NEPOZNAVANJE/NEPRIZNAVANJE ETIOLOGIJE SUKOBA NA BALKANU – PROBLEM TRAJNOG RJEŠAVANJA

Ako pratimo političke prilike na zapadnom Balkanu u posljednih nekoliko mjeseci, svjedoci smo da su narušeni do te mjere da se mogu poistovijetiti sa onima sa kraja osamdesetih godina, te početkom krvavih devedesetih. Naime, ista ili veoma slična retorika vlada. Oko političkih pitanja i unutarnjih previranja u državama Balkana, polemiziraju sve strukture stanovništva, pa se refleks stavova političara i stavova iz medija uzima u obzir kao općenito mišljenje masa. Mnogi su radikalne poteze svojih predstavnika ili načina za njihovim rješavanjem, uzeli kao konačno i jedino izvodljivo. Postavlja se pitanje koliko je politika rješavanja sukoba moguća ako je u simbiozi sa dnevno političkim zbivanjima te stjecanjem političkih poena. Ima li šanse za rješavanjem starijih komflikata ukoliko se permanentno otvaraju novi koji bacaju “pijesak preko prašine” starih? Očigledno nemoguće.
Nije moguće pokrenuti zdrave odnose u društvu ukoliko se stavovi i mišljenja pojedinaca reflektiraju kao stavovi i mišljenja naroda iza čijeg imena ti pojedinci istupaju, ili u još boljoj varijanti “kriju”. Balkan nije trusno područje, koliko su “trusne” politike u sprezi sa ličnim ambicijama političara, ili tobože, inspiratora politika sakrivenim u odijelima univerzitetskih profesora, akademika i ostralih znanstvenika. Nije problem identiteta Balkanskih naroda ključni problem. Tačno se zna koji narod kojoj etnogenezi pripada. Problem je što imperijalistička politika, nastala napuštanjem ovih prostora jedne velesile, Osmanske imperije, iza sebe je ostavila nenaviknute narode da prihvate jedni druge, naročito ako se govori s aspekta uređenja novonastalih država poslije slijeda pomenutih događaja.
Uzroci sukoba su ili imperijalističke ili asimilatorske prirode – želje i volje za pokoravanjem naroda koji se smatrao ili stranim elementom, uzurpatorom ili, pak, naroda čije se porijeklo prisvajalo, ali jedan paradoks, zapravo – paradoks genocida, ne uvjerava da se politika “namjetanja” ili “vraćanja u redove” svoje vjere i nacije, mogla na taj način sprovoditi. Zapravo, svako nepriznavanje naroda bilo je uvod u genocid i agreciju prema drugome.
Kada govorimo o postupcima određenih naroda da izraze svoje teritorijalno samoopredjeljenje, možemo, također, reći da se uzimaju u obzir dva aspekta: imperijalističke pobude i ugnjetenost nacionalnog bića od strane većinskog naroda. Prateći dešavanja i ispisivanja novih granica na Balkanu, ne može se zanemariti jedna bitna činjenica, a to je da se ova dva elementa stvaranja nacionalnih teritorija ne mogu uzeti kao isti standard.
Otuda, za kriva tumačenja i stavove pojedinih kreatora raznih asimilatorskih i genocidnih politika u prošlosti, jedan narod prema drugom narodu ne može, niti smije osjećati animozitet u mjeri ličnog i kolektivnog odobravanja tih postupaka. U kontekstu jedne epohe, koja je rezultat eskalacije sukoba u odnosima dva naroda, ne može se problemu neprijateljstva pristupiti niti selektivno, niti sa prikazivanjem samo “svoje istine”, bez da se čuje i druga strana koja svoje postupke temelji na faktima historije, koja se od drugog skriva pod plaštom stvaranja jednoumnog nacionalizma koji je u službi argumenta vladajućih političkih i ostalih garnitura koje održavaju poredak.
Vakumirana svijest naroda na Balkanu, nepoznavanje izvora sukoba, te trenutačne situacije u kojoj su svi narodi nezadovoljni kako položajima unutar svojih država, tako i utjecajima izvana, ne može biti trajni model razumijevanja sukoba. Ono što posebno daje na značaju proučavanju svih sukoba je, upravo, nepoznavanje istih. Poznavati etiologiju sukoba i manifestiranja tih sukoba, moguće je ostvariti samo poznavanjem historije. I to revidirane, na historijskim činjenicama utjemjeljene i prihvaćene.
Prihvatiti historiju baziranu na činjenicama, znači prihvatiti lijek protiv sukoba.

Piše: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak, 190 broj

Reagiranje – za rubriku „Pogledi“

DODIKOV APSURD IDE U PRAVCU DA SE ŽRTVE BOŠNJACI (MRTVI I ŽIVI)
IZVINU SRBIJI ZA GENOCID!

Vrhunac cinizma i apsurda, pročitali smo, nažalost, u beogradskoj „Politici“, „Dodik: BiH treba da se izvini Srbiji“, od 28. februara 2017., str. 4 (autor priloga M. Kremenović). Ovoj je vrhunac beščašća, koji nisu mogli da predvide ni Kafka, ni Orvel, ni Meša Selimović!!!
U spomenutom tekstu se kaže: „Predsednik Srpske Milorad Dodik rekao je da tužba protiv Srbije i Crne Gore nije bila legalna ni 1993. kada ju je podneo tadašnji lider Bošnjaka Alija Izetbegović.
Neophodno je, kaže Dodik, zatražiti i da se organi BiH izvine Srbiji ’zbog nedopustivog gesta mržnje’, zatim zaključiti da je nemoguće da neko predstavlja BiH ako nema Srba, kao i da bude ukinut OHR, a da Savet za sprovođenje mira prestane sa radom kao i strane sudije…“
Ovdje nije više bitno, šta je Dodik rekao, jer on istupa nekontrolirano sa jasnim stavom, da nakon brojnih tragedija, spriječi pomirenje između Srba i Bošnjaka, što su se zauzeli politički, vjerski i kulturni faktori iz Sandžaka i šire. Očigledno, Dodik se predstavlja kao lovac u mutnom, sa dalekosežnim posljedicama, koji koristi pravnu proceduru aktualne „revizije“ – za svoju politikansku ujdurmu, radi izazivanja i demonstriranja ireacionalnih ciljeva, tj. da on brine o službenom Beogradu i Srbiji, a upravo tim stavovima mržnje prema Bošnjacima i Bosni, nanosi veliku štetu aktualnoj vlasti u Srbiji, koji su ovog „političara“, očigledno, pustili sa koca, da svojim javnim istupima, po Srbiji (za vrijeme raznih manifestacija, gdje je on nezaobilazni govornik mržnje prema Bosni i Bošnjacima), upravo predstavlja glavnog službenika za odnose s javnošću Vlade R. Srbije. Jer, u Bosni mu je zapaženo opozicija R. Srpske, sužila prostor djelovanja i sada on nalazi izlaz, da se stavlja u ulozi advokata Srbije, pa se može steći dojam, da više boravi i djeluje u Beogradu i Srbiji, nego u Banja Luci.
Prema tome, sve što u buduće bude govorio javno Milorad Dodik, Bošnjaci moraju imati na umu, da kroz njega govori sam politički vrh Srbije, koji ga ne zna ili ga ne može obuzdati. Reći danas, 22. godine od tragičnog genocida u Srebrenici (1995), gdje je na zvjerski način ubijeno 8.372. žrtve Bošnjaka, između 12 i 70 godina i isto toliko godina, od prestanka rata u Bosni i Hercegovini, gdje još žive ljute rane žrtava, nisu zarasle (ubijeno preko 150 hiljada civila, silovano preko 100 hiljada Bošnjakinja, likvidirano preko 30 hiljada nevine djece, zatim mučeno više desetiha hiljada žrtava u raznim logorima), nekome poput Dodiku, pada na pamet, da obznenani javnosti, stav – da se Bosna i Bošnjaci trebaju izvinuti Srbiji za počinjeni genocid nad njima i time da se pravdaju, što je netko od žrtava još živ.
Prema tome, u Srbiji da ima pravde, zbog ovih genocidnih izjava mržnje, kada se obilježava 24 godine, od tragedije 20 Bošnjaka u Štrpcima i prije toga na desetine i desetine nevino stradalih u Sjeverinu, u Bukovici i drugim mjestima, ovakve izjave podgrijevaju nezarasle rane Bošnjacima u Sandžaku, koji trpe veliko nasilje i medijsku izolaciju od strane službenog Beograda i službene Podgorice. Sada Bošnjaci ispadaju da su krivi, što su živi, da se umjesto svaki dan, kad se mole Bogu, da se umjestno toga, izvinjavaju Dodiku i beogradskom agresoru i vlastodršcima, što su još živi. U tom pravcu, Dodik je zaslužio, da u Hagu objasni svoju nacističku poziciju i odgovara pred Sudom pravde, pošto u Beogradu mu daju vilu i benificije za ispoljavanje mržnje prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.
Na koncu, filozofi svijeta su mišljenja, da smrt nije teška za one koji su otišli, već za one koji su ostali. U tom smislu, nije problem što to Dodik govori, bez ikakvog moralnog i pravnog opravdanja, već je problem što njegova epidemija mržnje prema Bosni i Bošnjacima nalazi uporište, da bude objavljena, čak i u „Politici“, koja donekle slovi, kao ozbiljan medij. Očigledno, po nalogu vlasti iz Beograda, „Politika“ objavljuje te notorne gluposti, kako bi pokazala uoči predsjedničkih izbora, kako se službeni Beograd nije odrekao pretenzija prema Bosni i Hercegovini. Nažalost, ovakve stvari tolerira i Međunarodna zajednica ili ostaje slijepa i gluha kod svojih čula. Jasno, ovakve Dodikove izjave, najbolje upućuju, da je Dodik sam sebe eskumunicirao iz Bosne i Hercegovine, jer svojim djelovanjem slijedi Mihajilovićev i Miloševićev projekat „Ram“, na temelju kojeg je okupirana Bosna i Hercegovina i Hrvatska.
Zato, intelektualci okupljeni oko Matice Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru, apeluju na aktualne vlasti u Beogradu, da zaustave Dodika, kao bezumnog hajkača. Ako to ne učine, jasno nam je, da ga oni pripremaju za novog mandantara R. Srbije, što nas ne bi nimalo iznenadilo.

E: redakcija@politika.rs; E: pogledi@politika.rs;
E: urednik@preporod.com; E: selman@rijaset.ba;
E: udruzenje.sandzak@ (damar); E: Redakcija TV Sandžak;
E: salahudin.fetic@uninp.edu.rs; E: glavni.ured@bnv.org.rs; E: rekasancak@gmail.com; E: smail.cekic@gmail.com

MATICA BOŠNJAKA – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost
THE HOME OF BOSNIAC – THE SOCIETY FOR CULTURE, SCIENCE AND ART OF SANJAK – YU-36300 Novi Pazar, Pošt.fah.124, Fax. (0038) 020/313-122, mob: +381-64-8891-750, 063-13-98-509, 065-582-3284, 067-599-344, Dinarski žiro-rn: 200-65935880-20 Banka – Poštanska štedionica (za Maticu), PJ Novi Pazar * Devizni račun (EURO) BNZCG 505-821-11182-93 – (Za Maticu)
E-mail: dr.s.krcic@uninp.edu.rs i matica_bosnjaka.sandžak@yahoo.com;
Ogranci: 84325 Plav, pošt. Fah 18
LISTU „POLITIKA“ 84000 Bijelo Polje
I DRUGIM MEDIJIMA 384000 Prizren
11000 Beograd

Novi Pazar, 28. 02. 2017.

Za Maticu Bošnjaka
Akademik, dr. Šefket KRCIĆ, vr.
(Kont.tel: 064-8891-750
Adresa: M. Alibašića 3, PF 124
36300 NOVI PAZAR)

Revija Sandžak

NA UNIVERZITETU U NOVOM PAZARU ODRŽANI 55. SUSRETI IDEJA ISTOKA I ZAPADA

U organizaciji Debatnog kluba studenata, a u okviru realizacije projekta “Izgradnja duhovnih kapaciteta mladih besjednika“, na Univerzitetu u Novom Pazaru 08.02.2017. godine, održan je 55. “Susret ideja istoka i zapada“. Pod mentorstvom prof. dr. Šefketa Krcića, Centra za retoriku, preko trideset studenata izlagalo je svoje radove. Učešće su uzeli studenti Departmana za pedagoško-psihološke nauke, Departmana za filologiju, Departmana za ekonomiju i Departmana pravnih nauka. Prisutnim studentima se najprije obratio prof. Krcić koji je istakao značaj besjedništva i javnog nastupa. Zatim je studente u radu podržao asistent na Departmanu za pravne nauke, Dženis Šaćirović. Ova sesija je bila i uvodnik u ocjenjivanje kandidata za izbor besjednika koji će biti predložen da govori na manifestaciji Dana Univerziteta u Novom Pazaru, 04.05.2017. godine. Dugogodišnja tradicija ovih manifestacija iznjedrila je mnoge vrsne besjednike, koji su se, upravo, na ovim manifestacijama afirmirali u daljem radu i u društvenom djelovanju.
Manifestaciju je snimila TV Sandžak, a medijsku podršku pružili su Agencija SANA i portal Sandžakpress.net.

PITANJE POLITIČKOG LEGITIMITETA BOŠNJAKA U JUŽNOM SANDŽAKU

Bošnjaci u južnom Sandžaku (Crna Gora) suočeni su sa gubitkom legitimiteta svojih vodećih političkih predstavnika od početka novog milenija pa na ovamo. Na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori, tadašnja SDA osvojila je 9 mandata i apsolutnu vlast u Rožajama. Nakon toga slijedi brutalno razbijanje stranke, te protupravno hapšenje čelnika stranke, mučenja, prebijanja, zlostavljanja, te presude na višegodišnje robije i jedna cijelo desetljeće mraka Bošnjačke politike u Crnoj Gori, čije se posljedice i danas osjećaju.
Nakon gašenja SDA Crne Gore i izlaska vodećih autoriteta i predstavnika Bošnjaka sa političke scene, Bošnjačka politička eminencija u Crnoj Gori nikako nije uspjela da okupi Bošnjačko političko tkivo pod jednim barjakom. Od tada je prošla cijela decenija, a taj period je isuviše dug za popravljanje stanja, ili je Bošnjačkim političarima, prvenstveno misleći na Bošnjačku stranku (BS) kao neformalnog nasljednika SDA Crne Gore, nedostajalo strategije kako da ponovo okupi Bošnjake. Danas je više nego katastrofalna situacija da u Crnoj Gori, tek jedna četvrtina ili petina Bošnjaka u Sandžačkim općinama podržava jednu od svojih nacionalnih stranaka, dok se, i te kako, svi Crnogorci opredjeljuju za svoje, ali svi Srbi za svoje i gotovo svi Albanci, također, a da ne govorimo o Hrvatima koji su sa oko 2.000 glasova bili jedinstveni na prošlim parlametarnim izborima i dobili svog predstavnika u parlamentu Crne Gore.
Bošnjaci VS Bošnjaci
Primjera radi, Bošnjačka stranka u Bijelom Polju ima samo 2 odbornika (Bošnjaka), dok ih u svojim redovima DPS ima 8 (od ukupno 18), SDP 2 (od ukupno 3), a od ukupno nezavisnih 4 – 3 su Bošnjaci. Dakle, od ukupno 15 Bošnjaka u lokalnom parlamentu, samo 2 su u jednoj autentičnoj Bošnjačkoj stranci. U Petnjici BS ima 4 odbornika, ali zato ih DPS svih 15 od ukupnog broja, SDP 11 od ukupnog, također, i SNP svog jedinog predstavnika – Bošnjaka. U Gusinju, BS ima jednog odbornika. Partija za Gusinje je uspijela da okupi Bošnjake tog kraja i osvoji 6 odbornika. Od 2 odbornika SDP-a – oba su Bošnjaci. Nova SD Crne Gore ima 4 odbornika – 4 Bošnjaka i DPS od 9 odbornika – 7 Bošnjaka.
U dominantno većinskim Bošnjačkim općinama, kao što su Rožaje, Petnjica, Plav i Gusinje, možemo da zaključimo da odbori DPS-a i ostalih stranaka ne bi mogli postojati, pa se podrazumijeva da Bošnjaci moraju biti na listama, ali je paradoks da se Bošnjaci bore za glasove protiv Bošnjaka i da umjesto da su Bošnjačke stranke na vlasti samostalno u svim općinama, Bošnjaci su resurs podgoričkim strankama. Taj resurs je tek evidentan na parlamentarnim izborima kada se po koji Bošnjak nađe na listi crnogorskih partija: DPS -3, DEMOKRATE – 1, SDP – 1.
Sudeći po mnogim pokazateljima na terenu, BDZ Crne Gore uspjela je sačuvati one Bošnjačke glasove koji bi otišli nebošnjačkim strankama u Crnoj Gori, a politička utakmica u kojoj BS dobija svog konkurenta, ne može se shvatiti kao atak na njeno djelovanje koje je daleko od idealnog, već da Bošnjaci u Crnoj Gori imaju šansu da biraju ili između više ponuda unutar svojih redova, ili da jedna nova politička opcija uspije što nisu dosadašnje – da povrati politički legitimitet Bošnjacima južnog Sandžaka.
U Rožajama, BS ima 17 odbornika i svi su Bošnjaci. Ali i ovdje DPS od svojih ukupno 12 ima svih 12 Bošnjaka, SDP od 4 – 4 Bošnjaka. U lokalnom parlamentu Rožaja, BDZ Crne Gore koja predstavlja uz BS jedinu Bošnjačku partiju u Crnoj Gori ima jednog odbornika. Poraznost politike BS-a u Rožajama je u tome što umjesto da godinama imaju skoro 100% Bošnjačkih glasova, suočavaju se sa situacijama tijesnih pobjeda na izborima i moraju koalirati sa Crnogorskim partijama, iako se paradoks ogleda u tome da Bošnjaci koaliraju sa Bošnjacima, ali sa “različitih frontova”, što vlastima u “centrali” daje mogućnost da Bošnjake ne učine toliko legitimnim i ne ispoštuju ispunjenja njihovih prava i obaveza države prema njima.
BDZ Crne Gore brana slivanju glasova prema Podgorici.
Kažu da pojava BDZ Crne Gore “ugrožava jedinstvo”. Koje jedinstvo? Ovdje je u pitanju ili poraznost jedne nacionalne politike ili “savršena integracija” Bošnjaka u politički sistem nebošnjačkih stranaka. Pitanje ovakvog haosa i rasula, gdje se +20% Bošnjačkog stanovništva svede na 2 narodna poslanika u parlamentu Crne Gore, pitanje je koje uznemirava svaku savjest. Očigledno je da BS nema legitimitet ili je Bošnjacima “mnogo bolje” sa drugima. Ovakav haos i katastrofa, retultat su političkih privilegija pojedinaca i posljedica po većinu koja živi daleko od standarda dalje od Andrijevice.
BDZ Crne Gore je mlada politička partija među Bošnjacima koja je nastala upravo iz potrebe da prvenstveno prekine rasipanje Bošnjačkih glasova drugim (nebošnjačkim partijama) i nastoji da stvori jednu autentičnu političku opciju koja će imati legitimitet na prostoru Sandžaka i imati veći potencijal u ostvarivanju interesa općina južnog Sandžaka. Za sada je teško prognozirati koliko će vremena biti potrebno da se razbije kult pripadanja “drugima” koji je rezultat privilegiranja povlašćenih struktura koje im pripadaju i koliko će tome doprinijeti neorganiziranost BS-a, koji umjesto da glavnog krivca traži u sebi, odgovornost “nedobijanja” trećeg narodnog poslanika pripisuje BDZ-u Crne Gore. Po svim parametrima sa političkog terena, možemo reći da, ako je BS-u BDZ Crne Gore “oduzeo ½ odbornika”, koliko su mu oduzeli DPS, SNP, SDP, ali i koliko se glasova rasulo na DF i ostale? U pitanju je bar 6 narodnih poslanika, odnosno hiljade glasova Bošnjaka iz južnog Sandžaka. O republičkom nivou nećemo govoriti, jer Bošnjaka ima u značajnoj mjeri u Podgorici, Baru i Ulcinju. Ovu izgubljenu snagu, šansu, ili mogućnost, ne može zadovoljiti 2 ministarstva i mjesto potrpedsjednika vlade. Opet privilegovana manjina, dok narod trpi katastrofalne posljedice nemaštine, razorene privrede i rastućeg trenda napuštanja južnog Sandžaka.
Bošnjaci su presudna podrška Crnoj Gori na putu evrointegracija.
Postoji još jedan problem gubitka legitimiteta i trend pripadanja crnogorskim političkim partijama kada su Bošnjaci južnog Sandžaka u pitanju. To je “trend straha” koji datira još iz doba promiloševićevskog režima kada su Bošnjaci zavtarani, mučeni i osuđivani za pripadanje svom nacionalnom pokretu i ako na to dodamo da su ljudi iz straha okrenuli leđa svojim predstavnicima Harunu Hadžiću, Rifatu Veskoviću i drugima iz toga doba, onda nam je jasno da je politički kredit do početka novog milenija gotovo nestao. Iz svjedočenja nekada istaknutih političkih predstavnika Bošnjaka, dolazimo do zaključka da je prestrašeni Bošnjački narod izgubio koordinaciju, te podršku političkih predstavnika iz sjevernog Sandžaka, a da iz Sarajeva su, također, prestali da stižu svi signali podrške. Prema tome, do pojave utjecaja Islamske zajednice u Srbiji i osnivanja političke partije BDZ Crne Gore, Bošnjaci su sve više hladili i nukleus svog identiteta razbijali i na nacionalnoj osnovi sve više se prepuštajući da budu deklarirani kao i “muslimani” i “crnogorci”, pa se tako dalje od Rožaja, Plava i Gusinja, gotovo uspjelo u nekom vremenu nametnuti odvajanje od nacije. Kao krajnji rezultat je bio da se +20% Bošnjaka prepolovi. Iz tog razloga, sa sve svojim ciljevima djelovanja, vrlo je značajan pokret nove političke partije – BDZ Crne Gore, koja ima za cilj da etablira političke i nacionalne ciljeve Bošnjaka, te da svojim kapacitetima i jasnom pravcu djelovanja na polju evrointegracija, pomogne Crnoj Gori u stvaranju dekokratije i društva jednakih šansi.

Piše: Dženis Šaćirović, glavni i odgovorni urednik Revije “Sandžak”

“DELIRIJUM” – PRVENAC ZEKERIJE ŠAĆIROVIĆA

Marta mjeseca 2017. godine, iz štampe je izašao prvenac Zekerije Šaćirovića, zbirka pjesama stvaranih u periodu 2010-2014. godine. Zbirka sadrži 52 pjesme. Pored autora, na zbirci je radio tim lektora: Aiša Bahović i Mirza Fortić. Kao tehnički urednik, potpisuje se Dženana Redžić-Šaćirović, dok dizajn potpisuje Belmin Kovačević.
Ono što je zanimljiv detalj i nesvakidašlji potez, jeste odluka autora da prije objavljivanja ovog djela, da se obrati po svom izboru određenim kulturnim stvaraocima (njih 14), koji su na kraju ove zbirke pjesama stručno iznijeli svoj sud i mišljenje o pjesmama. Pored njih, valja spomenuti da je recenzent “Delirijuma”, poznati muzičar, tekstopisac i producent, Nikola Vranjković.
Tematika ovog djela predstavlja nesumljiv piščev smisao da, kako kroz metaforu, tako i kroz otvorene distopijske elemente, prikaže svoje lično, ali i poimanje stvarnosti koje društvo kao kolektivitet, svakodnevno doživljava. U tom nedostatku izražaja, ili bolje rečeno ušutkane svijesti da govori u svoje ime, kolektivitet ima tu mogućnost da u kreativnom izražaju Zekerijinog “Delirijuma”, spozna horizonte svega što u biti doživljava. Da se radi o klasičnoj kritici društva, ne bi se moglo govoriti kada je u pitanju ovo djelo. Više bi se moglo govoriti o ukazu na stotine problema kojima smo okruženi, na koje smo navikli i sa kojima se odavno pomirili, pa nam u određenim stihovima sasvim razumske stvari mogu izgledati kao strašne istine sa ruba naše svijesti, koje pošto-poto treba vratiti u zaborav. Upravo tu i leži misija ovog djela – da nas probudi iz stanja letargije, osjećanja prepuštenosti i dekadenciji. Ukoliko je gutanje gorkih pilula u stanju boljesti ljekovito, utoliko je čitanje i analiza ovog djela svojevrstan šok uma koji se budi i razmišlja, te konačno stvara konekciju između sebe i svoje stvarnosti.
Zekerija Šaćirović, ekskluzivno za Reviju Sandžak otkriva da će uskoro održati promociju u Novom Pazaru.
O AUTORU:
Zekerija Šaćirović je rođen u Novom Pazaru 08.11.1988. godine. U Novom Pazaru završio osnovno i srednje obrazovanje. Nakon toga upisuje Fakultet za islamske studije. Tijekom posljednjih godina, bavio se društvenim i kulturno-umjetničkim radom kroz snimanje kratnih dokumentarnih filmova sa Haber Team-om, kao i sa TV Sandžak u ediciji „Hadis dana“, emitiranoj tijekom Ramazana 2015. godine. Zekerija je autor i mnogih tekstova, priča i pjesama objavljenih na portalima i onlajn časopisima. Objavljivao u Bošnjačkoj riječi, Magazinu SAFF, Horizontima, učestvovao u projektu knjige/zbirke eseja “Misli sandžačke omladine“ i knjizi grupe autora sa prostora bivše Jugoslavije i udruženja Mika Antić. Pored pisanja, profesionalno se bavi fotografijom i filmom. Trenutno priprema roman. Živi i radi u Novom Pazaru.

Priredio: Dženis Šaćirović, Revija Sandžak

MATICA BOŠNJAKA – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Čestitka Reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću u povodu doktoriranja

Visoko uvaženi reisu-l-ulema, Huseine ef. Kavazoviću, neobično nas je obradovao haber (koji smo pročitali u listu „Preporod“ od 01. marta 2017. godine), da ste uspješno odbranili doktorsku disertaciju naslovljenu „Kodifikacija šerijatskog građanskog prava na temeljima hanefijske Pravne škole u Egiptu“, na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, pred elitnom komisijom, koju su činili: prof. dr. Enes Ljevaković, predsjednik i član komisije, prof. dr. Fikret Karčić, mentor i član komisije i prof. dr. Mustafa Hasani, član komisije.
Imajući u vidu znanstveni Izvještaj spomenute Komisije, koja je istakla izuzetne domete Vašeg rada, kojim ste dali originalan metodološki i znanstveni doprinos u proučavanju ove komleksne problematike, što nas posebno raduje. Zato članovi Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, neobično cijene Vaš čin izbora znanstvene teme i Fakulteta na kojem ste uspješno doktorirali. Vaš, ne samo znanstveni, već i moralni čin izbora Fakulteta za doktoriranje, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, je dokaz da Vi dajete izuzetnu važnost ovoj prvoj visokoškolskoj islamskoj, prosvjetnoj i znanstvenoj instituciji u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Ovo kažemo, zato što je dosadašnja praksa bila, da kada se izaberu naši ugledni alimi, na tako visoko mjesto, kao što je reis-l-ulema, pođu i odaberu neki od fakulteta u islamskim i drugim zemljama, kada ih ne mogu konkretno oni koji slijede pratiti i čuti. Vi to niste učinili i zato Vam pripada od nas veliki moralni imperativ, podizanja i uvažavanja naših institucija, što je omogućilo, kako saznajemo, velikom broju uleme i drugih intelektulaca i znanstvenika, da prisustvuju Vašoj odbrani. Aferim, uvaženi reis-l-ulema, kako bi se znao izraziti naš veliki duhovnjak i pisac Zulfikar Zuko – Džumhur. U tom pravcu, želimo da što prije objavite svoj doktorat, naravno sa obaveznim ekspozeom i mišljenjem Komisije.
S obzirom, da je u toku organiziranje i utemeljenje Islamskog univerziteta u Bosni i Hercegovini, Vaš čin doktoriranja će biti podsticajan, ne samo za današnje generacije na Fakultetu islamskih nauka i još mlađe, polaznike Gazi Husrev-begove medrese (koja obilježava 480 godina od svog postojanja), da motivirate, svojom paradigmom pasionirane istraživače islama, da nastave putem kojim ste vi odabrali.
Želimo Vam sreću, dobro zdravlje i uspjeh u profesionalnom i znanstvenom radu.
Es-selamu alejkum,
Novi Pazar, 05.03.2017.g. Prof. dr. Šefket KRCIĆ, vr
Predsjednik Matice Bošnjaka

PREDSTAVLJAMO BELKISU CRNOVRŠANIN – U DVADESETPETOJ GODINI VEĆ 10 GODINA RADA U MEDIJIMA

Revija Sandžak nastavlja praksu predstavljanja Sandžačke omladine prepoznatljive na polju društvenog djelovanja. Sandžak je iznjedrio mnoge mlade ljude koji su se nesrazmjerno svojim godinama istakli na polju nauke, kulture, talenta i struke. Ako bismo govorili o novinarstvu u Sandžaku, a još profesionalnom, te javnom nastupu u medijima, onda se i te kako možemo pohvaliti vrijednim pojedincima na kojima bi nam mogli pozavidjeti i veliki centri, poput glavnih gradova u okruženju. Mnogi su uvidjeli na vrijeme potrebu da ulažu u sebe puno više nego što se to od njih zatjeva, pa su tako struci dali puno više nego što ona to traži. To je ona omladina koja je svoje afinitete i talente afirmirala, te uz matičnu profesiju putem odabira fakulteta, danas ima još neka profesionalna opredjeljenja koja su produkt ulaganja u sebe i želju za ostvarenjem.

Primjer Belkise Crnovršanin je očit primjer. Po akademskom zvanju pedagog, po profesionalnom i životnom opredjeljenju, osobačiji put je polje javnog nastupa i medija. Taj talenat je, kako kaže, otkrila vrlo mlada, tijekom prvih koraka i susreta sa društvenom zbiljom. Od tada, pa do danas, nije se ništa promijenilo, ali je ona evoluirala u jedno od najvećih i najprofesionalnijih imena pod medijskim nebom Sandžaka. A šta li bolje može potvrditi ovu konstataciju od onoga što slijedi u daljem tekstu.
Od ulaganja u sebe do ostvarenja.
Belkisa Crnovršanin je rođena u Novom Pazaru 1991. godine. Potiče iz starogradske porodice koja održava kontinuitet kako formalnog, tako i vjerskog obrazovanja. Nakon završene osnovne škole “Stefan Nemanja”, završila je srednju “Ekonomsko-trgovinsku školu” u Novom Pazaru. Od 2010.do 2014. godine, studirala, a zatim i diplomiralasa akademskim zvanjem – Diplomirani pedagog-vaspitač na Departmanu za Pedagoško-psihološke nauke Univerziteta u Novom Pazaru.
Za vrijeme studija, učestvovala je i pobjedila na studentskom takmišenju iz besjedništva 2011. godine, koje je organizirao Debatni klub Centra za retoriku Univerziteta u Novom Pazaru. Nakon osnovnih studija upisala je master studije na istom departmanu, gdje je apsolvirala i sprema odbranu master rada.
Prvi javni nastup imala je sa svoje četiri godine na TV JEDINSTVO u novogodišnjem programu. Do svoje četrnaeste godine učestvovala na školskim priredbama, te učestvovala u besjedništvu i redovito pisala za školske časopise. Njen talenat za pisanje potvrdila je tada jedna velika nagrada – u školskom časopisu “Školarac”, kao učenik drugog razreda osnovne škole, pobjedila je na republičkom konkursu za osnovce pod nazivom “Pretoči sliku u priču”. Pobjednica je takmičenja u pisanjutekstova i tema pod nazivom “Najboljiradovi”. Od svoje pete godine, pa sve do kraja pohađanja osnovne škole, pohađala je mekteb u Melajskoj džamiji u Novom Pazaru, gdje je redovito učestvovala na ramazanskim i bajramskim priredbama, a nakon završetka četvrtog stupnja vjerske pouke, položila učenje Kur’ana na arapskom jeziku pred komisijom Mešihata islamske zajednice u Srbiji.
REVIJA SANDŽAK, 189. broj

Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES u članku „Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?“ piše o oživljavanju velikodržavnih projekata na Balkanu i afirmaciji teze o navodnoj disfunkcionalnosti multietničkih država, prenosi Patria.

Nedavno se u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs pojavio tekst pod nazivom Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, i u kojem autor savjetuje novu američku Administraciju da odustane od podrške teritorijalnom integritetu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Less se zalaže za novo prekrajanje granica na Balkanu, iznoseći prilično sumnjivu tezu da su se multietničke države (kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija) pokazale disfunkcionalnim, dok su se etnički homogene države (kao što su Hrvatska, Albanija i Srbija) navodno pokazale prosperitetnim. Pored toga, autor tvrdi i da narodi na prostoru Balkana ne žele više nikakav multietnički status quo, nego da se većinom zalažu za konačno zaokruživanje monoetničkih velikodržavnih projekata – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije.

Prema Lessovom nacrtu, zamišljena Velika Srbija treba da uključi Republiku Srpsku, ali i Crnu Goru, Velika Hrvatska treba da uključi budući ‘hrvatski entitet’ unutar Bosne i Hercegovine, a Velika Albanija treba da uključi Kosovo i zapadni dio Makedonije. Svo ovo prekrajanje bi, tvrdi Less, na kraju dovelo do trajnog mira. Koliko su ovi prijedlozi utemeljeni u geopolitičkoj stvarnosti Balkana, ili se pak Less pojavljuje kao glasnogovornik određenih interesa kojima je važno samo da realiziraju svoje geopolitičke projekte, koliku god cijenu pri tome morali da plate sami stanovnici Balkana?

Prije svega, pogledajmo ko je autor datog teksta. Kako kažu oficijelne biografije, Timothy Less je vodio britanski konzulat u Banjaluci, a bio je i politički sekretar britanske ambasade u Skopju. Sada vodi tzv. konsultantsku agenciju pod nazivom Nova Europa, te je zvanično izašao iz diplomatske službe. Ono što svakako bode oči jeste to da je djelovao upravo u državama koje bi, prema njegovoj ‘analizi’, bile najpoželjnije za raspad – Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Treba se prisjetiti da je britanska vanjska politika još od 1990. povremeno, ali prilično nedvosmisleno, zagovarala stvaranje zamišljenih etničkih ‘velikih država’ – Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije – kao navodnih puteva ka ‘trajnoj stabilnosti’ na Balkanu.

Prizivači i zagovornici rata na Balkanu

U tom svjetlu, teško se oteti utisku da je dotični diplomata u Banjaluci i Skoplju vjerovatno djelovao kao neformalni savjetodavac upravo onih političkih snaga, kao što su naprimjer srpski i albanski separatisti, koje bi trebalo da najsnažnije djeluju u pravcu realizacije takvih velikodržavnih projekata. A otkako je zvanično izašao iz diplomatske službe, Timothy Less redovito objavljuje tekstove u kojima ‘predviđa’, to jest, priziva nove etničke ratove i etničke podjele na Balkanu. U članku u Foreign Affairs, on sada nastoji uvjeriti novu američku Administraciju da bi trebalo da i ona prihvati politiku zaokruživanja velikodržavnih projekata na Balkanu. Ironično, sada Less to čini ne bi li se navodno spriječili svi ti silni ratovi koje upravo on godinama najavljuje, to jest, priziva i zagovara. Očito, i prizivanje etničkih sukoba u cilju realizacije velikodržavnih projekata na Balkanu, a zatim i zalaganje za zaokruživanje ovih projekata kako bi se u regionu navodno vratila stabilnost, predstavljaju čiste geopolitičke projekcije jednog dijela britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, pri čemu ‘nezavisni eksperti’ poput Lessa imaju ulogu da uvjere svijet da su ove projekcije ‘jedino razumno rješenje’.

No, u mjeri u kojoj je on sam ‘nezavisan’, i njegova ‘rješenja’ su ‘razumna’. Na primjer, Less tvrdi da su ‘neriješena nacionalna pitanja’ glavna prepreka stabilnosti Balkana. Međutim, već na prvi pogled jasno je da je u pitanju prosta zamjena teza. Sama ideja stvaranja zaokruženih etnonacionalnih država jeste ideja koja je svuda u svijetu uvijek vodila samo u pravcu stvaranja nestabilnosti, jer zaokružene etnonacionalne teritorije nije moguće stvoriti bez primjene najgoreg fizičkog nasilja, dakle, bez ratova. Strategija ‘rješavanja nacionalnog pitanja’ je na Balkanu, ali i drugdje u svijetu, uvijek vodila jedino permanentnoj nestabilnosti, a nikako konačnoj stabilnosti. Što je posebno interesantno, pobjednici u Prvom svjetskom ratu su na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, prema tada promoviranom ‘principu nacionalnog samoodređenja’, zagovarali stvaranje jedinstvene ‘nacionalne države Južnih Slavena’. Nekih sedamdesetak godina kasnije, iste sile prihvatile su, a ponekad i zagovarale, raspad te iste južnoslavenske države u ime nezavisnosti i samoodređenja nekih drugih nacionalnih država, s obzirom da su bivše jugoslavenske republike, sa izuzetkom Bosne i Hercegovine, bile u osnovi konstituirane kao nacionalne države. A sada se njihovi glasnogovornici, kao što je Less, zalažu za raspade većeg dijela ovih država, u ime zaokruživanja etnički čistih velikodržavnih projekata – naravno, opet u ime ‘nacionalnog samoodređenja’. Dakle, ‘nacionalno pitanje’ je očito jedna potpuno arbitrarna kategorija, promjenljiva u ovisnosti o trenutnim geopolitičkim interesima.

Naravno, interesima velikih, a ne interesima onih malih čije ‘nacionalno pitanje’ se tu navodno ‘rješava’.

Na čekanju novi etnički sukobi na Balkanu?

No, prije nego što odbacimo Lessovu ‘analizu’ kao puki spisak autorovih želja, zapitajmo se koliki je značaj Foreign Affairs u međunarodnim političkim krugovima, i koliko ovaj tekst zaista može utjecati na postupke nove američke Administracije? Foreign Affairs je glasilo tijela koje se zove Council on Foreign Relations (CFR), a njegovo članstvo od početka su činili najugledniji političari, državni sekretari, direktori CIA, bankari, profesori, pravnici i najuglednije medijske ličnosti. Ovo tijelo je 1921. godine bilo zamišljeno kao zajednički anglo-američki projekt, kao otjelovljenje tzv. ‘specijalnog odnosa’ između SAD i Velike Britanije, koji je kreiran tokom Prvog svjetskog rata i koji se održao do današnjih dana. U tom pogledu, teško da na svijetu postoji časopis sa većim političkim utjecajem, usporedivim jedino sa utjecajem koji ima sam CFR. Stoga se geopolitički manifest koji je potpisao Timothy Less mora uzeti sa najvećom mogućom ozbiljnošću, jer on sigurno odražava interese određenih utjecajnih krugova unutar anglo-američkog vanjskopolitičkog establishmenta.

S obzirom na količinu javne podrške koju je Hillary Clinton uživala tokom svoje predsjedničke kampanje od strane ljudi okupljenih oko časopisa Foreign Affairs, razumno je pretpostaviti da bi ona najvjerovatnije bez oklijevanja prihvatila ovaj Lessov ‘dobronamjerni’ savjet. Nadajmo se ipak da novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, koji nije uživao ni najmanju podršku navedenog kruga ljudi, neće biti naivan i prihvatiti strategiju zaokruživanja velikodržavnih projekata prezentiranu u Foreign Affairs kao svoju vlastitu strategiju, i kao viziju koja može doprinijeti miru u bilo kojem dijelu svijeta. Jer, ukoliko bi do toga došlo, čekaju nas ne samo novi etnički sukobi na Balkanu, nego i trajna nestabilnost u ostatku svijeta.
Piše: Dr. Zlatko Hadžidedić, Revija Sandžak, 189. broj

INTERVJU SA DAMIROM RASTIĆEM REPREZENTATIVCEM SRBIJE U BIATLONU I NORDIJSKOM SKIJANJU

Damir Rastić je višegodišnji član nordijske i batilon reprezentacije Srbije kao i član tima Vojske Srbije za nastup na Svjetskom vojnom prvenstvu u pomenutim sportovima.
Rođen je u Sjenici 23.07.1988. godine gdje je završio osnovu i srednju školu.
Obrazovanje
Univerzitet u Beogradu – Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja
• Osnovne akademske studije u periodu od 2007. do 2015. godine
Smjer: Fizičko vaspitanje
Stečeno zvanje: Diplomirani profesor fizičkog vaspitanja
Diplomirao na predmetu: Skijanje
Diplomski rad: Karakteristike tehnike savremenog biatlona
• Master akademske studije u periodu od 2015. do 2017. godine
Smjer: Fizičko vaspitanje i sport
Zvanje: Master profesor fizičkog vaspitanja i sporta
Master rad: Osnove treninga trkača na skijama
Takmičarsko iskustvo
Tokom takmičarske karijere koja još uvjek traje a započeta 1999. godine, nastupao je na preko 450 takmičenja različitih nivoa, počev od Prvenstava grada, Univerzijade, CISM-a pa do Svjetskih kupova i Svjetskih prvenstava.
Osvajač je preko 140 različitih medalja, nekoliko pehara kao i priznanja za najboljeg sportistu i skijša grada Sjenice. Nosilac je dvije stipendije Olimpijske Solidarnosti Međunarodnog Olimpijskog Komiteta (MOK-a) kao kandidat sa ispunjenim olimpijskim normama u biatlonu i nordijskom trčanju za nastup na Zimskim Olimpijskim Igrama u Vankuveru 2010. i Sočiju 2014. godine.
Najbolji lični rezultati ostvareni su na nekoliko Svjetskih kupova u biatlonu, plasmanom u najboljih 60 takmičara, 45. pozicija na IBU kupu u biatlonu 2016. godine, plasman u najboljih 30 takmičara na Zimskoj Univerzijadi 2014. godine, kao i titule državnog prvaka u drumskom biciklizmu, biatlonu i nordijskom trčanju u nizu od nekoliko godina.
2016. godine ispunjava MOK-ovu kvalifikaciju za nastup na XXIII Zimskim Olimpijskim Igrama – Pyeong Chang 2018. godine u okviru nordijskog trčanja.
Trenersko iskustvo
Sticanjem određenih znanja u biatlonu i nordijskom trčanju kao i određenih znanja na studijama, aktivno uzima učešće u radu sa mlađim kategorijama kako u norijskoj, tako i biatlon sekciji na teritoriji Sjenice. Za vrijeme održavanja seminara u nordijskom trčanju i biatlonu u Srbiji, angažiran je kao jedan od predavača i demonstratora.
Od 2013. godine samostalno obavlja terenske laktat testove na ski-rolkama, određuje pulsne zone, prati, analizira i dijagnostikuje stanje sopstvene forme i adaptira trenažno-takmičarski proces.
2016. godine stekao je licencu najvišeg nivoa kao sportski trener nordijskog trčanja – diplomirani profesor fizičkog vaspitanja i sporta, izdatu od strane Skijaškog saveza Srbije.
Dodatna edukacija (iskustvo)
Drugu polovinu 2009. godine bio je gost A tima biatlon reprezentacije Slovenije na čelu sa trenerom Urošom Velepecom, svjetskim prvakom Fakom Jakovim i četvrtoplasiranim na Olimpijskim Igrama u Vankuveru, Bauer Klemenom. Za vrijeme tog perioda stekao je mnoga praktična i teorijska znanja vezana za trening i takmičenja u biatlonu kao i znanja koja su generalno sastavni dio svakog sporta.
Od 03.09.2010. do 03.03.2011. godine služio je redovni vojni rok Vojske Srbije na Vojnoj Akademiji u Beogradu i bio član tima Vojske Srbije na Svjetskom Vojnom prvenstvu (CISM) u Sarajevu 2011. godine.
2016. godine sa svojim kolegama objavio je abstrakt naučnog rada na Međunarodnoj naučnoj konferenciji FSFV-a Univerziteta u Beogradu, kao prvi autor.

1. Otkud biatlon?
Da bih adekvatno odgovorio na ovo pitanje moram pomenuti nekoliko činjenica koje se tiču istorije nordijskog trčanja kod nas u Sjenici.
Naime, nordijsko trčanje na našim prostorima prisutno je još od prije Drugog svjetskog rata, a kao takvo uokvireno osnivanjem prvog Smučarskog kluba ’Jelenak’, datira od 1947. godine. Uzimajući u obzir istoriju nastanka nordijskog trčanja a zatim i batlona u svijetu, kao i karakteristike ova dva sporta, slobodno se može reći da je biatlon zapravo nadogradnja, odnosno jedan vid modernizacije nordijskog trčanja bez obzira na to što se svrstava u zasebnu sportsku disciplinu. Dakle biatlonu je osnova nodrijsko trčanje a nikako streljaštvo.
S ovim u vezi, biatlon i kod nas dolazi malo kasnije, odnosno javlja se kao modernizacija nordijskog trčanja, u prvoj fazi u okviru vojnih takmičenja Kupa maršala Tita u periodu od 1970. godine pa do građanskih ratova u tadašnjoj SFRJ, a zatim u drugoj fazi (fazi obnove) od 2001. godine kada je u SK Jelenku i zvanično formirana sekcija biatlona.
U ovoj prvoj fazi pojave biatlona, moj otac je, sa još nekoliko svojih drugara aktivno učestvovao na pomenutim kupovima, a tadašnji vid biatlona za njega, predstavljao je dopunsku sportsku disciplinu. Njegova glavna sportska disciplina oduvjek je bila nordijsko trčanje, u kojoj je hvala Bogu i dan danas aktivan.
Početkom druge faze (faze obnove) ja sam već bio aktivni takmičar nordijskog trčanja sa trenažnim i takmičarskim stažom od nekoliko godina, sa adekvatno formiranom bazom nordijskog trčanja na koju sam 2004. godine počeo nadograđivati biatlon u početničkim okolnostima, tokom kojih smo svi mi (kako takmičari, tako i treneri) itekako dobro učili iz sopstvenih grešaka.
Ukratko, nije slučajnost što sam ja od svoje 10. odnosno 16. godine takmičar norijdijskog trčanja, odnosno biatlona. Iza toga stoji sve ovo što sam naveo u kratkim crtama, tj. stoji sportska porodica, tradicija ovog sporta kod nas, podneblje i vremenski uslovi, takmičarski duh i entuzijazam nekadašnjih kao i sadašnjih predstavika ovog sporta kod nas i u svijetu, kao i moja želja da i ja budem dio nordijskog, odnosno biatlon sporta na našim prostorima i da nas adekvatno i na najbolji mogući način predstavljam kao takav, gdje god se nalazio.

2. Kada očekuješ da dostigneš zenit svoje karijere, i kojim uspjehom bi bio zadovoljan?
Pošto su nordijsko trčanje i biatlon sportovi bazirani na, prije svega izdržaljivosti i dužem takmičarskom stažu i pošto krajnja specijalizacija nasupa tek nakon potpunog rasta i ravoja organizma, najbolji rezultati u ovom sportu (u najvećem broju slučajeva) postižu se nakon svoje 24. 25. godine života i kao takvi u prosjeku traju do neke 32. godine (u nekim slučajevima i duže). Meni je sada 28 i ako bi sve bilo idealno (ovdje prije svega mislim na moje zdravstveno, materijalno i finansijsko stranje) u naredne 4 godine, imao bih šansu da ostvarim visoke svjetske rezultate i njima bio zadovoljan, a pod istim smatram plasman u najboljih 10 takmičara na Svjetskom Kupu u biatlonu, odnosno ulazak u najboljih 30 na Svjetkom prvenstvu ili Olimpijskim Igrama u nordijskom trčanju ili biatlonu.
Predhodno naglašeno ’imao bih šansu’ nije slučajno tu gdje jeste jer su i biatlon i nordijsko trčanje sportovi u kojima individualni plasman ne zavisi samo od spremnosti takmičara, već isto toliko i od njegovog tima koji ga prati. Pod timom se ovdje podrazumijevaju ’leđa takmičara’ odnosno oni kojih pored trenera nema na sceni, a odgovorni su za ski-servis, zdravstveni status, masažu, psihologiju, logistiku i sl. Sve ovo mora funkcionirati kao jedan zdravi odganizam i u dužem vremenskom periodu kako bi se kumulativnim efektom postigao vrhunski svjetski rezultat. Sve ovo, sada je već neophodno jer je sport u globalu toliko napredovao i toliko se ulaže u njega da se svi zapaženi svjetski rezultati postižu upravo uz pomoć jakih, dobro orgzaniziranih i razrađenih timova.
Mi u Srbiji u okviru nordijskog trčanja i biatlona još uvjek nemamo ni T od pomenutog tima, pre svega zbog malog budžeta koji je neophodan da bi sve to funkcioniralo, zbog nedovoljnog iskustva onih koji vode ove sportove ka višim nivoima, zbog onih koji zarad svojih sitnih ličnih interesa prodaju mnogo korisnije opšte interese, kao i zbog jako prisutnog faktora ’zavisti’ koji se javlja u malim i manjim sredinama prouzrokovan djelovanjem onih koji od svog života nisu napravili ništa dobro ni za sebe a kamo li za okolinu i vode se stavom: „Kada nije moje, onda neće biti ni tuđe!“ što jako loše utiče na cjelokupnu atmosferu u malim i manjim sredinama kojima i mi pripadamo, pa tako i na ove sportove koji kod nas važe za bazu istih na teritoriji Srbije.
U takvim okolnostima ma koliko da ste talentirani, vrijedni, radni i odani ovim sportovima, rezultat je nažalost limitiran. U takvim okolnostima dosta se snage troši na sporedne stvari umjesto da se ista usmeri ka vrhunskom rezultatu. Još više energije utroši se kada ste prvi u nečemu, pa tako ’probijate led’.
Ja se svrstavam u ovu kategoriju koja nažalost nema adekvatan tim iza sebe kao i u one koji u ovim sportovima ’probijaju led’, odnosno ’krče staze’ ostavljajući putokaze onima koji će se po prirodi stvari uputiti istim. Kao neko ko ’krči staze’ u slučaju i da ne postignem značajne svjetske rezultate u ovim sportovima, ipak ću biti zadovoljan jer ću iza sebe ostaviti nešto što će novim generacijama itekako značiti pa na istome neće trošiti energiju, već će moći da je usmjere na ono što će ih dovesti što bliže svjetskom vrhu.

3. Dugo godina si u klubu Sjenica, i sta misliš, koliko je taj klub zaslužan za tvoje konstantno napredovanje, i sam odnos sa trenerom?
Razilaženjem sa određenim stavovima tadašnjeg rukovodstva SK Jelenak, 2006. godine osniva se Smučarski klub ’Sjenica’ i od njegovog osnivanja, njegov sam član. SK Sjenicu osnovala je moja familija koja mi je od samog početka, pa i dan danas podrška u svemu što sam radio i svemu što radim. Isti ljudi su 2000. godine započeli aktivnosti u okviru biciklizma kojim sam se takođe bavio dok nisam upisao fakultet 2007. godine. Obzirom da sam biciklizam trenirao i takmičio preko leta, a nordijsko trčanje i kasnije biatlon preko zime, dosta mi je značilo jer sam najsenzitivniji razvojni period prošao na najbolji mogući način, adaptirajući se za sve ono što je nordijsko trčanje tj. baitlon kasnije zahtjevao od mene.
Za taj početnički period, kao i za period do 2013. godine neizmerno su zaslužni ljudi iz moje familije koji me i dalje podržavaju u svojim aktivnostima. Glavni trener u ovom periodu bio je moj amidža Senad a zatim i moj otac Osman. U radu sa njima dostigao sam određen takmičarski nivo nakon koga se više nije moglo tako adekvatno napredovati, zato što se njihov rad, (uz dužno poštovanje prema njima) više zasnivao na želji, elanu i entuzijazmu nego na poznavanju najsvežijih naučnih dostignuća iz oblasti treninga u nordijskom trčanju i biatlonu kojim bi se nastavio moj napredak sa nivoa koji je do tada bio postignut. Vodeći se željom da svoj put ka vrhu nastavim na najbolji mogući način kao i svjesnošću svojih trenerskih mogućnosti, njihovu trenersku funkciju preuzeli su svetski priznati stručnjaci u ovoj oblasti: Velepec Uroš (trener biatlon A tima Slovenije) i Karel Soukal (lični trener Gabrijele Soukalove – svetske prvakinje u biatlonu za predhodnih par sezona).
Ukratko, za sve ono što sam postigao neizmerno su (posle Božije volje, dara i zahvale) i zasigurno zaslužni Smučarski klub Sjenica, Biciklistički klub Sjenica, odnosno moja familija u okviru klubova kao i izvan njih.

4. Sta očekuješ od Svjetskog Kupa u nordijskom trčanju, kakve rezultate i kakvu konkurenciju?
Prije svega ove sezone očekujem ostvarenje kvalifikacije za sam nastup na Svetskom Kupu u okviru nordijskog trčanja, što ni malo nije lagano. Nastup na istom iz Srbije za sada niko nije ostvario pa bih ostvarenjem ovog cilja bio prvi kome bi to pošlo za rukom, što bi za mene bio jedan od većih uspeha. Sama činjenica da se radi o Svetskom Kupu, govori o tome da je konkurencija izuzetno jaka, odnosno najjača koja može biti kada su u pitanju najprestižnija svetska takmičenja u ovoj sportskoj disciplini.
Što se tiče rezultata moram biti realan i uzeti u obzir sve ono što sam naveo u predhodnim odgovorima. Obzirom da iza mene ne stoji tim koji ni blizu ne može parirati onim koji već stoje iza takmičara učesnika Svetskog Kupa o kome je riječ (ne radi se o jezičkoj duploj negaciji, već o realnom stanju na terenu), očekujem da moj plasman u najboljem slučaju bude negde na polovini liste učesnika istog. Ovaj nivo na Svetskim Kupovima u biatlonu već sam postigao pre par sezona, tako da se nadam da će i trčanju nešto slično biti ostvarivo uz naravno, Božuju pomoć.

5. Koliko nađeš vremena za sebe, za svoje obaveze, familiju?
Sve ovo čime se bavim za mene predstavlja užitak, razonodu, zadovoljstvo i jednostavno me ispunjava. Nikako na te stvari ne gledam kao ne neke obaveze koje trebam obaviti. Takvim pristupom dosta jednostavnije i rasterećenije funkcionišem, tj. potiskujem sve što bi moglo da me remeti u onome što volim da radim, odnosno onome što već radim. U slučaju da svojim poslovima pristupam samo sa neke materijalne, finansijske ili strane ličnog interesa najverovatnije se istima ne bih ni bavio. Jednostavno sve ono vrijeme koje utrošim na poslovima kojima se bavim, trošim prije svega zbog sebe i zbog toga što me ispunjavaju i sve vrijeme koje imam na raspolaganju zapravo je posvećeno stvarima kojima se bavim što znači da ga ne nalazim već ga zapravo imam.
Pored tih poslova (obaveza) u koje spadaju obrazovanje, trening i takmičenje, zahvaljujući podršći familije, ja nekih posebnih obaveza nemam jer sve ostalo zapravo predstavljaju sitnice kao što su radovi u kući i dvorištu, popravka neke opreme za trening i takmičenje i sl.
Obzirom da sam dosta odsutan od kuće u toku godine, nekada i po 10 meseci, i to počev od svoje 16. godine, malo je vremena koje provodim sa svojom rodbinom i prijateljima. S početka je to bilo neobično, ali je vremenom prihvaćeno, pa se sada svodi pod normalnim. Za to vreme uvideo sam da ne možeš imati veliki broj pravih drugova i prijatelja kao i to da svima možeš posvetiti pažnju posebno kada si dosta odsutan kao ja što sam. Iz tog razloga, kao i nekih drugih koji tačno razgraniče ko je pravi prijatelj, a ko ne, pravih prijatelja nemam puno i ono vreme koje sam nekada trošio na lažna prijateljstva sada koristim za druženje sa rodbinom i pravim prijateljima.

6. Kako izgleda prosecan dan kod tebe?
U zavisnosti od godišnjeg doba odnosno perioda u kojem se nalazim, razlikuju se i moje aktivnosti tokom dana.
U gruboj formi može se navesti nekoliko njih, ali pošto bi obrada istih ponaosob bila preduga, navešću jedan prosečan tokom sezone u danima treninga.
Buđenje oko 7:10h, doručak u 7:30h, trening od 9 do 12h, ručak u 12:10h, popodnevni odmor (spavanje) od 13 do 14:30h, drugi trening od 15 do 17h. Večera od 18h od 19h, zatim rad na računaru (analiza i programiranje treninga) i/ili pisanje nekog rada u okviru fakultetskih obaveza, učenje i spremanje nekog od ispita do 00h. Na kraju spavanje od 00 do 7:10h, a zatim sve iz početka uz eventualne korekcije aktivnosti i satnica.

7. Kako pristupas treninzima, kako to izgleda kad Damir Rastic dođe na trening sta on u tom trenutrku razmislja/oseća?
Svakom mom treningu maksimalno sam posvećen i tu zabušavanja nema. Sve što je isplanirano, ako sam u mogućnosti i ako to okolnosti dozvoljavaju obavim na najbolji mogući način. Tokom cijelog treninga koncentrisan sam na sve sitnice i detalje koji, kada ste u vrhunskoj formi i takmičite na najprestižnijim svetskim takmičenjima, igraju bitnu, odnosno presudnu ulogu. Neprestano ’osluškujem’ svoj organizam ne bi li se na najbolji način povezao sa njim i razumeo šta mi to on ’govori’ u datom trenutku i datim okolnostima. Najviše treniram sam i tako mi najviše odgovara.
Kada su mi na programu dugi biciklistički treninzi u letnjim mesecima imam dovoljno vremena da uživam u predelima kroz koje prolazim, a posebno kada sam u Sjenici pa to bude teritorija naše opštine, ili neka od onih sa kojima se graničimo.
Onda kada su mi treninzi malo laganiji dozvole mi da misli usmerim i na stvari koje se tiču stvari nevezanih za sport. Daju mi prostora da adekvatno razmilim i donesem pravu odluku onda kada je potebna.

8. Šta ti je najbitnije tokom treninga tj., šta radiš, šta najvise doprinosi pobjedi?
Pored onoga što sam u predhodnom odgovoru već naveo, koncentracija, fokus, preciznost i disciplina su elementi koji čine svaki moj trening. Bez takvog pristupa nema dobrog treninga i teško je izvući maksimum onoga što on u tom trenutku pruža. Pored vrhunski isplaniranog trenažnog ciklusa i svakog treninga ponaosob, (tako da pruži ono što se od njega očekuje) predhodni elementi su neophodni kako bi se na najefikasniji način došlo do pobjede, odnosno vrhunskih razultata. Ukratko, da bi se dostigao vrhunski rezultat a njime i pobjeda, neophodno je cjeloga sebe (u svakom smislu te riječi) uložiti u ono čime se bavite, ustrajati u tome i vjerovati u sebe i svoje mogućnosti. Ni jedan se vrhunski rezultat je ostvaruje preko ’noći’.

9. Koliko često se čuješ sa svjetskim takmičarima, koliko si u kontaktu sa njima, koliko se družite van takmičenja?
Prava je privilegija upoznati svjetski poznate i priznate takmičare. Tu su ljudi bez predrasuda, svjesni sebe i svojih mogućnosti, odgovorni, vrijedni, radni, disciplinirani, dostupni za komunikaciju, otvoreni za savjete, normalni i opušteni, nikada gordi i dižoglavi. Nemaju potrebu da se foliraju da su neko i nešto jer to zapravo i jesu.
Ja tu privilegiju koristim od kako sam započeo takmičarsku karijeru na takmičenjima najvišeg svjetskog ranga. Za to vrijeme lično sam upoznao mnoge takmičare i takmičarke tog nivoa i ostvario dobra prijateljstva. Sa nekima sam išao na kampovanje a kod nekih bio i u goste. Pošto sam često na pripremama i takmičenjima, često sam u kontaktu sa njima.

10. Kako izgleda to kada idete na turnire, da li se tada držite zajedno ili svako ide na svoju stranu?
Obzirom da nam je baza kako nordijskog trčanja tako i biatlona u Sjenici, skoro celu reprezentaciju Srbije u ovim sportovima sačinjavamo mi Sjeničaci. Iz Sjenice zajedno i organizovano idemo na takmičenja ili pripreme i isto se tako u nju i vraćamo. Putovanja često znaju da traju od 15 do 20, pa i do 40 sati u zavisnosti od mjesta odrediša i prevoznog stredstva koje koristimo. Za to vrijeme, kao i za vrijeme priprema i takmičenja neki u timu više vremena provedu zajedno nego što provodu sa svojim ukućanim tokom jedne godine. Tako poznanstvo teško se stiče nekim klasičnim druženjem. To nam obezbjeđuje uzajamnu saradnju i podršku kako na terenu tako i izvan njega.

11. Za koga misliš da može napraviti neki velki rezultat iz regiona u ovom sportu?
Iskreno, za sada se takav neko još nije pojavio, što znači da se u narednih desetak godina ne mogu očekivati vrhunski svjetski rezultati.

Intervju vodio: Benjamin Vejsilović, Revija Sandžak, 189. broj

DVA VUKA

Nekada davno u jednoj čudnoj zemlji življahu dva vuka i jedno stado. Vukovi su bili jako halapljivi i ne mogahu da se dogovore ko je glavni. I tako oni odlučiše da se razdvoje i podijele u dve grupe… Ovaca je bilo puno pa su oba vuka lahko dolazila do sveze krvi i mesa. Ali kako su bili nezasiti i halapljivi ovaca je bilo sve manje i manje i sve teže i teže da se ulove. A i ovce Božijom voljom, dobiše svoga čuvara Vučijaka koji ih je uspešno branio od vukova.
I jednog hladnog i gladnog dana odlučiše vukovi da se ponovo ujedine…
Ali ovaj put prećutno i svaki za sebe se proglasiše za alfa mužjaka… I tako je onaj prvi čekao onog drugog, a onaj drugi ovog prvog da ga prati i sluša u lovu na ovčice.
Mada sada ovce poučene iskustvom i vidjevši da bez Vučijaka nemaju budućnosti odlučiše čvrsto da ih u odbrani od vukova predvodi Vučijak.
Vučijak videvši da su vukovi neodlučni i iznemogli jednog po jednog savlada i donese mir i blagostanje ovcama.

Autor: prof. Senadin Halitović, Revija Sandžak, broj 189.