Damir Rastić je višegodišnji član nordijske i batilon reprezentacije Srbije kao i član tima Vojske Srbije za nastup na Svjetskom vojnom prvenstvu u pomenutim sportovima.
Rođen je u Sjenici 23.07.1988. godine gdje je završio osnovu i srednju školu.
Obrazovanje
Univerzitet u Beogradu – Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja
• Osnovne akademske studije u periodu od 2007. do 2015. godine
Smjer: Fizičko vaspitanje
Stečeno zvanje: Diplomirani profesor fizičkog vaspitanja
Diplomirao na predmetu: Skijanje
Diplomski rad: Karakteristike tehnike savremenog biatlona
• Master akademske studije u periodu od 2015. do 2017. godine
Smjer: Fizičko vaspitanje i sport
Zvanje: Master profesor fizičkog vaspitanja i sporta
Master rad: Osnove treninga trkača na skijama
Takmičarsko iskustvo
Tokom takmičarske karijere koja još uvjek traje a započeta 1999. godine, nastupao je na preko 450 takmičenja različitih nivoa, počev od Prvenstava grada, Univerzijade, CISM-a pa do Svjetskih kupova i Svjetskih prvenstava.
Osvajač je preko 140 različitih medalja, nekoliko pehara kao i priznanja za najboljeg sportistu i skijša grada Sjenice. Nosilac je dvije stipendije Olimpijske Solidarnosti Međunarodnog Olimpijskog Komiteta (MOK-a) kao kandidat sa ispunjenim olimpijskim normama u biatlonu i nordijskom trčanju za nastup na Zimskim Olimpijskim Igrama u Vankuveru 2010. i Sočiju 2014. godine.
Najbolji lični rezultati ostvareni su na nekoliko Svjetskih kupova u biatlonu, plasmanom u najboljih 60 takmičara, 45. pozicija na IBU kupu u biatlonu 2016. godine, plasman u najboljih 30 takmičara na Zimskoj Univerzijadi 2014. godine, kao i titule državnog prvaka u drumskom biciklizmu, biatlonu i nordijskom trčanju u nizu od nekoliko godina.
2016. godine ispunjava MOK-ovu kvalifikaciju za nastup na XXIII Zimskim Olimpijskim Igrama – Pyeong Chang 2018. godine u okviru nordijskog trčanja.
Trenersko iskustvo
Sticanjem određenih znanja u biatlonu i nordijskom trčanju kao i određenih znanja na studijama, aktivno uzima učešće u radu sa mlađim kategorijama kako u norijskoj, tako i biatlon sekciji na teritoriji Sjenice. Za vrijeme održavanja seminara u nordijskom trčanju i biatlonu u Srbiji, angažiran je kao jedan od predavača i demonstratora.
Od 2013. godine samostalno obavlja terenske laktat testove na ski-rolkama, određuje pulsne zone, prati, analizira i dijagnostikuje stanje sopstvene forme i adaptira trenažno-takmičarski proces.
2016. godine stekao je licencu najvišeg nivoa kao sportski trener nordijskog trčanja – diplomirani profesor fizičkog vaspitanja i sporta, izdatu od strane Skijaškog saveza Srbije.
Dodatna edukacija (iskustvo)
Drugu polovinu 2009. godine bio je gost A tima biatlon reprezentacije Slovenije na čelu sa trenerom Urošom Velepecom, svjetskim prvakom Fakom Jakovim i četvrtoplasiranim na Olimpijskim Igrama u Vankuveru, Bauer Klemenom. Za vrijeme tog perioda stekao je mnoga praktična i teorijska znanja vezana za trening i takmičenja u biatlonu kao i znanja koja su generalno sastavni dio svakog sporta.
Od 03.09.2010. do 03.03.2011. godine služio je redovni vojni rok Vojske Srbije na Vojnoj Akademiji u Beogradu i bio član tima Vojske Srbije na Svjetskom Vojnom prvenstvu (CISM) u Sarajevu 2011. godine.
2016. godine sa svojim kolegama objavio je abstrakt naučnog rada na Međunarodnoj naučnoj konferenciji FSFV-a Univerziteta u Beogradu, kao prvi autor.
1. Otkud biatlon?
Da bih adekvatno odgovorio na ovo pitanje moram pomenuti nekoliko činjenica koje se tiču istorije nordijskog trčanja kod nas u Sjenici.
Naime, nordijsko trčanje na našim prostorima prisutno je još od prije Drugog svjetskog rata, a kao takvo uokvireno osnivanjem prvog Smučarskog kluba ’Jelenak’, datira od 1947. godine. Uzimajući u obzir istoriju nastanka nordijskog trčanja a zatim i batlona u svijetu, kao i karakteristike ova dva sporta, slobodno se može reći da je biatlon zapravo nadogradnja, odnosno jedan vid modernizacije nordijskog trčanja bez obzira na to što se svrstava u zasebnu sportsku disciplinu. Dakle biatlonu je osnova nodrijsko trčanje a nikako streljaštvo.
S ovim u vezi, biatlon i kod nas dolazi malo kasnije, odnosno javlja se kao modernizacija nordijskog trčanja, u prvoj fazi u okviru vojnih takmičenja Kupa maršala Tita u periodu od 1970. godine pa do građanskih ratova u tadašnjoj SFRJ, a zatim u drugoj fazi (fazi obnove) od 2001. godine kada je u SK Jelenku i zvanično formirana sekcija biatlona.
U ovoj prvoj fazi pojave biatlona, moj otac je, sa još nekoliko svojih drugara aktivno učestvovao na pomenutim kupovima, a tadašnji vid biatlona za njega, predstavljao je dopunsku sportsku disciplinu. Njegova glavna sportska disciplina oduvjek je bila nordijsko trčanje, u kojoj je hvala Bogu i dan danas aktivan.
Početkom druge faze (faze obnove) ja sam već bio aktivni takmičar nordijskog trčanja sa trenažnim i takmičarskim stažom od nekoliko godina, sa adekvatno formiranom bazom nordijskog trčanja na koju sam 2004. godine počeo nadograđivati biatlon u početničkim okolnostima, tokom kojih smo svi mi (kako takmičari, tako i treneri) itekako dobro učili iz sopstvenih grešaka.
Ukratko, nije slučajnost što sam ja od svoje 10. odnosno 16. godine takmičar norijdijskog trčanja, odnosno biatlona. Iza toga stoji sve ovo što sam naveo u kratkim crtama, tj. stoji sportska porodica, tradicija ovog sporta kod nas, podneblje i vremenski uslovi, takmičarski duh i entuzijazam nekadašnjih kao i sadašnjih predstavika ovog sporta kod nas i u svijetu, kao i moja želja da i ja budem dio nordijskog, odnosno biatlon sporta na našim prostorima i da nas adekvatno i na najbolji mogući način predstavljam kao takav, gdje god se nalazio.
2. Kada očekuješ da dostigneš zenit svoje karijere, i kojim uspjehom bi bio zadovoljan?
Pošto su nordijsko trčanje i biatlon sportovi bazirani na, prije svega izdržaljivosti i dužem takmičarskom stažu i pošto krajnja specijalizacija nasupa tek nakon potpunog rasta i ravoja organizma, najbolji rezultati u ovom sportu (u najvećem broju slučajeva) postižu se nakon svoje 24. 25. godine života i kao takvi u prosjeku traju do neke 32. godine (u nekim slučajevima i duže). Meni je sada 28 i ako bi sve bilo idealno (ovdje prije svega mislim na moje zdravstveno, materijalno i finansijsko stranje) u naredne 4 godine, imao bih šansu da ostvarim visoke svjetske rezultate i njima bio zadovoljan, a pod istim smatram plasman u najboljih 10 takmičara na Svjetskom Kupu u biatlonu, odnosno ulazak u najboljih 30 na Svjetkom prvenstvu ili Olimpijskim Igrama u nordijskom trčanju ili biatlonu.
Predhodno naglašeno ’imao bih šansu’ nije slučajno tu gdje jeste jer su i biatlon i nordijsko trčanje sportovi u kojima individualni plasman ne zavisi samo od spremnosti takmičara, već isto toliko i od njegovog tima koji ga prati. Pod timom se ovdje podrazumijevaju ’leđa takmičara’ odnosno oni kojih pored trenera nema na sceni, a odgovorni su za ski-servis, zdravstveni status, masažu, psihologiju, logistiku i sl. Sve ovo mora funkcionirati kao jedan zdravi odganizam i u dužem vremenskom periodu kako bi se kumulativnim efektom postigao vrhunski svjetski rezultat. Sve ovo, sada je već neophodno jer je sport u globalu toliko napredovao i toliko se ulaže u njega da se svi zapaženi svjetski rezultati postižu upravo uz pomoć jakih, dobro orgzaniziranih i razrađenih timova.
Mi u Srbiji u okviru nordijskog trčanja i biatlona još uvjek nemamo ni T od pomenutog tima, pre svega zbog malog budžeta koji je neophodan da bi sve to funkcioniralo, zbog nedovoljnog iskustva onih koji vode ove sportove ka višim nivoima, zbog onih koji zarad svojih sitnih ličnih interesa prodaju mnogo korisnije opšte interese, kao i zbog jako prisutnog faktora ’zavisti’ koji se javlja u malim i manjim sredinama prouzrokovan djelovanjem onih koji od svog života nisu napravili ništa dobro ni za sebe a kamo li za okolinu i vode se stavom: „Kada nije moje, onda neće biti ni tuđe!“ što jako loše utiče na cjelokupnu atmosferu u malim i manjim sredinama kojima i mi pripadamo, pa tako i na ove sportove koji kod nas važe za bazu istih na teritoriji Srbije.
U takvim okolnostima ma koliko da ste talentirani, vrijedni, radni i odani ovim sportovima, rezultat je nažalost limitiran. U takvim okolnostima dosta se snage troši na sporedne stvari umjesto da se ista usmeri ka vrhunskom rezultatu. Još više energije utroši se kada ste prvi u nečemu, pa tako ’probijate led’.
Ja se svrstavam u ovu kategoriju koja nažalost nema adekvatan tim iza sebe kao i u one koji u ovim sportovima ’probijaju led’, odnosno ’krče staze’ ostavljajući putokaze onima koji će se po prirodi stvari uputiti istim. Kao neko ko ’krči staze’ u slučaju i da ne postignem značajne svjetske rezultate u ovim sportovima, ipak ću biti zadovoljan jer ću iza sebe ostaviti nešto što će novim generacijama itekako značiti pa na istome neće trošiti energiju, već će moći da je usmjere na ono što će ih dovesti što bliže svjetskom vrhu.
3. Dugo godina si u klubu Sjenica, i sta misliš, koliko je taj klub zaslužan za tvoje konstantno napredovanje, i sam odnos sa trenerom?
Razilaženjem sa određenim stavovima tadašnjeg rukovodstva SK Jelenak, 2006. godine osniva se Smučarski klub ’Sjenica’ i od njegovog osnivanja, njegov sam član. SK Sjenicu osnovala je moja familija koja mi je od samog početka, pa i dan danas podrška u svemu što sam radio i svemu što radim. Isti ljudi su 2000. godine započeli aktivnosti u okviru biciklizma kojim sam se takođe bavio dok nisam upisao fakultet 2007. godine. Obzirom da sam biciklizam trenirao i takmičio preko leta, a nordijsko trčanje i kasnije biatlon preko zime, dosta mi je značilo jer sam najsenzitivniji razvojni period prošao na najbolji mogući način, adaptirajući se za sve ono što je nordijsko trčanje tj. baitlon kasnije zahtjevao od mene.
Za taj početnički period, kao i za period do 2013. godine neizmerno su zaslužni ljudi iz moje familije koji me i dalje podržavaju u svojim aktivnostima. Glavni trener u ovom periodu bio je moj amidža Senad a zatim i moj otac Osman. U radu sa njima dostigao sam određen takmičarski nivo nakon koga se više nije moglo tako adekvatno napredovati, zato što se njihov rad, (uz dužno poštovanje prema njima) više zasnivao na želji, elanu i entuzijazmu nego na poznavanju najsvežijih naučnih dostignuća iz oblasti treninga u nordijskom trčanju i biatlonu kojim bi se nastavio moj napredak sa nivoa koji je do tada bio postignut. Vodeći se željom da svoj put ka vrhu nastavim na najbolji mogući način kao i svjesnošću svojih trenerskih mogućnosti, njihovu trenersku funkciju preuzeli su svetski priznati stručnjaci u ovoj oblasti: Velepec Uroš (trener biatlon A tima Slovenije) i Karel Soukal (lični trener Gabrijele Soukalove – svetske prvakinje u biatlonu za predhodnih par sezona).
Ukratko, za sve ono što sam postigao neizmerno su (posle Božije volje, dara i zahvale) i zasigurno zaslužni Smučarski klub Sjenica, Biciklistički klub Sjenica, odnosno moja familija u okviru klubova kao i izvan njih.
4. Sta očekuješ od Svjetskog Kupa u nordijskom trčanju, kakve rezultate i kakvu konkurenciju?
Prije svega ove sezone očekujem ostvarenje kvalifikacije za sam nastup na Svetskom Kupu u okviru nordijskog trčanja, što ni malo nije lagano. Nastup na istom iz Srbije za sada niko nije ostvario pa bih ostvarenjem ovog cilja bio prvi kome bi to pošlo za rukom, što bi za mene bio jedan od većih uspeha. Sama činjenica da se radi o Svetskom Kupu, govori o tome da je konkurencija izuzetno jaka, odnosno najjača koja može biti kada su u pitanju najprestižnija svetska takmičenja u ovoj sportskoj disciplini.
Što se tiče rezultata moram biti realan i uzeti u obzir sve ono što sam naveo u predhodnim odgovorima. Obzirom da iza mene ne stoji tim koji ni blizu ne može parirati onim koji već stoje iza takmičara učesnika Svetskog Kupa o kome je riječ (ne radi se o jezičkoj duploj negaciji, već o realnom stanju na terenu), očekujem da moj plasman u najboljem slučaju bude negde na polovini liste učesnika istog. Ovaj nivo na Svetskim Kupovima u biatlonu već sam postigao pre par sezona, tako da se nadam da će i trčanju nešto slično biti ostvarivo uz naravno, Božuju pomoć.
5. Koliko nađeš vremena za sebe, za svoje obaveze, familiju?
Sve ovo čime se bavim za mene predstavlja užitak, razonodu, zadovoljstvo i jednostavno me ispunjava. Nikako na te stvari ne gledam kao ne neke obaveze koje trebam obaviti. Takvim pristupom dosta jednostavnije i rasterećenije funkcionišem, tj. potiskujem sve što bi moglo da me remeti u onome što volim da radim, odnosno onome što već radim. U slučaju da svojim poslovima pristupam samo sa neke materijalne, finansijske ili strane ličnog interesa najverovatnije se istima ne bih ni bavio. Jednostavno sve ono vrijeme koje utrošim na poslovima kojima se bavim, trošim prije svega zbog sebe i zbog toga što me ispunjavaju i sve vrijeme koje imam na raspolaganju zapravo je posvećeno stvarima kojima se bavim što znači da ga ne nalazim već ga zapravo imam.
Pored tih poslova (obaveza) u koje spadaju obrazovanje, trening i takmičenje, zahvaljujući podršći familije, ja nekih posebnih obaveza nemam jer sve ostalo zapravo predstavljaju sitnice kao što su radovi u kući i dvorištu, popravka neke opreme za trening i takmičenje i sl.
Obzirom da sam dosta odsutan od kuće u toku godine, nekada i po 10 meseci, i to počev od svoje 16. godine, malo je vremena koje provodim sa svojom rodbinom i prijateljima. S početka je to bilo neobično, ali je vremenom prihvaćeno, pa se sada svodi pod normalnim. Za to vreme uvideo sam da ne možeš imati veliki broj pravih drugova i prijatelja kao i to da svima možeš posvetiti pažnju posebno kada si dosta odsutan kao ja što sam. Iz tog razloga, kao i nekih drugih koji tačno razgraniče ko je pravi prijatelj, a ko ne, pravih prijatelja nemam puno i ono vreme koje sam nekada trošio na lažna prijateljstva sada koristim za druženje sa rodbinom i pravim prijateljima.
6. Kako izgleda prosecan dan kod tebe?
U zavisnosti od godišnjeg doba odnosno perioda u kojem se nalazim, razlikuju se i moje aktivnosti tokom dana.
U gruboj formi može se navesti nekoliko njih, ali pošto bi obrada istih ponaosob bila preduga, navešću jedan prosečan tokom sezone u danima treninga.
Buđenje oko 7:10h, doručak u 7:30h, trening od 9 do 12h, ručak u 12:10h, popodnevni odmor (spavanje) od 13 do 14:30h, drugi trening od 15 do 17h. Večera od 18h od 19h, zatim rad na računaru (analiza i programiranje treninga) i/ili pisanje nekog rada u okviru fakultetskih obaveza, učenje i spremanje nekog od ispita do 00h. Na kraju spavanje od 00 do 7:10h, a zatim sve iz početka uz eventualne korekcije aktivnosti i satnica.
7. Kako pristupas treninzima, kako to izgleda kad Damir Rastic dođe na trening sta on u tom trenutrku razmislja/oseća?
Svakom mom treningu maksimalno sam posvećen i tu zabušavanja nema. Sve što je isplanirano, ako sam u mogućnosti i ako to okolnosti dozvoljavaju obavim na najbolji mogući način. Tokom cijelog treninga koncentrisan sam na sve sitnice i detalje koji, kada ste u vrhunskoj formi i takmičite na najprestižnijim svetskim takmičenjima, igraju bitnu, odnosno presudnu ulogu. Neprestano ’osluškujem’ svoj organizam ne bi li se na najbolji način povezao sa njim i razumeo šta mi to on ’govori’ u datom trenutku i datim okolnostima. Najviše treniram sam i tako mi najviše odgovara.
Kada su mi na programu dugi biciklistički treninzi u letnjim mesecima imam dovoljno vremena da uživam u predelima kroz koje prolazim, a posebno kada sam u Sjenici pa to bude teritorija naše opštine, ili neka od onih sa kojima se graničimo.
Onda kada su mi treninzi malo laganiji dozvole mi da misli usmerim i na stvari koje se tiču stvari nevezanih za sport. Daju mi prostora da adekvatno razmilim i donesem pravu odluku onda kada je potebna.
8. Šta ti je najbitnije tokom treninga tj., šta radiš, šta najvise doprinosi pobjedi?
Pored onoga što sam u predhodnom odgovoru već naveo, koncentracija, fokus, preciznost i disciplina su elementi koji čine svaki moj trening. Bez takvog pristupa nema dobrog treninga i teško je izvući maksimum onoga što on u tom trenutku pruža. Pored vrhunski isplaniranog trenažnog ciklusa i svakog treninga ponaosob, (tako da pruži ono što se od njega očekuje) predhodni elementi su neophodni kako bi se na najefikasniji način došlo do pobjede, odnosno vrhunskih razultata. Ukratko, da bi se dostigao vrhunski rezultat a njime i pobjeda, neophodno je cjeloga sebe (u svakom smislu te riječi) uložiti u ono čime se bavite, ustrajati u tome i vjerovati u sebe i svoje mogućnosti. Ni jedan se vrhunski rezultat je ostvaruje preko ’noći’.
9. Koliko često se čuješ sa svjetskim takmičarima, koliko si u kontaktu sa njima, koliko se družite van takmičenja?
Prava je privilegija upoznati svjetski poznate i priznate takmičare. Tu su ljudi bez predrasuda, svjesni sebe i svojih mogućnosti, odgovorni, vrijedni, radni, disciplinirani, dostupni za komunikaciju, otvoreni za savjete, normalni i opušteni, nikada gordi i dižoglavi. Nemaju potrebu da se foliraju da su neko i nešto jer to zapravo i jesu.
Ja tu privilegiju koristim od kako sam započeo takmičarsku karijeru na takmičenjima najvišeg svjetskog ranga. Za to vrijeme lično sam upoznao mnoge takmičare i takmičarke tog nivoa i ostvario dobra prijateljstva. Sa nekima sam išao na kampovanje a kod nekih bio i u goste. Pošto sam često na pripremama i takmičenjima, često sam u kontaktu sa njima.
10. Kako izgleda to kada idete na turnire, da li se tada držite zajedno ili svako ide na svoju stranu?
Obzirom da nam je baza kako nordijskog trčanja tako i biatlona u Sjenici, skoro celu reprezentaciju Srbije u ovim sportovima sačinjavamo mi Sjeničaci. Iz Sjenice zajedno i organizovano idemo na takmičenja ili pripreme i isto se tako u nju i vraćamo. Putovanja često znaju da traju od 15 do 20, pa i do 40 sati u zavisnosti od mjesta odrediša i prevoznog stredstva koje koristimo. Za to vrijeme, kao i za vrijeme priprema i takmičenja neki u timu više vremena provedu zajedno nego što provodu sa svojim ukućanim tokom jedne godine. Tako poznanstvo teško se stiče nekim klasičnim druženjem. To nam obezbjeđuje uzajamnu saradnju i podršku kako na terenu tako i izvan njega.
11. Za koga misliš da može napraviti neki velki rezultat iz regiona u ovom sportu?
Iskreno, za sada se takav neko još nije pojavio, što znači da se u narednih desetak godina ne mogu očekivati vrhunski svjetski rezultati.
Intervju vodio: Benjamin Vejsilović, Revija Sandžak, 189. broj