Nurudina Agović
Nurudina Agović

U vrijeme oružane agresije na majku Bosnu bilo je različitih postupaka, pa bi neko otišao u rov, neko na isturenu kotu, a neko, što bi se kazalo, zdrav i prav šmugnuo u drugu zemlju da se spasi. Bilo je i onih koji su rekli: „I ja bih šmugnuo, nego ne nađoh načina i puta.’’, ali bilo je, hvala Bogu, i onih koji su se izvan Bosne zatekli, pa iznašli način da dođu majku Bosnu braniti. Bilo je, zaista, mnogo onih koji su maksimum od sebe dali i život svoj ugradili u tekovine ove zemlje.

Iskreni i lažni prijatelji bošnjačkog naroda

Međunarodna zajednica je, kako znamo, nijemo posmatrala činjenje genocida nad Bošnjacima, i to jedanaestog po redu. To je ona ista međunarodna zajednica koja sve vrijeme za sebe tvrdi da baštini pozitivne društvene vrijednosti i da ima legitimnost intervencije. Bošnjački se narod pita: kad imade legitimnost intervencije, što ne intervenisa? Zašto genocid ne spriječi? Da je bošnjački narod (koji je po svojoj miroljubivosti, gospodstvu i genetskom kodu elitan) bio napao te barbare, da li bi ona onda svoju legitimnost intervencije sprovela u djelo?

Nakon toga narod koji je, kako smo zaključili, opstao samo Allahovom voljom dao je legitimitet bosanskohercegovačkoj vlasti da mu nastavi „dušu vaditi“ na drugi način.  Agresija na BiH je nastavljena hladnim ratom. U tom hladnom ratu jedan (nećemo ih imenovanjem reklamirati) se na sumnjiv način obogatio, toranj napravio, jedan pohapsio neke branitelje Bosne, izručio dušmaninu, već šestu godinu čami jedan posve nevin, i niko ništa još uvijek ne preduzima, jedan samo govori „narod zna“, sjedi na šiltetu i biznisa, dok neke sandžačke marionete slave biva „svoju pobjedu“ na izborima… Nit’ je „svoja“, a nit’ „pobjeda“ i teško njima sa svojim, tj. tuđim predstavnicima…

Hvala dragom Bogu, još uvijek ima i onih koji se (iako su u manjini) nesebično zalažu za vraćanje dostojanstva svome narodu. Nek se ne pitaju neki od njih jesu li kadri iznijeti teški teret koji moraju nositi. Svaki pomak na bolje je dobrodošao, jer sadašnje stanje ne može biti gore. Uz Allahovu pomoć (nasrullah) sve se može, a Allah cijeni djela prema namjeri. Zato, neka se pokrenu.

Vojskovođa i mrav

Znamo, teško je ustrajati kad je Put pun zapreka. Prisjetiti se treba velikih povijesnih vojskovođa. Jednom takvom je običan mali mrav uzor bio. Kako mali mrav može biti uzor velikom vojskovođi? Pao je vojskovođa ranjen i vojska koja je emotivno bila vezana za njega se demoralisala. Bilo je ranjenih, oslonjenih na stabla, onih koji su ležali, sjedili i jedva disali…

Glava vojskovođe je bila na zemlji, a njegov umorni pogled se na trenutak bio zaustavio na jednom malom mravu koji je uporno pokušavao da u svoj mravinjak ubaci košpu nekoliko puta veću i težu od njega samog. Mravčić je istrajno nosio svoju tešku košpu koja mu je zbog težine tereta nebrojeno puta padala, ali on nije odustajao. Bio je naumio da je unese u svoj dom i gotovo. Nakon brojnih pokušaja, zaista je i uspio.

Vidio je to vojskovođa i zastidio se svog klonuća duha. Pokušao je ustati, po uzoru na mrava i njegovu borbu. Dao je sve od sebe da se pridigne. Povjetarac ga je umio, osvježio i on je osjetio da mu se snaga vraća. Ustao je. Uspravno stojeći, ponosno uzdignute glave i podignute ruke, zapovijedio je: „Naprijeeed!“ Gromoglasna zapovijed se prolomila iz njegovih grudi i odjeknula poljem. Odana i umorna vojska je jasno čula zapovijed voljenog vođe. Nada se vratila. Posljednjim atomima snage ustajali su ranjeni borci, radujući se povratku vođe. Krenuli su na neprijatelja koji je bio zbunjen naglom promjenom situacije i pobijedili ga.

Kap vode buši stijenu

Jedna stara latinska izreka veli: „Per aspera ad astra“ (Preko trnja do zvijezda). I pripadnici drugih kultura su cijenili istrajnost kao jednu od najznačajnijih čovjekovih osobina. Kenedi je  (1961) kazao: „Čovjek će otići na Mjesec do kraja ovog desetljeća, ne zato što je to lahko učiniti, već zato što je teško; a čovjek postaje bolji kada čini teška djela.“

Nikoga ne treba da obeshrabruju povremeni padovi u borbi, oni su doprinos povećanju uspjeha, poput lopte koja još bolje odskoči nakon pada. Osim primjera upornosti malog mrava, možemo navesti i primjer upornosti kapljice vode koja vremenom izbuši stijenu. Kako može voda koja je tečnog agregatnog stanja izbušiti stijenu koja je čvrstog agregatnog stanja? Tako što se voda pokreće, radi, djeluje, kap po kap, ali djeluje; a stijena je čvrsta i ne miče se s smjesta, kao i kamen koji nečija ruka uzme sa mjesta gdje se uležao i zafrljači ga gdje hoće. To su primjeri prividne čvrstine.

A tek kako je plastelinu… Od plastelina se može napraviti magare, konj, pas, ovca i svaki hajvan… Prije par godina objavljeno je jedno reagiranje pod naslovom „Narod od plastelina“. U tekstu se veli: ,,Uvijek je bilo poganih čudovišta koji samo stoje i gledaju. I šute. Potpuno ravnodušni. Ovo je izjavio Primo Levi, talijanski pisac, koji je preživio i nacizam i fašizam (ja bih dodao i komunizam), kao najgore moguće oblike populizma. Neko, ili bolje kazano nešto, u jednom BH. tjedniku, objavi fotomontaže najvećeg vjerskog autoriteta u neprikladnom obliku, sa ahmedijom na glavi, a narod, čiji je vjerski autoritet ismijan, šuti i gleda (izuzev par blagih protestnih pisamaca).“

U nedavnim radničkim demonstracijama narod je dokazao da nije baš uvijek narod od plastelina, ali da je razjedinjen i obezglavljen, to je sigurno. Dok god misli da mu ne treba sposoban vođa, nek takav narod nastavi životariti u svom halu, ali nek zna da svako vrijeme ima upornih i vrijednih mrava i istrajnih kapi vode koje buše „nepomične“ stijene.

Izađi iz čahure i pomozi narodu!

Učahureni bosanski „intelektualci“ se nakon toliko vremena drže prevaziđenih sistema, što bi se u narodu kazalo, k’o pijan plota. Moraju znači svjesni aktivisti hodati pored njih i preko zvučnika im stalno govoriti: „Idite u korak s vremenom! Učestvujte u izgradnji pozitivnih promjena! Nema više Golog otoka, a nećemo se nikad više nadati pomoći legitimnih ‘pomagača’. Uzdat ćemo se ‘u se’ i u svoje kljuse’. Pridružite nam se! Mi se predati nećemo! Istrajat ćemo po svaku cijenu, a vama je bolje pridružiti nam se prije nego kasnije (jer svakako ćete, na kraju, morati).“

Odlučnost i snaga volje su dvije važne komponente istrajnosti u borbi za vrijednosti u koje se vjeruje. Snaga vjere je od iznimne važnosti. „Mladi muslimani“ su vjerovali u svoje ideje, uprkos hapšenjima, zatvaranjima, mučenjima i strijeljanjima. Mladomusliman Munir Gavrankapetanović je obolio od zlostavljanja u vrijeme komunizma i do kraja života bio uzor generacijama koje dolaze. Isticao je važnost čuvanja duhovnih vrijednosti u svim situacijama i to opisao u svom djelu „Snagom vjere do savršenstva duše“.

Narod koji vodi računa o svom dostojanstvu ne povija glavu pred neprijateljima, niti pred ikim drugim osim pred dragim Bogom.

Reci: „Vjerujem u Allaha!“ i istraj! (hadis)

Neki su pripadnici mog naroda ustrajni, ali u strahu. Da su ustrajni u nečemu drugome koliko u strahu „ptice bi im ljepše pjevale“. Znaju oni da je strah loš gospodar, ali džaba, pokorili mu se i sad ne mogu ni sebi pomoći, a kamoli drugome. Ima ih razočaranih i tužnih, koji zaboravljaju da se čak i poslije loše žetve mora saditi.

Istrajnost vodi do pobjede, zato budimo ustrajni, udružujmo se u spremnosti da služimo Dobru i budimo svjesni toga da kad služimo Dobru, zlo će se sigurno buniti, a zlo koje se buni, pobjeđuje se još jačom odanošću Dobru.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *