Period poslije izbora prošao je u unutarstranačkim analizama, odmjeravanjima, sagledavanjima i ravnanjima političkih ponuda i stvarnih potreba društva, a prije svega u iščekivanju formiranja Vlade Srbije kako bi se vidio dalji kurs i imali išta od suštinskih promjena srbijanskoga društva koje je pobjednička koalicija strastveno najavljivala u predizbornim aktivnostima. Građani su glasali za promjene, ili su tako bili ubijeđeni da vjeruju, sada je na redu da vidimo da li će tih promjena doista i biti u staroj-novoj Vladi.
Što se Srbije tiče, pomaci su mogući, samo je pitanje u kojoj mjeri i da li će voditi na bolje ili gore, a pak u Sandžaku je takav scenarij skoro nemoguć, jer su na sceni iste politike koje su i na ovim izborima iskoristile dvadesetogodišnje iskustvo izbornih malverzacija. No, da se to ne shvati kao svakidašnja jadikovka, bez obzira na sve malverzacije, podvučena je crta i izborni rezultati su takvi kakvi jesu, legitimitet su dobili oni koji su dobili – i mi ga moramo poštovati uprkos tome što smatramo da je stečen na prevarama, ucjenama, krađi i drugim metodama kupovine izbora. Umjesto toga, trebamo usmjeriti pogled unaprijed i vidjeti šta se je već počelo događati i što će predstojati građanima Sandžaka u narednom periodu. Po meni, dva ključna u sijasetu negativnih procesa koji se odvijaju pred nama i preko kojih se prelamaju svi ostali jesu odlazak mladosti Sandžaka trbuhom za kruhom put bijela svijeta u potragu za egzistencijom jer ovdje ne mogu ostvariti ni njen minimum i drugi je ono što se nudi kao alternativa radnim mjestima, stimulaciji za formiranje porodice i poboljšanje životnih uvjeta – a to je starostavna taktika hljeba i igara uniformirana kroz stalne incidente i nerede na stadionima i opsjedanje našeg grada od strane policijskih oklopnika. Ove dvije stvari povezujemo jer se kroz njih reflektira suština onoga što smo dobili nakon ovih izbora, jer kako drukčije tumačiti odnos vlasti koja, dok radnici javnih preduzeća štrajkuju zbog višemjesečnih neprimljenih plaća, dok građani piju muljevitu i mutnu vodu (i to kada je ima!), dok grad grca u smeću i kalu, dok je 25.000 na birou za zapošljavanje od čega preko hiljadu akademski obrazovanih, glavnu brigu brine kako da osvijetli reflektorima gradski stadion i za taj poduhvat građanima natovari još jedan kredit koji će morati otplaćivati kroz javni dug, iako je sreća u nesreći to što nijedna banka više ne vjeruje ovoj vlasti i ne da kredit na lijepe oči. Nigdje obećanih radnih mjesta, čak ni za one koji su direktno radi tih interesa glasali za njih, nigdje ni pokušaja da se ponudi projekt koji će pomoći da se iziđe iz besperspektivnosti koja već duže vrijeme urušava naše društvo, i to ne samo Novoga Pazara već svih sandžačkih gradova u cjelini. Gdje su strateški partneri, kud su domaći i strani investitori, šta je sa razvojnim projektima, ili bolje kazano ima li vlast uopće model da zaustavi dalje propadanje grada i građana.
Bacanjem pogleda s lokalnog nivoa na republički, situacija donekle djeluje drukčije, ili se to samo priviđa. I tu su ključne dvije poruke sa Sjednice Skupštine Srbije prilikom formiranja nove Vlade.
Prva se odnosi na bošnjačke predstavnike u ovome tijelu, a druga na samoga mandatara gospodina Vučića. U ovom sazivu parlamenta, statistički gledano, Bošnjaci imaju sedam predstavnika i jednoga ministra i potpredsjednika Vlade, ne ulazeći u njihovu autentičnost i stvarnosni osjećaj nacionalne pripadnosti. To je više nego dovoljno da se pobije svaki argument o nezastupljenosti i diskriminaciji ove nacionalne zajednice u najznačajnijim državnim institucijama. Situacija koju smo imali i prije, sa malom iznimkom što smo u manjku za jedno ministarsko mjesto. Dakle, forma je zadovoljena i sada imamo potpuno pravo Srbije da kaže da su Bošnjaci integrirani u državni aparat i da na terenu ne postoji diskriminacija, bez obzira što u policiji, sudstvu, tužilaštvu i drugim republičkim institucijama nema recipročnog odnosa zapošljenih, bez obzira što u obrazovnim institucijama još uvijek nije kvalitetno zaživjela nastava na bosanskome jeziku i što je predmet islamske vjeronauke minoriziran, bez obzira što još uvijek imamo neotklonjenu nepravdu prema Bošnjačkom nacionalnome vijeću, bez obzira na konstantnu podršku države agresorima na Islamsku zajednicu, bez obzira što udar na vakufsku imovinu još uvijek traje… Bez obzira na sve to – mi smo integrirani u državni aparat i nismo diskriminirani već uživamo sva prava koja nam prema Ustavu i zakonima kao građanima drugoga reda sljeduju, obzirom da nas nema u tom Ustavu i da sudstvo uvijek nađe način da na nas primijeni najrigidnije zakonske odredbe.
Možda ovim stavovima ličim na gospodina Ugljanina i neko će reći da kopiram njegovo Skupštinsko izlaganje. Možda i jeste, a prije će biti da nije, jer zapravo gospodin Ugljanin odlaskom u opoziciju dolazi na naše, dolazi na ono što Bošnjačka demokratska zajednica konstantno govori i za šta se zalaže. I čestitam mu na tome što je prepoznao one vrijednosti iz programa BDZ Sandžaka koje su suštinski nacionalni interesi Bošnjaka u Srbiji. To onda daje pravo njegovim stranačkim operativcima da šire propagandu da nema razlike između BDZ i SDA. To je jedna jako opasna priča od koje se mi odričemo jer se i suštinski razlikujemo jedni od drugih. Program zaštite bošnjačkih interesa i interesa građana Sandžaka i Srbije je autentična identitetska vrijednost Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka koju mi u kontinuitetu i bez imalo osciliranja gradimo od osnivanja partije, dok je kod Ugljaninove stranke to varijabilnost koja zavisi od pozicije vlasti ili opozicije. Nekako kad god su u opoziciji čelnici SDA učine korak unazad i pokušaju se vratiti svojim polaznim osnovama, ali odmah kada dođu na poziciju zaborave sve što su bili i postaju sušta suprotnost sebi samima. To se dešavalo nekoliko puta u ovih dvadeset pet godina višestranačja, i više se ne može govoriti o pojedinačnom primjeru. sjetimo se da su, recimo, samo prije tri godine dok smo mi govorili o diskriminaciji Bošnjaka na svim nivoima, Ugljanin i njegov bliski saradnik Esad Džudžević govorili da prava Bošnjaka u Srbiji nikada nisu bila na većem nivou. Ili, još slikovitiji je fenomen napadanja gospodina Ljajića za razne kriminalne radnje i krivična djela, za koja i mi tvrdimo da ih je počinio direktno ili indirektno, a onda koaliranje s njim u gradskoj vlasti u Sjenici. Možda je ključ političkog opstanka na vlasti u takvom neiskrenom odnosu spram svojih koalicionih partnera, ali BDZ Sandžaka se opredijelila za suštinsku politiku i ovakva vrsta odnosa joj je strana. I zato se razlikujemo od Ugljanina, a pogotovu od Ljajića i ograđujemo od njegove političke doktrine koja se zasniva na krilatici: „Mogu sa svim i svakim, pristajem na sve i svašta samo da dobijem dio kolača vlasti“. Da se razumijemo i govorimo vrlo otvoreno, ne treba Ljajiću vlast radi vlasti, već kao paravan za sve one radnje koje bi ga otjerale na dugogodišnju robiju da nema tog mehanizma zaštite. Kako drukčije objasniti oglušivanje svih nadležnih institucija o više milionskih afera, pronevjera budžeta grada Novoga Pazara, optužbama za ubistva, pokušajima ubistava i likvidacija o kojima nadležni organi šute. Poraz na izborima u Sandžaku valjda je bio dovoljan argument i za mandatara Vučića da shvati njegovu stvarnu vrijednost u političkome smislu, jer njihova koalicija u Sandžaku nije dobila ni 5% bošnjačkih glasova, dok je i ukupni zbir osvojenih glasova daleko ispod 50% koje je u predizbornim obraćanjima najavljivao Ljajić istodobno govoreći da će sve ispod toga biti neuspjeh ove koalicije i njegove partije osobno – što se na koncu i desilo, tako da je Ljajić vjerovatno ministar s najmanjim izbornim legitimitetom u Vladi Srbije. Jer, ukoliko, sagledamo činjenicu da je koalicija Vučić-Ljajić sa sve pozicijom vlasti i svih mogućih vidova izbornih mahinacija u Sandžaku dobila svega 38.000 glasova, što ukoliko izdvojimo više od 30.000 srpskih glasova znači da je Ljajić Vučiću donio između 6500 i 5000 glasova. Kada to pretvorimo u procente biračkog tijela od kojih skoro 50% nije izašlo na birališta, vidjet ćemo da je Ljajićev izborni legitimitet u Sandžaku manji od 5% bošnjačkih glasova.
Na koncu, poruka novoga premijera Vlade Bošnjacima da imaju strpljenja i da će u skorijoj budućnosti osjetiti veću brigu Vlade prema njihovim zahtjevima jeste najavljena pozitivnost koja ostaje da se provjeri na djelu. Međutim, nije precizirano do kada Bošnjaci trebaju biti strpljivi i u kojoj od stvari važnih za njihovu egzistenciju i opstanak. Ukoliko ne bude hitre akcije ka rješavanju svih nagomilanih problema, Bošnjaci kao i drugi građani Srbije ne mogu izdeverati, pogotovu jer su im istu stvar govorili svi premijeri i predsjednici od ubistva Đinđića do danas a da nikada nisu dočekali da kapitaliziraju to strpljenje. S druge strane, premijerova uvjerljivost postaje slabašna samim tim da u njegovoj Vladi sjedi gospodin Ljajić koji je dvadeset godina sa pozicije ministra imao prilike da pomogne svom narodu a nije već je odmagao i čak radio direktno protiv svog naroda, što je na koncu skoro i priznao izjavivši da Sandžak više nije njegova baza.
Dakle, u činjeničnoj situaciji u kojoj su Bošnjaci od premijera i Vlade dobili pravo na neograničeno strpljenje, potpredsjednika Vlade, ministra i sedam „veličanstvenih“ narodnih poslanika čija će uloga biti, zavisno od situacije, da statiraju i s vremena na vrijeme se upinju da nas ubijede u svoju nazovi brigu za narod i narodne interese dok će narod i dalje grcati u bijedi, neimaštini i nipodaštavanju individualnih i kolektivnih prava, ne preostaje nam ništa drugo nego da Bošnjačka demokratska zajednica Sandžaka odlučnije nego ikada do sada krene u akciju političkog djelovanja koje će prije ili kasnije dovesti do suštinskih promjena u Sandžaku i poboljšanja općih uvjeta života Bošnjaka i drugih građana, jer mi ne odustajemo od programa koji smo ponudili biračima i vjerujemo da će vrijeme pred nama pokazati da je to jedini način spašavanja našega društva, što će ubrzo postati jasno i svima koji su se ovoga puta polakomili na isprazna obećanja onih političkih opcija koje nisu sposobne ni da ponude jasnu viziju svog programa kojeg će se dosljedno i iskreno držati a kamoli da imaju potencijala i resursa da izvedu društvo iz očaja.
portparol BDZ Sandžaka
Edin Đerlek
Revija Sandžak br. 179 | 1. maj 2014. godine