Muhamed Mahmutović
Muhamed Mahmutović

Ministar bez portfelja ili ministar bez ministarstva, kao što rekoh, inače služi kao sveta vodica – niti od nje ima štete niti koristi, ali Bošnjaci nisu bili te sreće ni da tako bude, jer su od ovog bezbojnog lika pretrpjeli itekakvu štetu. On je uz pomoć režima instalirao paralelnu Islamsku zajednicu i na taj način razjedinio Bošnjake za duži vremenski period, što Srbiji itekako odgovara, pa ga zato i čuvaju ko svetu vodicu.

Kad sam za vrijeme prošlih izbora bio u Novom Pazaru i pratio okupljanje pristalica SDA, u meni su se miješali osjećaji. Taj lijepi i napaćeni narod ponosno je nosio zastavu stranke koja je organizirala otpor agresiji na BiH i slike rahmetli Alije Izetbegovića, koji kod svakog Bošnjaka ima veliki bonus. Kad sam to gledao, bio sam ponosan na njih i želio im se priključiti, ali pomisao da će Sulejman Ugljanin taj njihov trud i ponos prodati Srbima za siću izazivao je u meni bijes i gađenje. Bilo je tu i tuge – pitao sam se, kako već jednom ne shvate, nakon dvadeset godina, da im svaki put uradi isto!? Kako ne vide da nikad nijedno predizborno obećanje nije ispunio?

Oni koji su to shvatili ispustili su tu zastavu i stali pod zastavu BDZ-a Sandžaka, kako bi se izborili barem za osnovna prava Bošnjaka, koja im pripadaju po međunarodnim zakonima.

Po mom sudu su izabrali i jedinog mogućeg koalicionog partnera LDP, na čijem čelu je dokazani demokrat i prijatelj Bošnjaka Čedomir Jovanović, ali ima onih koji im na tome prigovaraju.

Takvima preporučujem da pregledaju javne nastupe Jovanovića i Ugljanina pa će poželjeti ne samo koaliciju sa LDP-om nego i da budu njeni članovi, jer Jovanović javno govori ono o čemu Ugljanin ne smije ni razmišljati! Politički savezi sa srodnim strankama i programima nisu nikakva novost i njima moraju pribjegavati manjinske stranke ako žele biti politički subjekt.

Kakvo god opravdanje da pronađem za one koji daju glasove Sulejmanu Ugljaninu, iako ga sve teže pronalazim i za njih, ne mogu ama baš nikakvo opravdanje pronaći za one koji svoj glas dadnu dugogodišnjem zaštitniku haških zatvorenika Rasimu Ljajiću.

Taj čovjek, za razliku od nesretnog Sulje, kojem se možda samo svidjelo živjeti na visokoj nozi pa mu se ne ide iz Beograda, nema u sebi mrve ljudskosti niti bilo šta bošnjačko. Njegov zlokobni lik se nađe u svakoj vladi, pa on sa velikom sigurnošću već sad govori ko će još tu biti pored njega, jer je on klasični produkt SANU-a, određen za ulogu dadilje ratnih zločinaca kojoj je maksimalno posvećen. Za Srbiju je pak bolje da im taj posao obavlja neki nazovibošnjak, nego Srbin, jer to ovaj savjesnije obavlja, a oni ispadaju demokratični i pošteni.

Kakav treba biti čovjek pa se bezbroj puta ponižen vraćati iz Haga, zato što neće okorjeli ratni zločinac Vojislav Šešelj da razgovara sa „balijom“, i da se ne zakopaš od stida u mišiju rupu, kao što se desilo ovom ahmaku mnogo puta?

Neće taj zločinac ni garancija države dok mu ih (P)Rasim (kako ga zove) donosi, iako je već preko deset godina u pritvoru.

4

I dok on Šešelju nosi garancije, dok je godinama učestvovao u sakrivanju Mladića, izjavljujući da sigurno nije u Srbiji, u Sandžak dođe samo kad su izbori sa potpuno istim obećanjima od prošlog puta.

Kakav sad treba biti čovjek pa glasati za ovu posrbicu? Ako je onima što glasaju za Ugljanina pred očima lik Alije Izetbegovića, pa iako ih svaki put slaže to ih natjera, čiji je lik pred očima onih koji svoj glas dadnu Ljajiću, razmišljam naglas? Meni se svaki put kad pomislim na njega, automatski umjesto njega smjenjuju likovi ratnih zločinaca o kojima brine bolje nego majka njihova, a kad i njega vidim, prođu me hladni žmarci! Prije bi mi se ruka osušila nego bi zaokružila njegovo ime!

Imam mnogo srčanih prijatelja iz oba dijela Sandžaka, ali ima i onih koji se ljute što se iz daleke Krajine bavim problemima Sandžaka. Niko vas, draga braćo, ne razumije bolje od Krajišnika. Mi smo imali jednog izdajnika Fikreta Abdića, koji nam je zadao rana više nego tri agresora na našu domovinu, a vi imate čak dvojicu, pa možete misliti kud vas vode! Kamo sreće da je nas ko upozorio na vrijeme!

Zato iskoristite priliku pa se riješite olovkom svojih izdajnika, kako vas ne bi zaveli da pušku uperite jedni u druge, kao što smo mi. Naše iskustvo je jako bolno – ne ponovilo se nikome!

(Autor: Muhamed Mahmutović | revija SANDŽAK | 1. mart  2014. | br. 177 | RevijaSANDZAK.com)

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *