KRATKA HRONOLOGIJA ENTIČKOG ČIŠĆENJA BUKOVICE

U zadnjih osamdeset godina Bukovica je dva puta stradala. Godine 1913. cijela Bukovica je zapaljena, a ubijeno je i protjerano više njenih stanovnika nego što je ostalo živo. U Drugom svjetskom ratu, tačnije od 4. do 7. februara 1943. god. cijela Bukovica je popaljena, a veliki broj stanovnika (koji nisu uspjeli da pobjegnu) poubijano na surov i monstruozan način (klanjem, paljenjem u zatvorenim kućama, davljenjem, bacanjem u rijeku Čehotinu i sl.) od strane četnika Draže Mihajlovića. Samo za tri dana uništene su cijele porodice i rodovi, tako da danas mnogih prezimena uopšte nema. Od ukupnog broja žrtava na području pljevljaskog sreza u Drugom svjetskom ratu (2429) na području Bukovice i Boljanića evidentirano je 1004 žrtve, iako je Bukovica u ukupnom broju stanovnika u opštini Pljevlja učestvovala sa 8%.
Po završetku Drugog svjetskog rata, veći dio preživjelog stanovništva vratio se iz izbjeglištva i za kratko vrijeme obnovio život u Bukovici. Od stasalih mlađih generacija stvorena su nova domaćinstva, tako da su formirana sela koja su i prije postojala, iste ili približne veličine. Međutim pamteći zločine koji su na njima vršeni na isti način i skoro u pravilnim vremenskim intervalima, a vjerovatno predosjećajući nesreću koja će se dogoditi devedesetih godina, mnoge porodice su se u peroidu 1957-1967. god. odselile u Tursku, BiH i druge zemlje.
Raseljavanje Muslimana-Bošnjaka tadašnje vlasti su pravdale, ‘’migracijom u druge ekonomsko razvijenije krajeve’’, zanemarujući pored ekonomskog, drugi bitan faktor: živo sjećanje na stradanje u Drugom svjetskom ratu. Bez šireg elaboriranja biće dovoljno nekoliko podataka o broju stanovnika zadnjih 30 godina. 1961. god, Bukovica je imala oko 2900 stanovnika, 1971. god. oko 2600, da bi 1981. broj bio smanjen na oko 1600 stanovnika. Po popisu iz 1991. Bukovica je imala nepuno 900 stanovnika. Sve su to razlozi da je ovo relativno veliko područje, 1992.god bilo naseljeno sa tako malim brojem domova.
Zločini i nasilja koji su izvršeni tokom 1992-93. nad stanovištvom muslimansko-bošnjačke nacionalnosti imali su za cilj da se dovrši etničko čišćenje Bukovice, kako bi se između Crne Gore i BiH, u slučaju da BiH ostane jedinstvena država, prekinula veza muslimana-bošnjaka iz Sandzaka sa njihovim sunarodnicima u Bosni, a u slučaju da se formira Republika Srpska, da bi se uspostavila direktna veza između srpskog stanovništva iz pograničnog dijela Bosne (sa kojeg su također protjerani Bošnjaci) sa crnogorsko-srpskim stanovništvom u Crnoj Gori.
Kakvu je ideologiju projektovala Srpska Akademija nauka i primijenio režim Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića i njihovih poslušnika u Crnoj Gori, te koliko se uspjelo u etničkom čišćenju Muslimana-Bošnjaka iz Bukovice, može se zaključiti na osnovu golih činjenica i podataka koji slijede. . .
Evidencijom o nasilju i zločinu u periodu 1992-95.god na prostoru Bukovice, bavili su se pojedini mještani, iz humanih razloga, koji su lično doživjeli razne oblike zlostavljanja i koji čine danas formirano “Udruženje građana Bukovice” sa sjedištem u Pljevljima.
Sva dešavanja u pomenutom periodu, koja su mogla biti potkrijepljena činjenicama, evidentirana su i dostavljena u Helsinškom komitetu za ljudska prava u Sandzaku čije se sjedište u Novom Pazaru. Helsinški komitet je nakon prikupljenih informacija u nekoliko navrata vršio israživanje na terenu opštine Pljevlja, tokom 1994-95.god, a krajem juna 1996 god , posjetio i Bukovicu. Helsinški komitet je sa događajima u Bukovici prvi upoznao domaću i svjetsku javnost, a jula 1996. god objavio je “Hronologiju o zločinu i nasilju izvršenom u Bukovici 1992-95.” Također je i video-kamerom zabilježeno stanje u Bukovici 1996. god kao i izjave žrtava nasilja.
POČETAK NASILJA
Krajem aprila 1992. god. odmah nakon stacioniranja vojske Jugoslavije i policije Crne Gore, na prostorima Bukovice, počele su i nevolje bukovičkih Muslimana-Bošnjaka. Svakodnevni pretresi kuća, fizička maltretiranja, prijetnje i razni oblici pritiska bili su loši znaci za dalji miran život u Bukovici.
Jedan dio mještana koji je na vrijeme shvatio težinu situacije, da bi izbjegao teže posljedice iselio se već početkom maja 1992. god. Većina stanovništva koja je vjerovala u mogućnost daljeg opstanka na ovom prostoru i izjavama tadašnje crnogorske vladajuće garniture da je ‘’ovo pravna država’’ i da je “bezbjednost svima zagarantovana” shvatiće realnost odmah nakon prvog kontakta sa vojskom i policijom na terenu Bukovice.
Aktivnost jedinica vojske i policije na terenu Bukovice na sve je više ličila nego na vojničku. U objektima u kojima su smješteni, nisu imali nikakvu uobičajenu aktivnost kakvu ima inače normalna vojska i policija. Od ranog jutra pa do kasnih večernjih sati, a i noću, pripadanici ovih jednica kretali bi se po selima, najčešće u grupama od po tri vojnika i reklo bi se samoinicijativno. Išli su od kuće do kuće, saslušavali pojedine građane, maltretirali ih, tukli, vršili pretrese i premetačine kuća oduzimajući vrednije stvari, a i nekoliko slučajeva i novac.
Dok još nisu bili izbjegli, svaka porodica je po nekoliko puta pretresana, bez ikakvog pisanog naloga. Pretres su obično vršile grupe od desetak vojnika ili policajaca, a u nekim slučajevima i kombinovanog sastava. Način na koji su vršili pretrese po svemu je ličio na oružani napad. Najčešće danju, a u nekim slučajevima u ranim ili večernjim časovima, dok još ukućani spavaju, vojnici ili policija bi opkolili selo ili zaseok i zabranili svakvakvo kretanje, dok bi druge grupe upadale u kuće koje će da pretresu. Akciju su izvodili uz veliku viku, psovanje (najčešće ‘’turske, balijske majke’’) i uz pretnje da će (zaklati, ubiti, zapaliti i sl.). Najčešće su pretrese izvodili bez prisustva ukućana, tako što bi jedna grupa izvodila ukućane u dvorište ili u obližnje šljivike, pojedince vezali za drveće i tukli, a ostali vojnici ili policajci bi vršili opštu premetačinu po kući, ne vodeći računa da li će oštetiti ili polomiti nameštaj. Naprotiv, namjerno su lomili stvari, udarajući ih nogama i otvarajući nasilno bajonetima i kundacima puške, sobe, ormare i djevojačke sanduke. Prilikom svake akcije obavezno bi tjerali mještane da pjevaju četničke pjesme (o Pavlu Đurišiću i Draži Mihajlovića) i ostale koje bi oni naredili. To su radili kako pripadnici Vojske Jugoslavije, tako i pripadnici policije Crne Gore.
POSLJEDICE AKTIVNOSTI VOJSKE JUGOSLAVIJE I POLICIJE CRNE GORE U BUKOVICI
U periodu od 1992. god. na području Bukovice, bez ikakvog razloga.
Ubijeno je šest građana, Muslimana-Bošnjaka. (Ovaj slučaj biće obrađen u posebnom odeljku lj u d s k e ž r t v e).
Kidnapovano i odvedeno u zatvor u Čajnice jedanaest građana, Muslimana-Bošnjaka, od kojih sedmoro vraćeno u Pljevlja a ostalih petoro razmijenjeno u Goraždu. (Ovaj slučaj biće obrađen u posebnom odjeljku o t m i c a).
Teže tjelesne povrede
Istraživanjem na terenu i na osnovu prikupljenih izjava utvrđeno je da je pretučeno 76 građana (staraca, žena, sredovječnih ljudi i djece), Muslimana-Bošnjaka.
Teže tjelesne povrede sa trajnim posljedicama zadobilo je trideset i jedno lice.
(Ovaj slučaj će biti obrađen u odjeljku f i z i č k a t o r t u r a).
Etnički očišćena sela
Prilikom prve posjete krajem juna 1996. god. Bukovici, utvrđeno je da je potpuno etnički očišćeno petnaest sela i to: Madžari, Budijevići, Vukšići, Čejrenci, Stražice, Brdo, Planjsko, Moćevići, Ravni, Bunguri, Kava, Klakorine, Raščići a može se reći i Đenovići u kojem je ostala da živi samo jedna iznemogla porodica Aljka Šahmana, starog preko 80 godina i potpuno slijepog. S njim živi njegov gluvonijemi sin Edhem, star oko 35 godina i supruga Fata, stara oko 80 godina i bez ikakvih sredstava i mogućnost za život. (Njihov slučaj biće obrađen u odjeljku: selo Đenovići).
Pljačkanje prilikom pretresa
Od brojnih slučajeva pljačke i oduzimanja vrednijih stvari, ličnog naoružanja za koje su vlasnici imali uredne dozvole i koje nikad nije vraćeno, dva slučaja se mogu navesti kao drastični:
Prvi se desio u selu Rosulje 4. maja 1992. god. Naime, prema pisanoj izjavi vlasnika koja se nalazi i u MUP-u Crne Gore, Tahirbegović Osmana, njemu je prilikom pretresa kuće, policija iz Pljevalja ukrala oko jedan kilogram zlata u nakitu, koje nikada nije vraćeno. Tahirbegović Osman je naveo i u pisanoj izjavi imena policajaca, počinioca ovog nečasnog čina.
Drugi slučaj se desio u selu Brdo 27. aprila 1993. god. Prilikom pretresa kuće u večernjim časovima nekoliko lica u uniformi VJ je od Hodžić Latifa oduzela 3700 DM koje nikad nisu vraćene.
STANJE IMOVINE POSLIJE ISELJAVANJA STANOVNIŠTVA
Sva imovina koju su stanovnici Bukovice ostavili, opljačkana je ili uništena, tako da su i ljudi za koje bi se moglo reći da su bili bogati, sada potpuno osiromašili i postali zavisni od tuđe pomoći i milostinje. Kuće su potpuno demolirane, a neke i zapaljene (u posebnom odjeljku zapaljene kuće).
U većini slučajeva, stanovnici Bukovice koji su izbjegli, ostavili su brojna stada ovaca, po nekoliko krava, po jednog do dva vola. Izuzetak je manji broj slučajeva, kada su građani u lakšim okolnostima izbjegli, uspjeli prodati nakupcima na pijaci u Kovačevićima dio stoke. Sva ostavljena stoka je prisvojena i opljačkana od mještana crnogorsko-srpske nacionalnosti.
Nakupci su ucjenjivali mještane prilikom kupo-prodaje stoke, tako da su za jednu kravu plaćali od 100-150 DM, za jednu ovcu prosječno 20DM, za jednog konja od 100-150DM, mada je poznato da je tržišna cijena u to vrijeme bila višestruko veća. U posljedice koje su pretrpjeli stanovnici Bukovice, može se i mora ubrojati i šteta koja im je nanijeta da čitavo proteklo vrijeme ne koriste svoja bilo da su ih koristili drugi, bilo da su ostajala neobrađena, sama po sebi propadala zbog zapuštenosti.
UNIŠTENI VJERSKI OBJEKTI
Na prostoru Bukovice postojala su četiri vjerska objekta: tri islamska-džamije (u selima Planjsko, Raščići I Rosulje), i jedan pravoslavni-crkva u selu Srečanje.
U selu Planjsko zapaljena je i potpuno uništena džamija, 19. aprila 1993. god.
U selu Raščići ekspolozivom je 20. maja 1993. god. uništena ‘’munara’’ džamije, koja datira još iz osmanlijskog perioda.
U selu Rosulje je tokom 1993. god. neutvrđenog datuma, izvršen i jedan napad na džamiju. Tom prilikom su kamenicama polupana stakla na prozorima.
ZLOSTAVLJANJE NA JAVNOM MJESTU
Tokom 1992. i 1993. god. pripadnici vojske Jugoslavije i policije Crne Gore, svakodnevno su prolazili bukovičkim selima, kojom prilikom bi nakon susretanja bilo koga od građana muslimansko bošnjačke nacionalnosti, vršili legitimisanje uz obavezan pretres, fizičko zlostavljanje, psovanje, prijetnje i usmeno saslušanje. Svi ovi slučajevi nisu mogli biti evidentirani zbog brojnosti a i zbog toga što ih građani nisu smjeli prijaviti. Obrađeni su samo slučajevi za koje je postojao svjedok ili su ih same posljedice otkrile. Od posljedica zlostavljanja jedno lice je umrlo (Hilmo Drkenda), dvoje je izvršilo samoubistvo (Himzo Stovrag i Hamed Bavčić), a neki su ostali sa teškim trajnim tjelesnim i psihičkim posljedicama. (Navedeni slučajevi su obrađeni u posjebnom odjeljku fizička tortura).
LJUDSKE ŽRTVE
Istraživanjem je utvrđeno da je na prostoru Bukovice u toku 1992-95. god. bez ikakvog razloga ubijeno šest građana muslimansko-bošnjačke nacionalnosti i to:
1. Muslić Hajro, star oko 75 god, iz sela Madžari, ubijen u svojoj kući 28.10.1992. godine. Slučaj nije nikada rasvijetljen.
2. Muslić Ejub, star 28 god. sin Hajrov, iz sela Madžari, ubijen zajedno sa svojim ocem 28.10.1992. Slučaj nije nikada rasvijetljen.
3. Bungur Latif, star 87 god. iz sela Ravni, ubijen prilikom druge otmice 16.3.1993. god. u svojoj kući u selu Ravni. Poslije osam mjeseci njegovi posmrtni ostaci (nepotpuni djelovi skeleta) pokopani na groblju u Pljevljima oktobra 1993. godine
4. Drkenda Hilmo, star 70 god. iz sela Vukšići, pretučen u neposrednoj blizini svoje kuće, te je nakon jedan dan umro.
5. Džogo Džafer, star 57 god. iz sela Tvrdakovići, ubijen 15.6.1993. god u mjestu Potrkuša, oko dva kilometra od svoje kuće.
6. Džaka Bijela, stara oko 70 god. iz sela Hromač, ubijena juna 1995. godine, pronađena u novembru 1995. godine u blizini svoje kuće u obližnjoj šumi
SAMOUBISTVA ZBOG TORTURE
Samoubistvo kao posljedicu torture izvršila su dva lica i to:
1. Stovrag Himzo, star oko 65 godina, iz sela Vukšići, izvršio je samoubistvo vešanjem 2.11.1992.godine, nakon torture koju je doživio 1.11.1992. godine od strane policije iz Pljevalja
2. Bavčić Hamed, star 76 godina, iz sela Budijevići, izbjegao iz sela u maju 1992. godine. Izvršio je samoubistvo topljenjem u rijeci Čehotini u Pljevljima 22. maja 1996. godine i pokopan na groblju u Pljevljima.
Hamed Bavčić je važio za jednog od najbogatijih ljudi u cijeloj Bukovici. Ne mogavši da se privikne na život u izbjeglištvu i život od milostinje i tuđe pomoći, a zbog nemogućnosti da se vrati na svoje imanje, niti da zaštiti svoju imovinu koja je odmah opljačkana, te nakon saznanja da mu je zapaljena rodna kuća u selu Budijevići 1996. godine izvršio je samoubistvo.

OTMICA

Pored brojnih zločina koji su se događali tokom 1992-95. na prostoru Bukovice, kao što su: ubistva, paljenje kuća, fizičko zlostavljanje, pljačka imovine i sl. početkom 1993. godine dogodile su se i dvije otmice građana, Muslimana-Bošnjaka.
Prva otmica dogodila se 15.02.1993.godine u selu Kruševci.
Toga dana je grupa od deset do dvadeset uniformisanih lica, pripadnika paravojnih formacija Republike Srpske iz Čajniča, upala u selo i kidnapovala petočlanu, nezaštićenu porodicu Bungur. Toga dana su oteti:
Ramiza Bungur, stara oko 60 godina, domaćica, Mamko Bungur sin Ramize, star oko 14 godina, snaha Zlatija, stara oko 30 godina i Zlatijino dvoje maloljetne djece: jedno od dvije i po godine i jedno od osam mjeseci. Žrtve ove otmice su prepoznale da su se među otmičarima nalazile i njihove komšije uz susjednog sela Trpinje, koje se nalazi na bosanskoj strani, udaljeno od sela Kruševci oko 2 km.
Dugo vremena se nije ništa znalo za sudbinu ove porodice. Tek nakon tri godine došli smo do saznanja da se ova porodica nalazi u Goraždu, nakon što su proveli tri i po mjeseca u zatvoru u Čajniču, a potom razmijenjeni za srpske zarobljenike u Goraždu.
Nakon saznanja o prebivalištu porodice, 08.10.2001. godine organizovali smo posjetu Goraždu uz prisustvo predstavnika “Fonda za Humanitarno Pravo’’ (u daljem tekstu FHP), iz kancelarije u Podgorici. Ustanovili smo da se porodica nalazi u ul. Ibrahima Popovića bb na periferiji Goražda, gdje smo čuli vrlo potresne priče o sudbini ove porodice, koje su pravnici FHP evidentirali.
Druga otmica se dogodila dan kasnije, 16.2.1993. godine u selu Ravni. Druga grupa uniformisanih lica, pripadnika paravojnih snaga bosanskih Srba iz Čajniča, u ranim jutarnjim časovima, oko 5 sati, upala je u selo Ravni i tom prilikom kidnapovala sedam lica, svi sa prezimenom Bungur.
Prilikom otmice ubijen je Bungur Latif rođen 1905.godine, starac, gotovo nepokretan. Latif je ubijen na veoma surov način, nakon što je prethodno mučen, a prema izjavi njegove supruge Lamke, obe ruke su mu prelomljene ispod podlaktica iz kojih su virili kosti. Lamka je sve vrijeme prisustvovala ovom događaju i izjavila da kada su ih otmičari poveli prema Čajniču i kada su se udaljili oko 20-ak metara od sela čula je jedan ili dva pucnja iz pravca svoje kuće. Sam čin ubistva nije vidjela.
Ovom prilikom su oteti: Bungur Osman I njegova supruga Almasa, stari preko 70 godina, Bungur Lamka, supruga ubijenog Latifa, stara oko 75 godina, Bungur Sevda, stara oko 60 godina, Bungur Vezira, stara oko 70 godina,Bungur Devla, stara oko 70 godina i njena slijepa kćerka Razija, stara oko 40 godina.
Otmičari su potpuno slijepu Raziju ostavili u susjednom selu kod jedne srpske porodice, vjerovatno iz razloga što nije mogla samostalno da hoda, što bi ovoj grupi otežavalo putovanje. Žrtve ove otmice su prepoznale neka lica među otmičarima kao na primjer izvjesnog Mašića iz susjednog sela Trpinje, udaljenog oko 2km od sela Ravni. Otmičari su uz upotrebu sile i prijetnje ovu grupu odveli u zatvor u Čajniče, gdje su nakon 25 dana provedenih u zarobljeništvu pušteni i vraćeni u Pljevlja, kako izjavi tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović: ‘’Da je uz dobru volju i saradnju predsjednika Ćosića, predsjednika Vuka Karadžića i njega lično ova grupa oslobođena”.

FIZIČKA TORTURA

Na osnovu ličnih izjava, ili svjedoka, pouzdano je utvrđeno da je tokom 1992-93. godine na prostoru Bukovice fizičku torturu doživjelo 76 građana Muslimana-Bošnjaka starosti od 14 do 85 godina.

Pretučeni su:
1. Babić Šemso
2. Bećić Salem
3. Bećić Suad
4. Bavčić Ago
5. Bavčić Džemo
6. Bekan Huso
7. Bekan Hajra
8. Bungur Ramiza
9. Bungur (Ramize) Džafer
10. Bungur (Ramize) Džemo
11. Bungur (Ramize) Mamko
12. Bungur Zlatija (supruga Džaferova)
13. Bungur ibro
14. Bungur (Ibrov) Hasan
15. Bungur (Ibrov) Ešef
16. Bungur Latif
17. Bungur (Hasanov) Husein
18. Bungur Osman
19. Bungur Almasa
20. Bungur Devla
21. Bungur Vezira
22. Bungur Lamka
23. Bungur Sevda
24. Čutuna Sakib
25. Dedović Nazif
26. Dedović Hasan
27. Divjan Šefik
28. Divjan Šefika
29. Durgut Mehmed
30. Durgut Jakub
31. Durgut Idriz
32. Durgut Osman
33. Drkenda Hilmo
34. Drkenda Emin
35. Drkenda Rasim
36. Džaka Bijela
37. Džogo Džafer
38. Hodžić Halim
39. Hodžić Tima
40. Hodžić Atif
41. Hodžić Zlatija
42. Hodžić Selima
43. Hodžić Mustafa
44. Hodžić Hanka
45. Hodžić Omer
46. Imamović Ekrem
47. Imamović Enes
48. Kaim Osman
49. Kaim Munever
50. Kaim Enver
51. Kožo Zajim
52. Korora Mujo
53. Moćević Nazif
54. Moćević Zlatka
55. Moćević Ibro
56. Mujanović Hamdo
57. Muslić Hajro
58. Muslić Ejub
59. Osmanagić Šaćir
60. Osmanagić Hajrija
61. Osmanagić Ševko
62. Osmanagić Sejfo
63. Rizvanović Šaban
64. Rogo Hasan
65. Rogo Mujo
66. Stovrag Himzo
67. Stovrag Hamed
68. Stovrag Osman
69. Šabanović Ramiz
70. Šabanović Hatidža
71. Tahirović Himzo
72. Tahirović Rasim
73. Tahirbegović Osman
74. Tahirbegović Haris
75. Tahirbegović Mustafa
76. Vukas Hamed

TEŽE TJELESNE POVREDE SA TRAJNIM POSLEDICAMA

Od ustanovljenih 76 slučajeva fizičke torture, nad građanima muslimansko-bošnjačke nacionalnosti, utvrđeno je da je 31 lice zadobilo povrede sa trajnim posljedicama, od kojih dvije sa smrtnim ishodom. Pod trajnim posljedicama podrazumijevamo tjelesne povrede i oštećenja a o psihološkim da i ne govorimo.
Teže tjelesne povrede zadobili su:
1. Bavčić Ago
2. Bavčić Džemo
3. Bekan Huso
4. Bungur Ibro
5. Bungur (Ibrov) Hasan
6. Bungur (Ibrov) Ešef
7. Bungur Latif (smrtni ishod)
8. Bungur (Hasanov) Husein
9. Bungur Osman
10. Čutuna Sakib
11. Durgut Osman
12. Durgut Hilmo (smrtni ishod)
13. Drkenda Emin
14. Hodžić Halim
15. Hodžić Tima
16. Hodžić Zlatija
17. Hodžić Atif
18. Hodžić Omer
19. Imamović Ekrem
20. Kaim Osman
21. Kaim Munever
22. Kaim Enver
23. Moćević Nazif
24. Mujanović Hamdo
25. Osmanagić Šaćir
26. Osmanagić Ševko
27. Osmanagić Sejfo
28. Rizvanović Šaban (bio aktuelni predsjednik MZ)
29. Stovrag Himzo (dan kasnije se objesio)
30. Šabanović Ramiz
31. Tahirović Rasim
ZAPALJENJE KUĆE
Prilikom posjete Bukovici, krajem juna 1996. Godine utvrđeo je da je na prostoru Bukovice zapaljeno pet kuća. Prva kuća je zapaljenja 26. juna 1992. godine u selu Đenovići, vlasništvo Halime Bavčić. Ostale četiri kuće zapaljenje su u periodu 1993-96. godine i to: dvije u selu Madžari čiji su vlasnici: Šemso Babić i Nurija Bavčić, u selu Čejrenci kuća Osmana Durguta i u selu Planjsko kuća Alme Moćević.
U toku 1993. godine, neutvrđenog datuma, zapaljena je i četvororazredna osnovna škola u selu Krćevine u kojoj je bila smještena manja jedinica VJ.
Sve kuće koje su vlasnici napustili su opljačkane i demolirane, sa kuća su poskidani krovovi, vrata i prozori, patos i ostalo, pokućstvo je opljačkano, tako da su kuće od ulivanja kiše i snijega, s obrizor od kakvog materijala su građene u najvećem broju srušene. Djelove sa demoliranih kuća koristila je VJ za opremanje svojih objekata i karaula gdje su bili smješteni. Paljenje kuća i poslije 1996.godine je nastavljeno.

AUTOR: Jakub Durgut (izvod iz autorove monografije “BUKOVICA 1992-1995, ETNIČKO ČIŠĆENJE, ZLOČINI I NASIJA”, Almanah, Podgorica, 2003. str. 15-28.
Revija Sandžak, 186. broj

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *