GODINA AVDE MEĐEDOVIĆA U SARAJEVU

U povodu 150. godina od rođenja Avde Međedovića u Sarajevu je 17.11.2016.g. u Bošnjačkom institutu organiziran naučni skup.
Uvodne riječi dali su dr. Šefket Krcić i dr. Sead Šemsović, a skup je otvorio dr. Senadin Lavić, predsjednik BZK Preporod. Na ovom naučnom skupu učestvovali su: Amira Dervišević, “O pripovjedačima usmene proze u bilješkama sakupljača”, Alen Duraković, “Granice država kao granica za usmenu i pisanu književnost Bošnjaka”, Nirha Efendić, “Pregršt beranskih pjesama iz rukopisne zbirke Smaila O. Bradarića”, Rušo Hadžizuković, “Uloga i značaj pjesme Avda Međedovića”, Enver Halilović, “Etički horizonti epa Ženidba Smailagić Mehe”, Jasmin Hodžić, ,“O sintaksi infinitiva u epu Ženidba Smailagić Meha”, Dževad Jahić, “Sandžačka folklorna koine i ep Ženidba Smailagić Mehe”, Alen Kalajdžija,“Brojevi u epu Ženidba Smailagić Meha (kolokacijski, simbolički i asocijativni odnosi)”, Sanjin Kodrić, “Otkud Homer u Sandžaku? (Usmena epika Avde Međedovića, historija bošnjačke književnosti i kulturalno pamćenje Bošnjaka)”, Šefket Krcić, “Odjek pjesme od sandžackog Obrova do Univerziteta na Harvardu”, Enes Kujundžić, “Kako je došlo do objavljivanja prvog bosanskohercegovačkogh izdanja poznatog epa Ženidba Smailagić Mehe”, Mirsad Kunić, “He is our Homer”, Sead Šemsović, “Srdit govor Smailagić Meha”, Redžep Škrijelj, “Sandžački pjevači priča od Ćor Husa do Avda Međedovića” i Hakija Zoranić, “Moja sjećanja na Avda Međedovića”.
Na skupu je bio prijavljen i rad Dženisa Šaćirovića, koji zbog radnih obaveza na Univerzitetu u Novom Pazaru nije bio u mogućnosti da izlaže svoj rad na temu: “Uloga Matice Bošnjaka Sandžaka u afirmaciji pjesničkog djela Avde Međedovića”.klix

AVDO
Svi pristigli referati sa ovog naučnog skupa biće objavljeni u Preporodovom Godišnjaku 2016.
Ovoj informaciji dodajmo da je bošnjački epski pjesnik-pjevač Avdo Međedović (22. 5. 1866 – 9. 9. 1953) bio krunski dokaz harvardovim istraživačima, Milmanu Parryu i Albertu B. Lordu, u dokazivanju da je Homer kao usmenoepski aed zaista moguć. Kako su istraživači zapazili, u preko 100.000 stihova, Avdo Međedović je predstavio sasvim inovativan doživljaj bošnjačkog epskog svijeta.
Ime javnog prostora ili ustanove u Sarajevu po Avdi Međedoviću?
Ove godine navršilo se 150 godina od rođenja Avde Međedovića, bošnjačkog Homera, „pjevača priča“, kako ga je nazvao američki naučnik Albert Lord, pjevača koji je potvrdio hipotezu da jedan čovjek može biti autor epa od više hiljada stihova. U sferi usmene književnosti Avdo Međedović je ime od svjetskog značaja. S druge strane, nijedan javni prostor ili ustanova (trg, ulica, škola, institucija kulture) na području Sarajeva ne nosi ime Avde Međedovića.
Preporod je pitao predstavnike bošnjačkih institucija da li će oni predložiti Skupštini Kantona Sarajevo, i po potrebi samostalno ili zajedno sa drugima, pripremiti elaborat da se po ovom bošnjačkom velikanu imenuje konkretni javni prostor ili adekvatna ustanova u Sarajevu i šta smatraju da bi bilo najprimjerenije da ponese ime Avde Međedovića?
Do zaključenja ovog broja Preporoda nismo dobili odgovor od predsjednika ili nekog drugog iz Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca. Iz Komisije za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti Skupštine Kantona Sarajevo kazali su nam da će narednih dana biti održana sjednica Komisije na kojoj će se razmotriti i pitanje Preporoda vezano za njihovu podršku ovoj inicijativi i prijedlog Skupštini za imenovanje.
Dr. Suad Kurtćehajić, predsjednik Foruma bošnjačkih intelektualaca je dao slijedeći odgovor: „Ja u potpunosti podržavam ideju Preporoda i smatram da Avdo Međedović treba da dobije prostor ili ulicu po kojem bi se ovjekovječila njegova ličnost. Ja mislim da bi bilo dobro da neko ko je znalac te problematike na Tribini FBI održi predavanje o liku i djelu našeg Homera, te da skrenemo pažnju medija za potrebom da se po ovom bošnjačkom velikanu nazove neka kulturna institucija ili neka važnija ulica.“
AVDODr. Senadin Lavić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, podržavši ovaj prijedlog, kratko je odgovorio i predložio: u Sarajevu jedan trg nazvati „Trg Avde Međedovića“. Moguće alternative, po njemu, su: „Amfiteatar Avde Međedovića“, „Nagrada Avde Međedovića“, ili „Institut za jezik Avdo Međedović“.

Tekst: Islamske informativne novine “Preporod”, Revija Sandžak, broj 188.

“SPECIJALNI” IZBOR ZA SPECIJALNE TUŽIOCE

Izbori za specijalne tužioce su na poseban način doveli u pitanje kvalitet izbora i vrijednovanja kvaliteta kandidata. Mladen Nenadić izabran je za tužioca za organizovani kriminal, dok je Vladimir Vukčević prilično nejasno razriješen sa funkcije šefa tužilaštva za ratne zločine.
Kontroverze oko izbora tužioca za organizovani kriminal vezane su također za proceduru izbora, odnosno za vrijednovanje kandidata koji su se za ovu poziciju prijavili. Naime, Vesna Rakić-Vodinelić u svom tekstu za portal „Peščanik“ od 1. decembra 2015. godine uporedila je rezultate konkursa za tužioca za organizovani kriminal, kao i rezultate konkursa za izbor javnog tužioca Višeg tužilaštva u Čačku. Oba konkursa tekla su paralelno, ali ono što je interesantno da se Mladen Nenadić prijavio na oba konkursa. Analizirajući rezultate oba konkursa Vesna Rakić-Vodinelić dolazi do sledećeg zaključka:
„Na listi kandidata za izbor Tužioca za organizovani kriminal on je na drugom mestu sa istim brojem bodova kao prvoplasirani, pri čemu je na pismenom ispitu dobio maksimalan broj bodova – 50, dok je na listi kandidata za izbor javnog tužioca u Višem javnom tužilaštvu u Čačku, taj isti kandidat četvrtoplasirani (poslednji), s tim što je na pismenom testu dobio manji broj bodova nego na prethodno pomenutom – 30. Ujedno radi se o licu za koje se tvrdi (u čaršijskim pričama i na nekim portalima) da je prijatelj direktora BIA i da je, navodno, zbog njega na ovaj ili onaj način „procureo„ pismeni test koji bi morao biti tajan i anoniman (čl. 17. Pravilnika o kriterijumima i merilima.)“
Na osnovu uvida u rezultate konkursa koji su dostupni na sajtu Državnog vijeća tužilaca, lahko se može zaključiti da je mala vjerovatnoća da je Mladen Nenadić uspio da bolje prođe na pismenom testu za tužioca za organizovani kriminal, a da je na pismenom testu za poziciju tužioca pri Višem javnom tužilaštvu u Čačku podbacio. Iako za vjerodostojnost ovakvog rezultata postoji mogućnost, druga činjenica koja se pojavljuje u rezultatima konkursa dovodi u pitanje regularnost polaganja pismenog testa. Naime, Miljko Radisavljević, bivši tužilac za organizovani kriminal, koji se također kandidirao za reizbor na ovu funkciju, kao i preostala dva kandidata (Sonja Milićević i Tomislav Kilibarda) nisu imali ni jedan bod na pismenom testu dok je Nenadić, jedini od četvoro kandidata, postigao maksimalnih 50 bodova. Pri tome, bivši tužilac Radisavljević je u istom formatu polagao test prije 5 godina pa tako čudi da je posljednjem testiranju ostao bez bodova. Kontroverze i nepravilnosti u izboru tužilaca teško da bi se dogodile da je postojala volja i da je, Državno veće tužilaca dozvolilo sebi da ovaj postupak učini transparentnim. Po Zakonu o DVT, može da odluči da zasijeda javno, u skladu sa svojim Poslovnikom. Iako su sednice DVT, po pravilu nejavne, o pojedinim pitanjima se može raspravljati javno. Imalo je Državno veće tužilaca i povod: prijedlog Udruženja tužilaca i zamjenika tužilaca da predstavnici Udruženja prisustvuju dijelovima postupka predlaganja kandidata Vladi, kao stručna javnost. Tako bi se bolje zaštitio interes opće javnosti, interes svih kandidata, kao i položaj samog Državnog veća tužilaca i integritet profesije. Izmjene Zakona o DVT donijete 18. decembra 2015. godine, između ostalog, donose obaveznost javnih sjednica što će svakako unaprijediti nove izbore za javnotužilačke funkcije ali se čini da su one nastupile kasno uzimajući u obzir veliki niz nerazjašnjenih pitanja oko izbora tužilaca na koja i dalje nema odgovora.
U slučaju izbora za novog tužioca za ratne zločine, poslanici Narodne skupštine nisu izglasali novog tužioca 21. decembra 2015. godine. Naime, nijedan od kandidata nije dobio potreban broj glasova pošto nije bilo kompromisa među poslanicima vladajuće većine koga izabrati od šest kandidata. Jedan od epiloga ovakvog izbora tužilaca u Skupštini Srbije je da Tužilaštvo za ratne zločine ušlo u 2016. godinu bez izabranog tužioca. Neimenovanje novog tužioca bilo je pre svega pokazivanje neinteresovanja izvršne i zakonodavne vlasti za procesuiranje ratnih zločina, pogotovu u svjetlu državnog dočeka Vladimira Lazarevića, haškog osuđenika koji je odslužio kaznu zatvora od 10 godina za ratne zločine nad kosovskim Albancima. Također, neimenovanje novog tužioca prouzrokovalo je pitanje statusa Vladimira Vukčevića. Prema pisanju dnevnog lista „Danasa“, tužilaštvo za ratne zločine ne samo da nema šefa – mada Vukčević i dalje dolazi na posao u Ustaničkoj ulici – već nema ni vršioca funkcije na tom mjestu, jer ga republička javna tužiteljka Zagorka Dolovac još nije imenovala. Iako Dolovac nema rok u kojem bi morala da imenuje vršioca funkcije, pitanje je zbog čega se odugovlačilo u donošenju takve odluke. Prema članu 36 Zakona o javnom tužilaštvu, ako javnom tužiocu prestane funkcija, kao što je to bio slučaj sa Vukčevićem, „republički javni tužilac postavlja vršioca funkcije javnog tužioca dok novi javni tužilac ne stupi na funkciju, a najviše na godinu dana“. U međuvremenu, Državno veće tužilaca je ponovo raspisalo konkurs za tužioca 11. februara ove godine i na njega se mogu prijaviti kandidati sa prethodne liste – Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović, Snežana Stojaković i Sonja Milićević – ali i novi. Po svemu sudeći, Vladimir Vukčević će ostati u na radnom mjestu u Ustaničkoj ulici sve do izbora novog tužioca obzirom da mu u konkretnom slučaju ne može prestati funkcija navršenjem šezdeset pete godine života, jer mu je prethodno funkcija produžena, pa budući da novi tužilac za ratne zločine nije izabran, sadašnji i dalje sedi na svom mjestu. Međutim, početkom januara 2016. godine pojavila se vijest da je za vršioca funkcije izabrana Snežana Stanojković, trenutno zamenica tužioca za ratne zločine, što je dan nakon toga demantovalo saopćenjem Republičko javno tužilaštvo u čijem se sadržaju nalazi i obećanje da će vršilac funkcije biti izabran, a javnost u tom slučaju blagovremeno obaviještena. Na kraju se to ipak nije desilo, već je raspisan novi konkurs za mjesto tužioca za ratne zločine. Skoro svi kandidati u prethodno neuspješnom konkursu za tužioca za ratne zločine (Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović i Sonja Milićević), prema programima koje su dostavili Državnom veću tužilaca, bavili su se praktično istim stvarima u svojim programima organizacije i unapređenja Tužilaštva za ratne zločine za period od 2016. do 2022. godine – neriješenim predmetima, jačanjem sistema podrške svedocima, povećanjem kapaciteta Tužilaštva u kadrovskom i materijalnom smislu i regionalnom saradnjom. Između ostalog, program kandidatkinje koji je naišao najviše na kritike stručne javnosti ali ne i na neprihvatanje DVT-a, ministra i skupštine, jeste program Snežane Stanojković koja bi se, sa pozicije tužioca za ratne zločine najviše bavila procesuiranjem ratnih zločina u okviru vojno-policijskih operacija Hrvatske vojske, „Olujom“ i „Bljeskom“, kao i zločinima nad Srbima na Kosovu. Slučajnost ili ne, takav program se poklapa sa onim što smo mogli da čujemo u skupštinskoj raspravi od Aleksandra Martinovića, poslanika SNS-a, odnosno da tužilac za ratne zločine mora da „vodi računa o srpskim žrtvama u regionu“. Zanimljiva činjenica je to da Snežani Stanojković uspjelo ono što nije nikome od ostalih kandidata, a to je da se od zamenice osnovnog (nekada općinskog) tužioca dođe do zamjenice tužioca za ratne zločine i to bez rada na težim krivičnim predmetima. Međutim, odluka doneta na već pomjenutoj sjednici DVT od 23. novembra 2015. da se ne utvrdi lista kandidata na osnovu bodova prouzrokovala je i u ovom slučaju nepoštovanje procedure izbora tužilaca. Naime, u istoj odluci DVT stoji da ukoliko kandidati imaju isti broj bodova potrebno je razvrstati ih po abecednom redu. Međutim, utvrđena lista kandidata ustanovljena je sledećim redom- Stanojković, Terzić, Ostojić, Petrović, Vitorović iako bi trebalo: Vitorović, Ostojić, Petrović, Stanojković, Terzić. Nepoštovanje procedure u ovom, čini se lahkom činu odnosno rangiranju po abecednom redosljedu kandidata, ostavlja gorak utisak da je ukupan (ne)izbor tužioca za ratne zločine izvršen pod kontrolom političkog utjecaja.

AUTOR: Fatmir Mavrić, Revija Sandžak, broj 188.

BESJEDA O DANU UNIVERZITETA

Bolje biti prosjak, nego neobrazovan;
Ovome nedostaje novac, onome čovječnost.

Tačno je da znanje može imati granice i okvire, ali čovjekova volja da uči, stvara, čita može samo da ga uputi na Pravi put.
Život je pun uspona i padova, ali po završetku studija shvatite da je to sve bila priprema za neke nove početke. Priprema za pronalaženje sebe. Priprema za život. Pravi intelektualac je, prije svega, pravi vjernik, humanista, idealista, individualista, kreativac; vođen mišlju da se čovjek jedino može odbraniti znanjem.
U ovim teškim vremenima znanje je poput svjetlosti u mračnom tunelu poteškoća. Internacionalni Univerzitet je naša svjetlost i ta svjetlost budi našu svijest da nam se necenzurisane misli ne mogu nametnuti i kao takve se sprovesti u djelo, jer ne može zlo postati dobro samo zato što ga kolektivtet prihvata. Ovaj najsavremeniji Univerzitet je naš pokretač i proces sticanja znanja, ogledalo nas samih. Mi smo ovde, da bismo širli istinu.
Studije su poput knjige, načitan čovjek zna da napravi razliku između kvalitetne i manje kvalitetne knjige, tako i dobar student zna da naparavi razliku i prepozna taj kvalitet, to jest da prepozna vrijednost institucije kojoj poklanja povjerenje i koja je vrijednost naspram neubjedljivih kopija.
Ako hoćete da budete lijepi i nasmijani – čitajte, jer će se unutrašnja ljepota samo reflektovati na Vašem licu; ako hoćete da budete zdravi – čitajte – knjige su poput lijeka; ako hoćete da proživite više sudbina i života – čitajte više knjiga.
Zaključiću umnom izjavom našeg predsjednika Univerziteta: „Dijamant ne gubi svoju vrijednost, ako ti ne znaš da li je to dijamant ili običan kamen; na gubitku si jedino ti, jer znaš kakvo bogastvo poseduješ!“
AUTOR: Emina Kurtović, Revija Sandžak, 188. broj

EDICIJA DOBRI BOŠNJANI ALI-BEG FIRDUS

Ali-beg Firdus (1862-1910) rođen je u Livnu. Potječe iz muselimske i kapetanske porodice koja je upravljala Livnom 1750-1835. godine. Tu je završio osnovnu školu (ruždiju), a ostalo obrazovanje sticao je sam. Čvrsta narav, politička nadarenost, domoljublje i široka popularnost doveli su ga na čelo bošnjačkog političkog pokreta. Prije toga se istakao u pokretu Bošnjaka za vakufsko-mearifsku autonomiju, gdje je, uz Džabića, izrastao u istinskog predvodnika Bošnjaka. Zajedno sa Srbima protestirao je protiv akta aneksije Bosne. Bio je narodni poslanik Bosanskog sabora i njegov prvi predsjednik.
Nezadovoljstvo Bošnjaka položajem svojih vjersko-prosvjetnih institucija i nakon uspostavljanja Rijaseta 1882. godine imalo je za posljedicu nastajanje Autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju. Sve je krenulo pojavom različitih vakufskih pitanja. Kada je Privremena vakufska komisija, na traženje Zemaljske vlade, ustupila sarajevska mezarja Šehitluke i Čekrekčinicu za javne parkove, što se protivilo šerijatskim propisima i islamskim običajima, Bošnjaci su ustali protiv te odluke i 1886. godine obratili su se jednom predstavkom caru, kojom su tražili vakufsku samoupravu. Ovim je označen početak kontinuirane borbe Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Prilikom izrade uredbe o konačnom uređenju vakufa 1893. godine, u raspravi opozicija vladinim prijedlozima, koju je vodio mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džamić, traži potpunu autonomiju u vakufsko-mearifskim poslovima. Drugi razlog nezadovoljstva među Bošnjacima, posebno među zemljoposjednicima, bili su odnosi u agraru. Brojnim pojedinačnim i kolektivnim žalbama okupacionoj vlasti i sultanu, oni nastoje dokazati da su materijalno oštećeni i da time trpi Islamska zajednica i bošnjački narod u cijelosti. U žalbama se navodi nekoliko osnovnih smetnji njihovom materijalnom položaju i zahtijeva se vođenje vakufskih i mearifskih poslova prepusti Bošnjacima, bez mješanja vlade. (Kalaj) Kallay je odmah predložio caru, da se žalbe odbiju, jer se plašio da bi svako popuštanje zemljoposjednicima, čak u opravdanim slučajevima, moglo izazvati reakciju kemtova, kojih je bilo daleko više i koji bi dobili podršku srpske čaršije angažirane u borbi za crkveno-školsku autonomiju. Treći, čini se, bitni razlog bošnjačkog nezadovoljstva bile su permanentne prozelitističke akcije katoličke crkve koja je vodila agresivnu propagandu za pokrštavanje Bošnjaka.
Nasilno katolicko pokrstenje muslimanske djevojcice Bosnjakinje Fate Omanovic, iz sela Kuti kod Mostara 1899, izazvalo je negodovanje, kako kod njega tako i ostalih. U takvoj situaciji održana je 5. maja 1899. godine protestna skupština mostarskih građana povodom otmice ove maloljetne muslimanske djevojke od strane časnih sestara. Protestna skupština je održana u mostarskoj kiraethani (čitaonici), gdje je uz učešće preko hiljadu Bošnjaka izabran jedan Odbor od 12 članova sa muftijom Džabićem na čelu, koji je okružnom načelniku baronu Benku, podnio zahtjev da se oteta djevojka pronađe i vrati svojim roditeljima, te da se obuzda katolička vjerska propaganda koja je u posljednje vrijeme postala isuviše nasrtljiva. Kako se vlasti nisu naročito trudile da pronađu ukradenu djevojku, to se Mostarski odbor obratio 13. juna iste godine jednom predstavkom Zemaljskoj vladi, u kojoj je, u strahu za svoj opstanak \”preponizno\” mole da se djevojka: \”pronađe i povrati, da se krivci strogo kazne i da se jednom zauvijek ovakvom zulumu na put stane\”. Odgovor vlasti na ove dvije predstavke sveo se na tvrdnju da je za pokalitočavanje Bošnjaka najviše kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Ovakvo držanje vlasti izaziva dalje nezadovoljstvo, pa se mostarskom pokretu pridružuju Bošnjaci iz cijele Hercegovine. Sada ohrabreni podrškom,naredbe i propisi Zemaljske vlade, kako se islamske ustanove ne bi vrijeđale u javnim zavodima, školama, zvanjima, bolnicama i vojsci. Suštinu predstavke čini izražavanje nepovjerenja prema vjerskim i vakufskim organima koje je Vlada imenovala i zahtjev za formiranje autonomnih islamskih institucija sa širokom nadležnošću. Vlada je u decembru 1899. godine odbila predstavku i nacrt statuta kao neosnovane. Predstavnici Odbora su obaviješteni 2. februara 1900. godine da je car odbio njihovu predstavku, uz napomenu da će i ubudće kao do tada štititi muslimanske vjerske ustanove i interese. U aprilu iste godine Vlada je smijenila muftiju Džabića, zatvorila mostarsku kiraethanu kao mjesto okupljanja bošnjačke opozicije, a jednog sekretara Serifa Arnautovića otpustila iz općinske službe. Ove mjere, posebno smjenjivanje Džabića, imale su za Vladu neočekivane i neugodne reakcije. Nezadovoljstvo bošnjačkog naroda proširilo se na cijelu Bosnu, u kojoj je Travnik postao središte opozicije. Vladin pokušaj prikupljanja pismenih izjava lojalnosti naišao je na slab odziv. Također je propao pokušaj da se spriječi širenje Pokreta na selo. Širenjem Pokreta na cijelu BiH dolazi do njegovog političkog povezivanja sa Srpskim autonomnim pokretom. U proljeće 1900. godine bošnjačka deputacija Pokreta koristi priliku zajedničkog zasjedanja austrougarskog Parlamenta za svoju akciju. Najveći politički efekat boravka delegacije u Budimpešti bilo je povezivanje Pokreta sa mađarskim opozicionim poslanicima koji su u cilju rušenja Kalaja postavili u ugarskom parlamentu interpelaciju u vezi sa bosansko-muslimanskim prilikama. To je prisililo Vladu i Kalaja da početkom februara 1901. godine povedu pregovore sa Džabićevim Odborom. U iscrpljujućim pregovorima postignuta je saglasnost skoro u svim pitanjima, osim u četiri ključne tačke izbora i sastava Ulema medžlisa, načina postavljanja i imenovanja reisul-uleme i muftije, nadležnosti istambulskog mešihata i davanja menšure reisul-ulemi, te visine državne subvencije. Nakon neuspjeha da se pregovori obnove, muftija Džabić je krajem januara 1902. godine sa još petericom članova otišao u Istanbul da kod najviših islamskih foruma traže savjet i upustva u pitanju vjerske i vakufsko-mearifske autonmije. Vlada je to iskoristila i 4. marta 1902. godine proglasila Džabića neovlaštenim i sefenikom zabranivši mu povratak u zemlju pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. U BiH je pooštrena policijska represija praćena valom seobe Bošnjaka u Tursku. Prije Džabićevog odlaska u Istanbul srpska strana je nastojala da saradnji sa Bošnjacima nametne institucionalni okvir zaključivanjem jednog nacionalno-političkog ugovora o međusobnom savezu. U tu svrhu je u augustu 1901. godine održan tajni sastanak između dvije strane koje su predvodili Dažbić i Jeftanović u Kiseljaku. Poslije odlaska Džabića Bošnjake su zastupali Ali beg Firdus i Bakir beg Tuzlić. Srbi su ponudili nacrt ugovora o političkoj saradnji u 25 članova u kome su na prvom mjestu tražili političku autonomiju za BiH pod sultanovim suverenitetom. Na čelu vlasti u BiH nalazio bi se guverner imenovan od Porte, naizmjenično jedan Bošnjak i jedan pravoslavni (Srbin). Zbog nesaglasnosti oko agrarnog pitanja, naziva jezika (da bude samo srpski) i zahtjeva da pismo bude samo ćirilica, Bošnjaci nisu nikada potpisali Ugovor. Odlaskom Džabića Pokret za autonomiju je utihnuo, pa je novi ministar finansija Burian to iskoristio i krajem 1904. godine popunjava upražnjena mjesta u Ulema medžlisu i Vakufskoj direkcij lojalnim ljudima i imenuje nove članove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Ovo je Povjerenstvo u martu 1905. godine donijelo odluku da se za izdržavanje islamskih škola propiše 5% prireza na neposredni porez. Odgovor naroda je bio ni pare bez vakufsko-mearifske autonomije. To ohrabruje vođe Pokreta koji su ostali u zemlji, pa su 24. aprila 1905. godine predali predstavku ministru Burianu, kojom traže ukidanje vanrednih policijskih mjera u odnosu na Bošnjake kojima se vrijeđa sloboda kretanja i rada, dozvolu povratka u domovinu onima koji su proglašeni neovlaštenim iseljenicima, puštanje interniranih na slobodu, čime bi se islamskom narodu omogućilo da preko svojih zastupnika pristupi konačnom uređenju svoje vakufsko-mearifske autonomije. Sada se aktivira veleposjednička grupa i u cilju agrarnih reformi preuzima 1906. godine od Džabića u Istanbulu dokumente i punomoćja za nastavak autonomne borbe i stavlja se na čelo Pokreta. To je primljeno sa simpatijama u svim bošnjačkim krugovima, a stigla je i otvorena podrška i Zemaljskog vakufskog povjerenstva. U takvoj situaciji ministar Burian nema drugog izbora do nastavka pregovora sa bošnjačkom opozicijom tamo gdje su 1901./1902. godine prekinuli. On u tom smislu daje izjavu u Delegacijama iz koje se moglo zaključiti da će u spornom pitanju Mešihata izaći u susret muslimanskim zahtjevima – priznavanjem halifi (sultanu), odnosno šejhul-islamu vjerske jurisdikcije nad Bošnjacima. Pitanje vakufsko-mearifske autonomije može se riješiti pošto se Bošnjaci prethodno slože u pogledu svojih zahtjeva i svojih zastupnika. Oba ova zahtjeva Autonomni pokret je brzo ispunio provođenjem stranačke organizacije i isticanjem njezinog programa. Na pismeni poziv Ali bega Firdusa održan je krajem 1906. godine u Slavonskom Brodu sastanak bošnjačkih prvaka iz cijele Bosne i Hercegovine, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO).
Na sastanku muslimanskih prvaka održanom 3. decembra 1906. godine osnovana je Muslimanska narodna organizacija (MNO) Na istom sastanku izabran je egzekutivni (izvršni) odbor MNO sa stalnim sjedištem u Budimpešti. Prvi predsjednik egzekutivnog odbora bio je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. Egzekutivni odbor prerastao je u predstavnika bošnjaèkog naroda, a njegovi èlanovi bili su glavni pregovaraèi u vezi sa borbom muslimana za vakufsko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju. Èlanovi MNO nazivani su egzekutivci. (M. Imamoviæ, Istorija Bošnjaka)
Početkom 1907. godine obavljeni su izbori u cijeloj Bosni i Hercegovini na kojima je učestvovalo preko 130.000 odraslih Bošnjaka. U svim mjestima gdje žive Bošnjaci izabrani su milletski odbori MNO, koji su poslali svoje delegate na Prvu stranačku skupštinu održanu u Budimpešti 11. marta 1907. godine. Tu je preko 100 delegata jednodušno odobrilo sve odluke sa skupa u Slavonskom Brodu, te potvrdilo izbor Egezekutivnog odbora od 18 članova na čelu sa Ali begom Firdusom i kojima je povjereno da u svim pitanjima zastupaju muslimanski narod Bosne i Hercegovine. Egzekutivni odbor je nastavio autonomnu borbu pisanjem memoranduma, dugim pregovorima sa Zemaljskom vladom i slanjem deputacija u Beč i Istanbul. Sve je to okončano tek poslije aneksije i smirivanja aneksione krize početkom 1909. godine, kada je pitanje vjerske autonomije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini izgubilo državno-pravni značaj za Austro-Ugarsku. Tako je konačno 15. aprila 1909. godine ozakonjen Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je 1. maja iste godine stupio na snagu. Time su ostvareni desetogodišnji napori Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Pouzdano se može kazati da je u pozadini za autonomiju, kako Bošnjaka tako i Srba, bila borba za političku autonomiju Bosne i Hercegovine, koja je Bošnjacima bila trajni cilj.
(BOŠNJACI.NET) Revija Sandžak, broj 188.

Sedam kapija Medine i blizina dolaska Dedžala

Živimo na kraju vremena. Velika većina malih predznaka Sudnjeg dana se već pojavila i prošla, a oni, kao što znamo, prethode velikim predznacima. Jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana je i pojava Dedždžala (Antikrista).
Jevrejski Mesija (Dedždžal) će biti izvor kufra i zablude. On će izazvati i proširiti opasnu smutnju i nered na Zemlji, koji nisu zapamćeni od vremena poslanika Adema, alejhis-selam, pa do Sudnjeg dana. Na njega su Allahovi poslanici upozoravali svoje narode, opominjali svoje ummete i opisivali ga vidljivim i jasnim osobinama. Na njega je upozorio i naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
“Nema nijednog poslanika, a da svoj ummet nije upozoravao na ćoravog lažljivca. On je, doista, ćorav, a vaš Gospodar nije ćorav, a među njegovim (Dedždžalovim) očima je napisano ‘kafir’.” (Muslim)
Dedždžal će biti u stanju da obmane i muslimane, tj. ljude koji ne nose istinsku vjeru u svojim srcima. Moglo bi biti da je današnja generacija veoma blizu susreta sa Dedždžalom.
Zašto?
Zato što postoje dva konkretna predznaka koje je najavio naš poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, a koji su vezana za Medinu. Oni označuju vrijeme dolaska Dedždžala. Ova dva predznaka su se već pojavila!!!
Neće ostati nijedno mjesto na Zemlji u koje neće ući Dedždžal, osim Meke i Medine, jer su mu ta dva grada zabranjena. Kada pokuša ući u njih, put će mu presjeći meleki koji će sa isukanim sabljama izaći pred njega. O ovome nam govori sljedeći hadis Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem:

“‘Dan El-Halas, a znate li šta je to dan El-Halas?’ (ponovio je tri puta). Pa su upitali: ‘Šta je to dan El-Halas?’‘To je dan u kojem će se Dedždžal popeti na Uhud i gledati u Medinu, pa će reći svojim sljedbenicima: ‘Vidite li onaj bijeli dvorac? To je Ahmedov mesdžid.’ Zatim će se približiti Medini, ali na svakom njenom prilazu će naići na meleka sa isukanom sabljom. Doći će do jedne obale, gdje će udariti nogom o tlo i cijela Medina će se potresti tri puta. Nakon potresa će svi munafici i veliki griješnici (fasici), bili žene ili muškarci, napustiti Medinu i pridružiti se njemu. To je dan El- Halas.’” (Hakim, “El-Mustedrak”)
A u drugom rivajetu stoji da će Dedždžal stajati na rubovima Medine i pitat će: “Čiji je onaj bijeli dvorac?” Odgovorit će mu: “To je Muhammedov (alejhisselam) dvorac.”

Ovo je mudžiza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koja pojačava iman vjernika. Poslanik nas obavještava da će Dedždžal gledati u njegov mesdžid koji će biti poput bijelog dvorca, a za njegova života je bio od čerpića i palminih grana. Međutim, on je danas, uistinu, bijeli dvorac. Svako ko je putovao u Medinu u posljednje vrijeme će posvjedočiti da Poslanikov mesdžid iz daljine izgleda kao biser ili kao dvorac među drugim zgradama.
O muslimani, probudite se i ozbiljno razmislite!
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također predskazao da će Medina u vrijeme pojave Dedždžala imati sedam glavnih ulaza:
Ebu Bekr, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:“Medinu neće pogoditi strahote Dedždžala. Medina će tada imati sedam kapija (prilaza), a na svakoj će kapiji stajati po dva meleka.”(Buharija) Mogu se vidjeti na google maps.
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na medinskim se putevima nalaze meleci, pa u nju neće ući ni kuga ni Dedždžal.” (Buharija)
Ako pogledamo noviju kartu grada Medine, vidjet ćemo da danas postoji sedam glavnih ulaza u grad, i to iz pravca: Džedde, Mekke, Rabiga, Tebuka, aerodroma i dva iz pravca okolnih područja!
O muslimani, ustanite!!! Znajte ko su Jevreji cionisti. Izbjegavajte ih i budite spremni da se sa njima suočite u intelektualnoj, političkoj i ekonomskoj areni.
Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:“Ko nauči prvih 10 ajeta (a u drugom predanju zadnjih 10 ajeta) sure Kehf, Dedždžal neće imati nikakve moći nad njim” (Muslim)
Pouzdano se zna iz Sahih hadisa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim dovama tražio utočište kod Allaha od Dedždžalovih smutnji, pa je to preporučio i svom ummetu. Slijedi jedna od tih dova koja se uči poslije posljednjeg tešehhuda (sjedenja u namazu):
“Allahumme inni e’uzu bike min ’azabil-kabri, ve min ‘azabi džehenneme, ve min fitnetil-mahja ve-l-memati, ve min šerri fitnetil-mesihi-d-dedždžali.”

(Značenje: “Allahu, prizivam Te da me sačuvaš od kaburske kazne, od kazne Džehennema, od iskušenja života i smrti, te od kušnji Mesiha Dedždžala.”)
To su činili i selefus-salih (ispravni prethodnici u vjeri). Oni su se uvijek oslanjali na Allaha, subhanehu ve te’ala, jer:
“…onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta…” (Et-Talak, 65:3)
Prisjetimo se čuvenog islamskog vojskovođe Halida ibn Velida. Prije nego je došlo do sukoba između muslimanske i bizantijske vojske, bizantijski vojskovođa je upitao Halida ibn Velida: “Vjeruješ li ti da je Muhammed Allahov poslanik”? Dobio je potvrdan odgovor. Potom je bizantijski vojskovođa rekao: “Ako vjeruješ, onda uzmi ovu bočicu otrova i popij je, neće ti se ništa dogoditi.” Halid ibn Velid je izašao pred vojsku, uzeo bočicu otrova, proučio sljedeće riječi: “Bismillahi, amentu billahi, tevekkeltu alellahi”, popio otrov i ništa mu se nije dogodilo.
Kada je Sa’d ibn Ebi Vekkas došao do nabujale rijeke Ed-Didžla, naredio je svojim vojnicima da je pređu, pa je njegova vojska počela da je prelazi kao da hodaju po samoj zemlji. Kada su to vidjeli Perzijanci, nisu vjerovali svojim očima, pa su povikali: “Tako nam Boga, mi se ne borimo protiv ljudi već protiv džinna.” Brzo su napustili grad Madain koji je olahko pao u ruke pobjedonosne muslimanske vojske.
O ummete, raduj se i budi strpljiv!!! Inšallah, ponovo ćeš postati supersila.
Abdullah ibn Amr ibn El-‘As, radijallahu anhu, kaže: “Jednom prilikom smo bili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nešto pisali, kada ga neko upita: ‘Koji grad će prvo biti osvojen, Carigrad ili Rim?’ ‘Heraklijev grad će biti prvi (tj. Carigrad)’ – odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” (Ahmed)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:
“Allah, dželle-šanuhu, mi je pokazao cijelu Zemlju. Vidio sam njen krajnji istok i krajnji zapad. Pokazano mi je da će moj ummet dostići do krajnjih granica istoka i zapada.” (Muslim)
U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, krajnji istok je bila Kina, dok jekrajnji zapad bila Francuska. Historija je svjedok da islamsko osvajanje nije stiglo tako daleko. Međutim, to će se dogoditi u bliskoj budućnosti kada Allah, subhanehu ve te’ala, ponovo obraduje ovaj ummet slavom, ugledom, pobjedom i čvrstim položajem na zemlji, inšallah (ako Bog da).
Imam Šafija je jedne prilike rekao: “Svi ljudi su poput mrtvih, osim onih koji posjeduju znanje. Svi oni koji posjeduju znanje spavaju, osim onih koji čine dobra djela. Svi oni koji čine dobra djela sami sebe zavaravaju, osim onih koji su u tome iskreni, a oni koji su iskreni uvijek su zabrinuti za svoje stanje!”

Autor: Fahir Nicević, Revija Sandžak, broj 188.

Istina o Koka koli

Poslije gugla i epla koka kola je najpoznatija marka na svijetu. Tri hiljade različitih proizvoda prodaje koka kola. Od toga pet stotina različitih vrsta pića. Aktivna je u preko 200 država. Čak preko 700 hiljada ljudi radi za koka kolu. Dakle, Kola je jedna vrsta sile. Sila koja u svijetu ima prilično dobar imidž.
Kola je bila dozvoljena za vrijeme nacističke Njemačke. Nacisti ne da su samo voleli, već su i trpjeli to piće. Za sve vrijeme njihove vladavine Kola nije bila zabranjena u Njemačkoj. Kažu da je Kolu pio čak i Hitler u svojem privatnom bioskopu. To makar kaže novinar Mark Pendergrast iz Amerike. Kola je od sto hiljada gajbi 1933 godine prešla na preko četiri ipo miliona prodatih gajbi 1939. Pila se za vrijeme trajanja olimpijskih igara 1936 ili na sednicama nacista. Bilo je reklama u novinama, reklama sa likom Hitlera, reklama sa kukastim krstom. Nacisti su mislili da je to njihovo nacionalno piće.
Za vrijeme drugog svjetskog rata nestaje sirupa, i Kola daje hemičarima zadatak da osmisle nešto novo. I tada nastaje nešto što Koli donodi milijarde dobotka, a to je Fanta. Poslije rata Kola postaje još bogatija.
Često kolaju glasine kako kola rastvara meso, kvari zube i uništava kosti i stomak. Zanimljivo je da su ove glasine prvo pustili konkurenti ove firme i to Sinalco i Afri kola. Glupost je da kola uništava naš stomak, što se tiče zuba, naravno da kvari zube kao i svako drugo piće, ali činjenica jeste da Kola uništava kosti.
Fosfor je jedan od sastojaka kole, između ostalog fosfor možemo naći i u đubrivu. Fosfor ne dozvoljava ogranizmu da luči odnosno upija kalcijum. A kalcijum je jedan od osnovnih elemenata naših kosti. Ko pije mnogo kole može imati problema sa kostima, postoje i istraživanja koja pokazuju da ljudi koji piju kolu lakše lome kosti, nego ljudi koji manje piju kolu.
Ono što je mnogo manje poznato je da koka kolu sve češće tuže zbog kršenja ljudskih prava i zakona vezanih za zaštitu životne sredine. Kampanja Killer coke na svojem sasjtu nabraja sve što je vezano za to. Tamo ćete i naći prilično drastičan slučaj iz Kolumbije.
2001. godine je jedan veliki kolumbijski sindikat Kolu optuživao da je hapsila i ubijala određene vođe sindikata. To kaže jedan svjedok u dokumentarnom filmu The coca cola case. Zanimljiv dokumentarac koji bih vam preporučio, otvoreno govori o svim tim spletkama kole u Kolumbiji. Kola sama kaže mi smo firma sa sjedištem u Americi, Atlanta, šta naše sestre firme čine to nas se ne tiče. U Indiji je jedna sestra firma kriva za nedostatak vode. Tamo grade postrojenja koja stotine hiljada litara vode vučeu iz zemlje, to isto rade i u Indiji i Afrikanskim zemljama. Na to kaže Kola, mi ne uzimamo vodu, mi ljudima dajemo vodu tako što gradimo razne bunare, ali to je kap na vreo kamen. Na kraju kola uzima vise vode nego sto daje.
Još ima optužbi na račun Kole. Zlostavljanje radnika u Kini, zapošljavanje djece u el Salvador, ubistva u Guatemali, sve to možete pročitati na sajtu Kiler coke. Naravno šta je tu tačno istina, a šta ne, ne znamo tačno. Većinu slučajeva je Kola dobila na sudu. Ali činjenica je da Kola ima nacističku prošlost, da je to firma koja ne mari za zdravlje, da njene sestre firme čine sta hoće i da možda čak ubija ljude. Neki, radikalniji kritičari kažu, ko pije kolu pije krv.

Piše: Haris Ibrahimović, Revija sandžak, broj 188.

SANDŽAČKI GRADOVI U XVI STOLJEĆU (II DIO)

Sjenica

Sjenički kraj potpao je pod osmansku vlast 1455. godine i bio sastavni dio Krajišta Isa-bega Ishakovića. (Mušović Ejup, Stanovništvo, Glasnik Etnografskog muzeja, knjiga 52-53, str. 10.)
Sjenica postaje utvrđena palanka te se u njoj podiže četverougaona (Rahić Esad, Utjecaj I srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku II, Bošnjačka riječ br. 11-12., str. 94.) tvrđava. (Enciklopedija Jugoslavije, 7, MCMLXVIII, str. 203.) To je vrijeme kraja treće i početka četvrte decenije 17. vijeka. (Škrijelj Redžep, Džamije Sjenice, Zbornik Sjenice br. 14., str. 90.)
Tipično naselje na Balkanu za vrijeme Osmanske imperije organizira se prije svega na raskrsnici regionalnih puteva, a čaršija, kao bitan dio naselja, jeste, etimološki, stjecište drumova. Naselje je, po pravilu, uz vodu tekućicu, na jednoj ili na obje obale. Jedna od komunikacija približno je paralelna s rijekom, druga preko mosta siječe rijeku. Most na rijeci, ili džamija, han i hamam čine u pravilu jezgro oko kojega će se veoma brzo formirati dvije-tri ulice ili čitav splet ulica i uličica s nizovima, dobrim dijelom improviziranih, dućana. Potrebe posluživanja transporta dobara, a posebno goleme vojske koja je stalno bila u pokretu, uslovile su formiranje tih trgovačko-zanatskih centara u svakom gradu i gradiću. U čaršiji se proizvodilo, samo je, na primjer petnaestak zanata sudjelovalo je u opremanju jednog konjanika, tu se obavljala razmjena dobara, ali tu po pravilu nije bilo mjesta za stan i porodični život. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) str. 3.)

U osmansko doba Sjenica je bila dobro utvrđena kasaba i značajno trgovinsko mjesto. Osmanlije su, na uzvišenom dijelu podigli utvrđenje Grad koje je kasnije porušeno. U blizini utvrđenja bila je čaršija sa dućanima i kućama. U 16. stoljeću Sjenica se spominje kao poznata stanica na trgovačkom putu Dubrovnik-Novi Pazar, a imala je i veliki strateški, vojni i politički značaj. Kasaba je zvaničan naziv u klasifikaciji naselja, a vezan je sa postojanjem džamije u jednom mjestu. U klasifikaciji naselja kasaba trebalo je zadovoljiti sljedeći minimum: da je mjesto stalno nastaljeno muslimanskim življem, da ima džamiju u kojoj se obavlja svih pet dnevnih molitvi, da ima čaršiju i pazarni dan. Kada su svi ovi uslovi ispunjeni, lokalne su vlasti službeno tražile izdavanje sultanovog ukaza za priznavanje statusa i upis naselja na listu kasaba.

Slika  Sjenica, stare bošnjačke kuće
Slika Sjenica, stare bošnjačke kuće

Sjedište kajmekama sandžakbega bilo je u Sjenici, pa se u defteru Sumarni popis Sandžaka i Bosne 1468/69. godine Sjenica pojavljuje kao dio nahije. U originalu: ‘Seniča’, gdje su popisana sljedeca sela: Židnić, Gorna Loznik, Vivac, Gonja, Raždagina, Vrhsenica, Mladenovina, Lopiže, drugo ime Čajkovina, Čideva, Lukavsko, Dolina Bratovičina, Gorna Brlenica, Gorna Vapa, Dolna Loznik, Uzlob, Dolna Stup, Gorna Stup, Sredna Stup, Duga Polana, Štavna, u orginalu Ištavna, kako su čitali obrađivači deftera iz 1604. godine. (Aličković Sulejman, Kome to smeta porijeklo Bošnjaka)
U selu Ursule blizu Sjenice nalazi se most u dotrajalom stanju koji su Osmanlije izgradile u 16.stoljeću na Uvcu. Most je bio izuzetno lijep. Sastojao se od tri luka, od kojih je do naših dana sačuvan samo jedan luk. (Đorđević Slobodan, Zaštita spomenika kulture u sjeničkom kraju, Zbornik Sjenice br. 1., str. 63.) Ovaj most je nekada bio od velikog značaja za osmansku vojsku i trgovce. Danas više nije u funkciji, ali ima veliku povijesnu vrijednost. Administrativna uprava Osmanlija u većini gradova i naselja bila je u rukama kadije. Kadija je kontrolisao prodaju i nabavku roba, vršio trgovačku ispekciju, odgovarao centralnoj vlasti za mir, sigurnost i opću bezbijednost. Sjedište kadije predstavljalo je neku vrstu gradskog hola, za koje su vezani svi administrativni, pravosudni i rutinski gradski poslovi. Objekti prosvjete i kulture najčešće su se uklapali u strukturu čaršije: uz veće džamije u centru nicale su škole višeg ranga (medrese), samostalne katedre (Dar-ul-tefsir, Dar-ul-hadis) i biblioteke, dok se osnovna naobrazba (mektebi) smještala uz periferijske džamije. (Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) str. 4.) Među kadijama nije bilo razlika, bez obzira u kom kadiluku vršili sudsku vlast bili su po ovlašćenjima izjednačeni i ravnopravni. (Aličić Ahmed: Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. I/1, uvod, XIII, )

U centru Sjenice nalazi se džamija Sultan Valide, poznata kao ‘Sultanija Valida’ koja je nastala u kasno osmansko doba, kao zadužbina majke turskog sultana Hamida. Poznata je još kao džamija Pertevnihal Valide i sagrađena je 1870.govine. Mustaj-pašina ili Ćatovića džamija u Sjenici sagrađena je 1833., a Askerli džamija u Uglu 1704.godine. Kompleks džamije je mjesto okupljanja stanovnika svake mahale iz osmanskog doba. Tu su se donosile sve značajne odluke za mahalu, zajednički obavljao namaz, educirala djeca, omladina i stariji. Džamije su bile, društveni i duhovni centri mahala. Objedinjavale su tri glavna sadržaja: religiozni, idejno-politički i prosvjetni. Podjela naselja na mahale bila je administrativnog karaktera. Mahale su, ustvari, predstavljale ono što u današnjoj organizacionoj podjeli grada znače mjesne zajednice. Imale su svoje starješine – muhtare koji su participirali u organizaciji gradskog života. (Prekić Adnan, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1918.- 1941., str. 153.)Donji sprat, tj. prizemlje sjeničke kuće (Nav.dj. Vujović Slavica, Vrcić Asim i Čubrić Rajko, Spahova kuća u Sjenici, Zbornik Sjenice br. 9-10., str. 59.) uvijek je bio zidan od kamena. Debljina ovih kamenih zidova bila je 60-80 cm, ojačana ili izravnana pojasevima drvenih greda. (Krunić Jovan, Kuća i varoši u oblasti stare Raške, str. 92.)

Tutin

Iz okoline Tutina (Gluhavica) je jedan od znamenitih Bošnjaka 14. stoljeća, Kadija Gluhavički koji se u pismu pisanom dubrovačkom knezu ne spominje po imenu i prezimenu. Dubrovački trgovci su dolazili u Gluhavicu, a navodi se da su 1485. godine i trgovci iz Gluhavice išli u Dubrovnik, (V. Hrabak Bogumil, Trgovačke i saobraćajne veze Novog Pazara, Novopazarski zbornik br. 4., str. 10.) U poglavlju o znamenitim Bošnjacima iz Sanžaka u osmansko doba govorit ćemo o spomenutom kadiji.
Primijenjeni materijal za objekte koji su se gradili predstavlja odraz lokalnih mogućnosti područja, jer se materijal koristi iz najbliže okoline gradilišta. Područja u kojima je preovladava drvo u pretežno planinskim dijelovima zahtijevala su izgradnju objekata od drveta, a područja u kojima preovladavao kamen, izgradnju objekata od kamena. U ovom području dominiraju džamije bez kupole koje, uglavnom, imaju sve ostale elemente koje imaju i kupolne džamije, osim što im je konstrukcija krova drugačija. Pokrivene su četverovodnim krovom i ravnom drvenom tavanicom. Gradile su se od početka osmanske vlasti, u klasičnom periodu i poslije. Ovaj tip džamija na našim prostorima brojčano preovladava. To su najčešće džamije skromnih dimenzija, ali ima ih i monumentalnih. Zaseban tip džamija predstavljaju i one sa drvenom kupolom unutar kosog krova ili s drvenim bačvastim svodom. Odstupanje od upotrebe lokalnog materijala u konstrukciji kod ovog tipa džamije zavisi od načina razumijevanja značaja prostora, gdje je, u ovom slučaju, bitan prostor.

Među najstarijim tutinskim džamijama je ona u Raduhovcima. Sagrađena je 1740. godine. U selu Gradac kod Tutina nalazi se kamena džamija iz osmanskog doba. Podignuta je 1764. godine. Džamija u Dragi podignuta je 1750. godine kao vakuf Ali-paše Pepića, u Melajama 1806., Đerekarima 1808., dok je glavna džamija u Tutinu sagrađena 1825. godine.
Siromašni stanovnici u mahali uvijek su bili pod patronatom neke bogate porodice, tako da ekstremne socijalne razlike uopće nisu bile prisutne. U Sandžaku osmanskim poveljama su se štitili manastiri. Pašina ‘bujruntija’ (dozvola) kao vrsta osmanske povelje štitila je manastire i u Bosni. Navest ćemo kao primjer jednu iz 1785. godine: ,,Vama, gospodo kadije koji se nalazite u Pokrajini Bosni, vama zapovjednici i vama haračlije, daje se na znanje na koji su način redovnici triju samostana slobodni i izuzeti od bilo kakvog javnog poreza, glavarine i drugih (nameta)…” (Milak Enes (urednik), Nastava moderne historije jugoistočne Evrope – Osmansko carstvo, str. 67.) U ranom osmanskom periodu, vlasi su bili obavezni da plaćaju simboličan porez u novcu, stoci (ovnovima), te da daju po jednog konjanika na svakih deset kuća, prilikom turskih vojnih pohoda. Od ostalih nameta bili su oslobođeni. (Aličić Ahmed, Poimenički popis sandžaka vilajeta Hercegovina, str. 26.)

Slika Tutina
Slika Tutina

Neki izvori tretiraju tadašnji vakuf i upoređuju ga sa nekim današnjim fondacijama. Institucija vakufa ishodi iz osmanskih vremena i u bliskoj je vezi sa vjerskim institucijama kao neposrednim primateljima prihoda tih posjeda, što je u savremenom pojmovniku uporedivo sa savremenom institucijom fondacije. (Časopis za kulturu i društvena pitanja ‘Behar’ br.108., str. 76.)
Vlasnici prvih kuća u Tutinu bili su Hamzagići. Kuće su gradili u predjelu ispod Graca, uz rijeku Vidrenjak, a kasnije se gradnja nastavila i sa druge strane rijeke. (Fakić Medžid, Hamzagić Šerif i Derdemez Hazir, Tutin od mahale do šehera, str. 87.)

Nova Varoš

Evlija Čelebija ovako opisuje ovo mjesto: ,,To je ugledan kadiluk (Ikomonova Vera, Razvoj kulture Nove Varoši, Monografija, str. 13.,) sa rangom kadiluka od sto pedeset akči na teritoriji bosanskog sandžaka. Ima svog serdara, varoškog subašu, janjičarskog serdara, tržnog nadzornika i baždara, a nema muftije, ni predstavnika šerifa… Tu ima preko dvije hiljade kuća i sve su kao raj, ukrašene vinogradima, baštama i pr ivlačnim bostanima.“(Čelebija Evlija: Putopis, str. 262.)

Slika  Nove Varoši
Slika Nove Varoši

Na istoj strani u fusnoti stoji: ,,U Novoj Varoši je postojala jedna džamija koju je podigao osnivač ovog mjesta dugogodišnji bosanski sandžakbeg Skender-paša (umro 1506. godine). Po njemu se ova varoš u 16. stoljeću zvala Skender-pašina Palanka. Džamija je obnovljena 1872. godine.” (Ibid. str. 246.) U Novoj Varoši krajem 16. i početkom 17.vijeka izgrađena je prva džamija. Do tog vremena nije imala status kasabe, Nova Varoš na izvoru Bistrice, desne pritoke Lima, prvi put se spominje u 16. vijeku pod imenom Skender-pašina Varoš…” (Kuripešić Benedikt, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., str. 33) Popisom od 1604. godine u Novoj Varoši je evidentirano 87 domaćinstava, od kojih 64 muslimanska i 23 kršćanska. (Memić Mustafa, Bošnjaci – muslimani Sandžaka i Crne Gore, str. 87.) Pekare su bile privatne i vojne. Ako je pekara bila izvan čaršije, često je bila u sklopu stambene kuće. Mlinovi za žito i vodenice gradile su se na svim pristupačnim rijekama i to od materijala karakterističnog za lokalno podneblje.

Zanatska proizvodnja odvijala se organizirano kroz esnafske organizacije proizvođača, koji su u čaršiji bili najčešće grupisani po ulicama: kazandžije, kujundžije, sarači, abadžije, ćurčije, sahatdžije, grnčari, bojadžije, šamidžije i dr. Iskustva nadarenih Bošnjaka su se razmjenjivala po okolnim mjestima. Evlija Čelebija svjedoči o radu mudželita iz Užica, čije su bogato oslikane i pozlaćene korice za knjige mogle ići na poklon i u Istanbul. Korice su uglavnom od kože na kartonu sa utisnutim suhim žigovima, ornamentima ili vrhinski urađenim minijaturama. (Zukić Kemal, Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, str. 664.) Sandžački gradovi su u XVI stoljeću u pravilu imali dobro organiziran sistem snabdijevanja vodom preko vodovoda, javnih česmi u haremima džamija, na uličnim ćoškovima, trgovima i drugim i javnim prostorima.

Literatura:
• Mušović Ejup, Stanovništvo, Glasnik Etnografskog muzeja, knjiga 52-53, Beograd, 1989.
• Rahić Esad, Utjecaj I srpskog ustanka na Bošnjake u Sandžaku, Bošnjačka riječ br. 11-12., Novi Pazar, 2008.
• Enciklopedija Jugoslavije, 7, MCMLXVIII., Jugoslavenski leksikografski zavod , Zagreb, 1980.
• Škrijelj Redžep, Džamije Sjenice, Zbornik Sjenice br. 1, Sjenica, 2003.
• Pašić Amir, Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje.
• Aličković Sulejman: http://sandzakpress.net/kome-to-smeta-porijeklo-bosnjaka
• Đorđević Slobodan, Zaštita spomenika kulture u sjeničkom kraju, Zbornik Sjenice br. 1., Sjenica, 1985.
• Aličić Ahmed, Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Orjentalni institut, Sarajevo, 2000.
• Prekić Adnan, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1918 -1941., Almanah, Podgorica, 2011.
• Vujović Slavica, Vrcić Asim i Čubrić Rajko, Spahova kuća u Sjenici, Zbornik Sjenice br. 9-10., Sjenica, 1999.
• Krunić Jovan, Kuća i varoši u oblasti stare Raške, str. 92., Zavet, Beograd, 1994.
• V. Hrabak Bogumil: Trgovačke i saobraćajne veze Novog Pazara, Novopazarski zbornik br. 4., Novi Pazar, 1980.
• Milak Enes (urednik), Nastava moderne historije jugoistočne Evrope – Osmansko carstvo, Centar za demokratiju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi, Solun i CPU Sarajevo, Sarajevo, 2007.
• Aličić Ahmed, Poimenički popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Orijentalni institut, Sarajevo, 1985.
• Časopis za kulturu i društvena pitanja ‘Behar’ br.108.,KDBH ‘Preporod’, Zagreb, 2012.
• Fakić Medžid, Hamzagić Šerif i Derdemez Hazir, Tutin od mahale do šehera, str. 87., Opština Tutin, Tutin, 2012.
• Ikomonova Vera, Razvoj kulture Nove Varoši, Monografija., Samoupravna interesna zajednica opštine Nova Varoš, Nova Varoš, 1985.
• Čelebija Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
• Handžić Adem, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, Prilozi OIS-a, u POF XXV., ANUBIH, Sarajevo, 1975.
• Kuripešić Benedikt, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Svjetlost, Sarajevo, 1950.
• Memić Mustafa, Bošnjaci – muslimani Sandžaka i Crne Gore, Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka, Sarajevo, 1996.
• Zukić Kemal, Islamska arhitektura, slikarstvo i primijenjena umjetnost, knjiga II, Bošnjački institut, Sarajevo, 2001.

Mersada Nurudina Agović, Revija Sandžak, broj 188.

RADIKALNO I EKSTREMNO NEMAJU VEZE SA ISLAMOM!

Radikalno – korjenito mijenjanje doktrina ili sustava, sistema, procesa, pravila, običaja, koncepta egzistencionalne održivosti (promjena, zamjena, nametanje). Ekstremno – obilježavanje jedne doktrine ili sustava pogrešnim ili neprihvatljivim – trajno odbijenim sa izrazima prisile za prihvatanjem suprotnog. Radikalizam se može shvatiti kao sadržina, dok ekstremizam može predstavljati njegovu formu ili nadogranju – materijalizaciju misaonog koncepta. U tom smislu, radikalističke ideje koje vode korjenitim promjenama normi, sistema i običaja određene egzistencije, materijaliziraju se u formi ispoljavanja psiho-fizičkog djelovanja i širenja utabanih dogmi fundamentalnih radikalnih interesa.
Radikalno i ekstremno ima svoje uporište u shvatanju neke političke ili vjerske ideologije kada se uzme u obzir tumačenje određenih fragmentacija, mapiranje i prenaglašenost dekreta koji su određenoj grupaciji ljudi bliskiji od drugih sadržinski izraženih. U odsustvu realno prikazivog konsenzusa i tumačenja, određena radikalna i ekstremna tumačenja nailaze na općeprihvatljive stavove koje proklamiraju pojedinci i izuzima se obzir stepen koegzistentnosti sa stvarnim religijskim ili političkim dogmama koje se u biti sukobe sa ekstremnim i radikalnim idejama. U prilog navedenome, može se reći, da današnji prefiks “radikalni” ili “ekstremni” se najviše veže i za religiju Islam, iako isti sadržinski, ni u jednom segmentu ne proklamira ova dva stava i vidove djelovanja. Stoga, možemo reći, da svaki vid ideološkog vezivanja, bilo za religiju, ili politiku, koji sadržajno i suštinski nema elemenata koji bi se mogli povezati sa radikalno-ekstermnim nastojanjima, ne može se promatrati kroz formu pojedinca koji se na njih poziva (njegovo lično poimanje i shvatanje). Konkretno, sama zloupotreba islamskih simbola ne može ukazivati na zakonomjernost svih postupaka koje će određeno lice ili grupa propagirati i pozivati se na islam, ako u biti islama takve vrijednosti, zapravo i ne postoje.
Ako bi jednog Andersa Brejvika koji u svom “Manifestu” poziva na vjerski inspiriran rat protiv muslimana povezali sa općim stavom kršćanstva, pogriješili bi isto kao kada bi terorističku organizaciju ISIL povezali sa tumačenjem islama. I jedan i drugi stav bili bi pogrešni, jer se sociološki fenomen radikalnog i ekstremnog djelovanja razvijaju na bazama zloupotreba, obmane i veličanja svog djela u kojima im religija služi kao primarni faktor nametanja lične uloge.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 188.

BUDUĆNOST PROFESIONALNOG NOVINARSTVA U SANDŽAKU – PREDSTAVLJAMO DŽANU DŽANKOVIĆ (SANDŽAK TELEVIZIJA)

Džana Džanković je mlada novinarka, voditeljica i autor nekoliko emisija na Sandžak televiziji od ove godine. Pored profesije, Džana je i student druge godine na katedri za bosanski i srpski jezik i književnost na Departmanu za filološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru.
dzana-dzankovic
Od prvih dana studiranja, Džana pokazuje zainteresiranost za javnim nastupom, kroz mnoge univerzitetske aktivnosti i učešća u televizijskim emisijama afirmativne Sandžak televizije koja ima suradnju sa Univerzitetom u Novom Pazaru u sferi pružanja podrške mladima koji žele da predstave svoja umijeća i talente široj javnosti. Praksa je pokazala da su se do sada mnogi studenti Univerziteta u Novom Pazaru uspješno afirmirali, a mnogi i bivali prepoznati po svojim vještinama, te svoj profesionalni radni angažman zasnovali upravo na Sandžak televiziji. Jedna takva priča veže se i za novo lice ove televizije – Džanu Džanković.
dzana-dzankovic
Džana je bila jedan od moderatora manifestacije “Dan Univerziteta u Novom Pazaru“ 04.05.2016. godine u Velikoj Sali Kulturnog Centra u Novom Pazaru. Vođenjem programa i učešćem u ogranizaciji ovog velikog događaja u Sandžaku, pokazala
je svu profesionalnost koja je po ocjeni svih prisutnih, a posebno stručne javnosti bila dobra uvertira za njen profesionalni angažman.
Džana je posljednjih mjeseci vrlo vrijedna i na polju novinarstva. Radila je reportaže, intervjue, istraživanja, te postala jedna od najaktivnih na tom polju u Sandžaku. Džana je, također, jedan od voditelja Dnevnika Sandžak televizije.
dzana-dzankovic
Svojim idejama doprinijela je kvalitetu sadržaja Sandžak televizije, kroz tri autorske emsije: “Magazin”, “Knjiga je moj najbolji prijatelj” i “Naši mališani”.
EMISIJA „MAGAZIN“
Emisija „Magazin“ bavi se aktuelnim temama i događajima. Šta to znači? Emisija ima za cilj obrađivati pitanja koja su bitna za širu javnost. Politika, društvo, kultura, turizam, ishrana i zanimljivosti čine osnovu ove emisije. Naime, emisija nije usmjerena u jednom pravcu već mnoštvo pravaca zapravo privlači ovaj tip emisije. Magazin raspravlja aktivne teme današnjice.
„KNJIGA JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ“
Emisija „Knjiga je moj najbolji prijatelj“ bavi se promocijama knjiga, razgovorom o djelima velikana ali i o novim djelima koje izdaju novi pjesnici. Osim toga ova emisija je edukativnog karaktera jer podržava i obuhvata sva nova dešavanja u čijoj osnovi su književne večeri, čitanja, takmičenja u osnovnim, srednjim školama ali i takmičenja na fakultetu, prezentira kolumne i daje prostor onima koji se bave kritičkom svijesti.
„NAŠI MALIŠANI“
Emisija „Naši mališani“ je u biti dječiji jutarnji program koji se emituje subotom u 10h i 30min. a reprizira se nedjeljom u 18h i 30min. U okviru emisije postoje ustaljene rubrike:
1) Upoznajmo naše mališane
2) Mala škola engleskog jezika
3) Zdrava ishrana
4) O crtanim serijama

KRATKA BIOGRAFIJA
Džana Džanković je rođena u Istanbulu 1995 godine. Odrasla je u Sarajevu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Književnošću se bavi od malena. Takmičila se kroz osnovno i srednje obrazovanje. Uz to je i sportista. Bavila se košarkom u jednom od najpoznatiji bosanskih klubova- Želji. U dvadesetoj godini seli se u Novi Pazar gdje upisujefakultet za bosanski i srpski jezik i književnost na Departmanu za filološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru. Džana Džanković od dvadesete godine radi kao novinar, voditelj i autor emisija na Sandžak televiziji. Pored toga, učestvovala u raznim projektima univerziteta.
Njen osnovni moto je: “Upornost je put do uspjeha ”

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 188.

AKADEMIK PROF. DR. HUSKOVIĆ DOBIO NAGRADU ZA ŽIVOTNO DJELO

Akademik prof. dr. Fehim Husković, rukovodilac Departmana umjetnosti Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, dobio je nagradu za životno djelo.
pro-dr-fehim-huskovic-dodjela-priznanja
Nagrada za životno djelo “9. novembar”dodijeljena je akademiku Huskoviću povodom Dana oslobađanja Velesa, Makedonija, 9. novembra, na svečanoj manifestaciji od strane općine Veles.
Akademik Husković tokom svog uspješnog višedecenijskog umjetničkog i intelektualnog rada promovisao je svoje mjesto i općinu, kao i svoj narod.
Ovo je samo jedno od mnogih priznanja i nagrada uvaženog akademika Huskovića, člana Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), rukovodioca Departmana umjetnosti Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru i profesora na Fakultetu likovne umjetnosti Univerziteta u Skoplju.
Inače, akademik Husković relizirao je više od 500 samostalnih izložbi u Srbiji, Makedoniji, Turskoj i širom svijeta, imao predstavljanje svojih djela na više od 400 grupnih izložbi i učestvovao je na 60 međunarodnih kolonija i simpozijuma.

(UNINP) Revija Sandžak, broj 188.