Izbori za specijalne tužioce su na poseban način doveli u pitanje kvalitet izbora i vrijednovanja kvaliteta kandidata. Mladen Nenadić izabran je za tužioca za organizovani kriminal, dok je Vladimir Vukčević prilično nejasno razriješen sa funkcije šefa tužilaštva za ratne zločine.
Kontroverze oko izbora tužioca za organizovani kriminal vezane su također za proceduru izbora, odnosno za vrijednovanje kandidata koji su se za ovu poziciju prijavili. Naime, Vesna Rakić-Vodinelić u svom tekstu za portal „Peščanik“ od 1. decembra 2015. godine uporedila je rezultate konkursa za tužioca za organizovani kriminal, kao i rezultate konkursa za izbor javnog tužioca Višeg tužilaštva u Čačku. Oba konkursa tekla su paralelno, ali ono što je interesantno da se Mladen Nenadić prijavio na oba konkursa. Analizirajući rezultate oba konkursa Vesna Rakić-Vodinelić dolazi do sledećeg zaključka:
„Na listi kandidata za izbor Tužioca za organizovani kriminal on je na drugom mestu sa istim brojem bodova kao prvoplasirani, pri čemu je na pismenom ispitu dobio maksimalan broj bodova – 50, dok je na listi kandidata za izbor javnog tužioca u Višem javnom tužilaštvu u Čačku, taj isti kandidat četvrtoplasirani (poslednji), s tim što je na pismenom testu dobio manji broj bodova nego na prethodno pomenutom – 30. Ujedno radi se o licu za koje se tvrdi (u čaršijskim pričama i na nekim portalima) da je prijatelj direktora BIA i da je, navodno, zbog njega na ovaj ili onaj način „procureo„ pismeni test koji bi morao biti tajan i anoniman (čl. 17. Pravilnika o kriterijumima i merilima.)“
Na osnovu uvida u rezultate konkursa koji su dostupni na sajtu Državnog vijeća tužilaca, lahko se može zaključiti da je mala vjerovatnoća da je Mladen Nenadić uspio da bolje prođe na pismenom testu za tužioca za organizovani kriminal, a da je na pismenom testu za poziciju tužioca pri Višem javnom tužilaštvu u Čačku podbacio. Iako za vjerodostojnost ovakvog rezultata postoji mogućnost, druga činjenica koja se pojavljuje u rezultatima konkursa dovodi u pitanje regularnost polaganja pismenog testa. Naime, Miljko Radisavljević, bivši tužilac za organizovani kriminal, koji se također kandidirao za reizbor na ovu funkciju, kao i preostala dva kandidata (Sonja Milićević i Tomislav Kilibarda) nisu imali ni jedan bod na pismenom testu dok je Nenadić, jedini od četvoro kandidata, postigao maksimalnih 50 bodova. Pri tome, bivši tužilac Radisavljević je u istom formatu polagao test prije 5 godina pa tako čudi da je posljednjem testiranju ostao bez bodova. Kontroverze i nepravilnosti u izboru tužilaca teško da bi se dogodile da je postojala volja i da je, Državno veće tužilaca dozvolilo sebi da ovaj postupak učini transparentnim. Po Zakonu o DVT, može da odluči da zasijeda javno, u skladu sa svojim Poslovnikom. Iako su sednice DVT, po pravilu nejavne, o pojedinim pitanjima se može raspravljati javno. Imalo je Državno veće tužilaca i povod: prijedlog Udruženja tužilaca i zamjenika tužilaca da predstavnici Udruženja prisustvuju dijelovima postupka predlaganja kandidata Vladi, kao stručna javnost. Tako bi se bolje zaštitio interes opće javnosti, interes svih kandidata, kao i položaj samog Državnog veća tužilaca i integritet profesije. Izmjene Zakona o DVT donijete 18. decembra 2015. godine, između ostalog, donose obaveznost javnih sjednica što će svakako unaprijediti nove izbore za javnotužilačke funkcije ali se čini da su one nastupile kasno uzimajući u obzir veliki niz nerazjašnjenih pitanja oko izbora tužilaca na koja i dalje nema odgovora.
U slučaju izbora za novog tužioca za ratne zločine, poslanici Narodne skupštine nisu izglasali novog tužioca 21. decembra 2015. godine. Naime, nijedan od kandidata nije dobio potreban broj glasova pošto nije bilo kompromisa među poslanicima vladajuće većine koga izabrati od šest kandidata. Jedan od epiloga ovakvog izbora tužilaca u Skupštini Srbije je da Tužilaštvo za ratne zločine ušlo u 2016. godinu bez izabranog tužioca. Neimenovanje novog tužioca bilo je pre svega pokazivanje neinteresovanja izvršne i zakonodavne vlasti za procesuiranje ratnih zločina, pogotovu u svjetlu državnog dočeka Vladimira Lazarevića, haškog osuđenika koji je odslužio kaznu zatvora od 10 godina za ratne zločine nad kosovskim Albancima. Također, neimenovanje novog tužioca prouzrokovalo je pitanje statusa Vladimira Vukčevića. Prema pisanju dnevnog lista „Danasa“, tužilaštvo za ratne zločine ne samo da nema šefa – mada Vukčević i dalje dolazi na posao u Ustaničkoj ulici – već nema ni vršioca funkcije na tom mjestu, jer ga republička javna tužiteljka Zagorka Dolovac još nije imenovala. Iako Dolovac nema rok u kojem bi morala da imenuje vršioca funkcije, pitanje je zbog čega se odugovlačilo u donošenju takve odluke. Prema članu 36 Zakona o javnom tužilaštvu, ako javnom tužiocu prestane funkcija, kao što je to bio slučaj sa Vukčevićem, „republički javni tužilac postavlja vršioca funkcije javnog tužioca dok novi javni tužilac ne stupi na funkciju, a najviše na godinu dana“. U međuvremenu, Državno veće tužilaca je ponovo raspisalo konkurs za tužioca 11. februara ove godine i na njega se mogu prijaviti kandidati sa prethodne liste – Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović, Snežana Stojaković i Sonja Milićević – ali i novi. Po svemu sudeći, Vladimir Vukčević će ostati u na radnom mjestu u Ustaničkoj ulici sve do izbora novog tužioca obzirom da mu u konkretnom slučaju ne može prestati funkcija navršenjem šezdeset pete godine života, jer mu je prethodno funkcija produžena, pa budući da novi tužilac za ratne zločine nije izabran, sadašnji i dalje sedi na svom mjestu. Međutim, početkom januara 2016. godine pojavila se vijest da je za vršioca funkcije izabrana Snežana Stanojković, trenutno zamenica tužioca za ratne zločine, što je dan nakon toga demantovalo saopćenjem Republičko javno tužilaštvo u čijem se sadržaju nalazi i obećanje da će vršilac funkcije biti izabran, a javnost u tom slučaju blagovremeno obaviještena. Na kraju se to ipak nije desilo, već je raspisan novi konkurs za mjesto tužioca za ratne zločine. Skoro svi kandidati u prethodno neuspješnom konkursu za tužioca za ratne zločine (Dejan Terzić, Đorđe Ostojić, Milan Petrović, Mioljub Vitorović i Sonja Milićević), prema programima koje su dostavili Državnom veću tužilaca, bavili su se praktično istim stvarima u svojim programima organizacije i unapređenja Tužilaštva za ratne zločine za period od 2016. do 2022. godine – neriješenim predmetima, jačanjem sistema podrške svedocima, povećanjem kapaciteta Tužilaštva u kadrovskom i materijalnom smislu i regionalnom saradnjom. Između ostalog, program kandidatkinje koji je naišao najviše na kritike stručne javnosti ali ne i na neprihvatanje DVT-a, ministra i skupštine, jeste program Snežane Stanojković koja bi se, sa pozicije tužioca za ratne zločine najviše bavila procesuiranjem ratnih zločina u okviru vojno-policijskih operacija Hrvatske vojske, „Olujom“ i „Bljeskom“, kao i zločinima nad Srbima na Kosovu. Slučajnost ili ne, takav program se poklapa sa onim što smo mogli da čujemo u skupštinskoj raspravi od Aleksandra Martinovića, poslanika SNS-a, odnosno da tužilac za ratne zločine mora da „vodi računa o srpskim žrtvama u regionu“. Zanimljiva činjenica je to da Snežani Stanojković uspjelo ono što nije nikome od ostalih kandidata, a to je da se od zamenice osnovnog (nekada općinskog) tužioca dođe do zamjenice tužioca za ratne zločine i to bez rada na težim krivičnim predmetima. Međutim, odluka doneta na već pomjenutoj sjednici DVT od 23. novembra 2015. da se ne utvrdi lista kandidata na osnovu bodova prouzrokovala je i u ovom slučaju nepoštovanje procedure izbora tužilaca. Naime, u istoj odluci DVT stoji da ukoliko kandidati imaju isti broj bodova potrebno je razvrstati ih po abecednom redu. Međutim, utvrđena lista kandidata ustanovljena je sledećim redom- Stanojković, Terzić, Ostojić, Petrović, Vitorović iako bi trebalo: Vitorović, Ostojić, Petrović, Stanojković, Terzić. Nepoštovanje procedure u ovom, čini se lahkom činu odnosno rangiranju po abecednom redosljedu kandidata, ostavlja gorak utisak da je ukupan (ne)izbor tužioca za ratne zločine izvršen pod kontrolom političkog utjecaja.

AUTOR: Fatmir Mavrić, Revija Sandžak, broj 188.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *