dr. Mustafa Fetić
dr. Mustafa Fetić

Prije više od pola vijeka umro je jedan od velikana Sandžaka i, bez sumnje, najmarkantnija ličnost naučnog, političkog i kulturnog života toga vremena. Smatra se jednim od rodonačelnika naučno-sociološke misli na našim prostorima te zagovornikom i agitatorem „sociologije sela“ koja je pokrenula takozvano „seljačko pitanje“. U svojoj osebujnoj ličnosti objedinjavao je učitelja, ministra, ratnog veterana, narodnog poslanika, univerzitetskog profesora, akademika, naučnika i napose mudrog, povjerljivog i poštenog političara, što je prava rijetkost do dan-danas.

Sreten Vukosavljević rođen je 1881. godine u Prijepolju gdje je i završio osnovnu školu. Kao talentovan i marljiv učenik sebi otvara vrata daljeg školovanja, i to na pljevaljskoj, valjevskoj i beogradskoj gimnaziji, a kasnije na Učiteljskoj školi u Aleksincu. Od 1901. godine službovao je kao učitelj u nekoliko sela Timočke krajine. Za upravitelja osnovne škole u Prijepolju postavljen je 1905. godine. Školski inspektor u Crnoj Gori postaje 1909. godine, a upravnik srpskih škola u Skoplju 1911. godine. Bio je sreski načelnik u Kavadaru te glavni povjerenik za agrarnu reformu u Skoplju 1919. godine. Biran je za narodnog poslanika u narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 1920. do 1924. godine. Dva puta je postavljan za državnog podsekretara i u više navrata imenovan za ministra u tamošnjoj srpskoj vladi. Sve pomenute dužnosti na visokim funkcijama obavljao je kao veoma mlad čovjek, pun entuzijazma i volje za uspjehom. Prvo razdoblje plodonosnog angažmana i naučne karijere Sretena Vukosavljevića biva iznenada okončano 1925. godine, i to penzionisanjem u 44-toj godini života, što je, svakako, presedan i do tada neuobičajena praksa. Stvarni razlog ranog penzionisanja leži u neprihvatanju i neslaganju sa stavovima i politikom vladajućeg režima.

Ovaj ambiciozni Sandžaklija imao je privilegiju ili nesreću da živi pod okriljem tri državna režima. Rođen je za vrijeme vladavine Turaka osmanlija kada je Osmanska imperija držala pod svoju vlast balkanske zemlje te je kao veoma mlad učestvovao u balkanskim ratovima 1912-1913. godine. U Prvom svjetskom ratu učestvovao je od 1914. do 1918. godine. Nakon povlačenja iz političkog života, a zbog svojih korektnih i autentičnih stavova, potpuno se posvetio naučnom radu istražujući i proučavajući sociologiju sela. To bi, na neki način, bio početak druge faze u njegovom, sada naučnom, angažmanu. Svoje stavove i zapažanja o negativnim trendovima življenja na selu te seoske perspektive i mogućnosti iznosio je u javnim glasilima kao što su listovi „Sandžak“, „Carigradski glasnik“, „Vardar“, „Cetinjski vjesnik“ i „Politika“. Naučni radovi i promišljanja Sretena Vukosavljevića, koja je publikovao u tadašnjoj štampi, kandidovali su ga za predavača na Beogradskom univerzitetu.

Nakon penzionisanja akademik Vukosavljević se vraća u rodno Prijepolje gdje mu proriču lošu sudbinu koja prati sve one idealiste koji nakon neostvarenih ideala i uzaludnog truda padaju u očaj i beznađe. Ali, Sretena Vukosavljevića ova politička apstinencija i siromašna sandžačka kasaba nisu spriječile da se bavi društvenim radom te napreduje i izgrađuje se na naučnom polju. Zanimljiv je i specifičan njegov metod naučnog rada, Naime, on bi svakog pazarnog dana običavao praviti radne sastanke sa seljacima u gradskoj čitaonici, kako bi čuo njihov glas, njihove probleme i dileme sa kojima se suočavaju te zgode i brige koje prate seoski život. Tada je u razgovoru sa svojim seljacima dobijao odgovore na sva pitanja koja su ga kao naučnika interesovala.

On je prvi, zajedno sa svojim saborcima, poput Rifata Burdžovića i Murad-ef. Šećeragića, otvorio i pokrenuo mnoga važna, a neriješena pitanja o statusu i budućnosti Sandžaka. U „Sandžaku“ 1932. godine Vukosavljević piše: „Zašto je od devet ukinutih gimnazija u državi četiri iz Sandžaka? U Sandžaku ih je, inače, malo – manje nego što treba, manje nego prosječno. Sandžak je manje nego ikoja pokrajina dao školovanih ljudi. Ovo je učinjeno samo zato što je Sandžak kraj na koji niko ne obraća pažnju. Ne skreće pažnju države na se i zato je ostao uvijek zapostavljen.“ Vukosavljević je znao na satiričan način znalački ukazati na problem ili pojavu, posebno ismijavajući političke ujdurme i loše društvene pojave, kao i mentalitet svoga naroda kojeg je dobro poznavao. Te priče su zabilježene u jedinstvenu zbirku pod naslovom „Sandžačke hićaje“ sa podnaslovom „Proklet nek’ si ti nesrećni vilajetu u kome su paščad puštena, a kamenje vezano“. Takođe, osim u „Sandžaku“ profesor Vukosavljević piše i u drugim časopisima i listovima koji su tada izlazili, poput listova „Raška“ i „Novi Sandžak’’. On o sandžačkoj tradiciji i moralnim nitima sandžačkog naroda piše: „Sva relativna prenaseljenost gradova više nego šta drugo čini da sandžački gradovi imaju jednu nesimpatičnu moralnu crtu. Osjeća se da je malo polje za radne zamahe ljudima sposobnim… Zbog toga je velika oštrina i bezobzirnost u utakmici… Velika je količina svake pakosti u privatnim odnosima i javnom životu. Više nego u drugim mjestima ovdje se ne vjeruje nikom da neki javni posao radi s nekom dobrom namjerom i dobrom voljom…“

Bezobzirnost, surovost i zlo Drugog svjetskog rata podstakli su ga da se i u ovaj rat uključi, pošavši u partizane zajedno sa svojim sinom Dušanom, koji mu je ubrzo poginuo. Sreten Vukosavljević je bio prisutan na prvoj sjednici inicijativnog odbora za izbor Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka, a 20.11.1943. godine, kada je održana osnivačka skupština Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka, pred 252 delegata biva izabran za prvog predsjednika ZAVNOS-a. Bio je učesnik Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 29.11.1943. gdje je izabran za člana Predsjedništva AVNOJ-a. Na prijedlog predsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, maršala Tita, uključen je u sastav vlade dr Ivana Subašića kao ministar ishrane i obnove šuma i ruda. Nakon formiranja Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije postavljen je za ministra kolonizacije. Kao ministar u narodnoj vladi nije se slagao sa određenim stavovima po pitanju povratka protjeranih sa Kosmeta i Makedonije. Stoga, njegovo ministarstvo biva ukinuto, a on razriješen dužnosti ministra. Sreten Vukosavljević je biran za narodnog poslanika i člana Prezidijuma Narodne skupštine FNR Jugoslavije 1945. godine. Bio je autor veoma važnog Zakona o agrarnoj reformi, takođe 1945. godine. To je period kada se Vukosavljević definitivno povlači iz političkog života i posvećuje se naučnome radu. Kao univerzitetski profesor uključuje se 1948. godine na Filozofski fakultet, a 1951. godine, kao jedan od utemeljivača sociologije u Srbiji, biva postavljen za upravnika Instituta za izučavanje sela pri Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Bio je dopisni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti.

Poimanje Bošnjaka

Veličinu i širokogrudnost Sretena Vukosavljevića možda najbolje odslikava njegov pravedni i ljudski  stav o Bošnjacima kao autonomnom i autohtonom narodu sa svekolikom tradicijom i kulturnom baštinom. On ih prije svega upozorava i upućuje kada kaže: „Ali Muslimani trebaju da imaju na umu: Niko ne može sva svoja prava očuvati u potpunosti ako nije svjestan tih prava, ako ne osjeća da ih zaslužuje, da mu nisu darovana. Ako ne može da čuva i brani svoja prava uvijek će se naći neko, makar susjed njegov, da mu ih nagriza i krnji.“ (Sandžak, br. 14, 1. oktobar1932.)

Na drugom mjestu profesor Vukosavljević se obraća svom srpskom narodu da se urazumi i pokaže toleranciju prema drugima, dodajući: „Pokušaj da se Muslimani ‹nacionalno osvijeste›, da postanu ‹Srbi muslimanske vjere› nije uspio ni malo. Ne bi uspio i da su to Srbi radili sa više širokogrudosti i dosljednosti, jer je pogrešno bio zasnovan. Nisu Muslimani nešto što nema svojih izgrađenih osobenosti, pa da sada toj nacionalno i kulturno bezličnoj masi Srbi samo dadnu obličje. Ovo mjesto koje u duši Srba zauzima nacionalno osjećanje, nije u duši Muslimana prazno, pa da Srbi treba sada da popune tu prazninu. Muslimani imaju svoju posebnu historijsku tradiciju. Ono što je u Srba osjećanje nacionalne sigurnosti, ima i u Muslimana, ali je to solidarnost sa onima koji su im slični, pa i ne govorili istim jezikom. Muslimani imaju drukčije izgrađen materijalni život i mnoga moralna shvatanja, drukčije izgrađene uredbe o cijelom ponašanju. To sve čini da se nači Muslimani osjećaju zajednicom. Ta zajednica je zatvorena i visoko ograđena. Osjećanje da je član te zajednice našem je Muslimanu dovoljno: ne osjeća neku prazninu zbog toga što nema nacionalnog osjećanja onakvog kakvo je to u drugih zajednica. Razlika među nama bila bi mnogo manja kada bi naši Muslimani bili samo zaostali iza Srba u nacionalnom razvitku. Nisu zaostali nego su drukčiji, na drugoj osnovi, na sasvim drukčiji način izgrađeni kao zajednica. Srbi treba da se odreknu, iskreno i dosljedno, svake namjere koju su imali raniji režimi da se od Muslimana stvori nešto drugo, a ne ono što su, ponajmanje Srbi muslimanske vjere. Ma koliko to željeli, to je apsolutno nemoguće postići.“ (Glas Sandžaka, br. 1, 15. juni 1944.)

Ako bi sumirali sve odlike, zasluge i podvige koje je u svom plodonosnom životu iznjedrio ovaj sandžački sin, onda bi se one mogle formulisati ovim redom: bio je, prije svega, dobar i karakteran čovjek; veliki rodoljub, plemeniti naučnik, beskopromisni i principijelni političar; hrabar i otvoren um sa vizionarskim pogledom na budućnost. Bio je Srbin, ali to mu nimalo nije smetalo da se istinski bori za Sandžak, njegov status i sandžačke građane. Bio je i ostao svijetli primjer dosljedne borbe za pravdu, jednakost i istinsku toleranciju među narodima različitih nacionalnih, vjerskih i kulturnih opredjeljenja.

Sreten Vukosavljevic je umro 9. avgusta 1960. godine u Rovinju, a sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

Autor: dr. Mustafa Fetić
revija SANDŽAK | 1. decembar 2013. | br. 174 | RevijaSANDZAK.com

Leave a comment