REAGIJANJE NA TEKST “ŽALOSNO JE ŠTO SU SRBI KAD PROMJENE VJERU ZLOBNI PREMA PRAVOSLAVCIMA”, OBJAVLJEN U “VEČERNJIM NOVOSTIMA” 05.08.2016. GODINE.
Bošnjaci u Srbiji su sa indignacijom pročitali tekst u “Večernjim Novostima” od 05.08. tekuće godine, u kome izvjesni Milovan Đorđević, koji se predstavlja kao naučni savjetnik u penziji, obratio bošnjacima. Komentar ili stav autora ovog kratkog, ali, nadasve, tenzencionog teksta pod nazivom: “Žalosno je što su Srbi kad promjene vjeru zlobni prema pravoslavcima”, ostavlja utisak koji bi pred iole ozbiljnim razmatranjem doveo do sumnje da se radi o ozbiljnom autoru, prije svega čovjeku, a tek da ne pričamo o profilu i formatu ličnosti koja je obavljala funkciju naučnog savjetnika. Tekst u kome se autor spušta na nivo obraćanja javnosti na način kako je to “bivši znanstvenik” uradio, kosi se svim kodeksima pristojnosti, a da ne govorimo o (ne)činjenicama, koje proizilaze isključivo kao plod lične mašte i maštovitog prikaza sa izrazima nepristojnosti.
O čemu se zapravo radi?
Sam naslov aludira na to da autor ima uvjerenja da su Bošnjaci Srbi, navodi nekih par “svjedoka” sa svojih putešestvija koji su mu to potvrdili. Navodi kako su Srbi stotinama godina islamizirani. Navodi da su “u Sandžaku bili Srbi, dok nisu poturčeni”. O izboru i inspiraciji za tekst u kome je uzeo predsjedavajućeg predsjedništva Bosne i Hercegovine, nećemo posebno ulaziti jer ne želimo biti lični advokati gospodina Izetbegovića, ali smo se prepoznali kroz konotaciju zlonamjernog nametanja neistina o zajedničkom porijeklu svih Bošnjaka. Dakle, u jednom šturom i tendencioznom teksu, izlivu mržnje i ličnog mišljenja sa kojim se više ne slaže ni iole ozbiljan krug historičara, univerzitetskih profesora, pa i akademika za koje je priča o nametanju identiteta nekome priča koja je odavno zaboravljena, nije nam jasno zašto se gospodinu Đorđeviću javlja potreba za ovakvim izlivima strasti. Što se tiče ličnih uvjerenja, svako ima pravo da vjeruje i vidi sebe i druge kako želi, ali mi i za to imamo jednu formu prihvatanja, možda u vidu nekog umjetničkog performansa ili satire u kome se autor može iskazati, pa čak se to kosilo i sa zdravim razumom. Ali, u ovom slučaju, govoriti o nekom narodu ono za šta prostim narodskim jezikom, bez relevatnih i potkrepljenih činjenica, već iz svoje mašte, akademski svijet ne prepoznaje ni kao cilj ni kao svrhu. Očigledno, ona postoji u ovom tekstu, a to je: otvorena forma animoziteta prema Bošnjacima ili možda jedan izraz volje za sticanjem lične dopadljivosti malog dijela čitatelja koji, kao i autor, nemaju drugu istinu od “mašte”. No, mi Bošnjaci nemamo razloga da bilo kome dokazujemo ko smo i šta smo, a još ponajmanje ko smo bili. O tome se zna. O tome postoje historijski spisi. O tome postoje biblioteke i tomovi ozbiljnih, ako ćemo pravo – i Bošnjačkih i Srpskih i svjetskih autora. To što je nekome historijska građa bila nedostupna (ako uzmemo u obzir neobavještenost) na nas ne ostavlja drugačiji utisak od utiska žaljenja zbog istog, pa s tim u vezi, gospodinu Đorđeviću, i bilo kome drugome, nudimo naše biblioteke i institucije, poput Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti sa sjedištima u Sarajevu i Novom Pazaru, zatim impozantnu historijsku građu Matice Bošnjaka Sandžaka, velike biblioteke našim mnogobrojnih ustanova, te hiljade izdanja naše izdavačke kuće El-Kelimeh. Iz svih raspoloživih riznica historijske građe, te hronoloških leksikona, može se pronaći na stotine knjiga koje relevantno i vrlo slojevito upoznaju sa Bošnjacima vijekovima u nazad cijeli svijet, a kamo li naše prostore.
Gospodina Đorđevića pozivamo i na dijalog, bilo da je u tekstu bilo riječ o zloj namjeri ili o neinformiranosti, afektu, ili čime već izazvanom reakcijom za pisanjem ovakvog teksta. Pozivamo njega i neograničenu grupu koja ima namjeru voditi ozbiljnu diskusiju. Mi imamo intelektualce svih formata, od profesora do akademika, koji su vođeni principima etike i otvorenog dijaloga, ali najprije koji teže ciljevima naučno dokazive i relevantne istine kao konačne namjere.
Mi u Sandžaku, nemamo ništa protiv slobode mišljenja ukoliko ta sloboda ne narušava slobodu nečijeg integriteta. Naročito smo protiv identifikacija nacionalnosti autora i njegovog teksta sa općim stavovima naroda u čije ime on govori i čije ime u tekstu vise puta spominje, jer je to samo izraz jednog mišljenja i namjere pojedinca.
Također, ovakav tekst ne ide u prilog naporima pomirenja Bošnjačkog i Srpskog naroda, naročito sada kada njihovi lideri promoviraju to pitanje. Čak, šta vise, ovakav tekst je tri koraka unazad na prvi učinjeni u stvaranju konačnog mira na ovim prostorima.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, broj 186.

Leave a comment