Izvori kontinuiranih sukoba na Balkanu često izgledaju kao nepresušni. Nije svaki narod kao bošnjački te sreće da se ne napaja sa tog izvora. Dok su sve Balkanske države u posljednjem stoljeću nastojale da se učine većim, ili u prefiksu “velikim”, Bošnjaci su htjeli samo ono što im pripada – ni pedalj manjega, ni pedalj većega. U najtežim povijesnim vremenima su vratili ono štom je oduzeto – ime i jezik, i to u miru trebaju sačuvati.
I te kako se nalazimo u vremenu negiranja nas samih od strane zlonamjernih nacionalista sa svih strana. Naravno, ne mogu nas negirati kao npr. 1948. i 1953. godine na popisima stanovništva, niti rušiti nam džamije kao što su činili pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća – to je više od nemogućeg. Mi imamo sve institucije od vrtića do univerziteta – od javnih glasila do Akademije nauka i umjetnosti. Imamo, dakle, sve resurse da radimo mnogo više, jer to od nas i okolnosti zahtijevaju, ne bi smo li bili kompletni kao i naši susjedi. Kada kažemo “kompletni” – mislimo na zaostatak od skoro cijelog stoljeća afirmiranja svoje kulturne i historijske baštine, pa i samog identiteta. Naš najveći problem nije što su nas drugi zaboravili, što su zaboravili ko smo i šta smo bili stoljećima i da smo živjeli sa sa njima. Naš je problem što je naša nacija, naš jezik i naša historija bila ukidana, preinačavana, poricana, satanizirana, itd. Ako pogledamo agresiju u Bosni, te zločine nad civilima u sjevernom i južnom Sandžaku tijekom devedesetih, nisu Bošnjaci ubijani zato što su Bošnjaci, već zato što su “turci”, “poturice”, “marsovci”, ili šta li već, ovi ili oni.. Dakle, ili neprijatelji ili izdajnici ili neko ko je “pao sa neba”.. Sve samo ne narod koji je ovdje živio i prije na svojim ognjištima i sa drugim narodima. Da su Bošnjaci bili Bošnjaci, tj. da im sila i nepravda nije ukidala da budu ono što jesu – Bošnjaci sa svojim jezikom i historijom koja ga pod tim imenom bilježi stoljećima unazad na ovim prostorima, ne bi im se niko mogao svjetiti za “kaznu bune protiv Dahija”, “presuđivati izdajnicima” ili “neutralizirati strana tijela”. Mi smo bez Bošnjaštva bili poput neke napuštene grupe griješnika sa kojima se sučeljava strašni sud. Zato u ovom vremenu, naše je breme dostojanstvo i samobitnost.
U prošlosti nećemo živjeti, ali zato u budućnosti hoćemo. Budućnost Balkana i svih naroda koji na njegovom tlu žive, budućnost je suživota, pomirenja i mostova. Aktivno ćemo učestvovati. Mi ćemo po našoj tradiciji postupati – poštivati drugoga i tuđe, ali, također, zahtijevati da budemo isto toliko ispoštovani. Svesrdno smo načinili sve korake pomirenja među narodima, a jedan od uvjeta pomirenja je međusobno priznavanje, te spoznaja o zajedničkih osobenostima, interesima i ciljevima. Priznanje – po sistemu ostavljanja osjećanja po strani i prepuštanja nauci. Poznavanje – po sistemu relevantnog, u odsustvu nagađanog. Rješenje – odgovorno, pravedno, u suglasnosti sa istinom. Tako mi vidimo novu eru međunacionalnih odnosa.
Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 186.