privatnom inicijativom, uglavnom institucija vakufa. Država je bila izuzetno zainteresovana za osnivanje i razvoj gradova, jer sve vezano za funkcionisanje uprave se smještalo u njima, kao i svi proizvodni zanati za potrebe vojske. (Ibid. str. 3.)
S obzirom da je Novi Pazar glavni grad Sandžaka njegovu arhitekturu opisat ćemo u nekom od posebnih poglavlja, tj. njegovu sakralnu i sekularnu arhitekturu. Obradit ćemo temeljno sve postojeće obnovljene novopazarske džamije iz osmanskog doba, porušene novopazarske džamije, medrese, mektebe i nišane iz sakralne arhitekture, kao i građevine iz oblasti sekularne arhitekture: kule, hanove, hamame, česme, imarete itd.
LITERATURA:
• Čar-Drnda Hatidža, Osnivanje Novog Pazara i njegov razvitak do kraja XVI.vijeka, Novopazarski zbornik 8., Novi Pazar, 1984.
• Čelebija Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
• Dudić dr. Mevlud, Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, IUNP, Novi Pazar, 2005.
• Matković Petar, Putovanje Benedikta Rambertija, JAZU, Zagreb, 1882.
• Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje
• Vinaver Vuk, Osnivanje Novog Pazara, Književne novine, Beograd, 1969.
Piše: Dr. Mersada Nuruddina Agović, Revija Sandžak 187. broj
Narodna skupština Republike Srbije je, na prijedlog Vlade Srbije 21. decembra 2015. godine donijela odluke o imenovanju 52 osobe na funkcije javnih tužilaca od 85 osnovnih javnih tužilaštava koliko postoji na teritoriji Srbije. Takođe, predmet izbora bili su i funkcije specijalnog tužioca za organizirani kriminal, kao i specijalnog tužioca za ratne zločine.
Izbor za pozicije javnih tužilaca kao i specijalnih tužilaca za organizirani kriminal odnosno ratne zločine izazivao je kontroverze zbog sumnjive procedure izbora, kako zbog neuzimanja u obzir ocjena kandidata, tako i zbog izostanka redovne procedure izbora tužilaca za 33 osnovna javna tužilaštva. Također, posebno problematičan izbor bio je slučaj novoizabranog tužioca za organizirani criminal, Mladena Nenadića, kao i u slučaju razrješenja dosadašnjeg tužioca za ratne zločine Vladimira Vukčevića.
NEPOŠTOVANJE PROCEDURE IZBORA TUŽILACA
Prema Zakonu o javnom tužilaštvu , Državno vijeće tužilaca predlaže kandidate za izbor javnih tužilaca Vladi Republike Srbije, a Vlada potom, kao ovlašćeni predlagač, predlaže konačne kandidate za izbor javnih tužilaca Narodnoj skupštini. Udruženje tužilaca Srbije je još pre sjednice Skupštine iznijelo kritiku na profil kandidata koje je predložila Vlada, ukazujući da su kriteriji Vlade nejasni, te da nisu nužno prijedloženi oni tužioci koji su ujedno ocjenjeni kao najstručniji, najosposobljeniji i najdostojniji. Na kritike stručne javnosti, kao i opozicionih poslanika na izbor tužilaca, ministar pravde Nikola Selaković je reagirao eksplicitnim priznanjem da se Vlada zaista rukovodila i nedozvoljenim političkim kriterijima prilikom izbora tužilaca: „Nisam politički mazohista da biram one koji potpuno ne odgovaraju politički Vladi. Ali, pre svega, kriterijum je stručnost za obavljanje tužilačkog posla (Vlada Srbije kritikovana za politizaciju pozicije tužioca”, Balkan Insight: http://bit.ly/1PNC5eq).”
Ova izjava ministra pravde potvrdila je sumnje u legalnost procesa izbora, na šta su organizacije civilnog društva reagirale saopćenjem u kome se zahtjeva smjena ministra i ponavljanje postupka izbora javnih tužilaca kako bi se, sada već diskreditovan, proces izbora tužilaca izvršio u skladu sa principima ustavnosti i zakonitosti. Kako bi se bolje upoznali sa nepoštovanjem procedure izbora javnih tužilaca, krenimo od početka procedure. Prvi korak predstavlja donošenje odluke o oglašavanju izbora za javne tužioce koju donosi Državno vijeće tužilaca (u daljem tekstu DVT), najkasnije šest meseci prije isteka funkcije javnog tužioca (Čl. 78. Zakona o javnom tužilaštvu). Mandat javnog tužioca je, za razliku od mandata zamjenika tužioca, ograničen i traje šest godina. Nema smijetnji da se isto lice ponovo izabere za javnog tužioca.
U toku prve faze procesa izbora, predstavnici strukovnih udruženja bili su vrlo agilni u nameri da široj javnosti predstave sporne tačke u propisima, kao i mogućim propustima koji bi se posljedično mogli dogoditi u praksi izbora javnih tužilaca. Naime, početkom maja 2015. godine stručna javnost je iznosila kritike na izgled Pravilnika koji treba da definira kako će se ubuduće birati tužioci i njihovi zamjenici. Neslaganje sa većinskim stavom pri DVT-u je eskaliralo 5. maja prošle godine, kada je predstavnik Udruženja sudijskih i tužilačkih pomoćnika Srbije Nenad Stefanović napustio radnu grupu za izradu Pravilnika. Osnovna primjedba se odnosila na prevelika diskreciona ovlašćenja u rangiranju tužilaca koja je Pravilnik ostavljao predstavnicima DVT-a. Ipak, disonantni tonovi nisu smetali DVT-u da 14. maja usvoji Pravilnik (Pravilnik o kriterijumima i merilima vrednovanja rada javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca). U tekstu ovog dokumenta se navodi da će rang lista tužilaca biti utvrđena na osnovu pismenog i usmenog ispita. Za izgled oba testa i njihovo vrijednovanje će biti zadužena izborna komisija sastavljena od pet članova koja određuje DVT. Pismeni dio testa nosiće 50, a usmeni 20 bodova.
Dodatni problem pri izboru tužilaca predstavlja to što Pravilnik po kome se biraju kandidati, nije odredio kriterije za ocjenu dostojnosti. Uopće, postoje dva suštinska nedostatka Pravilnika po kome su tužioci bili ocjenjeni, o čemu su strukovna udruženja dizala glas prije i za vrijeme procesa izbora javnih tužilaca. Prvo, Pravilnik ne sadrži nikakve kriterije i mjerila za ocjenu dostojnosti kandidata, već isključivo za ocjenu stručnosti i osposobljenosti, iako je i dostojnost zakonski uvjet za izbor javnog tužioca. Drugo, valjalo je očekivati da primjena ovog Pravilnika bude naročito sporna kad je reč o usmenom delu provjere, tj. o razgovoru sa kandidatom, jer je svaki takav razgovor nužno i po samoj svojoj prirodi više pogodan za impresije, nego za pouzdanu kvantitativnu ocjenu. Međutim, osnovni problem primjene zakonskih i drugih odredbi, u ovom slučaju, nije ležao u primjeni odredbi o razgovoru, već u nečemu što je podobnije za kvantitativnu ocjenu. Kao sljedeći korak u procesu izbora, DVT je na osnovu ocjenjivanja kriterija stručnosti i osposobljenosti, 23. novembra prošle godine utvrdilo Rang listu.
Lista je sadržala samo ime i prezime kandidata, podatke o tužilaštvu za koje konkuriše i u kojem radi, pa se iz toga ne može zaključiti po kom osnovu je kandidat svrstan na listu prijedloga koji se upućuje Vladi. Ovakav potez DVT-a, kao i prihvatanje Vlade da takav prijedlog prihvati otvorilo je manevarski prostor za finalnu egzekuciju skupštinske većine da izabere loše ocjenjene kandidate odnosno politički podobne, a ne vrednovane na osnovu kriterija kao što su stručnost, osposobljenost i dostojnost kandidata za ovu funkciju.
Samo jedan od drastičnijih primera lošeg izbora jeste izbor za osnovno tužilaštvo u Sremskoj Mitrovici gde je Vlada Srbije predložila Skupštini (a skupštinska naprednjačka većina izabrala) drugoplasiranog Đorđa Mahovca, koji je osvojio 58 poena, umesto prvoplasirane Branke Milosavljević, koja je imala nešto ispod maksimalnog broja bodova – 69,6. Piše: Fatmir Mavrić, Revija Sandžak 187. broj
Dana, 15. septembra t.g., navršile su se tri decenije od donošenja tajnog dokumenta Memoranduma Srpske akademije nauka, koji je bio osnov za razbijanje SFRJ, stvaranje koncepcije Velike Srbije, kao i izazivanje okupacije Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova, a u svemu tome ni Sandžak nije bio pošteđen, iako se nažalost nalazi između Srbije i Crne Gore. Brojni zločini nedužnih civila u Štrpcima, Bukovici, Sjeverinu i drugim mjestima, gdje su stradali nedužni Bošnjaci, kao i vođenje brojnih montiranih političko-sudskih procesa u Novom Pazaru, Bijelom Polju, Podgorici i Beogradu, sa nesagledivim posljedicama o kršenju ljudsih prava i sloboda. Riječ je o dokumentu, koji je nedavno, najzad, objelodanila SANU, koji je pored Bošnjaka, najviše pogodio Srbe, jer ih je zbio i protjerao iz Hrvartske, Crne Gore, Kosova. Hegel bi rekao, da je cilj takvog dokumenta, „goli leš“. Sadašnje pojavljivanje ovog kontroverznog „Programa“, možemo zaključiti da se radi o krigiranoj verziji u odnosu na njenu prvu verziju iz 1986. Nažalost, o ovom zloglasnom dokumentu, nije organuziran ni jedan znanstveni skup, kojim bi se kritički „oprala“ SANU, koja od sredine 80-ih godina, prošlog stoljeća prestala da bude znanstvena institucija. Upravo, zato što se bavi politikanstvom i prljavom ideologijom zla. Godine 1987., neposredno prije održavanja famozne 8. sjednice CK-a Srbije, tadašnji predsjednik Srbije legendarni Ivan Stambolić, je stopirao proslavu 100-godišnjice Akademije. Nakon toga, SANU se okrenula, afirmirajući neofašizam i ekspanzističku ideologiju Slobodana Miloševića. Upravo danas, u javnosti se pojavljuju stavovi, kao da najveći zagovornik Memoradnuma, pisac Dobirica Ćosić, kako u tome, navodno, nije ni sudjelovao, što je još jedna obmana javnosti. Sam Ćosić je javno isticao u vezi Memoranduma. „Srbi su dobitnici u ratu, a gubitnici u miru.“ Zašto ovaj stav SANU ne objasni javno? Otvara se pitanje, zašto se ovaj dokument krije od javnosti. Trebalo je da prođe tri decenije, kako bi se mnoge stvari zaboravile.
„Memorandum je „nenaučena“ lekcija. Razumijevanjem prošlosti društvo gubi potrebu da se ponavlja.“
Dr. Latinka Perović,
vodeća srpska povjesničarka
Memorandum i SANU danas
„Etnogenezi su nesrećni proizvodi regionalnih ideologija i provincijalizama.“ Na ovaj sud, se pitao publicista Zoran Panović (nedavno u „Expres“-u, ističući: Da ne znate da je ovo iz Memoranduma, da li biste ikad pogodili? Neverovatno. Konačno se otkrilo, da je radnu grupu, sredinom 80-ih godina formirao u SANU (25. maja 1985.), akademik Ivan Maksimović u kojeg su, pored imenovanog, spadali: Dobrica Ćosić, Kosta Mihailović, Antonije Isaković, Mihailo Marković, Vasilije Krestić, Jovan Rašković (čije ime danas se ne spominje u dokumentima, najverovatnije zbog eventualne reakcije njegove kćerke dr. Sande Rašković – Ivić, koja je predsjednica DSS). Dr. Š. Krcić: SANU – prostor za znanost ili za salon namještaja „Dalas-a“ Iz Tutina. Neka srpski zvaničnici o tome odluče. (1993)
Neposredno poslije usvajanja dokumenta Memorandum SANU, preko kolega iz Saveza filozofa Jugoslavije (čiji sam bio rukovodilac), saznao sam za zadatke i ciljeve srpskih akademika, koji su u pismenom obliku napravili nove ratne ciljeve Srbije. Napominjem, kako tada, tako i sada redovno pratim štampu iz čitavog balkanskog regiona, zato mi je bila poznata svaka sitnica u vezi programa Memoradnuma SANU. Dalje, podsjeću samo na neke činjenice, kako sam sve to doživljavao i preživljavao. Te davne 1986. godine, početkom oktobra, reagirao sam javno u štampi. Tada mi je odgovoreno, da izmišljam Memorandum SANU, i da to ne postoji. Jedan od glavnih velikosprskih ideologa, dr. Slobodan Vukićević iz Nikšića, je na sjednici Naučnog vijeća Filozofskog fakulteta izjavio, da ovu „gubu“ treba očistiti iz torine“, misleći na potpisnika ovih redova. Na to su reagirali časni i ugledni prof. dr. Tonka Daković (znanstvenica hrvatske nacionalnosti) i dr. Žarko Šćepanović (crnogorski historičar), koji su istakli, o čemu vi to govorite, zar vi to Vukićeviću, dobacijujete. (Isti Vukićević je sa grupom nastavnika neočetničke orijentacije atakovao na moju ličnost, da početkom 1992. godine budem udaljen sa Univerziteta van naučnih, van nastavnih, tj. iz političkih razloga). Tu ideju sam dugo nosio u glavi, kad sam prešao sa intelektualnim angažmanom u Novi Pazar, pokretanjem Revije Sandžak i osnivanjem Matice Bošnjaka. Prilikom jedne diskusije u Sali Rex na Dorćolu u Beogradu, o ulozi SANU u organiziranju i agresiji na Bosnu i Hercegovinu, između ostalog, izjavio sam sljedeće: „SANU, odnosno Srpska akademija je dugo vremena šutjela. Zatim se sredinom 80-ih godina oglasila genocidnim dokumentom Memorandumu. Taj dokument, odnosno, zolokobni spis je koštao mnoge nedužne ljude života. To nije učinila ni jedna akademija nauka na svijetu. Umjesto da se politika distancira od tog zločinačkog teksta, miloševićevska politika ga je pretežirala kao ratni manifest, čiji rezultati su na stotine hiljada mrtvi i silovani. Na desetine hiljada ubijene djece i nedužnih civila, i preko milion prognanih civila diljem svijeta. Stoga, bolje je bilo za Srbiju i Beograd, da je zgradu SANU dala u zakup elitnoj firmi namještaja „Dalas“ iz Tutina, da u njoj postavi galeriju umjetničkih predmeta za uređenje životnog kućnog prostora, nego što ima instituciju senilnih staraca, koje proizvode nebuloze i smrt.“ Ove riječi su zapisali moji vrli prijatelji iz Beograda dr. Nebojša Popov, dr. Mehmedalija Bojić, dr. Miladin Životić, mr. Zufer Novnović, mr. Hikmet Hasanović i drugi koji su kasnije sav ovaj događaj prepričavali u anagdote i čude se kako sam opstao da egzistiram na balkanskim vjetrometinama u vremenu.
Stalne intrigrantne provokacije
Nakon tog skupa u Rex-u na Sajmu knjiga, susreo me je akademik, prof. dr. Mihailo Marković, profesor sa studija, koji se odmetnuo od filozofije i postao ideolog miloševićeve nacističke parije SPS. Tada mi je pred velikim brojem ljudi na jednoj sajamskoj promociji rekao: „Zašto profesore Krciću ne proglašavate autonomiju Sandžak? Još nekoliko ponovio isto pitanje, kako bi skrenuo pažnju na moju malenkost. Tada sam zamolio medijatora na promociji, da mi dozvoli mikrofon i odgovorio mu javno: „Profesore Markoviću, razumio sam Vaše pitanje, ali nisam razumio zbog čega ste ga postavili! On mi je tada dobacio, pa Vi ste pregovarali sa sprskim akademicima i naučnicima. Odgovorio sam mu, to je tačno, ali to je ideja tolerancije i dijaloga, kojom treba spriječiti širenje sukoba. A što se tiče autonomije Sandžaka, smatram da to trebate Vi i Vaš šef Milošević da postavite u Parlamentu Srbije, Crne Gore i Jugoslavije, koje su za vas postale srpske zemlje i da na tom mjestu izglasate autonomiju Sandžaka u skladu sa međunarodnim pravom. Tada je nastao tajac. Te večeri sam se jedva izvukao iz Beograda, kako bi došao u Novi Pazar.
Danas, neki vanji akademici, poput Vladimira Kostića, inače maloslobodoumnijeg predjsednika, pjesnika Matija Bećkovića, Ljubiše Rakića, Dušana Kovačevića, mogu se pročitati u beogradskim medijima stavovi, da oni više neće da nose tu opasnu hipoteku Memoranduma, koji su izazivali mržnju i rat, i genocid u Srebrenici i drugim mjestima Bosne i Hercegovine, već kažu, da su htjeli da sačuvaju Jugoslaviju, a u stvari ne mogu danas zbog malog diktatora Vučića, da kažu da im je bio cilj Veliku Srbiju, što je u osnovi Šešeljeve ideologije. I sva ova igra, oko Referenduma u tzv. Republici Srpskoj je proizvod dima, koji je pušten iz boce Memoranduma SANU, malo što su okupirali 50 osto teritorije Bosne, već traže i drugu polovinu.
U Sandžaku se stalno vođene diskusije
o prvom i drugom Memoranumu
Nažalost, Sandžak iako je imao svoj referendum za autonomiju uz međunarodne posmatrače u periodu od 25-27. oktobra 1991. godine, svi šute, zato što ne žele da dolijevaju ulje na vatru, s jedne strane, a s druge strane, razjedinjeni lideri Sandžaka, zaboravljaju da kažu, da Republika Srpska, nema ni jednu relevantnu historijsku činjenicu, da ima pravnu autonomiju, kao što to slučaj sa Sandžakom od XV stoljeća, pa sve do 1945. godine, kada je Treće zasjedanje AVNOJ-a, avgusta mjeseca 1945. godine, ukinulo autonomiju Sandžaka. Upravo, iz tih razloga, ove činjenice, moraju imati na umu, istaknuti političari u Beogradu, Sarajevu tako i u Podgorici, jera ako se ovo pitanje nedemokratski ne riješi, i danas se odvija genocid nad Bošnjacima, a Evropa to šuti. Da podsjetimo, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini dr. Valentino Incko, je početkom 90-ih godina službovao, preko misije KEBS-a u Sandžaku i zna stanje, koje se od Miloševićevog vremena iupće nije promijenilo. Kojim slučajem, da su Srbija i Crna Gore demokratske zemlje, i da istinski koračaju drumom Evropske unije, normalno bi bilo očekivati, da sami predlože u svojim parlamentima, raspravu o Sandžaku i da priznaju prekograničnu europsku regiju Sandžak, po principima kao što to imaju druge regije, primjera radi, Južni Tirol, Katalonija i druge.
Međutim, u Sandžaku, većinsko stanovništvo čine Bošnjaci, islamske vjere, koji su na udaru ekstremnih režima Beograda i Podgorice, i kao takvi su najougroženiji narod u Europi. Sve je to rezultat utjecaja Memorandum SANU, da se gomilaju problemi na Balkanu i umjesto pomirenja, vođenja dijaloga da su na pomolu novi sukobi sa nesagledivim posljedicama, a glavni generator krize i dalje ostaje Beograd, koji prema vani šalje poruku suradnje, a unutra ugrožava ljudska prava manjinskih naroda. Pravi primjer je 30-a obljetnica Memoranduma SANU, gdje uz časne izuzetke, većina srpskih i crnogorskih intelektualaca i pisaca šute kao zaliveni. To je znak, da službeni Beograd i službena Podgorica, spremaju tajne planove prema zemljama u sudsjedstvu i nesprskim i necrnogorskim narodima. Dok smo pisali ove redove, naš ured je došao Murat Mahmutović, pisac starije generacije, koga su Srbi više puta raseljavali sa vatana, koji izjavi, ne bi me čudilo, da SANU priprema i treći Memorandum. Pitamo se, šta činiti dalje? Kakva je perspektiva života, kada smo okruženi memorandumima raznih vrsta? Oficijelna vlast Beograd i Podgorice o Memorandumu SANU, šuti kao zalivena.
Piše: Prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 187.
Nauka je predstavljala ogroman organizacijski poduhvat srednjovjekovne muslimanske zajednice, koji je zaokupljao umove i energiju mnogih vrhunskih intelektualaca, čiji je broj ljudi koji se bavio naukom, neuporediv u ranijoj ili savrijemenoj ljudskoj historiji. Od Andaluzije do Indonezije, hiljade i hiljade naučnika u gradskim centrima posvjetili su se različitim naučnim disciplinama. Ogroman broj djela, od arhitektonskih spomenika do složenih aparata i instrumenata ubjedljivo svjedoče o njihovim naučnim i tehnološkim dostignućima. Pisana djela, također su impresivna. Hiljade i hiljade naučnih radova, iz različitih djelova srednjovijekovnog islamskog svijeta, nalaze se i proučavaju na savrijemenim svjetskim univerzitetima i bibliotekama širom planete.
Za podršku naučnim i tehnološkim aktivnostima, muslimanska zajednica je izdvajala ogromna novčana sredstva. Sve do razvoja savrijemene nauke, početkom XIX vijeka, nijedna druga civilizacija nije imala toliki broj naučnika, nije proizvela toliko mnogo naučnih djela, niti je na tako raznovrsne načine i tako istrajno pomagala naučne aktivnosti, kao što je to islamska civilizacija.
Proučavanje islamske nauke je ogroman poduhvat. Prvo vrijemenski, pa prostorno. Vrijemenski je to period od 12 vijekova, a prostorno, geografski je područje na više kontinenata, od Azije preko Afrike do Evrope. Zato mnogi istraživači islamske nauke imaju na rapolaganju ogroman naučni materijal. Međutim, taj materijal je u početku šturo analiziran i proučavan. Uglavnom su ta proučavanja vršena po principu slučajnog odabira naučnog materijala. Čak su se pojavili i mnogi plagijatori koji su prisvajali islamska naučna i tehnološka djela.
Bilo bi pogrešno tvrditi da su razvoj nauke u islamskom društvu pokretali izolovani događaji, ili ga jednostavno pripisati genijalnim pojedincima. Na svakog poznatog naučnika, koji je vršio neka naučna istraživanja, dolazi veliki broj naučnika praktičara, koji su stvarali osnovu bez koje takav razvoj ne bi bio moguć. Stoga, bitno je naglasiti postojanje jedne naučne kulture, koja je omogućila naizgled nepovezane skokove, od otkrića do otkrića, kao i mnoštvo naučnika koji su nauci obezbjeđivali vrijemenski i prostorni kontinuitet.
Naučna otkrića su, bez izuzetka, rezultat velikog broja sistematskih istraživanja u kojima su korišćeni različiti pristupi. Dešavalo se da je pojedinim naučnicima posvijećena posebna pažnja, jednostavno zato što su ih savremeni proučavaoci slučajno otkrili ili što su njihova djela bila prevedena na evropske jezike. Osim toga, neka naučna djela ne izgledaju tako impresivno kad se posmatraju kao “svako za sebe“, ali njihov stvarni značaj i jeste u tome što otvaraju nove istraživačke pravce, ili postavljaju osnove za budući razvoj određene naučne discipline. Takav značaj ima delo Kitab al Džebr va-l-Mukabala (Knjiga o prinudi i poređenju) Al Havarizmija u kojoj se po prvi put pominje izraz algebra ( al-džebr). Iako, na nižem naučnom nivou od kasnijih arapskih dela o algebri, ova knjiga je predstavljala obavezno štivo za buduća složena istraživanja u toj oblasti.
Civilizacijska povezanost naučnih tradicija nije samo posljedica njihovih unutrašnjih svojstava. Nauka se u središtu islamskih gradskih centara razvijala ne samo kao sastavni dio islamske civilizacije već i kao jedna od njenih društvenih institucija. U tom smislu, opravdano je zvati je „Islamskom naukom“. Iako je Islam vršio uticaj na određivanje položaja i uloge nauke u društvu, on nije određivao spoznajni sadržaj naučnih disciplina. To je omogućilo razvoj ideje o naučnoj spoznaji koja je slobodna od sistema vrijednosti i etički neutralna i koja ne pripada jednoj određenoj civilizaciji. Za razliku od vijerske spoznaje, egzaktne nauke često su nazivane „naukama koje su zajedničke svim nacijama“. U svom izvornom delu Mukadima (Uvod /u istoriju nauke/), arapski istoričar Ibn Haldun (1332-1406) rječito je sažeo ideju o univerzalnosti nauke:
„Intelektualne nauke čovjeku su urođene, jer je on misleće biće. One nisu ograničene ni na jednu određenu vijersku grupaciju. Njima se bave ljudi iz svih religijskih grupacija, koji su svi podjednako sposobni da ih spoznaju i istražuju. One postoje i za njih ljudska vrsta zna od nastanka civilizacije u svijetu.“
Svemu tome, tom jačanju i nezavisnošću islamske nauke doprinijela je upotreba Arapskog jezika, kao jezika univerzalne naučne kulture. Islamska nauka ima i međunarodni i međucivilizacijski karakter, jer je pored novih otkrića, rado prihvatala stare naučne tradicije i spajala ih u jednu novu cjelinu.
Iako je islamsko carstvo ogromno, kako prostorno tako i u ljudstvu, u njemu je vladao jedan vid civilizacijskog jedinstva, gdje su naučnici različitih etničkih i vjerskih pripadnosti učestvovali u stvaranju, razmjeni i širenju naučnog znanja. Svemu tome, najviše je doprinijela upotreba arapskog jezika. Mnogi naučnici koji su svoja djela pisali na Arapskom jeziku, nisu bili Arapi.
Pored religijskih djela, najraniji naučni radovi muslimana bili su lingvističkog karaktera. Takvi radovi arapskih filologa i leksikografa su u velikoj mjeri doprinijeli kasnijem razvoju sveopće nauke.
Kao osnovni podsticaj razvoja islamske nauke često se pogrešno navodi prijevođenje naučnih djela sa persijskog, indijskog i grčkog na arapski jezik. Upravo, obrnuto je tačno. Prijevodi nisu bili razlog za rastuće interesovanje za nauku, već se kao posljedica prijevođenja starih stranih djela javlja veliko interesovanje za nauku.
Razvoj nauke u islamskom društvu bio je historijski uslovljen i zavisio je i od unutrašnje kao i od spoljašnje pokretačke snage. Grčko naučno znanje bilo je najznačajnije, mada i to znanje samoj Grčkoj nije bilo dovoljno da je održi i zadrži kao svijetsku velesilu, kao što je Islamska civilizacija doživjela razvojem Islamske nauke. Ovo je dovoljan dokaz da su na razvoj islamske nauke morali utjecati i drugi faktori. Jedan od njih bilo je jačanje svijesti unutar tog novog društva o islamskoj civilizaciji kao produženju svjetske civilizacije. Možemo kazati da su naučna istraživanja bila pokretačka snaga koja je i dovela do prijevođenja brojnih tekstova iz astronomije, matematike i medicine.
Glavni pravci u Islamskoj nauci su: teorijska i praktična astronomija, matematika, fizika, hemija, geografija i kartografija, sociologija, psiholigija, nauka o svijetlosti, inžinjerstvo i tehnologija, medicina, botanika, farmakologija i ostale prirodne nauke.
Istaknuti naučnici u Islamskoj civilizaciji su:
• Džabir sin Hajanov (od osmog do devetog vijeka) je bio hemičar koji je sprovodio obimne eksperimente i stvorio mnoga dela o nauci i hemiji koje su upotrijebljene do današnjih dana. Džabir je opisao laboratorijske tehnike i eksperimentalne metode u hemiji. On je identificirao mnoge supstance, uključujući i sumpornu i azotnu kiselinu. On je objasnio procese kao što su sublimacija, redukcija i destilacija. Upotrijebio je sprave kao što su alembik i retortu. Postoji znatna nesigurnost u izvornost mnogih djela koja su njemu pripisana.
• Braća Benu Musa (Sinovi Muse), Muhamed, Ahmed i Hasan (iz ranog devetog vijeka) su sinovi istaknutog astronoma. Oni su bili bliski halifi Mamunu, te su doprinijeli mnogo prevođenju starogrčkih spisa na arapski jezik. Oni su razradili matematiku kupa i elipsi i sprovodili astronomska osmatranja. Što je najznačajnije, oni su među prvima posvijetili pažnju automatizaciji i napravili modele koje su opisali u svojoj „knjizi o genijalnim uređajima“.
• Džahiz (781-869) je bio prvi biolog koji je pisao o utjecaju životne sredine na preživljavanju životinjskih vrsta. Prvi je opisao borbu za opstanak. Džahiz je, također, prvi diskutirao o lancima ishrane. On je privrženik determinizma životne sredine, dokazujući da životna sredina može da predodredi fizičke karakteristike stanovnika određenog društva i da je uzrok razlike u boji ljudske kože upravo životna sredina.
• Ibn Ishak Kindi (801-873) je bio filozof i multidisciplinski naučnik koji je aktivno učestvovao u prevođenju grčkih klasičnih djela na arapski jezik. On se zalagao da opiše srodnost islamskog vjerovanja sa težnjom ka razumom, odnos koji bi mogao da riješi nesuglasice koje su stvorene između njega i nekih islamskih pravnika. On je kritizirao osnove hemije i astrologije, i doprinio opsežno obrađenim naučnim temama u svojim pisanjima. Kindi se bavio i kriptografijom za halifu. On je napisao traktat na temu vremena, prostora i relativnog kretanja.
• Hunejn ibn Ishak (809-873) je bio jedan od najvažnijih prevodilaca starogrčkih tekstova na arapski jezik. On je bio fizičar, a pisao je i u vezi sa medicinom. On u svojim prevodima tumači, korigira i dopunjuje starogrčke tekstove. Neki od njegovih prevoda medicinskih knjiga su dugo godina korišćene u Evropskim krugovima. On je, također, pisao o medicinskim temama, posebno o ljudskom oku. Njegovo djelo „Deset rasprava o ljudskom oku” je bio utjecajno na Zapadu sve do sedamnaestog vijeka.
• Muhamed Horezmi (Harazmi) (oko 800 – oko 850) je persijski matematičar, geograf i astronom. On se smatra kao najveći matematičar u muslimanskom svijetu. Horezmi je uveo modernu numeričku notaciju, koja je od ogromne praktične vrijednosti i njeno prihvatanje je jedan od velikih koraka u matematici (u Evropu je stigla u latinskom prijevodu poslije 1240). On je razvio Algebru koja je dobila naziv po njegovoj knjizi „Kitabu el-đabr“. Horezmi je koristio Euklidovu geometriju u svojim dokazima.
• Ebu Bekr Zekerija Razi (oko 854 do 925/935) je bio persijanac, rođen u gradu Reju, u Iranu. On je bio multidisciplinski naučnik koji je pisao o raznim temama, dok su njegovi najznačajniji radovi iz oblasti medicine. On je identificirao boginje i morbile (ospice), i otkrio da je groznica dio tjelesne odbrane. Razi je napisao u 23 toma kompendijum kineske, indijske, persijske, asirske i grčke medicine. Razi je doveo u pitanje neke aspekte klasične grčke medicinske teorije o tome kako četiri humora regulišu proces života. On je osporio Galenov rad sa nekoliko pristupa, uključujući i liječenje krvarenjem, za koje danas znamo da je bilo pogrešno. Njegovo mišljenje da krvarenje ne pomaže liječenju se pokazalo korisnim.
• Farabi (oko 870-950) je bio racionalni filozof i matematičar koji je pokušao da geometrijski objasni ponavljanje šablona u islamskom ukrasnom umjetnošću. Njegova knjiga na tu temu se naziva „Duhovno zanatstvo i prirodne tajne u detaljima geometrijskih figura”. On je, također, stručnjak u muzici, kao i neuporediv politički filozof, čak možda i osnivač političke filozofije u Islamu.
• Ibn Sina (Avicena) (908-946) je bio persijski fizičar, astronom, psiholog, matematičar i filozof iz Buhare. Pored svog životnog djela „Kanon medicine“, obavio je važne astronomske opservacije i razmotrio niz tema među kojima su različiti oblici energije i osobine svjetlosti. On je doprinio razvoju matematičkih tehnika.
• Omer Hajam (1048-1131) je bio persijski pjesnik i matematičar koji je izračunao dužinu godine sa preciznošću pet decimala. Otkrio je geometrijska rješenja za svih trinaest kubnih jednačina. On je razvio neke kvadratne jednačine koje su još uvek u upotrebi. Hajam je dobor poznat na Zapadu po svojoj poeziji „Rubaije“.
• Nasirudin Tusi (1201-1274) je bio persijski astronom i matematičar koji je živio u vrijeme mongolskih invazija Džingis-kana i njegovog unuka Hulaku-kana. Tusi je napisao važnu reviziju na Ptolemejevom nebeskom modelu. Kada je Tusi postao Hulakuov astronom, on mu je opremio impresivnu opservatoriju i omogućio pristup kineskim tehnikama posmatranja. Tusi je razvio trigonometriju toliko da je to postala zasebna oblast. On je sastavio najprecizniju astronomsku tabelu dostupnu do tog vremena.
Svaki musliman treba da je svijestan da savremena nauka ne bi bila tako savremena i razvijena bez Islamske nauke. Muslimani danas, na žalost, nijesu svijesni toga, mnogi i ne znaju za Islamsku nauku i njena dostignuća, mnogi ne znaju da je Islamska civilizacija ustvari savremena svijetska civilizacija. Savremene države na kontinentima Amerike, Evrope, Afrike, Azije i Australije počivaju na Islamskim vrijednostima i Islamskoj nauci. Zato, muslimani, glavu gore i učite, proučavajte u ime Allaha koji stvara čovjeka od ugruška…
Piše: Senadin Halitović, Revija Sandžak, broj 187.
Džemaludin ef. ČauševićDžemaludin ef. Čaušević rođen je 1870. u Arapuši kod Bosanske Krupe. Visoko obrazovanje stiče u Istanbulu. Godine 1914. biva izabran za Reisu-l-Ulemu. Tu dužnost obnaša sve do 1930. godine kada u znak protesta, zbog odluke vlade u Beogradu o ukidanju vjerske autonomije Bošnjaka, podnosi ostavku i odlazi u mirovinu. Bio je saradnik brojnih listova, časopisa i kalendara kao što su “Behar“, “Biser“, “Misbah“, “Islamski Svijet“, i “Narodna Uzdanica“. U asocijaciji sa Muhamed Ef. Pandžom prevodi Kur’an na bosanski jezik i piše prvi kratki komentar. Kao duhovni vođa Bošnjačkog naroda, cijelog svog života posvjećuje se unapređenju vjersko-prosvjetnog i kulturnog života Bošnjaka.
Poznat je kao veliki dobrotvor. Nakon mučkog i podmuklog ubistva Ferdinanda, u Sarajevu i drugim mjestima došlo je do demonstracija protiv Srba. Nakon što je došlo do sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, Džemaludin ef. Čaušević se javno oglašava protiv takvih postupaka. Već 4. Jula. 1914. godine upućuje apel Bošnjacima savjetujući “svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivaja i izazivanja, a naročito da se prođe “Bogu mrskog djela uništavanja imovine.” Valja napomenuti da je tih dana i lično se zauzeo zaštiti nekliko srba. Svojom ljudskom moralnom i intelektualnom snagom, veličinom, dobrotom i tolerancijom ostavio je duboke tragove i u hrvatskom narodu čineći mu dobro i boreći se za njegov opći napredak u miru i slozi s Bošnjacima.
Reis Čaušević svoj apel proširuje objavljujući čuveni “Proglas muslimanima,” koji je objavio u sarajevskom alhamiado listu “Jeni Mishab“ (Nova Baklja), 24. Jula. 1914. Prema riječima Džemaludina Ef. ČauševiĆa “Kur’an strogo osuđuje i zabranjuje višebojstvo i pripisivanje druga Bogu,” zatim dodaje “Cilj je borbe i ratovanja koji muslimani vode da vjera bude samo u jednoga Boga. Sloboda vjere i savjesti ovdje nalaze svoj najbolji oslonac.”
Već 1918. godine, prve srpske jedinice ulaze u Sarajevo i čine nasilje nad Bošnjacima. Položaj Bošnjaka muslimana postaje neizdržljiv. U intervjuu za francuski list 1919. godine Čaušević naglašava da su Bošnjaci “ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim.” Oni bosanske muslimane smatraju “uljezima” – zaključio je Čaušević. Na ovo je tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Svetozar Pribičevic, reagirao kod predsjednika Zemaljske Vlade za BiH, Atanasija Šole, da “diskretno” zatraži od ČauševiĆa da demantira izjavu francuskom novinaru, ili da mu u suprotnosti uputi prijedlog za njegovo penzionisanje. Šola je odgovorio da to nije moguće, jer su Čauševićevi navodi potpuno tačni i da se radi o čovjeku koji je 1914 štitio Srbe od progona.
Džemaludin ef. Čaušević umire 1938 godine i ukopan je na počasnom mjestu kod Begove džamije. Danas diljem Bosne i Sandžaka ima poštovalaca lika i djela ovog velikana. Tako u Bosni postoji i udruženje koje nosi naziv “Džemaludin ef. Čaušević”.
Mostarski list «Biser» (od 1. decembra 1913.) godine donosi, na svojoj naslovnoj stranici, jednu pjesmu pohvalnicu pod naslovom «Našem novom Reisu». Evo te pjesme u cijelosti:
Čeko te je narod ko ozebo sunca,
Da mu vidaš boli i stoljetne rane,
Misleć da će s tobom danak da mu grane
Sa života našeg najvišeg vrhunca.
I ti si nam došo, dragom Bogu hvala,
Sudbinom Islama da upravljaš sada;
Ja vjerujem da će reiska ti vlada
Biti pravi izraz naših ideala.
Ti tek napred hrli, a narod te cio
Uvjeren u jakost tvog velikog duha –
Na tvom putu prati, naš Džemale mio!
Reistvom je tvojim pobjedila pravda –
Nek pred tvojim umom u prašinu pada
Klika što se hrani korom tuđeg kruha!
Izvor: BOŠNJACI.NET i drugi članci, Revija Sandžak, broj 187.
