Društvo sa kojim ne možeš propasti
Čovjek je kompleksno stvorenje čiju ličnost grade njegova životna iskustva. Kreirani smo iz mnoštva raznih doživljaja i situacija, koje u spoju sa našom jedinstvenošću prave naš karakter. Ako bismo željeli biti još precizniji, onda možemo reći da je naša reakcija na doživljaje i životne situacije ustvari naš karakter, jer primjećujemo da isti događaji različito djeluju na ljude. Obzirom da je čovjek sklon narcisoidnosti i samoumišljenosti, samim tim mu je teško da ima realan sud o sebi, već mu uvijek vlastito ponašanje izgleda opravdavajuće i ispravno. Zbog te činjenice čovjek često zanemaruje mišljenja drugih o sebi zaboravljajući da je u velikoj mjeri onakav kakvim ga drugi doživljavaju. Različiti ljudi u različitim okolnostima stiču različit sud o tebi, te je zbog toga čovjek osoba sa više lica.
Mnogo je načina da realno procijenimo sebe i svoje pravo lice, ali, ovom prilikom, želim da spomenem dva koja su puzdana a lahka za sprovedbu. Riječ je o osluškivanju mišljenja naših članova porodice, žene, djece, roditelja… kao i iskrenoj ocjeni naših najprisnijih prijatelja (halīla), koje možemo doživjeti kao lično ogledalo.
Porodica u definiranju ličnosti
Prilikom svakog izlaska na javno mjesto pokušavamo se predstaviti u najljepšem svjetlu, pa vodimo računa o tome da budemo čisti, očešljani, lijepo obučeni, fino se ponašajući, vodeći računa o javnom mnjenju. Sve je to pohvalno i našom vjerom naređeno, ali javno vladanje je standard koji nameće i kreira naša okolina i ne mora biti odraz naše želje i ubjeđenja. Ali, kada uđemo u svoje kuće, i kada se osamimo sa svojim porodicama, tada spadaju neke naše maske i na toj porodičnoj sceni pokazujemo nešto drugačije lice, koje je naposljetku bliže istini i bliže našoj suštini. Kada ostanemo sami, tada idemo korak dalje, pa smo skloniji i odvažniji u činjenju harama, a upravo zbog toga islamski moral ide do tih krajnjih granica, pa se od nas traži da se bojimo Allaha gdje god bili, i mnogobrojni su hadisi na ovu temu.
Govor našega Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolji od vas su oni koji su najbolji prema svojim ženama…” tretira temu maski i pravoga lica. Ukoliko želimo da budemo iskreni prema sebi i ukoliko stvarno želimo da upoznamo, ili bolje rečeno, spoznamo samoga sebe, onda je mišljenje našega bračnog druga i mišljenje naših ukućana najbolji način za to. Da li se raduju tvom dolasku i prisustvu? Da li stimulativno i kreativno djeluješ na njih? Da li uvažavaju tvoje mišljenje? Da li pamte tvoja zapažanja? Da li cijene tvoja nastojanja? To su neka od pitanja na osnovu kojih, ukoliko dobiješ iskrene odgovore, možeš biti profajler svoje ličnosti.
Ljudi se sastavljaju na ovom svijetu prije Budućeg
Drugi način na koji možemo doći do ovih bitnih saznanja i samospoznaje jeste profiliranje naših najprisnijih prijatelja. Mnogo je ljudi koji nas okružuju, od kojih je mnogo onih koje poznajemo i sa kojima se družimo, ali mali je broj onih koje doživljamo prisnim, a u najvećem broju slučajeva takvih je manje negoli prstiju na jednoj ruci. Upravo taj odabir par njih iz tog mora poznanstava nešto govori o našoj ličnosti jer mi tražimo sebi srodne duše. Hadis koji govori o tome da je vjernik ogledalo svome bratu prije svega se odnosi na to da će mu ukazati na njegov nedostatak i mahanu te da će mu pomoći u ispravljanju greške, ali može nam ukazati i na to da Allah sastavlja ljude na ovom svijetu prije Budućeg. U drugoj predaji naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je čovjek na vjeri svoga druga i savjetuje da dobro obratimo pažnju koga uzimamo za prijatelja.
Nepobitna je činjenica da je najbitniji faktor koji utiče na odabir prisnog prijatelja sličnost u stavovima i moralnim kriterijima. Zbog toga, procjenjujući ličnost svoga prijatelja, procjenjujemo sami sebe. Odgovarajući sebi na pitanje šta je to zbog čega se družim sa dotičnom osobom, dajem odgovor na pitanje ko sam ja. Da li je moje prijateljstvo sa njim zbog njegove iskrenosti, inteligencije, posvećenosti dobru, marljivom odnosu prema ibadetu, ili je možda moje prijateljstvo sa njim zbog njegovog društvenog statusa te eventualno zbog njegovog toleriranja mog javnog griješenja? Ne treba biti utopista i mora nam biti jasno da je toleriranje manjih propusta i nadostataka u osnovnom radnom opisu najboljeg prijatelja, ali je jako važno to da li se on sa tim stvarima koje su pri nama pomirio ili vrši konstantan pritisak kako bi to prevazišli. Ali to su već suptilne strane naših prijateljstava.
Treba da se zapitamo kakav uticaj ostavljamo na one sa kojim komuniciramo? Da li širimo optimizam i potstičemo na dobro ili radimo suprotno tome? U jednom hadisu spominje se da produktivni muslimani tako jako zrače pozitivnošću da oni koji su sa njima ne mogu biti od propalih. Ako izračunamo procenat našeg pozitivnog djelovanja na porodicu i okolinu, dobit ćemo odgovor na pitanje kakvi smo mi.
Kada završimo sa samoanalizom i kada spoznamo gdje smo i kakvi smo, trebamo se zapitati kakvi bi željeli biti i gdje bi željeli stići, jer je nadogradnja konstantan proces svake razumne osobe.
Autor: Midhat R. Ćeman