Reagiranje – za glasilo “Srpski književni list” – Beograd

Odgovor na tekst “Truli plodovi ‘bosanskog duha’ Tunje Filipovića”, autora Staniše Tutnjevića, “Srpski književni list”, maj-juli, Beograd, str. 2, 2017.

Veoma smo iznenađeni sadržinom i strukturom teksta, Staniše Tutnjevića, publiciste i nekadašnjeg Sarajlije, koji je na čitavoj jednoj “ponjavi” lista Srpskog književnog lista, nastojao da udovolji interesima nacionalista, kako bi se pokazao kao veliki znalac prilika u Bosni i Hercegovini i kuda idu tokovi “bosanskog duha”, kako on naziva akademika M. Filipovića “Tunjo Filipović”!
Jasno, na samom početku želimo ukazati, na jednu činjenicu, bez obzira što nitkog ne želimo učiti, kako želi misliti, ali svakako nedopustivo je u javnoj komunikaciji da se netko ko ima svjetsko ime, kao što je to slučaj sa akademikom Muhamedom Filipovćem (1929), da se polemičar obraća mahalskim zlonamjernim jezikom. Prije svega, želimo čitatelje da obavijestimo, da ne znamo koji je pravi povod ovom člankopiscu, da upotrebljava porodični nadimak akademika Muhameda Filipovića, jednog, ne samo vodećih filozofa sa prostora ex-Jugoslavije, nego i svijeta danas. Jasno, ako netko želi, kao dežurni analitičar, da javno polemizira, veoma je neukusno da to čini sa upotrebom privatnih nadimaka.
Kao pisac i filozof koji respektira kulturu i duhovnost svih naroda svijeta, koji je posebno istraživao niški filozofski krug, beogradski filozofski krug, te vojvođanski filozofski krug, smatram da imam dovoljno argumentacije i autroiteta, da kažem javno, da autor spomenutog priloga, Staniša Tutnjević, nije u pravu da stvaralaštvo jednog doajena filozofije i nenadmašnog polemičara akademika M. Filipovića, njegovu djelatnost, da naziva “trulim plodovima”. Zbog čega on to radi, mogu samo da odgovorimo izrazom, zbog predrasuda i blasfemija?
Da podsjetimo, Filipovićev esej, “Bosanski duh u književnosti – šta je to?”, zbog čega je časopis “Život” uređivao legendarni pisac Meša Selimović (bio zabranjen javno bez ijednog argumenta). Poznata je činjenica da bosanski duh je fenomen i da postoji kao univerzalna kategorija mišljenja i življenja i da je nije izmislio akademik Mahmutćehajić, niti legendarni liberal Zulfikarpašić, već taj duh postoji više od jednog milenijuma, ne samo od vremena Kulina Bana, već i ranije, kao i kasnije od mislilaca, među kojima su posebno značajni Hasan Kafija Pruščak (1545-1615), zatim Uskufi (1584-1644), Mustafa Ejubović (1651-1707), Šejh Mehmed Užičanin (1690-1750), Sabit Užičanin (1650-1712), Ahmed Gurbi Baba (1680-1760), sve do Mehmeda Bošnjaka (oko 1570-1644, autor kultne filozofske knjige “Gradacija bitke”), dr. Mirze Safvet-bega Bašagića (1870-1934) i drugi.
Naravno, uz eminentne bošnjačke filozofe i duhovnjake, prije svega Ferida Muhića (1943), Rasima Muminovića (1935-2012), Nerkeza Smailagića (1927-1985), Abdulaha Šarčevića (1929), Arifa Tanovića (1925-2010), Kasima Prohića (1937-1984) i drugih velikana duha Bosne, ime akademika Muhameda Filipovića je na posebnom mjestu. Da podsjetimo, 80-ih godina prošlog stoljeća, otvoreno je rekao partijskim ideolozima, da se on osjeća fundamentalistom. A onda je pojasnio, bavim se Hajdegerovom fundamentalnom ontologijom. Time je nepismene ideologijske poltrone zbunio i bacio u ambis ćorsokaka.
Danas, kada postoje brojna otvorena pitanja literature, a među kojima je ta dilema, vezana oko Andrića, čiji je pisac i koje su njegove elevantne estetske i etičke vrijednosti, u prevrednovanju duha, još nije sve jasno iskrastilizirano. Da li je to pisac hrvatski, bosanski ili srpski? Uopće nisam opterećn, ko sve Andrića prisvaja, pa i oni koji prisvjaju legendarnog i bošnjačkog pisca Mešu Selimovića. Po mom dubokom uvjerenju, važno je da pisci imaju svoje čitatelje. Postoji li pisac i kritičar koji će osporiti djelo “Kameni spavač”, legendarnog Maka Dizdara? Nećemo čekati odgovore, ali kao što i priliči ostaje nam da kažemo, da su Mak Dizdar, Selimović i mnogi drugi bosanski pisci, prije zaslužili Nobela, prije Andrića, kao što su i brojni srpski pisci, među kojim Crnjanski, Tišma, Pekić, su zaslužili Nobela, nego Andrić, kao i eminentni hrvatski doajeni britkog stiha Krleža, Tin Ujević, Marinković, trebali su dobiti Nobela, ali je ocijenjeno, da su previše humanisti!
Tako i u ovom slučaju, mnogo se Tunjević zabrinuo za Andrića, pisca i studenta koji kada je studiora u Beču, stanovao u istoj ulici sa Hitlerom i Brozom. Ništa nije čudno, što je i služio diplomatskim interesima, nekadašnje profašističke jugoslavije, Drugi svjetski rat je proveo u Beogradu, gdje je neometano pisao, pod zaštitom gestapoa, a zatim komunista. Nikad Andirć svoje stanovište nije pojasnio, već je šutio kao riba u vodi! Zato se pitam, zašto mora biti kriv akademik Filipović, što je neki neodmjereni bandit rušio Anrdićevu figuru u Višegradu. To nije bila narudžbina akademika Filipovića.
Na koncu, bio bi sretan, ako bi ovaj prilog pomogao gospodinu Staniši Tutnjeviću, ne da ublaži svoje stavove prema bosanskom duhu i akademiku Filipoviću, već da ne baca ljagu na Bosnu i Hercegovinu, kao državu, od koje bi mogla Europa da nauči, kako se francuski suvremerni filozof izrazio Anri Bernar Leyi. Zato, našem sugovorniku Tutnjeviću, savjetujem, da ne priziva razne duhove, ako to nastavi stalno ćemu se javljati i u snu i u javi bosansku duh pred sobom i nad sobom, a on neće znati zašto. Moja poruka bi bila, kako gospodinu Staniši Tutnjeviću i svim čitateljima dobrim i učenim ljudima da budemo riješeni voditi dijalog i razgovorati o budućem mišljenju, na humanim temeljima naših tradicija i sa dužnim uvažavanjem. Zato, postavljam jedno pitanje, tko bi u Srbiji razgovarao sa mojom malenkošću, ako bi najveće srpske mislioce, B. Petronijevića, B. Šešića, M. Životića i druge, nazviao umjesto pravim imenima, nadimcima. Nadimci su bili i ostali kamen spoticanja i uvrijedljivog odnosa među ljudima i grupama.
S poštovanjem,

Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 192.