Piše: Alen Duraković
Kako se srbijansko društvo želi ogrnuti velom demokratije I prava čovjeka a preko slobode govora I izražavanja, bez posebnih poslijedica po onoga koji izgovara, tako se I nama Bošnjacima da u pravu da slobodno kažemo I izrazimo svoje mišljenje, nalazi prilika da svijet oko nas ponovo podsjetimo na sistemski egzodus u zadnjoj deceniji dvadesetog stoljeća, ali I na neke druge događaje prije zadnje decenije XX stoljeća. Naredni redovi dat će samo kratak podsjetnik na značajne događaje u prošlosti ali I na aktuelne događaje u sadašnjosti, komparacija I zaključak ostaju na volju čitaoca. U čast Revije Sandžak koja je svoje prvo izdanje doživljela u Prijepolju daleke 1932. Godine obaveza nam je kao autorima ali I čitaocima da se odgovorno ponašamo prema više od 80 godina staroj tradiciji pisanja I da svijetu ponudimo objektivne I stvarne činjenice.
Izdanje ovog februarskog broja Revije Sandzak ostavit će iza sebe značajne historijske datume koji su se desili u mjesecu februaru, neke od njih napominjem čisto podsjećanja radi, da bi čitalac imao priliku da se podsjeti.
Daleke 1919. Godine u februaru mjesecu je osnovana politička partija JMO= Jugoslovenska muslimanska organizacija (Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bosnjackih lokalnih politickih organizacija u februaru 1919. godine. Imala je i svoj politicko-informativni list – Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadzi hafiz Ibrahim Maglajlic, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupstinu Kraljevine SHS raspisanim novembra 1920. u BiH osvojila najveci broj glasova i 24 mandata. Istaknuti član I prvi predstvanik tadašnjih Bošnjaka muslimana u vladi SHS bio je Mehmed Spaho)
- februara ove godine se navršava 22. Godine od otmice Bošnjaka iz voza u stanici Štrpci. Paravojne jedinice pod komandom Milana Lukića izveli su tada iz voza “Lovćen 671” koji je saobraćao na realciji Beograd – Bar , 18 Bošnjaka I jednog Hrvata. Odveli su ih I pogubili, kosti osim njih trojice (Halil Zupčević, Rasim Ćorić I Jusuf Rastider) ni dan danas nisu pronađene. Prije nekoliko mjeseci desilo se hapšenje ostalih osoba uključenih u ovaj zločin, deset u Bosni I Hercegovini a pet u Srbiji, nakon dvadeset I jedne godine od zločina. Devet dana pred otmicu u Štrpcima desilo se granatiranje sela Kukurovići( selo na granici Srbije I Bosnee I Hercegovine) nadomak Priboja ( 18. Februar 1993. I 11 april 1993.) kada je od strane Uzičkog korpusa (kojeg su između ostalog činili stanovnici Užica I Nove Varoši) granatirano selo Kukurovići ( naseljeno najvećim djelom Bošnjacima muslimanima) I tom prilikom ubijene tri osobe (Uzeir Bulutovića, Mušan Husović i Fatima Sarač) a više stambenih objekata porušeno do temelja ( 11 aprila 1993. Godine je akcija paljenja stambenih I pomocnih objekata dovedena do kraja) Fond za humanitarno pravo je pokrenuo postpak pred sudom u Užicu zbog pomenutog zločina I taj postupak je proslijeđen Tužilaštvu za ratne zločine. Nepunih deset godina ( u organizaciji BKZ, Islamske zajednice, društva “Ikre”) se u Prijepolj na ovaj dan 27. Februara održava mimohod šutnje za nevino nastradale u Štrpcima I time se želi poslati poruka ostatku svjeta da je potrebno živjeti sa razlikama a ne ih uništavati, da je svetost života nepovrediva I da je nema pravo niko amnestirati, da niti jedna religija I vjerozakon nemaju pravo osporiti život drugog I drugačijeg I to pravdati voljom Božijom. Sve navedeno se permanetno dešava u stvarnosti, tu oko nas I mi smo svjedoci toga. Težnja za slobodom se dešava u stanju okupacije I želje za kontrolom.
Spomenik otetim u Štrpcima koji se nalazi u Prijepolju, pored Šarampovskog mosta, nema imena svih otetih već samo imena osoba koje su iz Prijepolja, njih osam dok ostali “voljom I odlukom” lokalnih političara nisu zaslužili ime na spomeniku. Bez postojanja ropstva I diskirminacije, ne bi znali šta je sloboda niti šta su njeni pokazatelji I odrednice. Sloboda se različito razumjeva I shodno razumjevanju se I interpretira. Sloboda je utkana u identiet čovjeka pojedinačni I kolektivni. Sloboda se manifestuje kao nagon čovjeka da nesmetano živi I radi, razvija se I usavršava, slobodno kreće I slobodno živi. Međutim, desilo se da je u poremećaju shvatanja slobode došlo do suprotnosti u razumjvenjau slobode u praksi, pa je čovjek drugom čovjeku ograničio slobodu govora, kretanja, usavršavanja, slobodu I pravo na život. Ovakvo stanje se u zavisnosti od intenziteta može nazvati diktaturom a nekada I vojnom agresijom. Sloboda ima svoje norme I pravila koje je određuju I uređuju I ona ne može biti nedodirljiva. Krešenje istih se naziva diskriminacijom I ona je zakonom kažnjiva. Zato je obaveza svakog čovjeka koji nije u ropstvu i kontroli da razvija slobodu sebe i drugog čovjeka, da gradi i čuva ustanove koje unapređuju slobodu i njene odrednice, u suprotnom bit će prinuđen da brani svoj život, svoju egzistenciju, svoju kuću, svoju domovinu.
Nije čudo što se ljudi protive spomenicima nedužno nastradalih, jer spomenik nevinima je opomena živima, da je nasilje i nepravda moguća a pravda i istina spora i rijetko dostižna.