Prvi je radni dan za škole u mom gradu posle produženog zimskog raspusta. Svi znamo i zašto je taj raspust i produžen.
Stižem po običaju malo ranije ispred predškolske ustanove na Hađžetu, da uzmem svoje dijete. Hladno je. Mrak je. Snijeg tiho pada.
Sjetih se svojeg školovanja. Sjetih se zbog toga što dva roditelja glasno razgovaraju o tome kako im je dijete kazalo da mu je jutros bilo hladno u školi. Nema grijanja. Da su ozebli. Ja slušajući to, u redu gdje zajedno čekamo naše najmilije, okrećem se ka njima i kažem im, glasno, “Vi ne volite svoju djecu”. I to ponovim nekoliko puta. Svi se okreću ka meni. Svi su to čuli, a ja ponavljam “Vi ne volite svoju djecu”. Čovjek poblijede. Kaže: “Da, upravu je, mi ne volimo svoju djecu”. Njegov sagovornik, dodaje: “Pa šta da radimo, nemaju za grijanje”. Ja odgovaram: ” Novac za škole stiže gradovima i općinama iz državnog buđžeta. Imaju novca za pjevače, a nemaju za osnovne uvjete, za normalo školovanje naše djece. Kako šta da radite, borite se za svoje dijete i ne čekajte da se neko drugi bori za vas”.
Vidim da sam se i ja, a i ostali roditelji uzbudili. Odlučujem da se ušutim. Dosta sam kazao. Ali u sebi nešto razmišljam, zašto taj roditelj nije ušao u školu sa svojim djetetom, škola je javna ustanova, pa da se i sam uvjeri, pa da i sam vidi gdje šalje svoje dijete, kome i gdje ga ostavlja. Valjda smo tako “dresirani” da ne smijemo ništa da znamo, pitamo, učinimo…
I tako dok se smirujem sjetih se restrikcije struje, mraka u školi, sjetih se da je i meni bilo hladno kad sam išao u školu. Sjetih se i ovih ratova. Svašta nešto se sjetih. To u trenutku prekide glas neke druge učiteljice, jer je “naša” u bolnici. “Mehmed” – ja se trgoh i javih. Preuzeh dijete. Vratih se u realnost.
Stigosmo kući, i kao po običaju, pregledah razne infomativne internet portale. Zapazih, za naš grad udarnu vijest, sliku, nekih vojnih oklopnih vozila koja su prošla gradom. I svatih da ni ja ne volim svoje dijete. Svatih da i njega čeka neka sudbina slična mojoj. Neki novi ratovi. Svatih da sam trebao i ja, kao što su moji drugovi koji su odavno otišli, da odem… Ali gdje?

Piše: Senadin Halitović, Revija Sandžak 189. broj

Leave a comment