Etimologija pojma
Ono što danas nazivamo anegdotom najvjerojatnije je otpočelo u klasičnoj Grčkoj. Joseph Epstein citira italijanskog naučnika Arnaldoa Momiglianija, koji u svom Razvoju grčke biografije pretpostavlja da je utemeljitelj anegdote najvjerojatnije bio muzički teoretičar Aristoxen iz Tarenta (rođen oko 370 p.n.e.): “Možda je [Aristoxen] bio prvi koji je učinio anegdotu bitnim dijelom biografije…. Pretpostavljam da dugujemo Aristoxenu ideju da je dobra biografija puna dobrih anegdota.”
Iako smo posudili termin iz francuskog jezika, anegdota u konačnici potiče iz gotovo identične grčke riječi i znači “stvari koje se ne daju”, ili, kako bismo rekli, ono što je neobjavljeno. Upravo u tom smislu je Ciceron koristio ovaj termin za opisivanje nekih od svojih vlastitih rukopisa, upotreba koju su kasnije slijedili renesansni učenjaci da bi označili rukopise pronađene u knjižnicama i potom objavljene.
Od samog početka se čini i da je riječi prikačena konotacija tajnovitosti ili možda pukog trača. Kao biografska naprava bila je i ostala neslužbena i anti-slavopojna. Ona iznenadi ljude o kojima je riječ en pantoufles.
Sjenoviti i tajnoviti ugled anegdote vjerojatno potiče od vizantijskog povjesničara Prokopija iz šestog stoljeća, koji je nazvao svoju posthumno objavljenu skandaloznu povijest cara Justinijana Anekdota ili Historiaarcana (“Tajna povijest”).
Tek u doba renesanse, s razvojem gradova, kraljevskih dvorova, slobodne klase i kulta pojedinca, anegdota, oblik zgusnutog ogovaranja, počinje jasno pokazivati svoje lice. Ona se počinje otresati svoje povezanosti sa skandaloznim.
U svojoj „Disertaciji o anegdotama“ (Dissertation on Anecdotes) britanski pisac Isaac D’Israeli (1766-1848) govori nam da je francuski jezik proširio pojam tako da bi se on sada mogao primijeniti na “bilo koju zanimljivu okolnost”. U osamnaestom stoljeću Samuel Johnson ju je definisao kao “biografski incident; sićušni promicaj privatnog života”. Tada se počinje rađati njena konotacija zabavne trivijalnosti, tako da je dva stoljeća kasnije Winston Churchill mogao nazvati anegdotu “svjetlucavom igračkom povijesti”. U transakcijama biografa, anegdote funkcionišu kao sitni novac.
Osamnaesto stoljeće je također označilo početak povezivanja anegdota s dosjetljivošću, dovitljivošću i duhom starih ljudi. Možemo nagađati da je početkom osamnaestog stoljeća oblik sazreo u zapadnoj Evropi. Nastavljajući se razvijati, ona postaje sve bujnija kako se približavamo našem modernom dobu.
Anatomija anegdote
Anegdota, kako nas Vebsterov rječnik (Webster‘s Ninth Collegiate Dictionary) obavještava, “obično je kratka priča o zanimljivom, zabavnom ili biografskom incidentu”. Priznajemo, međutim, da se u par prilika i pojam incidenta malo rastegao kako bi se u ovom korpusu smjestio razuman broj pripovjedaka, narodnih priča, ili čak šala.
Takve duhovite primjedbe dobijaju na interesovanju kada su postavljene u okruženju ili kontekstu, ali nije uvijek bilo moguće pružiti taj kontekst. Nekontekstualni primjer se uspio kvalifikovati kao anegdota samo ako bi se nečasno prokrijumčario u ovoj stavci tako da ne bi mogao zauvijek biti izgubljen.
Vebster kaže: “Obično kratka priča.” U klasifikovanju anegdota u cjelini se uslišilo tom zahtijevu, ali se u nekim slučajevima ovaj opis prekršio kako bi se ilustrovalo šta je to što je zabavljalo muškarce i žene generacijama prije nas. Naši prethodnici i preci, barem do sredine devetnaestog stoljeća, cijenili su opširnost kao što mi cijenimo sažetost. Oni su imali više vremena. I ono je bilo vrijedno manje novca.
Nadalje, Vebsterovi epiteti “zanimljivo” i “zabavno” očito se ne mogu primjenjivati na mnoge anegdote.
* * *
Nije uvijek lahko razlikovati anegdotu i epizodu/crticu. U sedmom stoljeću prije nove ere, grčki pjesnik Archilochus sastavljao je satire protiv svog nesuđenog tasta, Lycambera, tako snažne da su se siroti čovjek i njegova kći objesili. Ovo je izvan svake sumnje kratka crtica/epizoda, ne treba joj veći kontekst, jer ipak je ona daleko od prozaičnosti. Međutim, najčešće se ovakvi slučajevi mogu smatrati epizodom/crticom, a ne anegdotom.
Ako bismo prihvatili sve neobične epizode koje mogu biti otkrivene u bilo kom znamenitom životu (recimo Napoleonovom), dobili bismo jednu posve drugačiju biografiju. Tako priča o Van Goghovom uhu čini fascinantno poglavlje u njegovoj biografiji, ali je previše složena, u smislu previše važna, kako bi se kvalifikovala kao anegdota. Mnoge nezaboravne epizode u historiji spadaju u ovu kategoriju ne-anegdota.
* * *
Ono što čini pravila zanimljivim su, međutim, iznimke. Nečija karijera može biti krcata, ona može biti model visokog dostignuća, a ipak u našem smislu proizvoditi malo pravih anegdota. Goethe, “titan“ u svjetskoj književnosti, nije generirao“titanegdote“. Njegovi zemljaci kao anegdote čuvaju njegove riječi, koje se kreću od veličanstvenih do veličanstveno banalnih. Unutar tog raspona prema vašem ličnom ukusu možete postaviti ovaj tipičan primjer: Prijatelju koji je izrazio žaljenje što nikada nije vidio Italiju, Goethe je rekao: “Dobro, jer da si imao (tu priliku), naše vlastito nebo ti se nikada ne bi činilo dovoljno plavim.”
Neka vrhunska velika imena mogu biti najmanje zastupljena u tom mikrokosmosu anegdota, ili prokrijumčarena u par anegdota koje mogu biti samo umjereno upečatljive. Ali, nisu ni svi velikani povezani s trivijalnošću.
Baš kao što bi prvorazredna anegdota trebala biti više od puke dobre izreke, isto tako ona bi trebalo biti više od puke neobične biografske činjenice. Poznato je, na primjer, da je Schiller radio bolje kada je udisao miris prezrele jabuke koje je čuvao u svojoj ladici. Takve ekscentrične pojedinosti se čine zanimljivim za čitanje, ali u užem smislu nisu anegdota.
Neobičnost sama po sebi, dakle, nije razlog dovoljan za svrstavanje među anegdote.
Anegdote, općenito, ignorišu šale, osim kada one nemaju samo zabavnu komponentu, već i nekakav narativni oblik i kada su povezane sa nekim poznatim likom.
D’Israeli je smatrao da “postoje anegdote o umjetnosti, kao i o umjetniku; o ratu, kao i o generalu, o naciji, kao i o vladaru”. Takve anegdote bismo draže ostavili povijesnim knjigama. Istina je, međutim, da biografska anegdota može baciti svjetlo na važan aspekt cijele nacije.
Prethodni komentari naglašavaju očito: da se definicija anegdote pomiče sa stoljećima. Za potrebe našeg razmatranja anegdote ostaju ono kako ih D’Israeli naziva – “trošne obavijesti o ljudskoj prirodi i ljudskom učenju”, čak i ako smo danas manje zainteresovani za potonje nego što smo za ovo prvo. Duhovite, smiješne, one koje pucketaju i peckaju u trzaju, one koje imaju tendenciju da se pričaju najčešće, da se pobliže usklade s modernim senzibilitetom. Ali, tu je dosta prostora i za tihu anegdotu čija vrijednost leži u osvjetljavanju karaktera ili usađivanju moralnih lekcija.
Danas radije želimo da naše anegdote budu kratke, da su neovisne i da slobodno stoje same, no i dalje nas zanimaju izjave poznatih osoba o kritičnom događaju u njihovim životima. Neke anegdote su zbilja mini-drame privlačne našim najnježnijim emocijama, dok mnoge druge oduzimaju dostojanstvo. Neke ovise samo o igri riječi i ne zavređuju drugo čitanje, dok druge pak potiču um na razmišljanje. Neke čak i uopće ne moraju ovisiti o riječima.
Odakle anegdote potiču
Uz mnoge izuzetke, anegdote su, čini se, dominantno urbanog karaktera. Naši brđani, naši gorštaci proizvode vunu i pređu, a ne anegdote; ruralne kulture su rijetko kad vrelo i izvorište anegdota. Atmosfera sudova, velikih kuća i bulevara, konaka i hanova, gradova, šehera i kasaba…, pogoduju anegdoti baš kao i mnoge institucije i zvanja povezana s gradom. Anegdota je društveni proizvod, ona ne cvjeta u izolaciji. Anegdota se prepoznaje odmah: određene ličnosti i događaji, bez obzira na njihovu okolinu ili poziv, mogu biti anegdotske prirode.
Ipak, visoko pozicionirani društveni slojevi su općenito više istaknuti. Oni imaju tendenciju da se u priličnom dijelu povezuju s umjetnošću i kao posljedica toga iskazuju relativno nekonvencionalne naravi. S druge strane, državnici također mogu biti locus anegdote: Churchill, Lincoln… Ljudi od novca su daleko manje predmet i učesnici anegdota, dok je estrada prepuna živih i živopisnih umova. Istinski dobre sportske anegdote je teško naći, a djeca, kao što morate znati iz vlastitog djetinjstva, prirodno su bistrija od odraslih i u teoriji bi trebala osigurati rudnik anegdota. Međutim, pravila igre zahtijevaju da značajna imena budu vezana za anegdote, što ozbiljno ograničava ovo polje.
Slučaj političara je zanimljiv. Mnogi političari su, naravno, bili žive ili duhovite ličnosti, ali je njihov udio u anegdotama općenito mali jer su po prirodi posla nezanimljivi ili su se bojali i zazirali od izloženosti javnosti da se ne bi pomislilo da su smiješni. To nije istina, naravno, za prave velikane poput već pomenutih Lincolna, Churchilla itd. No, potreba da se obezbijedi prihvatljiva slika nastoji spriječiti vrstu ponašanja koje tvori anegdote.
Svim zbirkama anegdota nažalost nedostaju anegdote o ženama. Razlog je očit: hroniku čovječanstva je pisao pobjednik – barem do naših dana. Sigurno je da će kompilacije anegdota, objavljenih u ovom stoljeću, sadržati imena ogromnog broja žena. Jer čak i njihova rijetka pomaljanja sugeriraju da kada su žene zabavne ili intelektualno provokativne, one su to često daleko više nego što su muškarci. Otkrivaju suptilniji duh od mnogih istaknutih imena muškaraca.
Konačno, u pokušaju da identifikujemo locus anegdote, moramo imati na umu da njihovi sakupljači mogu raditi samo s onim što je zabilježeno. Budući da je bio veliki monarh, dobar dio onoga što je Louis XIV rekao i učinio javno, bilo to dosadno ili zanimljivo, moralo se pojaviti u memoarima tog razdoblja. Sasvim je moguće, međutim, da su hiljade izvanrednih ili smiješnih priča od ili o opskurnim likovima prenesene u zaboravljenim razgovorima. Takve usmene anegdote su zauvijek izgubljene. U prostorno-vremenskom kontinuumu, možemo zamisliti, postoji cijela biblioteka takvih anegdota. Ali, one su nezapisane.
Adnan HASANOVIĆ
revija SANDŽAK | 10. april 2013. | br. 172-173