Historija duhovnog stvaralaštva čovjeka je stara koliko i čovjek, jer ljudsko biće, pored potrebe da stvara materijalna dobra, najprije radi opstanka, a kasnije radi uživanja u njima izražavalo je svoja unutrašnja osjećanja od najstarijeg vremena. Zato historija ljudskog društva obiluje bogatstvom duhovnog i intelektualnog stvaralaštva koja su unaprijedili i uljepšali život čovjeka, ali dugo vremena takvim stvaraocima nije bilo priznato autorsko pravo, već samo određene privilegije. Tek od početka 18. vijeka možemo govoriti o autorskom pravu kao zasebnoj pravnoj disciplini.
Prve slike u historiji čovječanstva stvorili su lovci iz kamenog doba, koji su na zidovima pećina prikazivali svoje okruženje, a najčešće likove divljih životinja koje su lovili. Homo sapijens je lovio životinje svojim rukama i onim što mu se našlo pri ruci, toljagama ili oružjem od grubo obrađenog kamena. To su bile slike konja, jelena, irvasa, divljih goveda i dr.
Naučno je utvrđeno da su pećinske slike i reljefi iz paleolita nastali prije 20.000 godina p.n.e., a u Evropi prije 10.000 godina, ponajprije na sjeveru kontinenta i na Iberijskom poluostrvu. Tako je npr. slika bizona u pećini Altamiru, nastala prije 12.000 godina p.n.e. Smatra se da su pećinske slike sačuvane zbog boje kojom su slikane, a pravljene su od odredjene vrste zemlje i zivotinjske masti.
Praistorijski čovjek je pokušavao da slikom izrazi životinjski svijet kojim je okružen. Slike je crtao prstima ili grubim četkama napravljenim od životinjske dlake, a skulpture je pravio od roga, slonovače, kostiju, kamena i ilovace.
U neolitu je poslije ledenog doba, a to je period 9.000 – 8.000 p.n.e. klima postala umirenija, a uslovi života i rada podnošljiviji, pa su obrade materijala postali drugačiji. To je vrijeme izumiranja velikih životinja, a zbog lutanja životinjskih krda u potrazi za hranom, nastao je i nomadski život lovaca. Ljudi su pronašli novu tehniku obrađivanja kamena, pa je kameno oruđe postalo uglačano. U neolitu dominira upotreba ilovače (arheološkim istraživanjima pronađeni su mnogi predmeti od pečene ilovače, ukrašene raznim šarama) za izradu grnčarije za domaćinske potrebe, koja se u početku obrađuje kao sirov materijal, a kasnije pečena na otvorenoj vatri.
Pećine zamjenjuju kolibe izrađene od pruća, najčešće na vodi, koje su naslanjale na pobodene stubove. Izrađuju se uklesani reljefi na stijenama (na lokacijama Valkamonike i Alpi Maritime u Italiji pronađene su stijene sa uklesanim reljefom.), a u ranom bakarnom dobu izrađuju se stilizovane figure ratnika naoružanih bodežima.
U juznoj Evropi podizani su menhiri, veliki, uspravno postavljeni kameni blokovi ukopani u zemlju, a na Apeninskom poluostrvu srećemo stećake, tj. kulture isklesane od kamena u kojima se razaznaju ženske i muške figure.
U bakarnom dobu upotrebljava se bakar kao materijal za izradu različitih figura, naročito u pokrajinama Italije, Alto Adiđe, kao i na području između Ligurje i Toskane.
U Velikoj Britaniji pronađena je megalitska građevina Kromleh Stounhendz, za koju naučnici vjeruju da je posvijećena Suncu, jer su kameni blokovi postavljeni tako da prate izlazak i zalazak Sunca.
Prve velike civilizacije nastale su na obalama Nila u Egiptu i Tigra i Eufrata u Mesopotamiji.
Svakako, najznačanije egipatske građevine su Velike piramide, koje su predstavljale ustvari grobnice najstarijih faraona u kojima će duša umrlog faraona živjeti vječno i tako sacčvati njihovo tijelo. Ogromni granitni blokovi zatvarali su ulaz u grobnicu piramide. Piramide su građene za života faraona i iziskivale su ogromna materijalna sredstva i rad stotine hiljada robova. Najveća piramida je posvijećena faraonu Keopsu i smatra se jednim od sedam svjetskih čuda antickog svijeta. Također su poznate i piramide njegovih nasljednika, Kefrena i Mikerinosa.
Egipćani su gradili velike nekropole, naročito u Tebi, koja se nalazi na zapadnoj obali Nila, u kojima su sahranjivane supruge faraona i uža rodbina. Po ljepoti se izdvaja grobnica kraljice Nefertari. Sve to pokazuje da su u Egiptu postojali arhitekte, koju su u cjelosti osmišljavali monumentalne građevine. Svi ovi objekti su ukrašavani raznim crtežima, uglavnom religioznog sadržaja. Crvena boja je dobijena od oksida gvozđa, a bijela mljevenjem minerala kalcijuma, plava i zelena boja su prve sintetičke egipatske boje koje su dobijene pregorevanjem minerala bakra. Crna boja je dobijena od čađi drvenog uglja, dok se žuta boja dobijala mljevenjem i miješanjem žutih mineralnih pigmenata i oksida gvozđa.
U Mesopotamiji Sumerci su krajem III milenijuma izgradili svoje gradove od glinenih opeka pečenih na suncu. Tada je nastao Vavilon, na obali Eufrata, poznat po raskošnim građevinama i visećim vrtovima.
U Mesopotamiji su nastali zodijački znaci, koji proijeklo vode iz Vavilonske kulture, jer su astronomi i astrolozi poznatiji pod imenom Kaldeji, dijelili nebo na 12 segmenata i 12 znakova, u kojima grupe zvijezda obrazuju likove životinja i mitskih heroja, sto je ostalo do današnjih dana.
Sve te građevine, crtezi i figure prestavljaju autorska djela, mahom nepoznatih majstora, iako su po njihovim izvanrednim kreacijama prepoznate epohe, sto jasno pokazuje, da niko, pa ni faraoni, carevi i kraljevi nisu mogli spriječiti ispoljavanje snage čovjeka i njegovih inspiracija.
Na lokalitetima pored velikih rijeka podignuta su monumentalna umjetnička djela koja su arheološkim istraživanjima otkrivena i sačuvana do današnjih dana.
U antičkom dobu dolazi do snažnog razvoja književnosti i umjetnosti, naročito u Grčkoj i Rimu. Smatra se da su književnici i umjetnici bili uvaženi članovi društva i mnogi od njih su uživali povlašćeni status.
Grčka kultura je značajna osnova za nastanak brojnih umjetničkih djela u čitavom svijetu. Tako je poznat drevni mit o Minotauru i njegovoj ogromnoj životinjskoj snazi, prikazan kao pola čovjek, a pola životinja. U arhajskom i klasicnom periodu nastaju brojna vajarska djela muškaraca i žena, sportista, junaka, urađenih od strane poznatih vajara Mirona, Polikleta, Lizipa, Praksitela i dr. Postojala je težnja grčkih umjetnika da od ljudske figure stvore simbol mnogih božanskih ili nadljudskih osobina. Nago muško tijelo, poznato kao herojski akt bilo je istovremeno simbol savršenog čovjeka. Sa društvenim, ekonomskim i vojno-političkim razvojem u Grčkoj se razvija arhitektura izgradnjom raznih građevina, hramova, trgova i pozorišta, poput atinskog akropolja, hrama atene Nike, Partenona i mnogih drugih, koji su afirmisali vajara Fidija, Kalikrata i dr.
Za vrijeme Rimske imperije veliki trag je ostavila Ertruska umjetnost i kultura, naročito u izgradnji vijadukta, akvadukta, amfiteetata, pozorišta, foruma, skulptura, stubova i slavoluka. Svakako najpoznatiji emfiteatar je Koloseum kao tipicno rimski izum, koji je imao 45.000 sjedišta i jos 5.000 za stajanje, Njegova spoljasna fasada je visoka 50 m, a dobar dio krova bio je prekriven platnom radi zaštite od sunca.
Za vrijeme imperatora Avgusta umjetnici su bili svrstani u tri grupe, zavisno od funkcije koju su obavljali u drzavnom aparatu. Ne može se govoriti o imovinskim ovlašćenjima književnika, umjetnika i filozofa, ali su zasigurno uživali određena moralna prava. Vremenom su umjetnici i pisci nagrađivani honorarom za svoj rad od strane vladara ili bogatih gradjana po čijoj je narudžbini urađeno umjetničko ili književno djelo. Takva nagrada je preteča današnjih autorskih honorara. Poznat je bio Mecena, visoki državni činovnik za vrijeme Avgusta kao zaštitnik umjetnika i književnika-pjesnika, po čijem imenu se danas označava lice koje pomaže književnike i umjetnike.
Autorska djela su se morala obilježiti njihovim imenom, jer se pod plagijatom smatralo objavljivanje tuđeg djela pod svojim imenom, što se pripisuje rimskom pjesniku Marcijanu, koji je plagijatore (plagiarus) nazivao „kradljivcima ljudi“.
U antickom dobu bilo je razvijeno umnožavanje knjiga na egipatskom papirusu. U tu svrhu su se naročito bavili bibliopolipi i librarijusi.
Bibliopolipi su u Rimu imali ulogu izdavača. Umnožavanje knjiga u bibliopolipima odvijao se na relaciji autora i bibliopolipa, tako što bi autor predao svoj rukopis vlasniku bibliopolipa, a ovaj bi, angažovanjem robova-prepisivača taj rukopis umnožavao u više primjeraka i kasnije se tako umnožena knjiga prodavala.
Pored prodaje knjiga u bibliopolu su se organizovale književne rasprave i prodaja knjiga.
Librarijusi su se takođe bavili umnožavanjem rukopisa, ali po narudzbini određenog lica. U to vrijeme autor umjetničkog djela nije uživao autorsko pravnu zastitu, jer bi on predajom rukopisa bibliopolu gubio pravo svojine, pa bi vlasnik rukopisa postajao bibliopol. Autor rukopisa je imao samo čast da se njegovo djelo umnoži i prodaje, jer nije imao nikakvu autorsku naknadu, osim honorara koji bi mu dao bibliopol. Kasnijim razvojem Rimskog prava autoru se priznaje pravo na zaštitu njegovih moralnih ovlašćenje (u potklasičnom rimskom pravu autor je imao pravo tužbe zbog uvrede časti – actio uniuriarium).
Za razliku od duhovnog bogastva čovjeka i naroda koje smo pokusali ukratko prikazati, autorsko pravo kao zasebna disciplina nastaje znatno kasnije i sastoji se od prava na korišćenje autorskog djela, sve u zavisnosti od tehničko-tehnoloških uslova za masovno umnožavanje autorskih djela, a samim tim i ekonomskog interesa za njihovo iskorišćavanje.
Prema tome, iako su antički stvaraoci bili veoma maštoviti i produktivni, njihova autorska zaštita nije pravno postojala mada su uživali neredovnu, materijalnu i moralnu zaštitu za života.
Tek je Rimsko pravo ustanovilo tužbu – actio iniuriaria za zaštitu autorskog djela ako je ono saopštavano javnosti na nedostojan način.
Epohalan značaj za nastanak autorskog prava nastaje sa Gutenbergovim pronalaskom štamparije (1450. godine), koji je omogućio masovnu upotrebu autorskih djela u gradovima Evrope.
Kao i antička pravna misao, tako i srednjovjekovni pravnici, nijesu razlikovali autorsko djelo od tjelesnih dobara, vec je autorsko djelo poistovjećivano sa tjelesnim dobrom.
Početkom XVI vijeka počinje razlika između štampara koji su prvi izdali određeno književno djelo od onih koji su to djelo preštampavali, pa se osnovano postavilo pitanje zaštite autorskog djela. U tom pravcu, feudalni vladari su bili primorani da dodjeljuju privilegije pojedinim autorima koje su bile privremenog karaktera.
Kasnije, pored štampara, pojavili su se izdavači i urednici, pa su priviliegije obuhvatale i njih, tako da su uporedo sa štamparskim postojale i izdavačke privilegije.
Ako bi autor ujedno bio i izdavač svog djela, onda se privilegija mogla dati i autoru. U uslovima feudalnog načina privređivanja, privilegije su bile monopol zanatskih i trgovačkih udruženja (cehova i gildi), a samo vladar je mogao davati privilegiju izvan njihove nadležnosti.
Samim tim vladaoci su kontrolisali rad autora, štampara i izdavača. Iako su privilegije štitile imovinska ovlašćenja autora, bilo je slučajeva da su vladari mogli dati i privilegiju za zaštitu moralnih ovlašćenja autora, kako bi djelo sačuvali od izmjena i prekrajanja. Ako bi se desilo da je neko osakatio autorsko djelo, raznim nedopuštenim prekrajanjima, aktualna vlast je mogla konfiskovati cijelo izdanje. Sve je to bila posljedica škole prirodnog prava o inelektualnoj svojini, koju su zastupali poznati mislioci Volter, Lok, Fihte, Sopenhauer, Hegel idr.
Za historijat autorskog prava od značaja je pomenuti Zakon o monopolima koji je 1623 godine odobrio Engleski Parlament, a donio ga je engleski kralj Jakov Stjuart I kojim su zabranjeni svi monopoli, osim privilegija koje su dodijeljene pravim pronalazačima. Već tada, izdavači su morali da registruju svoj izdavački poduhvat preko registra – gilde, predajom dva primjerka knjige.
U Engleskoj je donijet prvi zakon o autorskom pravu, poznat kao Zakon kraljice Ane iz 1709. godine koji je važio skoro dva vijeka, sve do 1911. godine. Po njemu je autor bio izvorni nosilac prava na štampanje i izdavanje svog djela. Zaštita je trajala 14 godina od prvog izdavanja i mogla je biti produžena jos za 14 godina ukoliko je autor jos bio živ.
Kraljevski sud Engleske podržao je prirodno-pravni koncept shvatanja intelektualne svojine, shodno common law-u, i to samo do prvog izdavanja djela, a poslije toga, zaštita se pružala na osnovu pisanog zakona. Takva zaštita u Engleskoj je trajala sve do 1911. godine, do kad je važio Zakon kraljice Ane, s tim što se morala obaviti registracija djela za deponovanje primjeraka djela. Od tada, englesko pravo napušta copyright i priklanja se koninentalno-pravnom sistemu autorske zaštite, na osnovu Zakona o autroskom pravu iz 1956. godine.
Sličan put zaštite prava autorskog djela, bio je u Francuskoj, u kojoj su najveći broj privilegija zadržavali pariski izdavači. Po jednoj kraljevskoj uredbi iz 1777. godine, autor je sticao privilegiju sa neograničenim trajanjem za izdavanje svoga djela i ista prestaje njegovom smrću. Međutim, sa Francuskom buržoaskom revolucijom ukinute su sve privilegije, pa je pitanje zaštite autorskog prava zasnovano na doktrini prirodnog prava o intelektualnoj svojini kao „najsvetijem“ obliku svojine.
Prema propisima donijetim 1771. i 1773. godine, autoru je priznato isključivo pravo na javno saopštavanje svoga djela, ali ograničeno za života autora i pet, deset godina poslije njegove smrti.
Francuska donosi Zakon o književnoj i umjetničkoj svojini 1957. godine, kojim se prikljanja kontinentalnom sistemu autorskog prava.
Prirodno pravna shvatanja autorskog djela i sistem privilegija u Njemačkoj, nešto je drugačijeg sadržaja, naročito poslije zaključenja Vestfalskog mira 1648. godine.
Zbog razuđenosti i složenosti njemačkog carstva, autori i izdavači su morali da pribavljaju veliki broj privilegija, sto je u mnogome otežavalo trgovinu knjigama, tim prije sto su privilegije nisu izdavali stranim izdavačima, tako da su oni djelovali bez zaštite.
Njemačka pravna nauka je tek krajem XVIII vijeka jasno razlikovala koncept intelektualne svojine po kome se autorsko djelo tretira kao nematerijalno dobro od knjige kao tjelesnog primjerka tog djela. Tada se donose i propisi o autorskom pravu, koji su autoru priznavali pravo na objavljivanje i umnožavanje svoga djela u trajanju od trideset godina. Takav koncept se kasnije proširio na cijelu teritoriju njemačke savezne države, jednim propisnom iz 1841. godine.
U Kraljevini Jugoslaviji Zakon o zaštiti autorskog prava donijet je 1929. godine, s tim sto je prije toga na području Slovenije, Dalmacije, Istre i BiH važio austrijski zakon o autorskom pravu iz 1885. godine, a na podrucju Hrvatske, Slavonije, Međumurja i Slavonije važio Ugarski zakon o zaštiti autorskog prava iz 1884. godine, dok Srbija i Crna Gora nisu imale svoje propise.
Smatra se da je zakon o zaštiti autorskog prava iz 1929. godine bio urađen u skladu sa najmodernijim teorijskim i zakonodavnim dostignućima Evrope, pa je Kraljevina Jugoslavija 1930. godine pristupila Berlinskoj konvenciji.
Poslije Drugog svejtskog rata Jugoslavija donosi svoje propise po ugledu na sovjetsku drzavu. Tako je prvi zakon o autorskom pravu iz 1946. godine, (stupio na snagu 12. juna 1946. god) po mnogim svojim odredbama, bio u suprotnosti sa Berlinskom konvencijom. Ovaj zakon nije riješio na zadovoljavajući način brojna autorsko-pravna pitanja kao sto su položaj autora filmskog djela, položaj autora djela stvorenog u radnom odnosu, zatim autorsko pravo na zbirkama i dr.
Nakon sukoba Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom i ratifikacije Briselskog revidiranog teksta Beranske konvencije iz 1948. godine, donijet je novi zakon o autorskom pravu 1957. godine. (stupio na snagu 11. 10. 1957. god).
Usvajanjem saveznog Ustava iz 1963. godine, nametalo je potrebu donošenja novog zakona o autorskom pravu iz 1968. godine (stupio na snagu 10. 08. 1968.god) u koji su unijeta nova uporedno pravna shvatanja o autorskom pravu, sa značajnim ustavnim promjenama u SFRJ. Isto tako bolje i jasnije su regulisana pitanja zaštita prava autora kinematografskog djela i raspolaganje autorskim djelom od strane društvene zajednice. Također su jasno regulisana pitanja autorskih ugovora.
Četvrti zakon o autorskom pravu donijet je 1978. godine (stupio na snagu 22.04.1978. god), kojim su saobražene promjene koje je donio Ustav iz 1974. godine. Bio je to moderni zakon jer je sadržavao sva dostignuta svjetska teorijska i praktična saznanja čemu je poseban doprinos dao akademik Vojislav Spajić.
Sa slomom SFRJ i nastankom informatičke revolucije inovirani su autorsko-pravni propisi, pa je SRJ kao nasljednica SFRJ donijela novi Zakon o autorskim i srodnim pravima 1998. godine, kojim se autorsko pravna materija usklađuje sa svim modernim evropskim i svjetskim tekovinama, proširuje broj srodnih prava i obezbjeđuju uslovi za efikasnu sudsku zaštitu autorskog prava.
Državna zajednica Srbija i Crna Gora donijela je Zakon o autorskim i srodnim pravima 2004. godine, radi brže integracije u međunarodne pravne tokove i prijema u Svetsku trgovinsku organizaciju kao i bolje zaštite prava intelektualne svojine.
Poslije prestanka Drzavne zajednice, Republika Srbija je kao samostalna država donijela svoj Zakon o autorskim i srodnim pravima 2009. godine, kojim se pored svih dostignutih standarda jasnije propisuju uslovi u oblasti kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava i ustanovljava Komisija za autorska i srodna prava.
Ekonomski, oblast koju pokriva autorsko pravo je najbrže rastući dio privrede: na primjer, u privredi SAD su nematerijalna dobra, u koja spada i autorsko pravo, iznosila 70% korporativnih dobara, dok su kompanije povezane sa autorskim pravima najbogatije kompanije (Microsoft, Google i dr.). Zaštita autorskog prava je civilizacijska, ali i pragmatično ekonomska potreba Republike Srbije, naročito, jer je zbog izuzetno lošeg stanja dugo poslije 2000. godine bila na listi zemalja kojima su pretile ekonomske sankcije zbog grubog kršenja autorskog prava. (U Srbiji je i danas na snazi Zakon o posebnim ovlašćenjima radi efikasne zaštite prava intelektualne svojine, Službeni glasnik RS RS 46/06, čije su odredbe delomično derogirane novim Zakonom o autorskom i srodnim pravima). Zaštita autorskog i srodnih prava je obaveza Srbije po Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, dok se u postupku pregovora o članstvu u Evropskoj Uniji jedno od ukupno 35 poglavlja odnosi se samo na intelektualnu svojinu shodno Zakonu o autorskom i srodnim pravima i sto on treba da podstakne i omogući.
Konačno, Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPs sporazum) je jedan od tri ključna sporazuma na kojima počiva Svjetska trgovinska organizacija, u čije članstvo Srbija želi da uđe. Uređivanje stanja u vezi autorskog i srodnih prava za Srbiju je, stoga, jedan od najvažnijih zadataka u izgradnji zdravog i privlačnog privrednog ambijenta, što su ciljevi kojima se težilo donošenjem novog Zakona o autoskom i srodnim pravima.

Prof. dr. Sefer Međedović, Revija Sandžak, broj 185.

Leave a comment