Biblioteke, kao institucije su mostovi u pogledu predstavljanja onoga što se dogodilo u prošlosti i onoga šta zapravo danas imamo. Neodgovoran odnos prema tim časnim hramovima zanja iz kojih plodove ubiraju svi oni kojima je iole stalo do toga da budu bolji danas nego jučer, doprinio je jednoj sveopćoj amneziji svijeta trajnim gubitkom podataka, literature, najčešće u ratovima jer neprijatelj nikada nije bio milosrdan kada je bilo u pitanju totalno uništenje jednog naroda u ratu tukući ga svim raspoloživim sredstvima i to onde gdje će posljedice biti najžešće i čiji će epilog ostati trajno urezan u historiji. Hronološki ćemo obraditi stradanje biblioteka u ratovima te izvući neke zaključke, tako da se takve greške nikada ne ponove i da tako žestok udarac na nauku čovječanstvu nikada ne bude nanijet.
Najbolji u nizu takvih udaraca, čovječanstvo je doživjelo padom Bagdada 1258. godine pred najezdom Mongola koji su opustošili taj grad, ubivši oko 800,000 ljudi u njemu, sravnivši sa zemmljom sve što je moglo da se sravni.
Kažu da su rijeke tog dana bile plave od mastila iz knjiga koje su bile bacane u rijeke, da su se obrušili i na biblioteku paleći je ali da su čak i neki Mongoli pokušavali spasti šta se spasti može ali je to jako neznačajno u odnosu na sve ono što je uništeno. Da bi lakše shvatili o kojoj količini knjiga se radi, govori i podatak da je tadašnji halifa Harun er-Rašid slao pisma eventualne objave rata ukoliko bi oni sa druge strane odbili slanje knjiga za prevođenje. Takodjer, tadašnji halifa je plaćao suhim zlatom svakom ko bi došao sa novom knjigom koja do tada nije postajala, a dobio bi težinu zlata u težini te knjige. Bagdad je u to vrijeme bio svjetski centar kulture, nauke, umjetnosti, dovodjeni su prevodioci sa svih strana svijeta, prevodjena su djela grčkih filozofa, djela iz medicine, matematike, astronomije, astrologije, te svega onoga što se moglo prevesti. Takav odnos su muslimani u Bagdadu imali prema nauci slijedeći prvi imperativ u Kur’ an-u „Iqke bismi rabbike“ (Uči u ime Gospodara). I sve to je uništeno kada su Mongoli razorili domaćina svjetske civilizacije – Bagdad. Naime, Mongoli su uništavali riznice intelektualnog blaga, nepoznajući arapski jezik i misleći da sve te knjige koje su na arapskom, jesu zapravo Kur’ an što one nisu bile te uvidjevši to, upoznajući kulturu muslimana shvatili su koliku su grešku napravili i kajali su se zbog toga, ali kasno. No, to nije umanjilo posljedice koje su ostale nakon njih. Svijet je dobio amneziju u određenom vremenskom razdoblju svoje historije. To više nikada neće niko moći nadoknaditi, niti povratiti. Posljedice su katastrofalne.
Sljedeća biblioteka koja je uništena do temelja, a koja je također bila žrtva rata i tuđe neodgovornosti je Narodna biblioteka Srbije koja je uništena 6. aprila 1941. godine. Tadašnja vlast Jugoslavije, nije ni pomišljala da se bori, već je Beograd, tri dana pred rat proglasila otvorenim, a kulturnim institucijama naredila da ništa ne sele u unutrašnjost. Kada je bombardovan Beograd, među prvim žrtvama je pala i NBS negdje oko 4 sata poslije podne. Te su tadašnje vlasti skupo platile danak neodgovornosti.
Ono što je prethodilo tom dogadjaju sa tako velikim posljedicama jeste odbijanje poslušnosti ljudi koje je definitivno trebalo i moralo poslušati. Medju prvim razlozima tako velikih posljedica je i loša
infrastruktura biblioteke. Bila je u očajnom stanju. Podovi su počeli da trule. Prokišnjavala je. Podrumi su bili puni vlage i nisu imali svjetlosti. Biblioteka je tada imala i skicu nove biblioteke, onakve kakva je takva insitucija morala biti, sa betonskim trezorima i tako dalje ali je Vlada svaki put odbijala taj prijedlog jer je realizacija tog projekta bila kako kažu – skupa.
Uništenju biblioteke doprinijela je i kobna odluka ministra prosvete Miše Trifunovića o zabrani evakuacije. Kako se poodavno računalo na mogućnost rata sve je bilo predviđeno za evakuaciju biblioteke u manastir Blagoveštenje kod Užica. Za ovo je bilo spremno 150 sanduka a svaki ne lakši od 80 kilograma. To je trebalo da se desi još 10. aprila, ali, Biblioteka je za to bila spremna već prvog. Tadašnji ministar je taj plan osujetio, jer je, kako je rekao Ministar vojske – nema sredstava za to. I naloženo je da se sve prenese u podrum. Tako je i bilo. Kada je zgrada biblioteke gorjela, nekoliko ljudi je pokušalo da je ugasi ali bezuspješno, jer su vrata bila zaključana. Sve je izgorjelo, osim muzikalija. Sve zbirke. Između ostalog, izgorjelo je 1300 rukopisnih knjiga, 100 rukopisnih knjiga na pergamentu, bogata zbirka starih štampanih knjiga od preko 200 primjeraka itd., dakle, neprocjenjivo kulturno i historijsko pisano blago.
(izvor: Narodna biblioteka Srbije)narodna-biblioteka
Treća i posljednja agresija na nauku i kulturu se desila za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu na Vijećnicu 25/6. Avgusta 1992. Spaljena i usred gorjenja porušena. U tom požaru je stradala infrastruktura i 70% književnog fonda univerzitetske i narodne biblioteke.
Nisam došao do tačnih informacija koje knjige su izgorjele, ali obzirom da se radi o takvoj biblioteci, ne radi se o malim naslovima i manje kvalitetnim knjigama.
Iz svega navedenog, vidimo da su prve mete u ratu bilave institucije koje u sebi nose sve ono najbitnije što posjeduje jedan narod. A to su kultura, običaji, historija i sve ono što se generacijama sakuplja i što je od izuzetno velike važnosti.
Kao normalan narod koji radi na tome da obezbjedi zdravu sadašnjost i na tim temeljima i zdravu budućnost ono što dugujemo nama i onima poslije nas, te ćemo zbog toga izvući i neke zaključke:
1. Kad se pojavi vjerovatnoća za bilo kakvim nemirima bilo na lokalnom, državnom nivou, stvari od kulturnog i historijskog značaja evakuirati što je prije moguće u unutrašnjost na neku sigurnu lokaciju za koju će znati malo ljudi.
2. Institucije od važnog kulturnog i historijskog značaja praviti po posljednjim standardima uz izuzetnu moć obezbjeđenja te građevine od bilo kog lošeg faktora.
3. Ne oklijevati sa realiziranjem gore spomenutih stavki jer možda dan više ne budemo imali, a sve izgori i bude uništeno već u toku tog dana.
4. Napraviti kopiju svake knjige posebno i odložiti je na, također, osigurano mjesto.
Samo uz ove stavke možemo osigurati da i poslije bilo kojih nemira i imamo ono što su nam preci u naslijeđe ostavili, a i da mi imamo šta u naslijeđe ostaviti potomcima i osigurati vlastitu kulturnu i nacionalnu egzistenciju, jer neprijatelji ne udaraju na najsvjetije bez razloga. Ima puno mudrosti u tome a mi smo ti koji naše moramo braniti.

Piše: Benjamin Vejsilović, Revija Sandžak 187. broj

Leave a comment