Dana, 15. septembra t.g., navršile su se tri decenije od donošenja tajnog dokumenta Memoranduma Srpske akademije nauka, koji je bio osnov za razbijanje SFRJ, stvaranje koncepcije Velike Srbije, kao i izazivanje okupacije Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova, a u svemu tome ni Sandžak nije bio pošteđen, iako se nažalost nalazi između Srbije i Crne Gore. Brojni zločini nedužnih civila u Štrpcima, Bukovici, Sjeverinu i drugim mjestima, gdje su stradali nedužni Bošnjaci, kao i vođenje brojnih montiranih političko-sudskih procesa u Novom Pazaru, Bijelom Polju, Podgorici i Beogradu, sa nesagledivim posljedicama o kršenju ljudsih prava i sloboda. Riječ je o dokumentu, koji je nedavno, najzad, objelodanila SANU, koji je pored Bošnjaka, najviše pogodio Srbe, jer ih je zbio i protjerao iz Hrvartske, Crne Gore, Kosova. Hegel bi rekao, da je cilj takvog dokumenta, „goli leš“. Sadašnje pojavljivanje ovog kontroverznog „Programa“, možemo zaključiti da se radi o krigiranoj verziji u odnosu na njenu prvu verziju iz 1986. Nažalost, o ovom zloglasnom dokumentu, nije organuziran ni jedan znanstveni skup, kojim bi se kritički „oprala“ SANU, koja od sredine 80-ih godina, prošlog stoljeća prestala da bude znanstvena institucija. Upravo, zato što se bavi politikanstvom i prljavom ideologijom zla. Godine 1987., neposredno prije održavanja famozne 8. sjednice CK-a Srbije, tadašnji predsjednik Srbije legendarni Ivan Stambolić, je stopirao proslavu 100-godišnjice Akademije. Nakon toga, SANU se okrenula, afirmirajući neofašizam i ekspanzističku ideologiju Slobodana Miloševića. Upravo danas, u javnosti se pojavljuju stavovi, kao da najveći zagovornik Memoradnuma, pisac Dobirica Ćosić, kako u tome, navodno, nije ni sudjelovao, što je još jedna obmana javnosti. Sam Ćosić je javno isticao u vezi Memoranduma. „Srbi su dobitnici u ratu, a gubitnici u miru.“ Zašto ovaj stav SANU ne objasni javno? Otvara se pitanje, zašto se ovaj dokument krije od javnosti. Trebalo je da prođe tri decenije, kako bi se mnoge stvari zaboravile.
„Memorandum je „nenaučena“ lekcija. Razumijevanjem prošlosti društvo gubi potrebu da se ponavlja.“
Dr. Latinka Perović,
vodeća srpska povjesničarka
Memorandum i SANU danas
„Etnogenezi su nesrećni proizvodi regionalnih ideologija i provincijalizama.“ Na ovaj sud, se pitao publicista Zoran Panović (nedavno u „Expres“-u, ističući: Da ne znate da je ovo iz Memoranduma, da li biste ikad pogodili? Neverovatno. Konačno se otkrilo, da je radnu grupu, sredinom 80-ih godina formirao u SANU (25. maja 1985.), akademik Ivan Maksimović u kojeg su, pored imenovanog, spadali: Dobrica Ćosić, Kosta Mihailović, Antonije Isaković, Mihailo Marković, Vasilije Krestić, Jovan Rašković (čije ime danas se ne spominje u dokumentima, najverovatnije zbog eventualne reakcije njegove kćerke dr. Sande Rašković – Ivić, koja je predsjednica DSS).
Neposredno poslije usvajanja dokumenta Memorandum SANU, preko kolega iz Saveza filozofa Jugoslavije (čiji sam bio rukovodilac), saznao sam za zadatke i ciljeve srpskih akademika, koji su u pismenom obliku napravili nove ratne ciljeve Srbije. Napominjem, kako tada, tako i sada redovno pratim štampu iz čitavog balkanskog regiona, zato mi je bila poznata svaka sitnica u vezi programa Memoradnuma SANU. Dalje, podsjeću samo na neke činjenice, kako sam sve to doživljavao i preživljavao. Te davne 1986. godine, početkom oktobra, reagirao sam javno u štampi. Tada mi je odgovoreno, da izmišljam Memorandum SANU, i da to ne postoji. Jedan od glavnih velikosprskih ideologa, dr. Slobodan Vukićević iz Nikšića, je na sjednici Naučnog vijeća Filozofskog fakulteta izjavio, da ovu „gubu“ treba očistiti iz torine“, misleći na potpisnika ovih redova. Na to su reagirali časni i ugledni prof. dr. Tonka Daković (znanstvenica hrvatske nacionalnosti) i dr. Žarko Šćepanović (crnogorski historičar), koji su istakli, o čemu vi to govorite, zar vi to Vukićeviću, dobacijujete. (Isti Vukićević je sa grupom nastavnika neočetničke orijentacije atakovao na moju ličnost, da početkom 1992. godine budem udaljen sa Univerziteta van naučnih, van nastavnih, tj. iz političkih razloga). Tu ideju sam dugo nosio u glavi, kad sam prešao sa intelektualnim angažmanom u Novi Pazar, pokretanjem Revije Sandžak i osnivanjem Matice Bošnjaka. Prilikom jedne diskusije u Sali Rex na Dorćolu u Beogradu, o ulozi SANU u organiziranju i agresiji na Bosnu i Hercegovinu, između ostalog, izjavio sam sljedeće: „SANU, odnosno Srpska akademija je dugo vremena šutjela. Zatim se sredinom 80-ih godina oglasila genocidnim dokumentom Memorandumu. Taj dokument, odnosno, zolokobni spis je koštao mnoge nedužne ljude života. To nije učinila ni jedna akademija nauka na svijetu. Umjesto da se politika distancira od tog zločinačkog teksta, miloševićevska politika ga je pretežirala kao ratni manifest, čiji rezultati su na stotine hiljada mrtvi i silovani. Na desetine hiljada ubijene djece i nedužnih civila, i preko milion prognanih civila diljem svijeta. Stoga, bolje je bilo za Srbiju i Beograd, da je zgradu SANU dala u zakup elitnoj firmi namještaja „Dalas“ iz Tutina, da u njoj postavi galeriju umjetničkih predmeta za uređenje životnog kućnog prostora, nego što ima instituciju senilnih staraca, koje proizvode nebuloze i smrt.“ Ove riječi su zapisali moji vrli prijatelji iz Beograda dr. Nebojša Popov, dr. Mehmedalija Bojić, dr. Miladin Životić, mr. Zufer Novnović, mr. Hikmet Hasanović i drugi koji su kasnije sav ovaj događaj prepričavali u anagdote i čude se kako sam opstao da egzistiram na balkanskim vjetrometinama u vremenu.
Stalne intrigrantne provokacije
Nakon tog skupa u Rex-u na Sajmu knjiga, susreo me je akademik, prof. dr. Mihailo Marković, profesor sa studija, koji se odmetnuo od filozofije i postao ideolog miloševićeve nacističke parije SPS. Tada mi je pred velikim brojem ljudi na jednoj sajamskoj promociji rekao: „Zašto profesore Krciću ne proglašavate autonomiju Sandžak? Još nekoliko ponovio isto pitanje, kako bi skrenuo pažnju na moju malenkost. Tada sam zamolio medijatora na promociji, da mi dozvoli mikrofon i odgovorio mu javno: „Profesore Markoviću, razumio sam Vaše pitanje, ali nisam razumio zbog čega ste ga postavili! On mi je tada dobacio, pa Vi ste pregovarali sa sprskim akademicima i naučnicima. Odgovorio sam mu, to je tačno, ali to je ideja tolerancije i dijaloga, kojom treba spriječiti širenje sukoba. A što se tiče autonomije Sandžaka, smatram da to trebate Vi i Vaš šef Milošević da postavite u Parlamentu Srbije, Crne Gore i Jugoslavije, koje su za vas postale srpske zemlje i da na tom mjestu izglasate autonomiju Sandžaka u skladu sa međunarodnim pravom. Tada je nastao tajac. Te večeri sam se jedva izvukao iz Beograda, kako bi došao u Novi Pazar.
Danas, neki vanji akademici, poput Vladimira Kostića, inače maloslobodoumnijeg predjsednika, pjesnika Matija Bećkovića, Ljubiše Rakića, Dušana Kovačevića, mogu se pročitati u beogradskim medijima stavovi, da oni više neće da nose tu opasnu hipoteku Memoranduma, koji su izazivali mržnju i rat, i genocid u Srebrenici i drugim mjestima Bosne i Hercegovine, već kažu, da su htjeli da sačuvaju Jugoslaviju, a u stvari ne mogu danas zbog malog diktatora Vučića, da kažu da im je bio cilj Veliku Srbiju, što je u osnovi Šešeljeve ideologije. I sva ova igra, oko Referenduma u tzv. Republici Srpskoj je proizvod dima, koji je pušten iz boce Memoranduma SANU, malo što su okupirali 50 osto teritorije Bosne, već traže i drugu polovinu.
U Sandžaku se stalno vođene diskusije
o prvom i drugom Memoranumu
Nažalost, Sandžak iako je imao svoj referendum za autonomiju uz međunarodne posmatrače u periodu od 25-27. oktobra 1991. godine, svi šute, zato što ne žele da dolijevaju ulje na vatru, s jedne strane, a s druge strane, razjedinjeni lideri Sandžaka, zaboravljaju da kažu, da Republika Srpska, nema ni jednu relevantnu historijsku činjenicu, da ima pravnu autonomiju, kao što to slučaj sa Sandžakom od XV stoljeća, pa sve do 1945. godine, kada je Treće zasjedanje AVNOJ-a, avgusta mjeseca 1945. godine, ukinulo autonomiju Sandžaka. Upravo, iz tih razloga, ove činjenice, moraju imati na umu, istaknuti političari u Beogradu, Sarajevu tako i u Podgorici, jera ako se ovo pitanje nedemokratski ne riješi, i danas se odvija genocid nad Bošnjacima, a Evropa to šuti. Da podsjetimo, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini dr. Valentino Incko, je početkom 90-ih godina službovao, preko misije KEBS-a u Sandžaku i zna stanje, koje se od Miloševićevog vremena iupće nije promijenilo.
Kojim slučajem, da su Srbija i Crna Gore demokratske zemlje, i da istinski koračaju drumom Evropske unije, normalno bi bilo očekivati, da sami predlože u svojim parlamentima, raspravu o Sandžaku i da priznaju prekograničnu europsku regiju Sandžak, po principima kao što to imaju druge regije, primjera radi, Južni Tirol, Katalonija i druge.
Međutim, u Sandžaku, većinsko stanovništvo čine Bošnjaci, islamske vjere, koji su na udaru ekstremnih režima Beograda i Podgorice, i kao takvi su najougroženiji narod u Europi. Sve je to rezultat utjecaja Memorandum SANU, da se gomilaju problemi na Balkanu i umjesto pomirenja, vođenja dijaloga da su na pomolu novi sukobi sa nesagledivim posljedicama, a glavni generator krize i dalje ostaje Beograd, koji prema vani šalje poruku suradnje, a unutra ugrožava ljudska prava manjinskih naroda. Pravi primjer je 30-a obljetnica Memoranduma SANU, gdje uz časne izuzetke, većina srpskih i crnogorskih intelektualaca i pisaca šute kao zaliveni. To je znak, da službeni Beograd i službena Podgorica, spremaju tajne planove prema zemljama u sudsjedstvu i nesprskim i necrnogorskim narodima. Dok smo pisali ove redove, naš ured je došao Murat Mahmutović, pisac starije generacije, koga su Srbi više puta raseljavali sa vatana, koji izjavi, ne bi me čudilo, da SANU priprema i treći Memorandum. Pitamo se, šta činiti dalje? Kakva je perspektiva života, kada smo okruženi memorandumima raznih vrsta? Oficijelna vlast Beograd i Podgorice o Memorandumu SANU, šuti kao zalivena.
Piše: Prof. dr. Šefket KRCIĆ, Revija Sandžak, broj 187.