Intervju glavnog muftije i muftije sandžačkog Muamer-ef. Zukorlića za bosanskohercegovački internet portal “Znamo.ba”.
Razgovarao: Admir F. Beganović
Kao i svaki novinar koji ima profesionalne izazove nisam mogao da odolim na ukazanoj prilici, da razgovaram sa čovjekom koji već dvije decenije tema dana u regiji. Hvaljen i osporovan, za jedne heroj za druge neprijatelj. Kao duhovni čovjek broj jedan, silom prilika ili prilika na silu uvučen je i u politički život regije. Rođen bez dunjalučkog ćeha za strah, poštovan i od strane onih koji ne misle i ne rade kao on. Možda sljedeća misao najbolje opisuje mog sagovornika: “Neću se predati, neka mi se ruke osuše, neka mi duša pusta ostane, neka mi usta zanijeme ako ne uradim ono što čovjek uraditi mora, a Bog neka oduči.“ Moj večerašnji sagovornik glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji, muftija Sandžački Muamer ef. Zukorlić.
Selam Alejkum. Na početku našeg razgovora, želio bih da Vas pitam, šta je Islamska zajednica dobila vašim dolaskom 93.godine? bio je to ratni period, u Bosni se ginula, Hrvatska je također bila u ratu, u kakvom je ambijentu stanje bilo u Sandžaku tih godine?
Muftija: Konačni sud ovosvjedski može se dobiti isključivo nakon izvjesne vremenske distance, historija će dati svoj sud, onaj pravi i onaj bitni jeste sud Uzvišenog Allaha dž.š. i on je taj koji će također ocijeniti to najpreciznije. Ono što sada, nastojaću se sačuvati od subjektivnosti što u konačnosti nije moguća, ali nakon dvadeset godina, dvije decenije, mogu kazati da su planovi koje smo postavili predase 93.godine, premašeni i to značajno. Pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je 93.godina najteža godina za Bošnjake možda u povjesti njegova postojanja. Uprkos toj surovoj činjenici, mi smo tada imali ozbiljne planove i ozbiljne ambicije. One su doduše tada bile i na nivou snova, vizija, vrlo često želja, ali Allah dž.š. nam se smilovao iz godine u godinu da su se snovi počeli ostvarivati.
Prvih sedam godina smo imali svojevrsni nastanak. Jer stanje u kome se Islamska zajednica nalazila 93.godine, je bilo jako loše, prije svega što smo imali raspad Islamske zajednice nakon Jugoslavije, i Sandžak je imao samo odbore ili medžlise koji su bili ostaci te zajednice, bez i jedne institucije, organizacije i ustanove koja je povezivala taj prostor. Odbori Islamske zajednice su se bavili onim najelementarnijim vjerskim uslugama, kao što je dženaza, mevlud, i ništa skoro preko toga, elentarne usluge u džamiji i to je bilo stanje toga trenutka. Tako da od 93.godine imamo uspostavljanje medrese Gazi Isa-beg, potom dalje formiranje cijelog sistema vjersko-prosvetnih ustanova od najnižeg dječijeg vrtića pa sve do Univerziteta, preko Fakulteta za Islamske studije, pa uspostava jednog cijelog mediskog sistema oko Glasa Islama, kasnije internet portala i svih pratećih subjekata, do tog dobrotvornog sistema okupljenog oko organizacije „Hajrat“, potom organizacija omladine, subjekata koji su okupljali žensku populaciju, izdavačke djelatnosti koja je postala najrazvijenija na ovom područiju i izvan samog Sandžaka, u Sandžaku ubedljivo najača. Dakle, tih prvih sedam godina su bile godine nastanka, to su bile godine pod zloglasnim režimom Miloševića.
Kada bi pravili presek vašeg rada, nakako se same od sebe nameću tri faze, prije Đinđića, za vrijeme Đinđića i nakon ubistva Đinđića. Imam osjećaj po onoj narodnoj prije ubistva je da je bilo „duraj i saburaj“?
Muftija: Skoro da se taj period od dvije decenije, evo smo sada u dvadeset i prvoj godini tog perioda, može podijeliti na jednaka tri dijela. Ovaj prvi dio koji sam označio kao sedam godina nastanka, zapravo se on okončava padom Miloševića 2000.godine. poslije toga, padom Miloševića dolazi jedan period koji možemo označiti kao pile prosperiteta. Istina, srž, odnosno ključni dio tog perioda jeste, taj period vladavine Zorana Đinđića i nije se on odmah završio, zato što je tu ostalo nešto pozitivne energije u sistemu koji je ostao iza njega, i to je trajalo do negde 2007.godine. To je period prosperiteta gdje su ove ustanove koje su nastajale, u predhodnom periodu, kao i druge koje su nastajale početkom drugog perioda doživele svoju ekspanziju, i nažalost taj se period završava negde 2007. Prije toga već se i vast mijenja nakon ubistva Zorana Đinjđića, nak još nekog perioda vladavine njegove vlade, dolazi promjena vlasti i dolazi period kada Koštunica stupa na vlast kao predstavnik, najautentičnijih predstavnik onoga što su ti najrigidniji faktori vlasti u Beogradu, pogotovo pozadinski faktori, a to su dva ključna faktora, to su Srpska pravoslavna crkva i Srpska akademija nauka i umjetnosti. Oni su stvarni vladari Srbije, ostalo su samo subjekti koji se smjenjuju i koji manje ili više podpadaju pod taj uticaj. Onaj koji je pokušao da im se otrgne, platio je glavom a to je Zoran Đinđić. Svi ostali su bili izvršioci volje ova dva subjekta, ali su eto bili to elegantnije ili surovije, u svakom slučaju to je ono što je ključna pozadina. I nakon tog perioda počinje treći period, period odbrane. Znači imali smo period nastanka, prosperiteta i onda je, ono što je bio rezultat te dvije faze sada došlo na udar iskušenja koja su nastupila agresijom na Islamsku zajednicu 2007.godine. I eto taj period je već 6 godina, zakoračili smo u 7. godinu. Ja sam nedavno govoreći o ovim etapama to čak i povezao sa onim Kur’anskim kazivanjem iz sure Jusuf o sedam mršavih i sedam debelih krava, poznato je to kazivanje koji označava period od sedam godina. Radi se o snu Jusufa a.s. odnosno o snu vladara Egipta koji je pozvao Jusufa a.s. da mu protumači san, jer je on sanjao da će sedam mršavih krava pojesti sedam debelih krava. Onda mu je Jusuf kazao da se san odnosi na sedam rodnih godina i preporučio da je to poruka kroz san, da je potrebno za tih sedam rodnih godina skupiti hranu u silose da bi mogli da prežive sedam mršavih, odnosno sedam nerodnih, sušnih godina, koje su kasnije došle. Tako da te broj sedam ima i za nas simboliku, i onda sam ja to povezao sa našim stanjem jer smo imali sedam, pa sedam, pa evo i sada nadam se sedam. I zato je moja poruka bila da očekujem da 21.godina odnosno kraja trećeg sedmogodišnjice bude zaokruživanje svih ovih vrijednosti odbrane, rezultata i postignuća, e sad videćemo šta bi mogao biti ta četvrta faza, možda neka etapa perfekcije ili stabilnosti. Neće biti problem da joj damo ime samo neka bude dobro.
Muftija, vrijeme vladavine demokrate Borisa Tadića? Moram biti iskren da se, da je upravo većina očekivala nastavak uspješne saradnje, bar malo slične, bar malo nalik one sa premijerom Đinđićem. Međutim, upravo taj period uveo je narod Sandžaka u lavirinte smutnje, podjela pa čak i mržnje. On je tražio od vas da mu vjerujete, vi mu jeste vjerovali, vi ste tražili razgovore, međutim on je kratko i jasno rekao d država ne pregovara, da bi pred ove izbore kruna svega toga bila vaša izjava da između licimernog demokrate i iskrenog nacionaliste birate ovoga drugog. Šta možete reći o tom periodu?
Muftija: Period agresije na Islamsku zajednicu je kao što sam kazao 2007.godine. To je period vremena Koštunice, tada je Tadić bio predsjednik a Koštunica premijer jer imao je vlast, i tada sam ja pozvao predsjednika Tadića, još mo bili u dobrim odnosima i komunikaciji i rekao, šta se dešava, zašto ovo dopuštaš? On je meni kazao da on nema izvršnu vlas, da je on zgrožen sa tim šta radi izvršna vlas, da je to nedopustivo, i da su njemu nažalost vezane ruke, i da onog trenutka ukoliko on dobije vlas, izvršnu, na parlamentarnim izborima da će on to ispraviti. Nakon par godina su stupili parlamentarni izbori, i on je čak i ovde došao, bio je ovdje u ovom kabinetu i imao je jedan skup ovdje na gratskome trgu gdje je prisustvovalo preko 20 000 ljudi, to je bio predizborni skup, gdje je kazao javno da on garantira jedinstvo u Islamskoj zajednici da ako pobijedi njegova partija i dobije vlast da će on to ispoštovati. To je čak ponovio i na jednom skupu u Sava centru, i doslovce je čak govorio o nekim elementarnim principima, on je kazao da kako god Srpska pravoslavna crkva ima pravo da bude nadgranično povezana pa su pravoslavci iz Bosne, Hrvatske, Slovenije, i šire dijaspore, vezani za patrijaršiju u Beogradu i centrali Srpske pravoslavne crkve, i kako god Srpska pravoslavna crkva ima i uživa to pravo, da i muslimani i Islamska zajednica ima to pravo. Na tom obećanju je dobio i našu podršku i neku vrstu institiucionalne podrške ali i masovnu podršku birača. Međutim, nakon toga mi imamo potpuni zaokret i nastavak te antibošnjačke i antimuslimanske politike, koja je upočetku bila kroz jednu licimernu retoriku, kroz objašnjenja da mu treba vremena, da je tu sve otišlo predaleko, itd, do trenutka kada je on nastupio otvoreno protiv, sa porukama da se ne pregovara itd. Pregovara sa uvijek kad se nešto ne može riješiti sigurno, i ko god ne razgovara doćiće vrijeme kada će morat da pregovara. On je odbijao i da razgovara a kasnije je rekao da neće ni pregovarati, sad neće biti u prilici ni da pregovara ni da razgovara jer je izgubio vlast, pao je. On je dva puta zahvaljujući Bošnjacima u Sandžaku dobio tu vlast. On je prevario, on je bio jedno jako licimerno razdoblje Srbije, čak mislim da je on bio jedno loše ili najlošije rješenje od pada Miloševića, i za Srbiju ne samo za Bošnjake, jer licimjestvo je najizrazitiji oblik laži a laž ne može koristiti ni onome ko je ima ni onome protiv koga se koristi. On je mislio da će boti dobar političar ukoliko bude permanentno lagao, i on je je uvijek imao različitu priču za sagovornika, jednu priču je govorio u Begogradu, drugu u Sarajevu, treću u Briselu, četvrtu u Ankari, petu u Novom Pazaru, i u početku je to izgledalo simpatično, to je bilo „vidi kako ovaj fino govori“, i onda su se tu primili razni lideri okolo, čak i ovi naši Bosanski pa s se radovali susretu sa Borisom Tadićem, međutim, sve je to bila jedna laž jer oni nisu pratili njegove druge izjave da se on ponosi time, što je njegov stric bio četnički vojvoda, četnički komandant u Crnoj Gori, ili razne druge. Dakle, on je prosto jedno vrijeme profitirao iz tog licimjerstva, onda se sva ta laž na kraju susrela u njemu i on je hvala Bogu izgubio izbore. Činjenica je da su ovi sada koji su ranije pripadali jednoj rigidnoj desničarskoj, nacionalističkoj opciji profitirali, i na padu Tadića i na našem negativnom odnosu prema Tadiću. Mi smo rušeći Tadića pomogli njima da dođu na vlast, i tačno je da sam ja to tada kazao i meni je svaka iskrena opcija bolja od lažne, pa makar bila četnička, kakva god jer tada znate na čemu ste. Ali je suština opet u onome što sam predhodno kazao, postavlja se pitanje zašto Boris Tadić nije ispoštovao obećanje? Odgovor je veoma jasan. Zato što, ili nije htio ili nije smio da se suprodstavi stvarnim vladarima Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti.
Beganović: Muftija, često se čuje da su Bošnjaci Sandžaka i uopće zanemareni u političkom smislu u Srbiji, međutim činjenica je da Bošnjaci imaju dva ministra u Vladi Srbije. Šta je to po čemu oni nisu zadovoljili ovu ogromnu većinu koja je uz Vas i šta je to što Vama ne odgovara kada su oni upitanju?
Muftija: U zadnje vreme ćete jako često čuti da imamo inflaciju Bošnjačkih ministara u Vladi Srbije. A inflacija je svima poznata, znači imate puno para a za njih ne možete ništa da kupite. Dakle, mi imamo puno ministara u vladi, ali ne možemo za njih ništa da kupimo, i zapravo je ključno pitanje, da li je prirodno da Bošnjaci koji predstavljaju 3% ili 4% stanovništva u Srbiji imaju 12% ministara u vladi, to svakako nije normalno, pogotovo kada se uzme u obzir stvarna politika prema Bošnjacima kroz proteklih stotinu godina, koja je bila i ostala represivna, diskriminatorska, jer su stvarni vladari Srbije i dalje ostali dosljedni mišljenju „Da sve što je nesrpsko je neprijatelj Srbiji“ i odatle proizilazi genocidna politika koja je kulminirala kroz agresiju na Bosnu i Hercegovinu i nažalost takva politika je još uvijek izuzetno moćna, odnosno takvo gledanje na sve nesrpske faktore u Srbiji ili na Balkanu, a pogotovo na Bošnjake koji imaju problem ne samo da nisu Srbi, nego su još i nasljednici Turske krivnje. Pa su sada nasljednici fundamentalističke krivnje, pa su terorističke krivnje, pa više nema krivnje koju mi Bošnjaci ne nosimo. I onda u tom ambijentu i ovi historijskih predrasuda, historijskih hajki, gdje vi imate kroz „velika“ književna djela popud Gorskog vijenca gdje se propagira genocidnost prema Bošnjacima, gdje se legaliziraju zločini prema Bošnjacima, gdje se vrijeđaju najsuptilnije vrijednosti Islama, Poslanika a.s., ezana, hodže itd. Dakle, to su i dalje djela koja se smatraju genijalnim, na tim djelima nastaje ta mržnja, i zato je prema Bošnjacima tako jednostavno biti neprijatelj ovdje, da ćeš jako malo naći onih koji će kazati da to nije uredu, koji će se tome suprodstaviti. Zato mi nismo nikada imali uticaj Bošnjaka u Beogradu do posljednjih nekoliko godina, i to je direktni produkt naše borbe ovde i nastanka i afirmacije ovog našeg duhovnog i nacijonalnog pokreta čija je matica Islamska zajednica a oko koje je nastao i niz drugih kulturnih, prosvetnih, nacionalnih i dr. institucija i organizacija. Onda je primenjen isti onaj recept koji je primijenjen na Kosovu, to je recep kojeg uglavnom sve kolonijalne sile, sve hegemonije, sve okupacije, svi faktori koji žele dominirati jednim narodom, u jednom periodu upotrijebe, a to je traženje pete kolone, traženje saradnje sa onima koji će pristati da obave prljavi posao protiv svog naroda, to se ovdje čini kroz ta dva ministra. Zapravo, odluka beogradske politike je bila „bolje nam je da damo personalno-pojedincima u ovom slučaju političarima, puno, a da ne damo narodu ništa“, to je ključ postanka i obstajanja dva ministra., s tim što tu imate jako paradoksa, npr., ministar Ljajić je ministar od, Bog zna od kad, ovdje ga već zovu „ministar sa stalnim radnim odnosom u Beogradu“, „ministar za sve na svijetu“. Bio je ministar za ljudska prava i nacionalne manjine, pa je poslije toga bio ministar za rad i socijalnu politiku, pa je sada ministar za unutrašnju i spoljnu trgovinu i telekomunikaciju, a pored toga je dužio Haški tribunal, pa duži porodice haških osuđenika, on se brine da li Karadžićeva i Mladićeva porodica ima para, da li imaju da plate kartu do Haga, kako im je zimi imaju li drva, itd? Dok njegov narod ovdje nema ni drva, ni struje, ni vode, gaca u toj jednoj sirotinji. On je dužio i Preševsku dolinu, kako oni kažu južnu Srbiju, jednostavno skoro da ne postoji resora i pitanja koga on nije dužio. Ovdje čak naš narod doživljava, da su ti ministri, a posebno Ljaić postali kao i inventar jednog objekta, jedne kafane, pa sada kafana mijenja gazdu, al ne mijenja osoblje i inventar nego se to kupi i dalje se nasljeđuje. Šta je tu interes države? Interes je snisthodljivost, poltronstvo, i usluge koje oni pružaju državi, odnosno državnoj politici, antibošnjačkoj politici, protiv Bošnjaka, to je suština njihovog statusa. Jačanjem ovog našeg nacionalno-duhovnog pokreta oni su dobili na važnosti, oni su postali skuplji, oni sada Srbiji kažu „ako mi ne budemo ministri, muftija će zavladati Sandžakom, i onda će to biti povratak vremena Sultan Sulejmana“. To je otprilike batina kojom oni plaše ovu jadnu napaćenu Srbiju i na tome profitiraju. Svakako, kako vrijeme protiče, aduti su im jako slabi jer sve to od čega su oni spašavali Srbiju ispostavilo se da nije opasno po Srbiju, jer mi nismo opasni po Srbiju, mi nismo opasnost ni za koga, jer mi se ne borimo ni protiv koga, mi se samo borimo za svoja prava i svoju slobodu, a dati pravo, ili ako jedan dio građana nema pravo slobode to nije stabilnost Srbije, to je destabilizacija Srbije, jer ne može Srbija imati svoju sreću na našoj nesreći. Ne može Srpski narod ostvariti sreću na našoj nesreći. Prema tome, naš koncept vodi stabilnosti Sandžaka, stabilnosti Srbije, stabilnosti Crne Gore, stabilnosti regije, kao i što čvrsto vjerujem da činjenica da Bošnjaci imaju manje prava kao cjeloviti nacionalni korpus u Bosni i u Sandžaki i uopće u regionu, da reducirana prava i sloboda za Bošnjake predstavljaju ključnu opasnost za stabilnos Balkana, jer prosto, sve što je nakrivljeno će morati jednog dana da padne. Činjenica da jedan narod ima 150% prava a drugi 40% ili 60% jednostavno cjelokuptu stabilnost drži nakrivljenom i to ne može da opstane. Zato je jako važno to razumjeti, ne po relaciji emocija, ne po relaciji sebičnosti, ne po relaciji sad eto mi nešto molimo da nam daju prava, prava niti se moraju niti se dobijaju, ni na šalteru ni kod bilo koje institucije, prava se ostvaruju, sloboda se osvaja, u ratu puškom mimo rata pameću, olovkom, institucijom, obrazovanjem, organizacijom, kvalitetom personalnim, kvalitetom kolektivnim, prema tome to je naš kurs i mi tim putem idemo. Ovo što nam se dešava u pogledu opstrukcije, i od pete kolone unutar Bošnjačkog naroda i ovdje i u Sarajevu, i od strane protivnika iz drugog naroda ili sa strane državnih vlasti, je cijena koje smo mi potpuno svjesni i to je period kroz koji mora da se prođe, jer sve što vrijedi ima svoju cijenu. Sloboda je najvrednija i mora se pltiti visoka cijena, i mi je evo plaćamo, idemo naprijed korak po korak i sve smo bliže ako Bog da cilju.
Beganović: Inače kada je riječ o Rasimu Ljaiću uslovno rečeno, obično ljude i bune ti silne funkcije, kao da su upitanju dvije partije a jedan čovjek, jedan na nivou Sandžaka a drugi na nivou Srbije. Mene kao novinara interesuje, vi ste bili jedno vrijeme u korektnim odnosim sa njim, i recimo, ljude u Bosni dovodu u zabludu taj „iznenadni“ raskid. Šta je dovelo do toga?
Muftija: Ja sam bio u dobrim odnosima sa svima njima, ja sam bio u dobrim odnosima i sa Sulejmanom Ugljaninom, sa njim zajedno sam kao najmlađi član inicijativnog odbora za osnivanje SDA Sandžaka 90., i sve do trenutka dok on nije objavio rat meni i Islamskoj zajednici 96. godine, kada sam odbio da Islamska zajednica bude njegov politički servis. On se okrenuo protiv nas, protiv Islamske zajednice, protiv mene konkretno jer je smatrao da sve dok sam ja na čelu Islamske zajednice da on ne može ovu instituciju, ovaj sistem institucije staviti u cilju sobstvenih, političkih i partijskih ličnih interesa. Godinama sam ja pokušavao da izbegnem taj sukob, to nije bilo moguće, i onda smo shvatili da je jako važno da u Sandžaku zaživi normalna smjena vlasti, jer su shvatili da je na kraju i višepartijski sistem ima smisao ukoliko se vlasti smjenjuju mirno, jedna partija, druga partija, pa građani mogu da uporede ko je radio bolje, pa da kazne lošoga, pa da nagrade dobroga, on je tada bio uspostavio jedan monopol i tu je bilo jako teško. Tada je jedina opozicija bio Rasim Ljaić. Istina, nika ja nism imao neko visoko mišljenje o Rasimu Ljaiću, obzirom da smo i tada bili neka vrsta pripadnika iste ekipe, jer je i on bio jedan od osnivača SDA 90.godine, ali kroz to smo se poznavali. Znam da nije čovjek blizak duhovnim i moralnim vrijednostima kojima ja pripadam, ali smo tada odlučili da ga podrživo kao neku vrstu nužnog zla da bi se taj politički monopol Sulejmana Ugljanina na neki način ovdje oborio ili zaustavio. On je iz toga profitirao politički, i nakon što je pobijedio on je počeo isto da se ponaša kao Sulejman Ugljanin. To niije samo problem Ljaića i Ugljanina, mi sada imamo isti problem i u Sarajevu, dakle, to je jedna navika koja je naslijeđena iz 20-tog stoljeća pogotovo iz komunističkog perioda kada su političari kontrolirali Islamasku zajednicu. Ostala je prosto ta navika, jer uglavnom je Islamska zajednica bila slaba, ona nije imala ni mehanizme ni autoritete koji će se suprodstaviti političarima. U komunizmu je bilo još uočnije jer su poluge Islamske zajednice bile zvanične. Sada je to bilo teže u višepartijskom sistemu jer smo imali ustavnu proklamaciju, proklamaciju odvojenosti vjere od države, autonomsnot Islamske zajednice, Crkava itd. Sad je to bilo jedino moguće ostvariti nekim sredstvina koja nisu previše direktna, imati na čelu Islamske zajednice nekoga koji će slušati vlast. Nažalost, u većini Islamskih zajednica Balkana je tako, i nemojte misliti da se u Sarajevu vodi ta žestoka borba, i nemojte misliti da su sukobi sa prethodnim poglavarom Islamske zajednice rejsulemom dr. Mustafom Cerićem bili iz nekog drugog razloga. Ključni razlog je bio to. Imate i tada, kada je rejsulema Cerić bio u dobrim odnosima sa nekim političarom, onda su oni njemu aplaudirali. Onog trenutka kada nije htio da bude na njihovoj strani da tako kažem, onda su se na njega obrušivali mediji njihovi i drugi subjekti na koje su oni mogli da utiču. Nemojte misliti da će i sada dolaskom novog Rejsuleme da to bude drugačije, naprotiv. Dešavaju se jako krupne stvari u pozadini i unutar Islamske zajednice, gdje se političke partije otimaju o tome ko će biti blizak Rejsulemi, ko će kontrolirati Rejsulemu, njegove saradnike, organe itd. još jedan razlog za to jeste neodoljiva potreba političara da puno dobiju a da ništa ne daju, a Islamska zajednica je tu idealan resurs, zašto? Zato što ima svoje mehanizme imama, džamija, svoju komunikaciju sa džematom, zato oni računija, podrškom Islamske zajednice ne bi morali trošiti silne pare na kampanje, već bi jednostavni imami mogli da sugerišu kao što je bilo ovdje u Sandžaku 93.godine kada sam izabran za Muftiju, ja sam zatekao neke imame na mimberima koji govore „ko ne glasa za Sulejmana Ugljanina nije musliman“. Znatve kakva je to pozicija, to je super monopolistička pozicija, i evo gdje se zamerio meni Ugljanin, jer sam ja zaustavio tu praksu, i čak inicirao donošenje zvaničnih odluka koje i dan danas važe, u kojima je vrlo jasno kazano da ni jedan vjerski službenik ne može pripadati ni jednoj partijskoj politici, ni učestvovati u bilo kakvoj kampanji, da se ni jedna džamija tako ne može koristit. Ja sam tome čak ostao dosljedan i u trenucima kada su mene natjerali na pojedine političke aktivnosti. Ne postoji jedan primjer da je u jednoj džamiji progovoreno u korist moje kampanje, zato što ja vjerujem u taj ideal da se džamija mora zaštititi, pogotovo međupartijskoga trganja. I ono što mi se dešava svo vrijeme između ostaloga je skriveno u tom razlogu. Fanatična ambicija političara da stave Islamsku zajednicu pod svoju kontrolu.
Beganović: I Ugljanin i Ljaić protivnici, ali ujedinjeni u borbi protiv Vas. Da li je to proekat pripajanja Bošnjaka Sandžaka Beogradu i odvajanja od od Sarajeva?
Muftija: Nije to jedini čudan primjer, vi znate za vaše Sarajevske printe. U Sarajevu koga napada „Dnevni Avaz“ brani ga „Oslobođenje“ ili obratno. Jedina sam tačka njihovog jedinstva, jedino mene napadaju i „Dnevni Avaz“ i „Oslobođenje“. Isti je slučaj i sa Ugljaninom i sa Ljaićom, eto nečeg pozitivnog ima i kod mene, ja sam najveći ujedinitelj neprijatelja, tako da, mogao bi i na međunarodnom planu reći neke primjere, ali ne bi da pominjem države, jer su one sujetne i ne bi to valjalo. Dakle, na međunarodnom planu postoji ista pojava, ko je bilizak jednoj politici jedne važne muslimanske zemlje, ona druga ga ne podnosi ili ona treća, jer su to tri neke velike politike u muslimanskim zemljama ili velike zemlje koje su dominirajuće. U mom slučaju mene niti jedna od te tri ne podnosi, sa istim razlogom, i na mikropolitičkom planu Ugljanin-Ljaić, i na medijskom planu Oslobođenje-Avaz, i na ovom međunarodnom planu koga sam općenito pomenuo. Svi oni žele sluge, a ja ne mogu da budem sluga, ne da neću, ne mogu, probao sam, ne ide! Jednostavno, u meni ničeg nema od čega bi mogao napraviti slugu čovjeku, jer to šehade, taj prvi imanski šart, je toliko u meni nabujao, jer je valjda ta fitra ta priroda čiste vjere koja je udahnuta u dušu svakog čovjeka kad se rodi, ojačana mojim odgojom porodičnim, a i vjerskim kroz mog rahmetli djeda koji je bi 50 godina imam i kod koga sam od 5.godine išao u mekteb, da sve ovo što poslije dolazi se odbija, ko lopta od duvar i ne može da prodre, jer ja u šehadetu, kada se izgovara, „NEMA DRUGOG BOGA OSIM ALLAHA“ meni je tu gejzer slobode, meni je to eksplozija dostojanstva. Dostojanstva koje me tjera da se toliko uspravim da me svi tirani, faraoni, moćnici, tajkuni, magnati medijski, političari, oni mi se smanje kad god izgovorim šehadet oni se smanjuju, ko oni vampiri u filmovima kad im sklonite zavjesu, kad Sunce prodre u tamnu prostoriju, i jednostavno to je ono što je u meni nepopravljivo, i to je ono što očito proizvodi konflikte na relaciji mene i ostalih takvih, ili ako hoćemo čak i Islamske zajednice koje vodim i ostalih, koji ne mogu da se pomire sa time da postoji neko koga ne možete ni uplašiti ni kupit. Dvije decenije se prema meni upotrebljava koncept mrkva-štap, naizmenično ili zajedno. Ali oni ne shvataju da to nije do mene, da nije stvar u tome da li su imali dovoljno veliku mrkvu, ili dovoljno veliki štap, da je to nešto što je jače od mene, u meni, jer nisam ja bez straha, kao što nisam ni bez interesa, jer svaki čovjek ima i strah i interes. Allah dž.š. je stvorio čovjeka sa tim manjkavostima, ali kada sam se god suočio sa njihovim štapom, sa strahom od njih, ja sam se samo sjetio, da li postoji neko koga se ja više bojim, nego što bih se njih uplašio. Ja se sjetim da postoji samo neko ko jedini zaslužuje moj strah, to je Apsolutni Gospodar Allah dž.š. i ta svijest istopi strah od njih, jer u prirodi je čovjeka da jača energija potiskuje slabu energiju, jači strah pobjeđuje manji strah, jači bol pobjeđuje manji bol, jača emocija potiskuje manju emiciju, jača potreba potiskuje manju potrebu i na taj način se to potpuno minimizira. Isto tako i sa potrebama, i sa potkupljivanjima, jer sam prošao tu fazu kad sam imao diplomatski pasoš, pa sam imao privilegije diplomatskog imuniteta, pa dođete na aerodrum a tamo vas čeka službenik ministarstva vjera, pa vam primi torbu, pa ne čekate u redu, ne viđate šaltere, sjednete u VIP salonu, donose vam espreso kahvu, pa šta još želite, pa vi onako skroz zaboravite da ste rođeni u krvi majčinih muka, da ste pili mlijeko sa majčinih grudi, da ste bili slinavi i balavi kao svako dijete, već pomislite da nisam ja od neke druge ragure, vidiš nešto sam drugačiji i tako se olako upuštaš u taj rahatluk, u taj konfor, i tako se počinješ deformisati i u nekom trenutku kao da si bio sto godina u tom statusu, kao da se to podrazumijeva. To je tako klizav teren, jedino ono šehade može da te od tog hambisa zaustavi da kažeš „ čekaj, kuda ovo ide“ ? Pitanje je kako bi se sve odvijalo da nisu oni pomogli da me zaustavu, da mi nisu prebrzo počeli tražiti usluge, i da me prebrzo nisu suočili sa time da biram između ličnih privilegija i bijede naroda. Shvatio sam gdje su moji bivši prijatelji, moji bivši suradnici, političari pali, i gdje su pali oni imami koji su okrenuli leđa Stvoritelji i otili da služe Beogradu i pravili paralelnu zajednicu, pravili izdaju vjere, vrijednosti, naroda, nacije, porodice, svega. Gdje padaju oni što ih godišnje otkupljuju od mene iz mojih redova, mojih saradnika, političkih, kulturnih, prosvetnih, itd. E sada biti saradnik moj je postao jako unosan posao jer se možeš unovčiti i prodati. Tako da eto i ti izdajnici i neprijatelji imaju koristi od mene jer im poraste cijena. Prema tome, jako brzo su me suočili sa time, ja sam onda morao baciti taj diplomatski pasoš, i onda sam zakazao konferenciju za štampu gdje sam rekao „ Vraćam vam diplomatski pasoš i diplomatski identitet, vraćam se u red pred šalterom i na carini i na aerodrumu, i svim drugim relacijama. Mislite da mi je bilo prijatno, pa naravno da nije, jer „s konja na magarca“ je uvijek neprijatno. Ima ona kletva „imao pa nemao“ jako loša i jako nezgodna, jer naviknete na rahatluk jako brzo a na teške uslove se vrlo teško navikavate, ali sam bio potpuno svjestan i molio Stvoritelja da mi pomogne da ne klonem moralno. Onda sam im kazao ne želim privilegije na račun krvi, slobode, znoja i dostojanstva mog naroda.
Beganović: Kada je riječ o školstvu, i kada je predloženo pitanje uvođenja bosanskog jezika u škole, jedna Ljaićeva zastupnica je rekla da bi uvođenje bosanskog jezika u školstvo izazvalo neočekivane efekte. U političkom žargonu lijepo upakovana prijetnja sa ružom.
Muftija: I to je oprobani recept. I u vremenu komunizma i prije i poslije mi smo uvijek imali te koji su kazali za rad bradstva i jedinstva, za rad nekih licimernih ideala, šta se dešavalo? Uvijek su se muslimani ili Bošnjaci odricali svojih vrijednosti. Niko ne kaže da je nametanje Srbskog jezika Bošnjacima, nametanje svetosavskih vrijednosti Bošnjacima, ne to je kao normalno, jer je to plan onih faktora o kojima ja govorim. To je recept kolonijalizma „ vi budite mirni robovi biće sve uredu“, to je tačni, i robovlastički sistem je nekada funkcionirao ali je tada bio legalni poredak, a sada je ovo robovlasnički sistem zločin, čak i tim nedemokradskim zakonima. Takve izjave su zapravo namjerno izazivanje konfuzija, zastrašivanje roditelja, zastrašivanje djece, itd.
Beganović: I to je dokaz za one koji su živjeli u zabludi, što ja imam običaj reći i pogrešan put zna odvjesti na pravom mjestu, tom izjavom, recimo u Sarajevu puno ljudi je vidjelo da je to bio i njen i njenog šefa ozvaničen poljubac u ruku.
Muftija: Ja ne znam samo šta treba da se desi da nakon dvije decenije neko pomisli da Rasim Ljaić ima išta sa Bošnjacima. Dakle, meni je čak i rasprava o tome toliko suvišna, ona kruni, prosto mi kruni dostojanstvo. Ja čak mislim da ne postoji niko ko tako misli, i ti koji u Sarajevu preferira Rasima Ljaića preko medija ili politike, to nema nikakve veze da oni misle da od njega može biti nekakve koristi za Bošnjake, to su sasvim druge konotacije. Nažalost, mi danas imamo izuzetno jaka uporišta Beograda i Podrogice u Sarajevu, odakle su ti savezi? Odakle dolaze savezi gdje vi sada preferirate Ljaića? Ljaić se ovdje kvalificira kao Sejdo Bajramović i Rahman Morina. To su ona dva političara Kosovska koji su radili za interes Beograda protiv Albanaca 90-tih godina, i to je taj koncept. Osim toga, Ljaić je podvala koja nije samo poltronska, on predstavlja vrh kriminala ovdje u Sandžaku, njegov rođeni brat je prvi organozirano donio drogu krajem 80-tih godina ovdje u Sandžaku. To se nastavilo, porodično, klanovi, to je sve povezano sa njim, i zapravo je to način kako se on kontrolira iz Beograda. Pustite ga u kriminal on ima dosije, preko tog dosijea on sluša i radi sve što mu se kaže. Sandžak se ne ubija samo politički kroz Beogradizacije političkog interesa u Sandžaku, to je samo jedan aspekat, Sandžak se ubija kriminalom još gore. Sandžak je bio npr., tokom 90.godina Novi Pazar je bio ekonomsko čudo, vi ste imali na stotinu mini-fabrika za projzvodnju konfekcijskih projzvoda, obuće, namještaja itd. Planski je Novi Pazar ubijen, privreda Pazara je ubijena, kako? Dopušteno je bujanje kriminala i mnogi privrednicima je upočetku dopušteno da rade nelegalno da bi ih mogli Ljaićevi ljudi reketirati, i naravno da kriminal ne može da donese prosperitet. S druge strane, geostrateška pozicija Sandžaka, granica Kosova, granica Crna Gora, učinila je Novi Pazar jednim od ključnih mjesta trgovine drogom i to naveliko. To funkcionira preko ljudi bliskih Rasimu Ljaiću i preko pojedinih ljudi u policiji. Šta se time postiže? Ubija se mladost Bošnjaka i Sandžaka s jedne strane, s druge strane ubija se privreda kroz narko-trgovinu, koja je pojedine ljude toliko obogatila da su oni sa svojim prljavim kapitalom imli paravane raznih svojih projzvodnji. Onda recimo, trgovac droge ima svoju fabriku, recimo džins odeće, on pantalone koje su na tržištu 20 evra, prodaje za 10 evra, jer je to njemu samo paravan za drogu. On time zatvara fabriku onog koji ne radi s drogom, jer je on ne može prodati ispod 20 evra. S druge strane u pogledu privatizacije, mi imamo da prljavi kapital pobjeđuje pošteni kapital, i uvijek na tim aukcijama pobijedi oni koji imaju mnogo para sa drogom, tu pucaju pošteni privrednici. Tako je ubijena privreda u Novom Pazaru, jedan slojeviti sistem ubijanja Sandžaka, da bi ono što se nije ostvarilo za vrijeme od Balkanskih ratovam, pa Prvog svjetskog rata, pa pohoda između dva rata genocidi sa raznim četničkim hordama, pa Drugog svetskog rata, pa Rankovića, pa Miloševića, jer su to bili uglavnom ili genocidni pohodi ili represanije koje su dovodile do curenja Bošnjakla iz Sandžaka. Sada treba nastaviti dalje kroz ovu sirotinju, bijedu, kroz nametanje atmosfere ekonomske nestabilnosti, gdje bi ljudi i dalje curili prema Sarajevu, prema Zapadu i prema Turskoj.
(Kraj prvog dijela)
revija SANDŽAK | 1. decembar 2013. | br. 174 | RevijaSANDZAK.com