dr. Admir Muratović
dr. Admir Muratović

Kako bi osigurali da neće biti otpora ovakvoj odluci, u centru sandžačke autonomije, Novom Pazaru, sprovodi se pravi pogrom Bošnjaka Sandžaka. Pod optužbom „klasni neprijatelj“ i „ostaci azijatske zatucanosti“ preko 2.000 ljudi, uglavnom intelektualaca, uleme, aga i begova, trgovaca, zanatlija, jednom riječju umnih ljudi u Bošnjaka, streljano je na Hadžetu. To će ostaviti dalekosežne posljedice po sveukupni život Bošnjaka.

Period između 1945. i 1990. godine protiče u znaku borbe za očuvanje nacionalnog imena, ali i u znaku borbe protiv iseljavanja sa ovih prostora.  Prilikom prvih poratnih popisa stanovništva u Jugoslaviji, Bošnjaci su imali mogućnost da se «opredijele» kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati i sl.) ili da ostanu «neopredijeljeni». To je bila posljedica činjenice da su vladajuće snage dato povijesno stanje poslije 1945. godine  interpretirale tako da ne povrijede određene nacionalne, zapravo nacionalističke interese, prisutne u BiH i oko nje još od prve polovine XIX stoljeća. Posmatrajući iz te perspektive, sasvim je razumljivo što su Bošnjaci 1974. godine, prihvatili „kompromisno“ rješenje, pristajući na nešto što je presedan u svjetskoj praksi: da svoje vjersko ime koriste za nacionalnu odrednicu.

Dezintegracijom Jugoslavije koja je izazvana i praćena ratom i stvaranjem novih suverenih država na istom prostoru tokom 1991. godine, stvaraju se novi politički odnosi u kojima je opstanak bošnjačkog naroda doveden u pitanje. To je bio poseban izazov za novu bošnjačku elitu.

Na osnovu rezultata referenduma održanog 25, 26, i 27. oktobra 1991. godine o autonomiji Sandžaka, Skupština MNVS je na svom zasjedanju 11.01.1992. g. usvojila prijedlog o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak kao „optimalno rješenje za muslimanski narod koji je autohton na ovom prostoru”. Međutim, pored svih napora, vlasti Srbije i Crne Gore 1992. godine donose tzv. Žabljački Ustav, i Bošnjacima ukidaju jednom stečeno pravo – da su narod.  Kao odgovor na to, dana 28.04.1992. g. održana je Skupština MNVS na kojoj je izraženo neslaganje sa tim novim Ustavom i donijeta je odluka da muslimanski – bošnjački narod ne priznaje takvu državu, jer ista ignoriše njegovo postojanje.

19. jula 1999. godine BNVS usvaja Memorandum o autonomiji Sandžaka i posebnim odnosima sa Bosnom i Hercegovinom, u kojem, između ostalog, stoji da je cilj da se u okviru Savezne Republike Jugoslavije uspostavi autonomija Sandžaka, da se vlast u Sandžaku ostvaruje u skladu sa Ustavom SRJ i Ustavom Sandžaka. Bošnjaci, Crnogorci i Srbi, kao konstutivni narodi uživat će kolektivna nacionalna prava u skladu sa Ustavom SRJ i Ustavom Sandžaka.

Predstavnici ostalih političkih partija u Sandžaku, nevladinih organizacija i kulturnih udruženja usvojili su 3. decembra 2003. godine Deklaraciju o položaju Bošnjaka u SRJ, u kojoj stoji da  Bošnjaci Sandžaka, Srbije i Crne Gore čine jedinstven etnogenetski, kulturni i civilizacijski korpus zajedno sa Bošnjacima sa prostora teritorije bivše SFRJ te da se pozivaju Srbija i Crna Gora da novim ustavima riješe status bošnjačke zajednice i status Sandžaka.

Prava Bošnjaka za ministarske fotelje

Ono što je bila karakteristika ovih zahtjeva za veća prava Bošnjaka i za status regije Sandžaka jeste činjenica da su oni bivali aktualizirani i u najmračnijem periodu Miloševićeve vladavine. Međutim, što je bilo više dokumenata koji su korišteni kao platforma za rješavanje pitanja Bošnjaka u Srbiji i regije Sandžak, sve je bilo manje volje i u Beogradu i kod bošnjačkih političara za implementacijom istih. To će se najbolje ilustrovati na primjeru donošenja novog Ustava Srbije.

Vodeći bošnjački političari tog perioda, do donošenja novog Ustava 2006. godine, zagovaraju platformu po kojoj su Bošnjaci konstutivni narod, a da Sandžaku pripada autonomija. U kampanji za donošenje novog Ustava dolazi do naglog zaokreta. Najveći zagovornik ideje konstutivnosti i autonomije pozivaju Bošnjake da glasaju za novi Ustav, u vezi čije suštine su na forumima koje kontrolišu do tada konstantno iznosili negativne ocjene.

Mjesto i značaj Islamske zajednice u borbi za autonomiju Sandžaka

Islamska zajednica je u odnosu na pitanje autonomije Sandžaka i borbe za očuvanje identiteta Bošnjaka, kao naroda koji čine većinu vjernika ove vjerske institucije bila, još od samog osnivanja, suočena sa izborom: da bude sa svojim narodom a u partnerstvu sa vlastima ili da bude poltronska. 1930. godine Reisul-ulema Džemaludin Čaušević odbija da bude reis po volji kralja i podnosi ostavku. Nakon tog perioda, pa sve do 90-tih godina na čelo Islamske zajednice će biti oni koji su bili skloni kompromisima, vrlo često i na štetu sopstvenog naroda. Osnivanjem Islamske zajednice Sandžaka, dolazi do promjene takve politike. Islamska zajednica postaje svekolikiservis svojim vjernicima. Ilustracije radi: Povodom navodne ankete bijelopoljske revije  „Polje“, prenijete 6.oktobra 1999. godine u dnevnom listu “Blic”, u tekstu “Muslimani ne žele autonomiju Sandžaka”, reagovao je predsjednik Mešihata IZ-e Sandžaka, muftija Muamer-ef. Zukorlić: “Nikada nisam izrazio protivljenje rješenju sandžačkog pitanja stvaranjem autonomije Sandžak. Uvijek ću podržati sve legitimne zahtjeve ovog naroda koji pretdpostavljaju ostvarivanje nacionalnih i drugih interesa.”

Momenat kada se Islamska zajednica „umiješala“ u političku stvarnost jeste donošenje novog ustava Srbije. Suočena sa promjenom stavova bošnjačkih političara, ali i njihovim direktnim i indirektnim učestvovanjem u falsifikovanju glasanja za Ustav na teritoriji Sandžaka, pod pokroviteljstvom Muftije sandžačkog, u sjedištu Mešihata IZ-e Sandžaka,16.10.2006. godine, uz prisustvo skoro svih  političkih  partija koje djeluju na području Sandžaka, donijeta je deklaracija kojom se osuđuje ignorisanje prava Bošnjaka u novom Ustavu. Iako ova Deklaracije nije mogla bitno uticati na donošenje Ustava, ipak smisao i značaj njenog donošenja je bio veoma bitan kao jedna od platformi za dalje djelovanje.  Bolji poznavaoci prilika onoga što će se dešavati u i oko Islamske zajednice, slažu se o ocjeni da je stav Islamske zajednice oko Ustava i pomenuta Deklaracija  bila „kap u prepunoj čaši“ za režim u Beogradu, i razlog za agresiju na ovu instituciju koja će uslijediti nešto više od godinu dana kasnije.

2009. godine vlada Srbije usvaja Uredbu o statističkim regionima po kojoj se Sandžak cijepa i ulazi u sastav dva regiona. Iako su prvobitno potpisali spornu Uredbu Ugljanin i Ljajić kasnije se protive realizaciji iste pravdajući se time da nisu pogledali dokument prije stavljanja parafa.  Islamska zajednica u vezi sa novonastalom situacijom pokreće još jednu inicijativu te na sastanku predstavnika bošnjačkih organizacija, ustanova i institucija, te predstavnika u državnim organima, održanom u Novom Pazaru 04.07.2009. godine, usvojena je DEKLARACIJA  kojom se zbog činjenice da manjkavosti Ustava Republike Srbije doprinose nepoštivanju ljudskih i manjinskih prava, od nadležnih državnih organa zahtijeva pokretanje procedure promjene Ustava u skladu sa Deklaracijom bošnjačkih političkih stranaka iz oktobra 2006. god. Također je Deklaracijom zatraženo da se u skladu sa principima i standardima evropskog regionalizma u procesu decentralizacije i regionalizacije Srbije, u budućim ustavnim i zakonskim rješenjima uvažavaju osobenosti regije Sandžak, što podrazumijeva njenu cjelovitost sa sjedištem u Novom Pazaru.

Nekoliko dana poslije ovoga skupa, BNVS u prošlom sazivu, kojem je još 2007. godine bio istekao mandat, donosi svoju deklaraciju, u kojoj se, između ostalog, naglašava da su država Srbija i njene organizacije i ustanove u prethodnih nekoliko godina uložili značajne napore na poboljšanju i unapređenju položaja i prava sandžačkih Bošnjaka u Republici Srbiji.

Nakon što je na izborima za Bošnjačko nacionalno vijeće u junu 2010. godine ubedljivo pobijedila lista Bošnjačke kulturne zajednice, koju je predvodio Glavni muftija IZ-e u Srbiji, -f. Zukorlić, te pokušaja Ministarstva za ljudska i manjinska prava da ospori realizaciju izborne volje Bošnjaka, suočeni sa činjenicom da se to isto želi primijeniti i kada su u pitanju vjerska prava muslimana, na zasjedanju Bošnjačkog nacionalnog sabora, na kome su učestvovali predstavnici organizacija, ustanova i institucija koje okupljaju Bošnjake, u organizaciji novoformiranog Bošnjačkog nacionalnog vijeća, u Novom Pazaru, dana 14.07.2010. godine, usvojena je DEKLARACIJA kao platforma u razgovorima sa predstavnicima vlasti u Beogradu na putu rješavanja pitanja Sandžaka i Bošnjaka koji žive na ovim prostorima. Deklaracija, između ostalog predviđa da su Bošnjaci konstitutivni narod u Srbiji, te da u cilju afirmacije rješavanja statusa regije Sandžak, kroz proces decentralizacije Srbije, Sabor formira odbor za obnovu Narodnog vijeća Sandžaka. Nešto kasnije ovo tijelo formira i odbor za obnovu sandžačke autonomije.

Bitan momenat u rJešavanju pitanja sandžačke autonomije svakako je i sporazum objelodanjen 2010. godine, potpisan 2006. godine,  između DPS Mila Đukanovića i Bošnjačke stranke. U sporazumu potpisanom  23.03.2006. godine, uoči referenduma o nezavisnosti Crne Gore, u tački 4. koja se odnosi na Sandžak stoji: «Sandžak vidimo kao multietničku, multikonfesionalnu, prekograničnu regiju sa transparentnom granicom, koja bi bila most spajanja, a ne zid razdvajanja Srbije i Crne Gore.”

Sandžačke perspektive

Zbog činjenice da samo Bošnjaci na prostoru Balkana nemaju svoju matičnu državu, koja bi štitila njihova individualna i kolektivna prava, s obzirom na njihovo bolno i tragično historijsko iskustvo, i to da je nad njima izvršeno 11 genocida, zaključno sa onim u Srebrenici, neophodno je iznaći mehanizme kako bi i oni bili uvjereni da mogu računati na izvjesniju budućnost. Okvire zaštite individualnih i kolektivnih prava Bošnjaka, kao i statusa regije Sandžak treba tražiti u okviru evroatlanskih integracija države Srbije i Crnoj Gori, posebno u procesu njihove decentralizacije i demokratizacije. Ignorišući značaj kapitalnih projekata: Islamske zajednice u Srbiji, Internacionalnog univerziteta, Bošnjačkog nacionalnog vijaća u Srbiji, koji su svi, u osnovi, integristički, koji ne ostavljaju prostora za sumnju da se iza zahtjeva za autonomijom „krije secesija“, režim ozbiljno rizikuje.

Da zaključimo: autonomija Sandžaka nikada nije bila izvjesnija i realnija opcija. Sandžak je ponovo postao nezaobilazna tema svih regionalnih konferencija, kakva je prije neki dan završena u Karađorđevu. Sandžak ima sve uslove da u procesu evropskih integracija zemalja Balkana, dobije status moderne, multietničke evropske regije. Pitanje autonomije Sandžaka je ekonomsko, političko, nacionalno, ali i je ono, iznad svega, pitanje opstanka ili nestanka sa ovih prostora.

Dva su osnovna razloga zašto Sandžak treba da povrati svoju atonomiju:

Prvi: pravo na samoopredeljenje iskazano na Referendumu o autonomiji 1991. godine, na kojem je preko 90 % Bošnjaka glasalo ZA.

Drugi: Režimi u Beogradu i Podgorioci su – ignorisanjem zločina počininjenih od strane pojedinih pripadnika istih, za vrijeme Miloševića, Bulatovića, Ćosića i Đukanovića: Štrpci, Sjeverin, Bukovica, Kukuruzoviće i dr, policijskom torturom nad Bošnjacima Sandžaka 1993, 1994. godine, agresijom na Islamsku zajednicu za vrijeme režima Koštunice, osporavanjem izborne volje u procesu izbora za BNV, čestom zloupotrebom jedinice Žandarmerije u Sandžaku, angažovanjem u sve navedene svrhe sebi lojalnih i poslušnih Bošnjaka za vrijeme Tadića –izgubili pravo da samostalno upravljaju ovom teritorijom.

Što se tiče Sandžaka, on će imati onakav položaj za kakav se izjasne njegovi slobodno izabrani, autentični predstavnici i narodi koji na ovom prostoru žive.

(revija SANDŽAK | 10. april 2014. | br. 178 | RevijaSANDZAK.com)

Leave a comment