Kamen na kome se može pročitati prava istina o životu Bošnjaka. Na njemu se u par redaka stisla cijela životna staza pokojnika, njegove sklonosti, njegova historija, rodovsko stablo, gruntovnica, ljubav prema ženi i baštini, čuđenje pred smrću i strah pred zaboravom. Njega su proklinjali, jerezom nazivali, ali svjedok ostaje da svjedoči postojanje nekog ko nije bio kao oni.
„Sinodik pravoslavlja“ (Trebnik manastira Svete Trojice kod Pljevalja, Spomenik Srpske kraljevske Akademije, LVI. Izdao Ljubomir Stojanović)
Na ovaj način se proklinjao onaj koji je ležao ispod stećka. Stećak je jedinstvena i značajna kulturno-historiska i umjetnička pojava. Pored nešto povelja, pisama i ostataka utvrđenih gradova vladara i feudalaca, oni predstavljaju vrlo važne i skoro jedine izvore i dokumente za upoznavanje historije našeg srednjeg vijeka. Ime stećak se odomaćilo kod obrazovanijih ljudi jednog dijela građana, dok ovaj nadgrobni kamen u pojedinim krajevima zovu i „mramori“,“mašeti“,“biljezi“. Nekropole stećaka u Sandžaku obično se nazivaju: „grčka“, „rimska“, „vlaška“, „jevrejska“, „ruska“ u nekim mjestima i „mađarska“ groblja. Često ih nazivaju i svatovska groblja o kojima možete čuti od građana jako lijepe legende. Razasuti skoro u svakom selu u Sandžaku dugo nisu bili u žiži javnosti. Rijetko su bili zanimljivi arheolozima i historičarima Srbije. Mnogi su samo odmahivali rukum na spomen stećaka uz poznatu riječ „jeres“. Da li ovaj kulturni spomenik Dobrog Bošnjanina, Bošnjaka, (Bogumila, Arijevca ili kako ih bilježe osmanski defteri Krstjanina) dugo nije bio uočavan iz prostog razloga jer se nije uklapao u svu onu historiju koja je do sada pisana o Bosni i Bošnjacima, ostaje jedno od najvažnijih pitanja. Stećak obilježava grob naših predaka ali isto tako obilježava i granice srednjovjekovne Bosne i utjecaj bosanske vjere na tim prostorima. Nalazimo ih u dolinama, proplancima, najviše u šumama koje se prostiru oko sela u Sandžaku (svako selo ima svoje „staro selo“). Najčešće su klesani od vapnenca ali u nedostatku tog kamena korišćen je i onaj koji je bio dostupan majstoru, također i mnogo neobrađenih (amfornih) zbog nedostatka majstora vičnih tom poslu. Raznih oblika susrećemo na nekropolama širom Sandžaka u obliku sanduka, ploča, sljemenika sa posotoljem, u obliku ribe, kao i onih neobrađenih -amfornih. Činjenica je da oblika postoji mnogo isto kao i u Bosni. U određenim vremenskim i geografskim uslovima majstori su klesali karakteristične oblike i u tome iskazivali svoj majstorluk. Rijedak je stećak u obliku ribe kao što se nalazi na nekropoli u selu Tvrdoševo „latinsko groblje“. Razni ukrasi i reljefi se mogu naći na stećku, figure životinja, cvijeta, vinove loze, rozete, mjesec, pletenica, zvijezda, itd. Nikada u Sandžaku nije bilo onih koji bi pokrenulu akciju da se to kulturno blago zaštiti ili naučno obradi. Kao i sva ona kulturna blaga koja nijesu pripadala periodu vladavine Nemanjića ostala su nezaštićena. Poznato je da u svom putopisu prvi spominje stećke Slovenac Benedikt Kuripešić, na svom putovanju kroz Bosnu i Sandžak 1530. godine. Tek u XIX vijeku počinje zanimanje za ovu kulturnu baštinu u Bosni. Sandžak i dalje ostaje za putopisce i naučnike teritorija za koju niko nije zainteresiran osim onih koji istražuju i pišu o državi Nemanjića. Ozbiljno proučavanje stećaka na teritoriji Sandžaka nikada nije zaživjelo. Ni samo proučavanje stećaka u Bosni nije toga puno donijelo osim zaineteresiranost onih koji su izučavali oblik, kakva je šara na stećku ili natpis i na tome se sve završavalo. Od svih onih koji su se bavili stećkom posebno se može odati priznanje dr. Alojzu Benac. Nešto podataka o stećcima u Srbiji pružio je prof. S. Obradović (Opisanija okružja užičkog, Glasnik Društva srpske slovesnosti, sv. X, 1858, 296- 340.) Većini autora koji su se bavili stećkom pažnju je privlačila veličina stećaka i neobični oblici ovih nadgrobnih spomenika. Vrlo rijetko se ko od njih zadržavao da ih detaljno prouči i opiše. U njihovim radovima ima netačnih podataka, naročito u tekstu koji stoji na stećku, a i u opisu crteža ukrasnih i simboličnih motiva, tako da ih moramo sa oprezom koristiti. Njihova najveća zasluga je što su otkrili stećak i zabilježili njegovo postojanje i za to im moramo odati priznanje. O stećcima u Srbiji počinje se pisati tek poslije 1956. godine, dr. Mirjana Ćorović Ljubinković, Đurđe Bošković i Vojislav Korać u ediciji Arheološkog instituta SANU-a iz Beograda Arheološki spomenici i nalazišta u Srbiji, te Vojin M. Ivanović u Glasnisku Etnografskog muzeja u Beogradu i dr. Milinko Filipović u Zborniku Saveznog instituta za zaštitu spomenika kulture u Beogradu i našim starinama u Sarajevu. Spomenuo bih ovdje i Miloša Milojevića koji je pisao o natpisima stećaka u Podrinju i Srbiji. On je zaslužan što je nekoliko stećaka iz Podrinja preneseno u Beograd. I nešto kraćih podataka iz istog kraja ostavili su Milan Đ. Milićević i Ljubomir Kovačević.
Sve je to površno i nije donijelo nikakve rezultate u zaštiti nekropola koje se nalaze na teritoriji Sandžaka. 1952. godine mnogi rade na tome da se stećak zaštiti ma na kojoj teritoriji se nalazio od bivših Jugoslavenskih republika, međutim taj plan nije uspio i jedino je u Bosni zaživio, tako da je postojao jedinstven centar odakle se planiralo i kordinirlao radom. Svoj veliki doprinos dao je u svojim radovima Šefik Bešlagić neumorno radeći i objavljujući svoje radove o natpisima na stećku, o lokalitetima na kojima se nalaze nekropole, njihovoj očuvanosti itd. Nema sumnje kolika je vrijednost objavljenih natpisa na stećcima. Vrlo rijetki su slučajevi istraživanja grobova ispod stećaka, u Sandžaku nema takvih istraživanja iako se u Bosni pokazalo da u grobove koji su istraženi nađeni su materijali i prilozi od metala, keramike, vlakna, srebrene kao i zlatne naušnice, itd. U svom radu o stećku V. Ćorović, postavlja tezu: “Prema tome, glavno područje prostiranja tih stećaka hvata od Cetine do Lima i od Kolubare do Save, s nešto malo prelaza izvan tih linija, kao, na primer, u Donjem Dragačevu, u Kačarevu. Drugim rečima, to je sve uglavnom na području stare bosanske i humske države ili u neposrednom domašaju cijele kulture. Ni na jednoj drugoj strani tih spomenika nema ni u tako sistematskom nizu, ni u tolikom broju. Prvo pitanje, koje se usled toga nameće, to je: zašto ta pojava? Radi čega takvih spomenika nema na drugim stranama, u Sremu, u Moravskoj dolini, oko Vardara? Ako je jedan deo tih spomenika propao zbog toga što su bili na domaku većih komunikacionih arterija, kao što Moravska dolina, zašto njih nema na istoku,u timočkom kraju? Ako ih nema u Sremu, možda zbog toga, što je tamo u jednom njegovom delu van Fruške Gore u širokoj dolini kameni materijal teže dobiti nego u krševitoj Hercegovini,zašto ga nema u istočnom delu isto tako krševitog Novog Pazara?“
Koliko je u zabludi ili u neznanju, a sumnjam da je neznanje, već se trebao uklopiti u šablon koji je davno urađen kako ispisati historiju Srbije. Siguran sam da nikada nije obišao Sandžak, jer ne bi ovako reagirao. Nažalost Ćorović nije sam, većina srpskih historičara i arheologa koji smatraju da bosanski stećci imaju srpsko porijeklo (u novije vrijeme) i on se uklapa u poznati šablon.
Osvrnuo bi se na stečke u Petrovoj crkvi za koje srpski historičari i arheolozi tvrde da su imali opšte narodni karakter, i koje smatraju srpskim nadgrobnim spomenicima, ovjde stoji krupna i nepromostiva nelogičnost. U samom podu i zidu ugrađeni su stećci, ispred crkve također stećci služe kao gazišta. Kako to da stećke koji su srpski, kako to govore, prilikom njene izgradnje uništavaju, a u istoj crkvi, poslije njene izgradnje poštuju. Narodnim rječnikom rečeno, da li je moguće samog sebe uništavati i poštovati, odnosno poštivati zajedničkog Boga, a uništavati grobove njegovih sljedbenika, i ne samo u Petrovoj crkvi, već i mnogo šire, sve do Dečana, u kojima su također uzidani stećci u njihove zidove, podove, stepenice, ograde, odnosno na najposrednija i najbizarnija moguća mjesta koja nemaju nikakve veze sa vjerom. Također primjer je i selo Tvrdoševo gdje su stećci uzidani u ograde oko kuća. Bilo koja religija ili vjera, prije svega poštuje se u bogomolji. Međutim, u bogomolje stećak nedospjeva da bi se poštovao, on se ne nalazi na Bogom poštovanom mjestu, već u zidovima, pragovima, stepenicama itd…kao pogodan građevinski materijal koji je u građevine ugrađivan prilikom izgradnje. Tako da je stećak u zidine Petrove crkve ustvari služio samo kako običan građevinski materijal koji je tu dospio samo zato što nije pripadao graditeljima i onima koji su tu izgradnju naredili. Ne poštujući stećak kao što se poštuju svi grobovi i nadgrobnici onih koji su tu sahranjeni, postao je nijemi svedok barbarskog odnosa onih koji su ga uništavali na njima posvećenom mjestu, tako da stećak nije bio posvećen, ostaje samo svjedok o „različitoj“ vjeri svojih podanika, koje se razlikuje od katoličke, pravoslavne i muslimanske. Tako da možemo samo potvrditi da je stećak puka suprotnost hrišćanstvu što potvrđuju i Osmaski defteri iz 1465/68. godine u kojima se sljedbenici bosanske crkve belježe kao „krstjani“ ili kako ih sve u historiji ne nazivaše, patereni, katari, babuni, kutugeri, bogumili ili hereza. Možemo bez ikakve sumnje reći da su stećci uglavnom pripadali sljedbenicima Bosanske crkve. Trebalo je na sve načine dokazati da ono što pripada Bošnjacima ustvari nije njihovo.
Iako nije bilo nekih velikih istraživanja stećaka u Sandžaku, jer je sve do devedesetih to je za historičare i arheologe bila samo hereza, koja se nikako nije uklapala u Srpsku historiju. Suprotno tome o stećku je dosta pisano u Bosni ali opet dijeleći ga na hrvatski i prisvajanjem od hrvatskih historičara, kao što su Dominik Mandić i Franjo Šanjek, kojima se pridružio P. Anđelić.
Kako su u novije vrijeme, bošnjački historičari zajedno radili sa našim negatorima s toga ako je neko od Bošnjaka i nešto napisao o stećku, onda je to bilo sve pod kontrolom, ali i izvorima od bošnjačkih negatora, te je sve to upakovano u negacijsku foliju. Nećete ništa pročitati afirmativno, nego uvjek nešto nedefinisano i negacijski. Stećak je trebalo podjeliti između katoličanstva i pravoslavlja treći je tu bio samo suvišan. Mnogi koji su se bavili istraživanjem porijekla stećaka i njegovog postojanja u Bosni. Polaze uvjek od XIII pa do XV vijeka, zanemarujući da postoji stećak sa kraja X vijeka i početkom XI vijeka, između ostalih to i Truhelka koji radi na Bosanskoj crkvi kaže.Truhelka, ali i mnogi drugi historičari koji su se bavili historijom Bosne iz tog perioda, pod Bosanskom crkvom podrazumijevaju vjersku organizaciju koja je u to vrijeme, kao djelovala u Bosni i imala veliki broj pristalica, a čije se učenje o Stvoritelju u mnogome razlikovalao od druga dva kršćanska učenja, ali sa kao nekom naznakom kršćanstva, tj. kao krivotvoreno dualističko kršćansko učenje. Možda se i ne može zamjeriti istraživačima jer kada je Dubrovnik potpao pod katoličku vlast katolici su sve dokumente vezane za monoteističko učenje, a najviše Islam, spaljivali ili pak krivotvorili. Ogroman broj dokumenata stradao je u silnim zemljotresima koji su se dešavali na tom prostoru. Dubrovnik u svojoj historiji bilježi više od hiljadu potresa. Prvi zemljotres sa katastrofalnim posledicama bio je 1520. godine. Kao najjači, dokumentovan je onaj od 6. aprila 1667. godine jačine 7,4 stepeni Rihterove skale, kada je poginulo oko 5000 ljudi, što je bilo oko 80 odsto stanovništva Dubrovnika. Na kopnu je bilo sve uništeno dugotrajnim požarima koji su još danima pustošili grad, pa je preživjelo stanovništvo moralo da prodaje svoje barke kako bi se prehranilo. Taj zemljotres je uticao na sudbinu Dubrovnika koji se od njega vijekovima oporavljao. Tako su nestali dijelovi Kotora i Dubrovnika, najskladnijih i najlepših mediteranskih gradova. Međutim može im se staviti na dušu njihova predpostavka, a toga u njihovim djelima ima baš previše. Koliko samo ima njihove konstrukcije možemo zaključiti po tome da je Altun alem džamija napravljena na temeljima crkve po riječima jednog arheologa iz muzeja Ras koja koristi riječ (po predanju) očigledno poklapanje sa otrcanom frazom, koju su koristili, a i danas koriste i jedni i drugi, kako bi u svojim pričama, nastojali ubijediti pravoslavne i katolike da su temelji njihovih objekata kud i kamo prije islamskih, te da su muslimani to rušili i pravili na njima svoje vjerske objekte. Svima je poznato, da nema niti jedan zabilježen slučaj na čitavom prostranstvu gdje su živjeli i gdje trenutno obitavaju muslimani, da se na taj način radilo, a oni nam uvijek serviraju tu gnusnu neistinu. Neistina je samo stimulisala njihove rušitelje, da iz tih razloga ruše i zatiru tragove naše kulture. Nema ni broja, onim islamskim sakralnim objektima, koje su bile na teritoriju koje sada kontroliraju kršćani, a koji su porušeni ili prepravljeni u sakralne objekte kršćanske provenijencije.
Ali vratimo se na stećak i jedan veoma važan motiv, a to je krst ili svastika. Rijetko gdje možete pročitati da ovaj ukras pripada nekom drugom osim hrišćanima. Zanemaruje se ustvari tradicija krsta kroz historiju čovječanstva koja je duga preko deset hiljada godina. Tokom vremena stećak u Sandžaku je propadao, mnoge nekropole su oštećene zapuštene, stećci su odnošeni tako da skoro nema nekropole a da nije devastirana. Izgleda da većina nije mogla da shvati važnost ovog kulturnog blaga, da li će to shvatiti sada poslije nominacije stećka na listi UNSC-a vrijeme je pred nama da vidimo. Stećci su izgleda smetali pri svakoj gradnji seoskih puteva i rijetko je gdje zaobiđena nekropola a da nije devastirana putem koji prolazio baš po sredini nekropole (Selo Radmanci, Lagatori, Crniš zapuštena nekropola stećaka Uvac itd), na mnogim mjestima su smatrani dobrim materijalom za izgradnju objekata tako da su čak i u zidove Petrove crkve ugrađivani. Poznato je da ni danas ne postoji statistika stećaka na teritoriji Sandžaka iako u selu Crniš postoji jedinstven stećak-nišan, (Bogomili Sandžaka Osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka, str. 19, 64, 180.) prvi Bošnjak koji je prihvatio islam leži u toj grobnici. Zašto niko ne reaguje na slučaj Paljevske ćelije poznata u narodu kao bogomilska ćelija koja je prisvojena devedesetih i zaključana. Da li stećak kako spomenik kulture uživa zaštitu u smislu postojećih zakonskih propisa, o čemu vode računa specijalizovane stručne službe isto onako kao što vode o ostalim kulturnim spomenicima od Đurđevih stupova do Petrove crkve i sve do Mileševe, možemo samo postaviti pitanje na koje siguran sam niko nema odgovor. Poznato je da sve ono što ne pripada onima koji te stećke proglasiše jeretičkim spomenikom neće ni ovoga puta reagirati ili će se potruditi proglasiti ga svojim kulturnim blagom. Nažalost, na ruku im idu i oni predstavnici Bošnjaka koji uz pomoć para koje dobijaju od vlasti u monografiji Sandžak umjesto stećka iz Sandžaka objaviše sliku stećka iz Radmilje, vjerovatno da ni upoznati nijesu sa stećkom na našim prostorima. Zar se nije mogla objaviti fotografija jedinstvenog stećaka iz sela Tvrdoševa (riba).
Nekropola stećaka u selu Tvrdoševu je sigurno jedna od većih nekropola na djelu Novopazarske opštine. Broji oko 60 stećaka. Kao i obično i ovdje je vladao vandalizam nad kulturnom baštinom koja pripda Bošnjacima. Postoji dosta stećaka koji su jedinstveni po svojoj izradi “stećak u obliku ribe”. Ja predpostavljam da su ovo najstariji stećci na Balkanu na njima nema nikakvih oznaka osim što sam oblik stećka govori o simbolu ribe, koja je kao simbol do nametanja krsta-križa bio simbol prvih hrišćana. UTJECAJ ARIJA I NJEGOVIH SLJEDBENIKA JE OČIGLEDAN NA PROSTORIMA SANDŽAKA. Šta kažu drugi o arijanskim elementima u službama Bosanske crkve: „Isto tako vrijedi podatak, koji navodi Germain Morin u jednom svom tekstu iz 1932. godine, kako se u VI i VII stoljeću u nekim ilirskim, odnosno bosanskim crkvenima općinama svetkovao blagdan trojice gotskih mučenika: “Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa”. U vezi s iznesenim Čremošnikovim mišljenjem treba navesti kako se u literaturi naziv “arijanci” u srednjem vijeku tumači u smislu da se odnosio primarno na one za koje se vjerovalo da niječu božanstvo Kristovo. Tako se navodi da je naziv “arijanska hereza” od prve polovine XI stoljeća u upotrebi i kao oznaka za neomaniheizam, a od XII stoljeća da se posebno odnosio na katare, paterene, bogomile itd. Na mogućnost da Crkva bosanska potječe iz arijanstva, posredno bi mogli upućivati neki izvori koji spominju arijanizam u susjedstvu srednjovjekovne Bosne.“ Čuvanjem nekropola stećaka mi ćemo na najbolji način zaštititi našu prošlost a lokalitete kojih ima u skoro svakom sandžačkom selu, na kojima se nalaze urediti, registrirati i omogućiti onima koji su zainteresirani da ih posjete. Naučno-istraživačkim radnicima treba dati mogućnost da istražuju ove kulturološke fenomene. Epitafi na stećcima su prava riznica podatka o narodnom jeziku i pismu, o ličnostima, društvenim odnosima i narodnim običajima, zbog čega istraživanje i poznavanje stećaka ima karakter polivalentne naučnoistraživačke djelatnosti. Nažalost stećak u Sandžaku je prepušten onima koji žele da ga tu više nema. Uništavanje se nastavlja na svim većim nekropolama širom Sandžaka od Ibra do Drine i čitavom Limskom dolinim sve do Durmitora i dalje do Nikšića. Stećak samo ukazuje koliko je bila raširena vjera bosanska kako ih to ovjekovečiše Osmanski defteri koje nažalost, slabo ko upotrebljava iako su važana historijska građa i dokaz našeg postojanja na prtostorima Sandžaka, o čijoj se vjerodostojnosti ne može raspravljati ili se oko nje sporiti. Zar bi bosanskog „krstjanina“ koje neko u novije vrijeme nazva „bogomilom“ koji nije bio ni katolik ni pravoslavac, napadali, ognjem i mačem satirali te pripadnike vjere bosanske, da nije u pitanju baš treća konfesija na Balakanu. Nije li takozvana zelena transferzala baš tranferzala sljedbenika vjere bosanske a kasnije Islama. Stećci su imali svoj razvoj i varijacije u pogledu oblika pa su možda dalje evaluirali…. i u nišane. Ako ploču možemo smatrati prvobitnim stećkom, onda i neke nišane svakako možemo smatrati vrstom stećka. Postoje stari nišani koji su u suštini stećci i takvima se smatraju. Posebno su interesantni: mezar-turbe-stećak iz Travnika ili nišani sa motivima, nišani ispisani bosančicom ili grandiozni veliki nišani u Sjenici, stećak-nišan u selu Crniš koji zbog našeg nemara već propadaju i ne samo ovi naborjani već i na čitavoj teritoriji Sandžaka.

Stečak, selo Đerekare, okolina Tutina
Stečak, selo Đerekare, okolina Tutina

Nedozvolimo da se desi ono sto se desilo u Londonu 1981. kada su Srbi izlozili “Remek djela srpskih majstora” u Victoria i Albert muzeju, a Marian Wenzel tvrdila da su većina tih djela zapravo radovi bosanskih majstora iz tog perioda, Srbi su tvrdili da nije, ali Marian Wenzel je na kraju bila upravu.
Izgleda smo zaboravili ono osnovno, svako ima pravo na ono parče svoje zemlje. Nemoj da nam vjera bude prepreka suživota. Vjera ne poznaje razlike među ljudima. Ona zagovara pravdu, jednakost, solidarnost, dijalog i poštivanje, ona zasigurno plijeni srce svakog čovjeka na zemlji, ona od sljedbenika traži stalnu budnost, punu opreznost, samokontrolu i obračun sa samim sobom pri svakoj misli, riječi i djelu. Mi ne znamo ko se, koliko i čime sve žrtvuje za dobrobit čovjeka, i gdje je kod njega skriven trun vjere. Jer neko će na putu dobra žrtvovati svoj jezik, neko ruke, neko noge, neko pamet, neko mudrost, neko pero, neko imetak, neko odjeću, neko osmjeh, neko čast, neko položaj, neko zemlju, neko auto itd. Zato, ne smijemo prosuđivati jedni drugima već zajedničkim radom doći do cilja uz poštovanje kulture koja se na ovim prostorima prožima i tako prepletena čini bogastvo Sandžaka. Da li će vrijeme pokazati da je ljudski um jači od svakog oružja ostaje da se vidi.
Gosp. dr. Truhelka donosi sliku nišana Mahmuta Brankovića kod Brankovića, koji je muslimanski spomenik; i nišan sa krstom kod Kovačina u Popovom polju; koji je kršćanski. Oba su pak poput nasadjenog stupca (Ofr. Starobosanski “Mramorovi” separatni otisak iz Glasnika Zemaljskog Muzeja u Bosni 1891).

Stećak na Vapi, okolina Sjenice
Stećak na Vapi, okolina Sjenice
Stećak u Bijelim Vodama, na putu novi Pazar-duga Poljana
Stećak u Bijelim Vodama, na putu novi Pazar-duga Poljana

LITERATURA:
“Altbosnischen Gräber” in Feuilleton der Deutsche Zeitung 1879, von 14. September, Nr. 2766. prijevod u podlistku “Obzora” 1879. br. 240-241.
Malcolm N. Bosnia: A Short History (u priredbi prof. Hamde Ćame), New York University Press, New York, 1994.
Hadžijahić M. Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini’, POF, XXVIII-XXIX, 1978-79., Sarajevo, 1980.
Ibrahim Pašić, Predslavenski korjeni Bošnjaka, knjiga II -Mile i Moštre Ilirsko Gotski korjeni Bosanske vladarske dinastije,stećka i Crkve Bosanske,Sarajevo 2009.
Šefik Bešlagić, Stećci kultura i umjetnost, 1982.
Šefik Bešlagić, Stećci Kataloško-topgrafski pregled, 1971.
Aličković V. Sulejman, Bogomili Sandžaka, (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka)
Iimamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997.
Imamović Enver, Korjeeni Bosne i bosanstva, Srajevo 1995.
Imamović Enver, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998.
Mandić D. Bogomilska crkva
Alija Džogović, Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku, Tutin 2012.

Leave a comment